Zapisivanje hadisa

Rekao je Abdullah ibn Amr ibn el-As, radijallu anhuma: ''Pisao sam sve što sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, želeći to sačuvati, pa su mi drugi to prigovorili i rekli su: 'Pišeš sve što čuješ od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Allahov Poslanik je ljudsko biće koje govori u ljutnji i raspoloženju?!', pa sam poslije toga prestao zapisivati, te sam to spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je pokazao prstom prema svojim ustima, a potom rekao: 'Piši, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, iz ovoga ne izlazi osim istina!''' (Vidi: Sunenu Ed-Darimi, 1/125.)

Svaka nauka ili znanje koje želi da se prenese i sačuva neophodno je da se zapiše, stoga su se ranije generacije pobrinule da se hadis sačuva, kako njegovim hifzom ili učenjem napamet, tako i njegovim zapisivanjem. Da bismo razradili ovu tematiku, neophodno je da se dotaknemo i osvrnemo na sljedeće tačke: 
● Pismenost predislamskih Arapa,
● Pismenost u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na početku objave islama. 
● Zapisivanje hadisa u vrijeme ashaba, 
● Zapisivanje hadisa u vrijeme tabiina,
● Prva napisana hadiska djela.

Pismenost predislamskih Arapa

Istraživanja ukazuju da su Arapi poznavali pismo i pisanje prije islama, kao i da su važnija dešavanja i događaje zapisivali na kamenim pločama ili kostima. Najstariji pronađeni takvi zapisi su još iz trećeg vijeka. Historičari navode da je Adij bin Zejd el-Abadi bio pisar odgovoran za arapsko pismo ili dopisivanje na dvoru perzijskog kralja Kisre. Sve ovo ukazuje da su Arapi prije islama poznavali pismo ili pisanje, koje su kao djeca učili kod svojih ''učitelja'', koje su nazivali nadimkom ''El-Kamil'' (u prijevodu ''Potpun''). Ovim nadimkom bio je nazvan svako onaj ko je poznavao pisanje, streljaštvo ili gađanje, i plivanje. Međutim, potrebno je napomenuti da su se u tom periodu pjesnici više oslanjali na pamćenje. Ponosili bi se time više nego što bi se ponosili zapisivanjem svojih stihova, štaviše neki su to smatrali manjkavošću i nedostatkom kod pjesnika. Stoga historičari sa preciznošću navode da kada je islam ušao u Mekku, da je u njoj bilo više od deseterice koji su poznavali pismo ili pisanje. Neki od orijentalista pokušavaju istaći da Arapi prije islama nisu poznavali pisanje navodeći pri tome riječi Uzvišenog Allaha: ''On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi'' (Prijevod značenja El- Džumu'a, 3.). Međutim, spomenuti ajet, koji uzimaju kao dokaz, ukazuje na neupućenost i neučenost u vjeri i vjerskim propisima, jer nisu imali Knjigu ili Objavu kao kršćani ili židovi koji su imali Indžil i Tevrat. Isto tako ajet ne ukazuje na potpunu nepismenost, iako ukazuje na to da većina ljudi tadašnjice nije poznavala pismo ili pisanje.

