Karavana pokajnika

Imam je učio: "Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene…”, sve dok nije došao do: "Znajte da Allah daje život već mrtvoj zemlji!

Dok je svoju priču Halid pričao na televiziji, kroz plač je govorio: "Promjenio sam društvo i udaljio sam se od staroga.

Ali, Malik je i dalje mnogo pio alkohol. Pio ga je i danju i noću. Godine su prolazile i njegova kćerkica je rasla. Bila je mnogo pametna i shvatila je, već kao dijete, vrlo dobro islam.

O moj Allahu! O moj Allahu! O moj Allahu! Šta sam uradio svojoj porodici? Šta sam uradio svojoj sestri Sari? Prevario sam je i napravio je ovisnom! Napravio sam svoju čednu sestru bludnicom!

Iz plača... Iz plača su me prenule nejačke Salimove ručice. Brisale su mi suze s lica. Govorio je: "Ne plači baba! Uistinu je Allah mnogo milostiv.

Tada sam imala dvanaest godina. Od Islama ništa nisam poznavala. Vježbala sam gimnastiku i ponekad učestvovala u gradskim takmičenjima. Sve sam imala i ništa mi nije nedostajalo.

Jedan od šejhova iz Rijada je pričao:

Zaustavio sam pogled na mladiću kojem je bilo ime Abdullah. U njegovoj blizini čuo se ezan. Poziv na namaz. Međutim, kao da je bio upućen drugim ljudima a ne ovom mladiću, Abdullahu.

Svake srijede i četvrtka on je organizovao sijela. Na tim sijelima, on je nosio svoje grijehe i grijehe svih onih koji su ga slušali. Sve dok nije došao jedan dan.

Trojica mladića sastali su se i upoznali u griješenju. Zatim, Allah, subhanehu ve te'ala, promijenio je njihovo stanje.