informativniislamskičasopis
0

Ahlak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Njega hvalimo, od Njega pomoć tražimo i za oprost grijeha Ga molimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Onaj koga Allah uputi, nema onog koji će ga u zabledu odvesti, a koga u zabludi ostavi, nema onog koji će ga na Pravi put izvesti. Svjedočim da nema pravog boga mimo Allaha, Jednog i Jedinog, koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i poslanik, neka su na njega, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe Allahov salavat i selam!

Istinski se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i budite svjesni Njegovog stalnog nadzora u tajnosti i javnosti.

O muslimani, Allah je počastio i odlikovao sinove Adema, alejhis-selam, nad mnoštvom onoga što je stvorio. Neke od njih izabrao je da nose vjerovjesništvo i prenose Njegovu poslanicu ljudima. Među njima je posebno odlikovao našeg vjerovjesnika Muhammeda, sina Abdullahovog, najboljeg sina Hašimovića, a pleme Hašim je najbolje pleme među Kurejšijama. Dakle, on je najbolji među najboljim. Uzvišeni Allah izabrao ga je da ovaj ummet izvede na spas i pozove ih u vjeru Allahovu i na Pravi put. Njegov, alejhis-alatu ves-selamu, cijeli život bio je robovanje Allahu i zahvala na blagodatima, poziv drugih i blagost, iskušenja i strpljenje, ali, i pored toga, okitio se vrhunskim moralom, najljepšom ćudi i velikim optimizmom. Njegove vrline su mirisne i njegov put je ispunjen lijepim primjerima.

Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Najveća potreba, veća od svake druge potrebe, jeste da ljudi spoznaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uputu sa kojim je došao, te da vjeruju i potvrđuju ono o čemu ih je obavijestio i da mu se pokore u onome što im je naredio.”

Nema ni jednog hajra a da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio ummet na njega, niti ima ijednog zla, a da nije upozorio ummet na njega. Sam je o sebi rekao: “Ni jedno dobro koje ima kod mene neću sakriti od vas.” (Muttefekun alejhi)

Proveo je blizu pola perioda poslanstva pozivajući samo u tevhid, a to je najbitnije što je Allah naredio. Onaj ko mu se nije odazvao, Uzvišeni Allah vječno mu je odredio patnju u džehennemskoj vatri i zabranio mu ulazak u Džennet. Započeo je svoju poslaničku misiju pozivom u tevhid popevši se na brdo Safa i rekavši Kurejšijama: “Recite: ‘la ilahe illallah’ i bit ćete spašeni!”

Deset godina u Meki narod je pozivao samo u tevhid, a zatim je, uz pozivanje u tevhid, nastavio pozivati i na prakticiranje ostalih šerijatskih propisa. Svima koji ostvare i upotpune tevhid obećao je da će ih obuhvatiti primljenom dovom koju je odgodio za Sudnji dan, pa kaže: “Svaki vjerovjesnik ima dovu koja će mu biti primljena, pa je svaki od njih požurio sa svojom dovom, a ja sam odgodio svoju kao šefat za svoj ummet na Sudnjem danu. Ona će obuhvatiti, inšallah, svakog onog ko umre od moga ummeta ne čineći Allahu nimalo širka.” (Muttefekun alejhi)

Mnogo je činio ibadet Uzvišenom Allahu. Ibadete i pokornosti najbolje je od svih drugih obavljao. Noge su mu otjecale od dugog stajanja na namazu. Na jednom rekatu proučio bi suru El-Bekara, Alu Imran i En-Nisa. Imao je lijep glas prilikom učenja Kur’ana. Bera, radijallahu anhu, prenosi: “Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako na jacija-namazu uči suru Vet-tini vez-zejtun i nikada nisam čuo da neko ima ljepši glas i prijatnije učenje od njega.” (Muttefekun alejhi)

Bio je skrušen pred Allahom. Klanjao bi namaz a iz njegovih prsa čuo bi se zvuk poput vode kada proključa zbog plača. Njegov jezik nikada ne bi prestajao spominjati Allaha. Aiša, radijallahu anha, ističe: “Spominjao bi Allaha u svakom stanju.” (Muslim)

Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi: “Znali bismo izbrojati kako Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na jednom sijelu stotinu puta kaže: ‘Gospodaru, oprosti mi grijehe i primi moje pokajanje, jer Ti si, doista, Onaj koji prima pokajanja i koji je milostiv!’”

