Ubijaju se... zbog pretjerane ljubavi za dunjalukom

Ono što je potrebno posebno istaći jeste da psiholozi potvrđuju činjenicu da je slabost vjerske svijesti temeljni razlog nekih psiholoških i moralnih potresa, poput odavanja alkoholu i drogama, ali je to isto tako i temeljni razlog individualnih nastranih poremećaja koji su oprečni društvenim normama, a koje se ispoljavaju činjenjem raznih kriminalnih radnji, poput laži, prevare, licemjerstva, krađe, pronevjera, otimice (silovanja) i slično. Ljudi koji razmišljaju o samoubistvu u osnovi su ljudi koji su jako daleko od vjerske atmosfere, u njenom ispravnom shvatanju. Jer duša (ruh) koja znači život tijela nije naše vlasništvo, već je ona vlasništvo Uzvišenog Stvoritelja.

Samoubistvo je jedan od tri najzastupljenija uzroka smrti u Americi, a 125 hiljada ruskih mladića (pubertetlija) odlučilo se na okončanje života izvršenjem samoubistva.
“Ja ne želim da živim. Nisam insan. Ja sam ništa. Moj otac me kažnjava. Ne ophodi se sa mnom kao sa živim bićem. Ne smatra me ljudskim bićem.. Dolazi kući pijan... grub je prema mojoj majci.. oslobodit ćemo ga se... Koliko puta sam razmišljala o bjekstvu, ali... kuda? Eh, koliko mi je samo stanje bijedno... Ne vidim sebi nikakvu budućnost... sutrašnjica mi je mračna... A moje danas je ružna mora…”
Ovo su retci koje je napisala mlada, sasvim obična, Ruskinja pubertetskog uzrasta. Pokušavala je više puta napustiti ovaj život, te je prilikom zadnjeg pokušaja progutala je veliku količinu tableta za smirenje. Međutim, liječnici u bolnici na odjelu za reanimaciju uspjeli su je, uz pravo čudo, spasiti.
Pitanje: Šta je to što ju je potaklo na ove pokušaje kako bi okončala svoj život? Šta je suštinsko pojašnjenje te pojave samoubistva koja sve više cvjeta u neislamskim društvima?
Statistike i sociološke studije pokazuju da je procenat samoubistva među mladićima i djevojkama pubertetskog uzrasta u zapadnim društvima izrazito velik. Razlog tome psiholozi pripisuju psihičkim stresovima i prisustvu velikih emocija koje naviru u čovjeku u ovoj središnjoj etapi između djetinjstva i zrelosti. To je izrazito osjetljiv period života, stoga se i problem na koji odrasla osoba gleda kao na periodični neuspjeh koji je moguće liječiti, povećava i uveličava u očima pubertetlije tako da mu se to čini kao istinska katastrofa iz koje nema izlaza. Uzroci pristupanja pubertetlija samoubistvu su mnogobrojni. Jedan od tih uzroka, koji je najvjerovatnije najrasprostranjeniji u ovoj zemlji, je ono što Rusi nazivaju “nesretnom ljubavlju”, ili neuspjehom, ili možemo ga nazvati ga i ''imaginarna ljubav”. Neka društvena istraživanja i ispitivanja ukazuju na to da 68% mladića i djevojaka pubertetskog uzrasta po običaju, ili gotovo konstantno, pate od samoće. Od tog postotka, 53% njih pokušavaju se riješiti ovih osjećaja pribjegavanjem razvratnom društvu, korištenjem opojnih sredstava i droga ili upadanjem u akcije koje su oprečne zakonima. U ovoj skupini ima i 30% djevojaka i 23% muškaraca koje je zaokupljala misao o samoubistvu, a 10% njih je i praktično pokušalo lišiti sebe života. Prema ruskim zvaničnim saopćenjima, broj maloljetnika – mladića i djevojaka – koji su i praktično, u zadnjih pet godina u ujedinjenoj Rusiji, okončali svoj život samoubistvom, iznosi 125.000 osoba. Možda je podesno ovdje spomenuti to da se samoubistvo nalazi na tabeli tri prva uzroka smrti pubertetlija u SAD-u, uz to što je on i najveći uzrok neprirodne smrti u svim slojevima američkog društva. Uz to, a shodno američkim istraživanjima, broj samoubica Amerikanaca u zadnje četiri godine primjetno se povećao. Neka istraživanja pokazuju da oko 90% pubertetlija koji su okončali svoj život samoubistvom su oni koji su imali nervne i psihičke probleme. Američki stručnjaci su općenito – shodno svojim studijama – ograničili uzroke koji potiču na pokušaje samoubistva, na njih devet:
1) želja za smrću,
2) nesposobnost podnošenja tjelesne boli,
3) nestabilno psihičko stanje,
4) pokušaj bjekstva iz teške situacije,
5) pokazivanje drugima odbojnosti i gubljenja nade (pesimizam),
6) pokušaj poticaja drugih na osjećaj kajanja zbog načina njihovog ophođenja,
7) pokušaj širenja panike kod drugih radi promjene njihovog ophođenja,
8) izbor smrti kao dokaz ljubavi prema određenoj osobi,
9) izbor smrti kao način zadobijanja ljubavi, osjećajnosti i sažaljenja od drugih.
Najvjerovatnije da su ova dva zadnja uzroka direktno povezani s “neuspjelom” ili “imaginarnom'' ljubavlju koju sam prethodno spomenuo.

