informativniislamskičasopis
0

Abdest bolesnika

Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest.


"O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka."

(Prijevod značenja El-Maide, 6) Ovim ajetom Uzvišeni Allah propisao je uzimanje abdesta i učinio ga uvjetom ispravnosti namaza, najbitnijeg islamskog rukna, nakon šehadeta. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu i precizno pojasnili sve detalje vezane za njega: uvjete, ruknove, vadžibe i sunnete, te stvari koje kvare abdest. Bolesnik već zna da je, i pored bolesti, shodno svom stanju i mogućnosti, dužan klanjati, a prema tome i abdestiti. Ako nije u stanju abdestiti, uzet će tejemmum, a ako ne može ni to, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma. Na to upućuje postupak ashaba, tj. kada nisu bili u mogućnosti abdestiti u periodu dok još nije bio propisan tejemmum, klanjali su bez abdesta i bez tejemmuma. (Pogledati: Buhari, br. 3773 i Muslim, br. 843) Međutim, u našem vremenu pojavila su se nova, polemična pitanja, koja je potrebno analizirati sa aspekta šerijata kako bi se otklonile nejasnoće i time proširilo vjersko znanje. Neka od tih pitanja su: utjecaj dijalize na abdest i da li upotreba katetera i izlazak nečisti iz tijela neprirodnim putem kvari abdest. Na putu saznanja šerijatskih propisa vezanih za spomenuta pitanja potrebno je prethodno upoznati prirodu ovih medicinskih metoda te mišljenja učenjaka i njihove dokaze.

Utjecaj dijalize na abdest

Dijaliza je proces koji se koristi za zamjenu funkcija bubrega kod njihovog zatajenja. Dijaliza predstavlja difuziju rastvorenih tvari i ultrafiltraciju tečnosti kroz polupropusnu membranu. Postoje dva osnovna tipa dijalize: hemodijalizaiperitonealna dijaliza.

Hemodijaliza

je metoda filtriranja krvi bolesnika sa zakazanim bubrezima tako da se krv pumpa i provodi kroz poseban uređaj u kojem se odstranjuju otpadni produkti, kao što su kalijum i urea, a odstranjuje se i voda iz krvi. Ovaj metod je najčešći u primjeni i na njega se odnosi termin "dijaliza". Većina bolesnika dijalizira se 3 puta sedmično, a postupak prosječno traje 4 sata. Da li će izlazak krvi pri dijalizi i njeno ponovno vraćanje u organizam pokvariti abdest ili ne? Odgovor na ovo pitanje zasniva se na tome da li izlazak krvi iz tijela, mimo prirodnih otvora kojima izlazi nečistoća, kvari abdest ili ne. Učenjaci po tom pitanju imaju sljedeća mišljenja:

Prvo:

Izlazak krvi ne kvari abdest, svejedno radilo se o većoj ili manjoj količini. Ovo mišljenje preferira malikijski i šafijski mezheb, a podržao ga je i Ibn Tejmijje. (Ez-Zehire, 1/236, El-Ikna', 1/23, El-Fetava, 20/526)

Drugo:

Ako je izlazak krvi obilan, pokvarit će abdest, dok izlazak u manjoj količini ne kvari abdest. Ovo mišljenje zastupa hanbelijski mezheb. (Mugni, 1/209)

Treće:

Ako krv izađe i poteče, abdest je pokvaren, a ako krv izađe i stvrdne se na površini rane, bez curenja, tako da nema potrebe za pranjem ili potiranjem, abdest neće biti pokvaren. Ovo je stav hanefijskog mezheba. (Hašijetu Ibn Abidin, 1/134)

Na ispravnost prvog mišljenja, odnosno da izlazak krvi iz tijela mimo prirodnog otvora kojim izlazi nečistoća, ne kvari abdest upućuju sljedeći dokazi:

1)

Ispravnost abdesta nakon njegovog uzimanja potvrđena je šerijatom, a ono što se potvrdi šerijatom ostaje punovažno sve dok šerijatski dokaz ne potvrdi suprotno. Prema tome, dužni smo vjerovati da je abdest valjan sve dok se ne pokvari djelom koje je šerijat potvrdio da kvari abdest, a da izlazak krvi kvari abdest, ne postoji validan i jasan dokaz.