Puno je volio namaz i drugima ga je oporučivao. Kaže Enes, radijallahu anhu: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na samrti je najviše govorio: ‘Namaz, namaz, i oni koji su u vašem posjedu!’, dotle da je to u sebi ponavljao i nije mu silazilo nikako sa jezika”, tj. oporučivao je namaz sve dok mu duša nije napustila tijelo. (Ahmed)

Podsticao je mlađe ashabe da obavljaju dobrovoljne namaze. Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhu, dok je bio mladić, poručio je: “Divan li je čovjek Abdullah, samo još da klanja po noći.” (Muttefekun alejhi)

Imao je čvrsto ubjeđenje u Allaha. Znao je da je u Allahovom govoru (Kur’anu) lijek. Kada bi se razbolio, liječio bi se Allahovim govorom. Aiša, radijallahu anha, kaže: “Kada bi bolovao od neke bolesti, proučio bi sebi sure El-Felek i En-Nas i pljuckao bi u ruke i potrljao ih po sebi.” (Muttefekun alejhi)

Uvažavao je prijašnje poslanike. Jedan čovjek mu se obratio riječima: “O najbolji iz ljudskog roda!”, pa je rekao: “To je Ibrahim, alejhis-selam!” (Muslim)

Zabranjivao je da ljudi pretjeruju u pogledu njega. Govorio bi: “Nemojte pretjerivati u pogledu mene kao što su kršćani pretjerali u pogledu sina Merjeminog. Ja sam, zaista, samo rob, pa recite: ‘Allahov rob i poslanik.’” (Buhari)

Svakog je pozivao u ovu vjeru, pa makar onaj kojeg poziva bio dječak. Posjetio je jednog dječaka židova koji je bio na samrti, sjeo je pored njegove glave i rekao mu: “Prihvati islam!”, pa je dječak prihvatio islam. (Buhari)

Bio je ponizan prema djeci i u njihova srca sadio je ispravno vjerovanje. Rekao je Ibn Abbasu: “O mladiću, podučit ću te riječima: čuvaj Allaha – čuvat će te, čuvaj Allaha – uvijek ćeš Ga naći ispred sebe, kada moliš – moli Allaha, a kada tražiš pomoć – traži pomoć od Allaha!” (Tirmizi)

Bio je blag i nježan prema svojim ashabima prilikom podučavanja i javno je pokazivao ljubav koju je osjećao prema njima. Uzeo je za ruku Muaza, radijallahu anhu, i rekao mu: “Tako mi Allaha, ja te zaista volim! Savjetujem te, o Muaze, da nikada na kraju namaza ne propustiš reći: ‘O Allahu, pomozi mi da Te spominjem, da Ti budem zahvalan i da Ti lijepo činim ibadet!’” (Nesai)

Nije se inatio niti je bio ohol. Njegova prsa bila su široka za svakoga. Jednom prilikom dok je držao hutbu ušao je neki čovjek i rekao: “O Allahov Poslaniče, izgubljen čovjek došao  pitati o svojoj vjeri, ne zna šta je njegova vjera.” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo se prema njemu, prekinuo je hutbu i otišao kod njega. Tada su mu donijeli stolicu, pa je sjeo na nju i podučio ga onome čemu je njega Allah podučio. Nakon toga vratio se i nastavio držati hutbu sve dok je nije dovršio. (Muslim)

Bio je susretljiv i pažljiv prema omladini. Malik b. Huvejris, radijallahu anhu, prenosi: “Otišli smo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a bila nas je skupina mladića približnih godina. Boravili smo kod njega dvadeset noći, pa je pomislio da nam nedostaju porodice. Upitao nas je koga smo ostavili iza sebe od porodica, pa smo ga obavijestili, a bio je pažljiv i milostiv. Rekao nam je: ‘Vratite se svojim porodicama, pa ih podučite i naredite im i klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam!’” (Muttefekun alejhi)

Bio je učtiv. Nije bio prgavog jezika, niti bi koristio uvredljive riječi. Bio je stidniji od djevice u njenoj sobi. Imao je nježne ruke, nikada u životu nije udario nekoga. Aiša, radijallahu anha, kaže: “Nikada Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije udario nešto svojom rukom; ni ženu, ni roba, osim kad se bori na Allahovom putu. Nikada se ne bi svetio radi sebe, nego bi oprostio i halalio. Kada bi mu bilo ponuđeno da izabere između dvije stvari, izabrao bi lakšu ako nije grijeh prema Allahu.”

Uvijek je  bio vedrog lica. Džerir b. Abdullah, radijallahu anhu, kaže: “Nikada me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ugledao a da mi se nije nasmiješio.”

Spajao je rodbinske veze, bio iskren u govoru, ispunjavao potrebe nemoćnima. Hatidža, radijallahu anha, rekla mu je: “Ti održavaš rodbinske veze, govoriš istinu, olakšavaš slabima, udjeljuješ siromašnima, gostoljubiv si i pomažeš istinu u svim prilikama.”