Ispovijest Ruskinje Line

Lina je djevojka, Ruskinja, sa sela, koja je došla u grad radi školovanja... No, život u bučnom gradu je sasvim drugačiji od života u mirnom i skromnom selu. Tu, u gradu, je neograničena sloboda i privlačni, nakićeni i ukrašeni život… ukrasi, svjetlosti i razni časopisi za “razonodu i raspoloženje”... zabavišta i noćni klubovi… spolna anarhija i nemoral… to je taj život koji je šejtan uljepšao omladini ovih zemalja. Zbog toga ga i nazivaju “razdraganim životom”. Čak štaviše, u ovakvom životu je i neka naša arapsko-muslimanska omladina, nažalost, našla utočište za svoje rastresene životinjske nagone. Ne znam šta je to što je navelo ovu Linu da se zagnjuri u ovo ubjeđenje do stepena da je počela i sa svojim tijelom trgovati... Da li to zbog toga što je ona već psihički za to bila pripremljena? Ili zato što je pronašla svoj izgubljeni smisao života? Ili zato što je htjela pokidati skriveni čvor koji je bio u dubinama njene duše, čvor naprednog grada koji je bio izazov njenom, procentualno, zaostalom selu... pa je zaronila u ovaj “napredak” do stepena slijepog tumaranja radi zadovoljenja njenih strasti?! Možda se njeno stanje može uporediti sa stanjem u kojem se nalazi neka naša arapsko-islamska omladina koja komparira život u zapadnim i arapsko-muslimanskim državama, a kao rezultat komparacije pokaže se da su arapsko-muslimanska društva zaostala i nazadna. Mogu se sa njima i složiti u mišljenju da su zapadna društva naprednija na naučno-tehničkoj razini i nekim slobodama u ovim zemljama, međutim ova omladina u stvarnosti nije prihvatila ništa vrijedno spomena od tog napretka, nego se, argumentirajući ispraznim riječima i neosnovanom kritikom, pod utjecajem kompleksa nazadnosti i zaostalosti, odaju tom mračnom ubjeđenju u tolikoj mjeri koliko su se njihove duše priklonile tezi o “razdraganom životu”. Ovaj “razdragani život” darovao je mladoj djevojci Lini dvije vrijedne hedije, dvije spolne bolesti, a jedna od njih je sida. I jednog dana, u osvitu jutra, Lina je nađena obješena na uže u jednom od tamnih ćoškova ženskog internata u kojem je živjela. Ostavimo sada nju... Ja ne žalim nju, već žalim njene roditelje... Oni su je poslali ovdje popraćenu ružičastim snovima… Ljudi, obični zemljoradnici, a kćerka... nju čeka rascvjetana budućnost. Mnogi od onih koji pristupe pokušaju samoubistva bivaju spašeni. Po običaju, spase ih liječnici na bolničkom odjelu za reanimaciju ukoliko bude, prije nego bude kasno, omogućena akcija prebačaja neuspjelih avanturista do bolnice. Jedan od tih liječnika s posebnom intonacijom, koja nije lišena tuge i ironije, istovremeno govori: “Danas smo spasili mladića koji je bez dozvole pokušao otići tamo... na drugi svijet! Međutim, nije mu bilo suđeno! Želio je ubiti sebe... Mi smo ovdje uspjeli spasiti mu život. Međutim, njegov pokušaj samoubistva rezultiralo je oštećenjem kičmenog stuba, što je prouzrokovalo opasne poteškoće u funkcioniranju njegovog nervnog sistema. Bojimo se da se ubuduće neće moći kretati.” 

