informativniislamskičasopis
0

Aditivi i emulgatori u hrani i piću

Hrani se, još od davnina, pridodaju raznorazni dodaci da bi se postigao bolji ukus, ljepši izgled, bolji miris, duža trajnost i sl. Razvojem tehnologije u proizvodnji hrane porastao je i broj aditiva čijim se korištenjem postižu tražena svojstva hrane i ostvaruju bolji rezultati u proizvodnji.


Neke vrste hrane lako oksidiraju čime se gubi kvalitet ili hrana postaje neupotrebljiva za ljude. Nekada se u procesu proizvodnje gubi specifična tražena boja, ili se sastojci hrane međusobno ne spajaju. Ti i slični problemi koji se pojavljuju u proizvodnji hrane suzbijaju se raznoraznim aditivima. Dodavanjem aditiva hrani postiže se ujednačena kvaliteta proizvoda, ponuda namirnica postaje neovisna o godišnjem dobu, čime se omogućava proizvodnja jeftinije hrane, te njezino dugoročno skladištenje. Aditivi imaju određena pozitivna, ali isto tako i negativna svojstva. Zbog toga su organizacije koje se bave kvalitetom hrane objavile liste dozvoljenih dodataka te u kojim se omjerima smiju koristiti, kako zdravlje potrošača ne bi bilo ugroženo. Međutim, te organizacije u pravilu ne vode računa o tome da li su ti dodaci dozvoljeni sa aspekta šerijata ili ne. Neki od tih dodataka su životinjskog porijekla i često se dobivaju upravo preradom svinjskih ostataka, s obzirom na to da je to za proizvođače hrane jeftina sirovina. Suvišno je kazati da je upotreba svinjetine u proizvodnji hrane ili njenih dodataka haram, kao i svih drugih nečistih materija, poput strvi i krvi. Međutim, kada se te nečiste i zabranjene tvari ipak upotrijebe nakon što se hemijskom obradom transformiraju u drugu, potpuno različitu materiju, da li ta novonastala materija zadržava propis osnove iz koje je potekla ili se transformacijom u drugu materiju taj propis mijenja? Isto tako, kada se te nečiste materije u maloj i neznatnoj mjeri pomiješaju sa čistim materijama, da li će ta čista materija postati zabranjena?

Na temelju odgovora na ova dva pitanja gradi se propis dodataka hrani dobivenih iz nečistih i zabranjenih tvari, s obzirom na to da se aditivi u pravilu dodaju u jako malim količinama, a dobivaju se putem složenih hemijskih procesa obrade koji ih pretvaraju u potpuno nove materije, tako da praktično nema razlike između aditiva koji su dobiveni iz prirodnih sirovina i aditiva koji se dobivaju vještački, putem hemijske sinteze. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Prehrambeni_aditivi)

Transformacija nečiste materije (istihala)

Kada islamski pravnici govore o transformaciji kao načinu na koji se nečista materija pretvara u čistu, oni time misle na potpunu transformaciju, tj. preobražaj nečiste materije u potpuno drugu materiju različite hemijske građe, drugih karakteristika, drugog oblika i različitog naziva, tako da nastane jedna sasvim nova materija različita od one prethodne.

Treba istaći da islamski pravnici jednoglasno tretiraju transformaciju načinom čišćenja ako se odvija prirodnim putem, bez ljudskog utjecaja, kao kada se alkohol sam po sebi pretvori u ocat, i kao što je pretvaranje krvi gazele u mirisni misk. Međutim, kada se transformacija odvija vještačkim putem, kao što je pretvaranje nečistog ulja i masti u sapun ili da se uginula životinja stavi u sol koja će je razgraditi i pretvoriti u sol, da li je na takav način nastala materija čista ili ne, učenjaci imaju dva oprečna mišljenja.

Prvo mišljenje jeste da se transformacijom ostvaruje čistoća, bez obzira na koji način se desila. To je stav učenjaka hanefijskog i malikijskog mezheba, a odabrao ga je Ibn Tejmijja.