Bio je dobročinitelj prema svojoj majci. Posjetio je njen kabur, zaplakao je i rasplakao sve oko sebe, zatim je rekao: “Zatražio sam dozvolu od svog Gospodara da tražim oprosta za nju, pa mi nije dozvolio, te sam zatražio dozvolu da posjetim njen kabur, pa mi je dozvolio.” (Muslim)

Oporučivao je pažnju prema komšijama i podsticao na lijep odnos prema njima. Rekao je Ebu Zerru, radijallahu anhu: “Kada skuhaš mesnu supu, dolij još vode pa odnesi i svojim komšijama.” (Muslim)

Bio je nježnog srca i nježan prema onima o kojima se brinuo. Enes, radijallahu anhu, služio ga je deset godina i nikada mu nije rekao ni “uh” radi nečega, niti za nešto što je uradio: “Zašto si to uradio?” ili za ono što nije uradio: “Zašto nisi uradio?”

 Prema slabima i bolesnima bio je milostiv. Bilo mu je naređeno da ih predvodi u namazu i da skrati namaz radi njih.

Prema ljudima je bio samilostan i stidan. Beduin se pomokrio u džamiji, ne znavši da to nije dozvoljeno, pa su ljudi nasrnuli da ga kazne, a Poslanik im reče: “Ostavite ga dok završi sa nuždom i onda prospite po njegovoj mokraći kofu ili posudu vode. Poslani ste da olakšavate, a ne da otežavate!” (Buhari)

Puno je udjeljivao i poklanjao. Nikada nije odbijao prosjaka niti onoga koji je u potrebi. Hakim b. Hizam, radijallahu anhu, prenosi: “Zatražio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je dao, opet sam zatražio, pa mi je dao, i opet sam zatražio, pa mi je dao.” (Muttefekun alejhi)

Plemenite ruke i mnogo darežljiv. Neki čovjek mu je došao, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poklonio stado ovaca koje se proteže između dva brda. Drugi čovjek na njemu je ugledao lijep ogrtač i rekao: “Daj meni da ga obučem! Kako je samo lijep!”, pa mu ga je Alejhisselam poklonio. (Buhari)

Bio je lijep i nije jeo osim ono što je lijepo. Sustezao se od bilo kakve sumnjive hrane ili pića. Jednom je prilikom rekao: “Zna se desiti da odem kući i nađem jednu datulu na posteljini, pa je dignem do usta da je pojedem, ali se pobojim da slučajno nije od sadake i bacim je.” (Muttefekun alejhi)

Izrazito je cijenio i poštovao svoje ashabe, radijallahu anhum, pa makar se radilo i o mladićima. Rekao je o Usami b. Zejdu, radijallahu anhu, kada je imao samo osamnaest godina: “Oporučujem vam da se prema njemu lijepo ophodite jer on je jedan od boljih među vama.” (Muslim)

Kada bi se razbolio neko od njegovih ashaba, obišao bi ga i rastužio se zbog stanja u kojem se nalazi. Posjetio je Sa’da  b. Ubadu, radijallahu anhu, i zatekao ga teško bolesnog, pa je zaplakao.

Bio je odan svojim ashabima. Nikome nije zaboravljao vrline i žrtvovanja. Zadnji put kada se popeo na minber rekao je: “Oporučujem vam ensarije, jer su oni moja utroba i najprisniji povjerenici. Izvršili su svoje obaveze, ostaje još da uzmu svoja prava. Primite zato od dobročinitelja među njima, a oprostite onima koji loše postupaju!” (Buhari)

Nikada nije zaboravio Hatidžu, radijallahu anha, njene veličanstvene postupke, velikodušnost i bistrinu njenog promišljanja. Spominjao ju je po dobru nakon njene smrti, obilazio njenu rodbinu i činio dobročinstvo njenim prijateljicama.

Naredio je da se pregrade sva vrata od kuća oko njegove džamije sa kojih se ulazilo direktno u džamiju, osim Ebu Bekrovih, radijallahu anhu, vrata – iz poštivanja prema njemu.

Iako je bio opterećen velikim emanetom poslanstva, bio je blag prema svojoj porodici i lijepo se ophodio prema njima. Kada bi ušao u kuću, bio bi im na usluzi, a kada bi nastupilo vrijeme namaza, otišao bi u džamiju.