Parola (reklama) “za smrt” 

Jedna od činjenica koje potiču na zabrinutost jeste i potvrda psihologa o postojanju direktne veze između mnogih pokušaja samoubistava i “reklamiranja” smrti – ukoliko je ovaj izraz odgovarajući – koju, na ovaj ili onaj način, proturaju sredstva informisanja. Naprimjer, kad god sredstva informisanja prenesu vijesti o nesrećama, iznenadnim katastrofama ili smrti neke poznate osobe i slično tome, odmah

se u narednim danima registruje talas pokušaja samoubistava. Psiholozi, pojašnjavajući ovu neobičnu pojavu, kažu: ‘'Jedna negativna informacija koja nam dolazi putem sredstava informisanja može za neke osobe biti poput slamčice koja lomi leđa kamile i posljednja tačka beznadnosti koja ih strovaljuje u ponor samoubistva.’' I druga stvar koja, također, potiče na zabrinutost, a koju potvrđuju psiholozi, jeste da ona osoba koja pristupa samoubistvu zapravo mnogo voli život (dunjalučki užitak). Čak štaviše, na samoubistvo se opredjeljuju uglavnom oni koji su snažno vezani za život (i njegove užitke), te kada budu izloženi udarcu ili iznenadnom gubljenju nade, odmah nakon toga nastupa oštra osujećenost, što rezultira rušenjem njegovog voljenog života! Njegov mozak počinje usmjeravati svoja razmišljanja prema “drugoj strani” oprečnoj postojanju: razmišljanje o brzoj smrti. Takva osoba počinje priželjkivati smrt i, većinom, ideja o okončanju svoga života samoubistvom postaje snažna želja. To je, zaista, snažna ljubav, vezanost i začaranost ovim dunjalukom i žeđ za njegovim nasladama... Ovaj insan je taj o čijem samoubistvu, u određenim psihološkim okolnostima, slušamo. Međutim, ovaj postupak ne treba se zvati “nepostojanje želje za životom”, već, u stvarnosti, kod ovog čovjeka se, nesvjesno, reflektuje ta unutarnja želja za nečim drugim čime, možda, udovoljava nekoj potrebi od tih skrivenih zahtjeva iz dubina svoje duše. Nekada se desi da se izvjesni čovjek odriče života stvarnosti, napusti ljude, i živi u potpunoj osami sklonjen na nekom dalekom i izolovanom mjestu. Razlog tog čina može biti želja kod ove osobe za postizanjem izvjesne biti, ili otkrivanje neke tajne ili traganje (zov) za slobodom, ili nešto drugo… No, i pored toga ta njegova želja koja ga je potakla na ovu vrstu bjekstva, stanje nezadovoljstva koje je njime još ranije ovladalo, njegova želja za otkrivanjem tog nepoznatog radi čega je i pobjegao, ili radi realizacije nekog njegovog cilja – općenito… sve to ostaje sa njim i živi u njegovoj svijesti (intuiciji) pa čak i u toj novoj sredini u koju je pobjegao. Ovo znači da ono od čega je ranije patio, kao što je nervna uznemirenost, sentimentalna bol te razne psihičke tegobe, i dalje ostaje pa i u toj općoj usamljenosti. A pitanje na koje svaki od nas mora odgovoriti jeste: Da li zaista postoji problem koji nema rješenja? Odgovor će automatski i bez ikakva razmišljanja doći: Nikako! Mada mnogi od nas, praktično, pri sučeljavanju s problemima, nemaju dovoljno samopouzdanja i uvjerenja da mogu iznaći rješenje i prevazići problem.
Ovdje se jasno nameće drugo pitanje na koje se, isto tako, mora odgovoriti – koja je od ove dvije opcije bolja:
● uzmicanje, predati se i pobjeći od sučeljavanja s ovim problemom te ga zaboraviti… ili...
● hrabro i strpljivo stati ispred njega i pokušati pronaći izlaz iz toga, pronaći izlaz iz nečeg što je juče izgledalo jako teško, ali je danas sasvim ostvarivo?
Zar novi dani ne nose nešto novo? I zar blistava zora ne dolazi nakon tamne noći? 