Pismenost u vrijeme Poslanika i na početku objave islama

Nema sumnje da se pismenost u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rasprostranila i raširila više nego što je bila zastupljena u džahililjetu i prije islama, samim time što Kur'an, a isto tako i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiču na učenje i obrazovanje. Sam silazak Objave zahtijevao je da se iznađu pisari koji će Objavu zapisivati, kao i same potrebe novonastale države i njenih institucija. Stoga se i znatno povećao broj onih koji su poznavali arapsko pismo i pisanje, pa je tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao skoro četrdesetak pisara Objave, imao je pisare odgovorne za zekat, druge odgovorne za razne ugovore, i povrh svega toga imao je pisare koji su poznavali ne samo arapsko pismo i jezik, nego i neka od stranih pisama i jezika. Broj pisara povećao se poslije same Hidžre i osnivanja islamske države u kojoj je bilo devet mesdžida dodajući tom broju i mesdžid Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, u kojima su se muslimani podučavali Kur'anu, kako čitanju tako i pisanju. Muslimani koji su poznavali pisanje i čitanje dobrovoljno su i bez naknade podučavali svoju ostalu braću čitanju i pisanju. Od tih prvih ''učitelja'' bili su: Sa'd ibn Er-Rebi' el-Hazredži, Bešir ibn Sa'd ibn Sa'lebe, Eban ibn Se'id ibn el-As, i drugi, Allah njima bio zadovoljan. Svemu ovome treba dodati i slučaj zarobljenika u bitki na Bedru, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio zarobljenicima da se otkupe. Oni koji nisu imali imetka za otkupninu, a poznavali su arapsko pismo i pisanje, otkupnina im je bila da poduče desetericu mladića Medine pisanju i čitanju. Spomenuli smo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao lične pisare Objave, kao što su Zejd ibn Sabit, Abdullah ibn Amr el-As i drugi, međutim, postavlja se pitanje, koji su razlozi i zašto se nije desilo zapisivanje sunneta? Pokušat ćemo da ukažemo na neke od razloga koji su doveli do nezapisivanja sunneta spominjući i navodeći Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise, kao i riječi ashaba i tabiina na ovu temu. Kroz naše spominjanje hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i riječi ashaba i tabiina, uvidjet ćemo da je sunnet, odnosno njegovo zapisivanje, prolazilo kroz vrlo precizne faze i periode koji su utjecali na njegovo očuvanje, kao i sprečavanje i očuvanje sunneta od zloupotrebe, oštećenja i njegovog iskrivljenja. Hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ovu temu dijele se na dvije vrste ili skupine, koji su po svojoj vanjštini kontradiktorni, jer prvi ukazuju na zabranu zapisivanja hadisa, dok drugi ukazuju na dopuštenje zapisivanja hadisa. Međutim, jasnu sliku imat ćemo na kraju našeg izlaganja tih hadisa, kao i navođenja mišljenja uleme po ovom pitanju. Jedan od hadisa koji ukazuje ili gdje se govori o zabrani zapisivanja prenesen je od Ebu Se'ida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, rekao: ''Nemojte zapisivati od mene (moje riječi), a onaj ko je već od mene nešto zapisao, a nije od Kur'ana, neka to izbriše!'' (Bilježi ga Muslim, 18/129.) Ovaj hadis je jedan od najvjerodostojnijih vezano za ovu temu. O dopuštenosti zapisivanja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa, govore sljedeći hadisi:
● Rekao je Abdullah ibn Amr ibn el-As, radijallu anhuma: ''Pisao sam sve što sam čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, želeći to sačuvati, pa su mi drugi to prigovorili i rekli su: 'Pišeš sve što čuješ od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Allahov Poslanik je ljudsko biće koje govori u ljutnji i raspoloženju?!', pa sam poslije toga prestao zapisivati, te sam to spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je pokazao prstom prema svojim ustima, a potom rekao: 'Piši, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, iz ovoga ne izlazi osim istina!''' (Vidi: Sunenu Ed-Darimi, 1/125)
● Rekao je Ebu Hurejre, radijallahu anhu: ''Nijedan od Poslanikovih drugova nije posjedovao više hadisa od mene osim Abdullaha ibn Amra, jer je on (hadise) zapisivao, a ja nisam.'' (Fethul-Bari, 1/217.)
● Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je jedan ensarija prisustvovao učenju hadisa, ali ih nije mogao zapamtio, te je tražio od Ebu Hurejre da mu navodi i citira hadise, što je ovaj i činio, pa se požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na loše pamćenje hadisa, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Potpomozi se u hifzu (hadisa) svojom desnicom (tj. zapisivanjem).'' (Et-Tirmizi, 2/353.)