S druge strane, šafijski učenjaci, a to je i odabrani stav hanbelija, tvrde da nečista tvar neće postati čista nakon takve transformacije. (Hašijetu Ibni Abidin; Ibn Kudama, El-Mugni; Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava)

Protagonisti prvog mišljenja pozivaju se na jednoglasan stav učenjaka, da vino postaje čisto kada samo po sebi promijeni svoju prirodu i svoja svojstva i pretvori se u sirće. Analogno tome, kada se i druge nečiste tvari esencijalno transformiraju u potpuno različite tvari, također postaju čiste.

Isto tako, promatrajući prirodu vjerskih propisa, uočavamo da se određena tvar tretira nečistom zbog svojstva pri njoj, pa kada tog svojstva nestane, mijenja se i propis. Tako, naprimjer, grožđe je čisto i halal, ali kada se pretvori u vino, postaje haram, a ako se nakon toga pretvori u sirće, ponovo postaje halal i čisto. To znači da transformacija materije anulira prvobitna svojstva, čime se nužno mijenja i šerijatski propis, jer su nestala svojstva zbog kojih je bila zabranjena.

Protagonisti drugog mišljenja pozivaju se na hadis o zabrani konzumiranja mesa i mlijeka životinje čija je pretežna hrana nečist (džellala). (Ebu Davud i Tirmizi, hasan-garib. Ibn Hadžer ga je ocijenio snažnim.) Ovi učenjaci kažu da, kada bi preobrazba činila nečiste materije čistima, meso i mlijeko takve životinje ne bi bilo zabranjeno. Ovom argumentu oponira to što se učenjaci razilaze u pitanju propisa mlijeka i mesa džellale, jer to neki smatraju zabranjenim, drugi pokuđenim, a treći dozvoljenim. S obzirom na to da u vezi s tim pitanjem postoji razilaženje, ne može se upotrijebiti kao dokaz po ovom pitanju, jer se prvobitno razilaženje povlači i na ovo pitanje.

Kao argument navode i to da transformacija često nije potpuna, te da dijelovi nečisti ostaju nepromijenjeni, a time ostaje i svojstvo nečistoće. Međutim, nepotpuna transformacija nije predmet spora, jer i pobornici prvog mišljenja smatraju da ona neće nečistu materiju učiniti čistom. Ovdje se govori o potpunoj transformaciji, koja podrazumijeva cjeloviti preobražaj svih dijelova materije.

Odabrano je prvo mišljenje, da nečist postaje čista kada se potpuno transformira, tako da se ostvari korjenita promjena usljed koje nastaje potpuno nova esencija, različita od prvobitne u svom hemijskom sastavu, svojstvima i nazivu. Na to ukazuju spomenuti argumenti, kao i činjenica da je propis u kauzalnoj vezi sa svojim uzrokom, te kada je uzrok prisutan, potvrđuje se i propis, a kada je uzrok odsutan, odsutan je i propis. Novonastala materija razlikuje se od nečiste u svojoj suštini, svojstvima pa i nazivu i stoga potpada pod pravilo koje glasi da je svaka tvar u osnovi čista i dozvoljena sve dok se ne potvrdi suprotno. Podržavajući stav da nečist postaje čista kada se transformira, hanefijski učenjak Kuduri kaže: “Kada se zemlja onečisti, a potom trag nečisti nestane pod utjecajem sunca i prolaskom vremena, dozvoljen je namaz na tom mjestu... Razlog za to jeste da zemlja ima svojstvo da tvari pretvara i mijenja u druge vrste, a pretvorba utječe na čišćenje, a na to ukazuje stanje kada se vino pretvori u sirće.” (Et-Tedžrid)

Utrošenost nečiste tvari (istihlak)

To je stanje kada se nečista materija u maloj i neznatnoj mjeri pomiješa sa čistom materijom, na način da se u njoj potpuno utroši, istopi i nestane, tako da se njena svojstva i osobenosti potpuno izgube, kao kada bi kap krvi ili alkohola pala u veliku bačvu čiste tekućine, to ne bi ostavilo nikakav trag na ukus, boju ili miris, jer se ta kap utrošila u dominirajućoj tekućini i sasvim nestala. Miješanje nečiste tvari sa čistom na ovakav način, da se ne ostavi trag na ukusu, mirisu ili boji, neće dominantnu čistu materiju učiniti nečistom.