Islamska akida nudi rješenje 

Pesimizmu i očaju nema mjesta u islamskoj akidi, stoga je i ova činjenica jedan od razloga općenito veoma malog postotka samoubistava u islamskim društvima. Psiholozi pridaju veliku važnost utjecaju imana u Uzvišenog Allaha pri sučeljavanju s nesrećama, ublažavanju psiholoških potresa i periodičnog neuspjeha. Kada je ova problematika u pitanju, psiholozi iznose neka zapažanja koja bismo mogli sažeti u četiri tačke:
1) Nesanicu, strah i očaj kao temeljne čovjekove osjećaje, vjera može da reguliše ili da ih ublaži kroz vjerovanje u Allaha i predanosti Njemu. Također to se postiže i zikrom (spominjanjem i veličanjem Allaha), istigfarom, pokajanjem (tevbom) i drugim.
2) Vjerska praksa reguliše ružne sklonosti duše, odgaja je i udaljava od upadanja u grijeh i nanošenje štete sebi i drugima.
3) Vjerski obredi, poput abdesta, namaza, posta, hadždža i drugog, odmaraju dušu, ublažavaju nesanicu i pomažu čovjeku pri sučeljavanju sa životom i njegovim tegobama.
4) Šerijat i njegova uputstva u oblasti svakodnevnog života i ponašanja garantuju čovjekovo poznavanje njegovih prava i obaveza, i regulišu život na način da garantuju međusobno potpomaganje, solidarnost, rješavanje nesuglasica i svađa te ostvarenje svih prava.
Međutim, ono što je potrebno posebno istaći jeste da psiholozi potvrđuju činjenicu da je slabost vjerske svijesti temeljni razlog nekih psiholoških i moralnih potresa, poput odavanja alkoholu i drogama, ali je to isto tako i temeljni razlog individualnih nastranih poremećaja koji su oprečni društvenim normama, a koje se ispoljavaju činjenjem raznih kriminalnih radnji, poput laži, prevare, licemjerstva, krađe, pronevjera, otimice (silovanja) i slično. Ljudi koji razmišljaju o samoubistvu u osnovi su ljudi koji su jako daleko od vjerske atmosfere, u njenom ispravnom shvatanju. Jer duša (ruh) koja znači život tijela nije naše vlasništvo, već je ona vlasništvo Uzvišenog Stvoritelja. Otuda je muslimanu šerijatom strogo zabranjeno izlaganje svoga života riziku i avanturi, samo radi toga (avanture), a bez opravdanog razloga, a šta tek reći o okončavanju života. S obzirom na to, postoje razne vrste aktivnosti, naprimjer sporta, koje su u islamu strogo zabranjene, jer njihovo prakticiranje dovodi do uništavanja života, a što je zabranjeno riječima Uzvišenog: “I sami sebe u propast ne dovodite…” (prijevod značenja El-Bekare, 195.).
Shodno tome, čovjek koji učestvuje u relijima, naprimjer, ili skače s ogromnih visina, ili se bavi bilo kojom vrstom borilačkih sportova i slično, unaprijed zna da bavljenje tim sportskim aktivnostima može lahko dovesti do okončanja njegova života i prouzročiti njegovu propast, a da u suštini nikakvu korist od tih aktivnosti nema ni društvena zajednica u kojoj egzistira niti ummet u cjelini. Pa šta je cilj zbog kojeg čovjek tako nepromišljeno uvlači sebe u opasnost i izvodi avanturu na provaliji smrti? Je li to zbog odbrane imetka, ili časti, ili domovine? Da li je to radi uspostavljanja istine i uništenja neistine?! Nikako… Cilj je samo želja za isticanjem, karijera, imetak te zadovoljavanje iluzija njegove duše. Život posjeduje preciznu i čvrstu simetričnost koju nijedan hemičar ili sportista ne može razriješiti. Život svakog od nas je veoma skup i nemoguće mu je odrediti cijenu, stoga je i nerazumno da nas bilo koji problem, ma kako bio težak, može navesti na to da ga se oslobodimo… Čovjek je sposoban prebroditi poteškoće i prepreke te prije ili poslije riješiti bilo koji životni problem ili njegove teške nevolje. Jer, život je, kako kažu, nacrtan (skiciran) bijelim i crnim linijama, a svaku crnu liniju, ma koliko bila čvrsta i duga, mora da slijedi druga bijela linija. Kaže Uzvišeni: “Ta, zaista, s mukom je i last.” (Prijevod značenja El-Inširah, 5.)

Preneseno iz kuvajtskog časopisa “El-Mujtama’a“, br. 1493.

Piše: Dr. Tarik Hišam el-Rafi’ijj, doktor na Odjelu za anesteziju i reanimaciju – Zacharozija, Okranija