Pomirivanje oprečnosti između hadisa o zapisivanju sunneta

Ulema je pokušala da spoji hadise koji govore o zabrani zapisivanja i o dopuštenju istoga, a čije se riječi vraćaju na četiri mišljenja:
● Zabrana zapisivanja izrečena je na početku objave islama iz straha da se ne pomiješa Kur'an sa hadisom, ali kada se broj muslimana povećao i kada su dobro spoznali Kur'an i spoznali razliku između Kur'ana i hadisa, nestalo je tog straha od miješanja između te dvije stvari, stoga su derogirani ili dokinuti hadisi koji govore o zabrani zapisivanja hadisa i zapisivanje je postalo dozvoljeno. Ovo je mišljenje Ebu Kutejbe i većine učenjaka, kao što je to mišljenje i jednog od današnjih učenjaka hadisa i hadiskih nauka Ahmeda Muhammeda Šakira. On je svoje mišljenje potkrijepio dokazima i rekao je: ''Sve navedeno upućuje da je hadis Ebu Se'ida: 'Ne zapisujte od mene, a onaj ko je zapisao, neka to izbriše!', derogiran i da je ta zabrana izrečena na početku objave islama, kada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, plašio miješanja Kur'ana i hadisa.''
● Jedan dio uleme ili učenjaka smatra da se zabrana zapisivanja hadisa odnosila na zapisivanje hadisa zajedno sa Kur'anom na jednom listu ili knjizi, jer su slušali komentare i tefsire ajeta, pa je bilo moguće da to zapišu zajedno sa ajetom, stoga im je zabranjeno pisanje hadisa. Kao što vidimo, i ovo je mišljenje dosta blizu prvom mišljenju, štaviše može se pridodati njemu, tj. staviti ga pod prvu tačku.
● Zabrana se odnosila na one koji imaju jako pamćenje kako se ne bi oslonili na pisanje, a zapostavili pamćenje, a dopuštenje se odnosilo na one koji nisu lahko pamtili hadise.
● Zabrana je bila opća, a dopuštenje ili dozvola zapisivanja hadisa bila je specijalna, odnosno za pojedince, tj. za one koji su pisanje dobro poznavali i nisu imali greške niti se strahovalo da će pomiješati sunnet sa Kur'anom.
Kada pogledamo i razmislimo o spomenutim dokazima i mišljenjima uleme, možemo reći da su sva mišljenja blizu ispravnosti ili ispravna, samim tim vrlo je vjerovatno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zapisivanje hadisa zajedno sa Kur'anom ili na jednom listu strahujući od miješanja hadisa sa Kur'anom. Isto tako moguće je da je zabrana izrečena na početku objave islama kako muslimani ne bi zapostavili Kur'an, nego da se posvete pamćenju Kur'ana i njegovom zapisivanju, dok je sunnet ostavio da se u praksi primjenjuje, jer su ga ashabi u stvarnosti primjenjivali. Imali su pred sobom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg su oponašali i za njim se povodili, kojeg su slušali, a potom slijedili. Ovome možemo dodati da je dopušteno zapisivanje onima za koje se nije strahovalo da će pomiješati Kur'an i sunnet, kao što je bio Abdullah ibn Amr, ili je dopuštenje pisanja sunneta bilo za one koji su imali poteškoće u njegovom pamćenju, sve dok muslimani nisu zapamtili Kur'an i uvidjeli razliku između njega i sunneta, pa je onda došlo do derogiranja hadisa koji zabranjuju pisanje sunneta te je dopuštenje zapisivanja hadisa postalo opće. 
U sljedećem tekstu, ako Bog da, dotaći ćemo se teme zapisivanja hadisa poslije Poslanikove smrti, tj. u vrijeme ashaba, kao i uloge ashaba, odnosno njihovog doprinosa u zapisivanju hadisa i njegovom očuvanju.