Govoreći o ovom pitanju, Ibn Tejmijja kaže: “Isto tako u pogledu toga kada u tekućinu padne nečist ali je ne promijeni, postoji poznato neslaganje koje je izloženo na drugom mjestu, a očiglednije je da, ako nečist u tome nije ostavila nikakav trag, nego je utrošena u čistoj tvari, a nije joj promijenila boju, ukus niti miris, čista tvar ostaje čista, a Allah najbolje zna.” (Medžmuul-fetava)

Primijenimo li ova dva pravila na aditive i emulgatore, možemo zaključiti da dodaci hrani, koji su dobiveni iz nečiste i haram materije, ukoliko su kroz proces proizvodnje izgubili prvobitna svojstva, promijenili hemijski sastav i pretvorili se u potpuno nove materije postaju dozvoljeni. Isto tako, ukoliko se nečista tvar u maloj, neznatnoj mjeri pomiješa sa čistom tvari, tako da se ukus, boja i miris nečiste tvari potpuno izgubi, dominantna čista tvar neće time postati zabranjena.

Na pitanje o prehrambenim artiklima koji u svom sastavu sadrže emulgatore, označene slovom E i brojem nakon njega, Evropsko vijeće za fetve i istraživanje dalo je sljedeći odgovor: “Sastojci koji se označavaju slovom E i brojem nakon njega su dodaci hrani kojih ima preko 350 različitih vrsta. To su konzervansi, bojila, pojačivači ukusa, sladila i sl. Sa aspekta porijekla mogu se svrstati u četiri grupe:

• sastojci dobiveni hemijskim (vještačkim) putem,

• sastojci biljnog porijekla,

• sastojci životinjskog porijekla,

• sastojci rastopljeni u alkoholu.

Propis ovih sastojaka jeste da nemaju utjecaja na dozvolu i zabranu hrane ili pića. To je zbog toga što se prva i druga grupa dobiva iz dozvoljenih tvari, a njihova upotreba ne šteti.

Što se tiče treće grupe, ona se razlikuje od svoje životinjske osnove; jer se hemijskom obradom suštinski transformira i potpuno mijenja tako da se pretvara u potpuno novu i čistu tvar. Ta promjena utječe na šerijatski propis tvari, jer ako je sama materija haram ili nečista, pretvaranjem u novu materiju dobiva novi propis, poput vina kada se pretvori u sirće – postaje lijepo i čisto, i tom transformacijom gubi status vina.

Što se tiče četvrte grupe, nju pretežno sačinjavaju bojila, a ona se uglavnom koriste u izuzetno malim količinama, tako da (alkohol koji sadrže) bude utrošen u finalnom proizvodu, a to se prašta i tolerira.

Dakle, hrana i pića koja sadrže nešto od ovih dodataka ostaju halal, i muslimanu ih je dozvoljeno konzumirati. Naša vjera je lahka, zabranjuje nam se izvještačenost i cjepidlačenje, a pretresanje ovakvih stvari nije nam naredio Svevišnji Allah niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džizani, Fikhun-nevazil)

Valja podsjetiti da se sve prethodno odnosi na aditive koji se, ako su proizvedeni iz nečiste materije, hemijskom obradom pretvore u potpuno novu materiju, ili se dodaju u tako maloj mjeri da su potpuno utrošeni u dominantnoj čistoj materiji ne ostavljajući na njoj bilo kakav trag u ukusu, mirisu i boji. Međutim, proizvodi koji u svojim osnovnim sastojcima sadrže nečistu tvar, kao što je svinjska mast, rum i sl., haram su.

Isto tako, ukoliko se potvrdi štetno djelovanje nekih aditiva po zdravlje čovjeka, iz tog razloga postaju zabranjeni.

Ako je dozvoljenost neke hrane i pića osnovano sumnjiva, propisano je ostaviti je zbog sumnje, međutim nećemo je tretirati haramom sve dok se to jasno ne potvrdi. Svevišnji Allah najbolje zna.

5. Januar 2019 | dr. Hakija Kanurić | 88

Komentari: Nema komentara

Komentirajte