2)

Hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Abdest se uzima samo kada se čuje zvuk ili pusti vjetar." (Ahmed, br. 9301, Tirmizi, br. 74, i Ibn Madže, br. 515, rekao je Tirmizi: Hasen sahih) Hadis ukazuje na to da se abdest gubi isključivo izlaskom nečistoće ili puštanjem vjetra, a sve mimo toga ne kvari abdest osim ako na to ukaže drugi validan dokaz. (El-Havil-kebir, 1/201)

3)

Predaja od Džabira, radijallahu anhu, u kojoj opisuje događaj za vrijeme bitke Zatur-rika' i navodi kako su dvojica ashaba: ensarija i muhadžir, čuvali stražu na ulazu u klanac. Muhadžir je prilegao, a ensarija je stao klanjati. Utom je prišao jedan mušrik i primijetivši ljudski lik shvati da se radi o ashabima. Izvukao je strijelu i ispalio je prema ensariji koji je klanjao. Strijela se zabode u njegovo tijelo. Ensarija izvadi strijelu i nastavi klanjati, a mušrik nastavi ispaljivati strijele. Kada je ensariju pogodila treća strijela, učini ruku' i sedždu te predade selam. Utom muhadžir koji je ležao primijeti šta se dešava, a mušrik shvativši da je otkriven dade se u bijeg. Primijetivši krv na svom pratiocu i shvativši šta se desilo, muhadžir povika: ''Subhanallah, zašto me ne probudi kada te je prvi put pogodio?“ Ensarija na to odgovori: ''Učio sam suru i nisam volio da je prekidam!" (Ahmed, br. 14745, i Ebu Davud, br. 198, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Huzejme i Ibn Hibban, a dobrim A'azami, Albani i Šuajb) Iako je ovom ashabu, Allah njime bio zadovoljan, potekla krv nakon ranjavanja, nije prekinuo svoj namaz, što znači da izlazak krvi ne kvari abdest.

4)

Hasan el-Basri je govorio: "Muslimani su oduvijek klanjali u svojim ranama." (Buharija, talikan – bez seneda 1/55)

Ovo su neki od dokaza koji ukazuju na to da izlazak krvi iz tijela ne kvari abdest, a to znači da izlazak krvi pri dijalizi, njeno filtriranje i ponovno vraćanje u tijelo, također ne kvari abdest.

Peritonealna dijaliza,

to je metoda odstranjivanja otpadnih produkata iz organizma putem trbušne maramice (peritoneum) koja služi kao filter. Ova metoda je manje zastupljena od prethodne, a izvodi se tako da se mekana silikonska cjevčica postavi u trbušnu šupljinu, putem koje se ubaci u stomak dijalizna otopina, tzv. dijalizat. Otpadne tvari i tekućine iz krvi prolaze kroz dijalizat i peritonealnu membranu, koja ih odstranjuje i prikuplja. Za vrijeme tog procesa bolesnik prakticira svoje uobičajene aktivnosti ili spava. Nakon što se otpadne tvari sakupe u cjevčici, bolesnik je prazni. To se može ponavljati više puta dnevno, shodno potrebi bolesnika. Bolesnici koji koriste ovu vrstu dijalize, uglavnom nisu u potrebi za mokrenjem na prirodan način.

Klasični učenjaci islamskog prava govorili su o sličnom pitanju pojašnjavajući propis osobe kojoj se zatvori prirodni put mokraće te joj se otvori drugi vještački put za izlazak mokraće. Većina njih konstatirala je da izlazak mokraće ili stolice neprirodnim putem kvari abdest, svejedno na kojem mjestu se vještački otvor nalazio, dok su neki kazali da ako je otvor iznad želuca izlazak na njega je poput povraćanja, a ako je ispod želuca, uzima propis mokraće i stolice. (El-Mugni, 1/195, El-Ikna, Eš-Šerbini, 1/23, Fethul-Kadir, 1/61, El-Insaf, 1/218) Tekućina koja izlazi iz tijela peritonealnom dijalizom ima sastojke slične mokraći te stoga uzima propis mokraće, a otvor na koji izlazi se nalazi na donjem dijelu stomaka. To znači da izlazak tekućine peritonealnom dijalizom kvari abdest, po oba mišljenja učenjaka. Ukoliko je izlazak spomenute tekućine konstantan ili sa kraćim prekidima, bolesnik se tretira "sahibil-uzrom" (osobom kojoj se kontinuirano kvari abdest), o kojem slijedi detaljniji govor u narednim redovima.

Da li upotreba katetera kvari abdest?

Bolesnici koji nisu u stanju na prirodan način obavljati malu nuždu koriste tzv. kateter koji se spaja na mokraćne kanale i čini da mokraća izlazi bez volje pacijenta i skuplja se u posebnu vrećicu. Isto tako pacijentima koji nisu u stanju na prirodan način obavljati veliku nuždu ljekari prorežu otvor na stomaku i omoguće vještačko obavljanje nužde koje se dešava bez volje bolesnika. Islamski pravnici govore o toj pojavi sa aspekta njenog utjecaja na čistoću, odnosno kvarenje abdesta i obavljanje namaza onih koji su iskušani tom bolesti. Da li je sahibul-uzr, odnosno osoba kojoj se kontinuirano kvari abdest, poput onoga kome neprestano ili sa manjim prekidima curi mokraća, dužna abdestiti i kako će postupiti kada treba klanjati, učenjaci o tome imaju različita mišljenja.

Prvo mišljenje:

Sahibul-uzr dužan je abdestiti za svako namasko vrijeme ili za svaki obavezni namaz. Nakon što abdesti, klanjat će u tom vremenu propisani namaz i koliko želi nafila, bez obzira na postojeće curenje. Ovo je mišljenje većine učenjaka: hanefije, šafije i hanbelije (pogledati: El-Ihtijar litalilil-muhtar, 1/32, El-Havil-Kebir, 1/442 i El-Mugni, 1/388) uz određene razlike među njima: hanefije i hanbelije smatraju da je abdest vezan za namasko vrijeme te da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svako namasko vrijeme, a nastupanjem novog namaskog vremena abdest biva pokvaren. Šafije ne smatraju da je propis vezan za namasko vrijeme, nego da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki farz-namaz. Uz to hanbelije još naglašavaju da će sahibul-uzr abdestiti nakon nastupanja namaskog vremena, a hanefije da će abdestiti neposredno pred obavljanje namaza.

Drugo mišljenje:

Konstantno curenje ne kvari abdest, a obnavljanje abdesta za svaki namaz je pohvalno, ali nije obavezno. Ovo je mišljenje malikija (El-Kafi fi fikhi ehlil-Medine, 1/150)  Malikije, također naglašavaju da se tolerira samo curenje koje traje veći dio namaskog vremena, dok se povremeno curenje ne tolerira i njegova pojava kvari abdest. (Eš-Šerhul-kebir, 1/392)

Okosnica propisa po ovom pitanju su hadisi o istihazi od kojih je predaja od Aiše, radijallahu anha, u kojoj kaže da je Fatima bint Hubejš došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ''Allahov Poslaniče, ja sam žena koja neprekidno ima hajz i nikad nisam čista, da li ću ostaviti namaz?'' Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne, to je krv iz vena, a nije hajz, pa kada ti dođe tvoj hajz, ostavi namaz, a kada prestane, očisti sa sebe krv, a zatim klanjaj!" (Buharija, br. 228 i Muslim, br. 778) U drugoj predaji spomenuto je da je Poslanik još rekao: "I abdesti se za svaki namaz!" (Buharija, mualekan – bez seneda, br. 228,  Ahmed, br. 25722, Ebu Davud, br. 298, Tirmizi, br. 125, Nesai, br. 217, Ibn Madže, br. 624 i drugi) Oko vjerodostojnosti ovog dijela hadisa postoji razilaženje među ekspertima hadiske nauke, u smislu da li su to riječi Poslanika ili su dodane od strane prenosioca hadisa. Od najistaknutijih učenjaka koji ovaj dodatak tretiraju ubačenim i time nevalidnim su imam Muslim, Ebu Davud i Nesai, a validnim ga smatraju Tirmizi, Ibn Hadžer, Ez-Zejle'i i od savremenih učenjaka Albani, Allah im se smilovao, i navode druge predaje koje ga jačaju. (Nasbur-raje 1/39, Fethul-Bari 1/409, Es-Semerul-mustetab 1/41 i Eš-Šerhul-mumti, 1/503) Bazirajući se na vjerodostojnosti dijela hadisa "...i abdesti se za svaki namaz!" i validnosti tog argumenta, preferira se mišljenje, na kojem je većina učenjaka, da je sahibul-uzr obavezan abdestiti za svaki propisani namaz. Bolesnik koji trajno ili tokom cijelog namaskog vremena koristi kateter, odnosno medicinski instrument koji uzrokuje konstantan izlazak nečistoće bez njegove volje, uzima propis sahibul-uzr. To znači da će neposredno pred obavljanje farz-namaza uzeti abdest, a zatim klanjati bez obzira na postojeće curenje. To curenje mu neće pokvariti abdest ako ga ne pokvari na neki drugi način. Abdest mu je validan sve do nastupanja drugog namaskog vremena kada će ponovo abdestiti za novi propisani namaz. Ukoliko sahibil-uzru uzimanje abdesta za svaki propisani namaz predstavlja teškoću, dozvoljeno mu je spojiti namaze, tj. podne sa ikindijom i akšam sa jacijom, te jednim abdestom klanjati oba namaza. Rekao je Ibn Kudame: "Također je dozvoljeno sastaviti namaze ženi koja ima istihazu, osobi kojoj konstantno curi mokraća i svakom ko je u sličnom stanju." (Mugni, 2/120) Bolesniku je dozvoljeno spojiti namaze u prvom ili drugom namaskom vremenu, ali je bolje, ako mu to ne predstavlja teškoću, da to učini u drugom namaskom vremenu. Uzvišeni Allah najbolje zna.

14. Juli 2011 | dr. Hakija Kanurić | 43

Komentari: Nema komentara

Komentirajte