Bio je nježan prema svojoj djeci i unucima i ukazivao im je poštovanje. Kada bi njegova kćerka Fatima, radijallahu anha, ušla kod njega, ustao bi, uzeo je za ruku i odveo da sjedne na njegovo mjesto. Hasana, radijallahu anhu, stavljao bi za svoj vrat i govorio: “O Allahu, ja ga volim pa ga i Ti zavoli!” (Muttefekun alejhi) Jednom prilikom izašao je među svoje ashabe, a njegova unuka Umama bila je na njegovom vratu, te im je kao imam klanjao namaz, pa kada bi otišao na rukūu, spustio bi je, a kada bi se podigao, ponovo bi je uzeo. (Muttefekun alejhi)

Osman, radijallahu anhu, opisao je Poslanikovo, alejhis-selam, ophođenje prema ashabima na sljedeći način: “Družili smo se sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kad bismo bili na putovanju i kod kuće; on bi obilazio bolesnike, pratio dženaze, išao u boj i pomagao nam sa malo i puno imetka.” (Ahmed)

Okusio je u životu žestinu i poteškoću. Aiša, radijallahu anha, prenosi: “Neka žena ušla je kod mene u kuću sa dvoje male djece i zatražila da joj nešto udijelim kao sadaku, ali nisam pronašla ništa da joj dadnem osim jedne datule.” (Muttefekun alejhi)

Na svoj stomak vezao je kamen od gladi. Omer, radijallahu anhu, opisuje: “Zaista sam posvjedočio kako Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, čitav dan gladuje, nije imao ni najgoru vrstu datula da ih pojede.” (Muslim)

Pogađala su ga najžešća i najbolnija iskušenja: odrastao je kao siroče, protjeran je iz rodnog zavičaja, tri godine je proveo pod opsadom, u pećinu se sakrivao od neprijatelja, šestero svoje djece ispratio je na drugi svijet, kada je činio hidžru, njegov narod krenuo je za njim u potjeru, licemjeri su protiv njega spletkarili na svakom koraku, popio je otrov, napravljen mu je sihr i znao je reći: “Uplašen sam radi Allaha onako kako niko drugi nije bio uplašen i uznemiren sam radi Allaha kako niko drugi nije bio uznemiren!” I, pored svih iskušenja, bio je optimista u životu i govorio bi: “Oduševljavaju me optimizam i lijepa riječ.” (Muttefekun alejhi)

Okrenuo se od dunjaluka žudeći za nagradom kod Allaha. Imao je običaj reći: “Meni ništa ne pripada od dunjaluka. Ja sam na dunjaluku poput putnika koji sjedne u hlad ispod drveta da predahne, a zatim ustane i napusti ga.” Napustio je ovaj svijet, a ništa od dunjaluka nije ostalo iza njega. Aiša, radijallahu anha, kaže: “Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, umro, nije ostavio iza sebe ni dinara niti dirhema, ni ovce niti deve, niti je išta oporučio od imetka.” Alija, radijallahu anhu, opisuje ga riječima: “Nisam vidio ikoga sličnog njemu, ni prije ni poslije njega.”

O muslimani, naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ispunio je emanet poslanice koja mu je bila povjerena, iskreno je posavjetovao svoj ummet i rekao je: “Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru, pa su skakavci i leptirići navalili da lete prema njoj, a on ih tjera od vatre. Ja sam vas uhvatio za pojase da ne odete u Vatru, ali vi bježite od mene.” (Muslim)

Islamski ummet treba mu se odužiti tako što će ispuniti svoja prava i obaveze prema njemu, poput vjerovanja u njega kao poslanika i potvrđivanja svega sa čime je došao. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Niko neće čuti za mene od ovog ummeta, svejedno bio jevrej ili kršćanin, a zatim ne povjerovati u ono sa čime sam poslan, a da neće biti od stanovnika Vatre.” (Muslim)

Od prava koja mu pripadaju kod nas jeste da nam bude draži od svega drugog, kao što je rekao: “Niko od vas neće biti potpuni vjernik sve dok mu ne budem draži od njegovog oca i djeteta i svih ljudi.” (Muttefekun alejhi)

Od obaveza ummeta prema njemu jeste da se pokoravaju njegovim naredbama i da se klone njegovih zabrana. Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Svi iz mog ummeta ući će u Džennet, osim onih koji odbiju.” Prisutni upitaše: “A ko će to odbiti, o Allahov Poslaniče!?” Reče: “Onaj ko mi se pokori – ući će u Džennet, a onaj ko mi se suprotstavi – takav je odbio.” (Buhari)

Jedno od temeljnih značenja svjedočenja da je on Allahov poslanik jeste da Allaha ne obožavamo osim onako kako je on propisao, kao što nam on, alejhis-selam, poručuje: “Dobro se pripazite novotarija u vjeri!”

Od jasnih pokazatelja iskrene ljubavi prema njemu jeste izučavanje njegovog životopisa, upoznavanje njegove upute i širenje njegovog poziva/misije širom zemaljske kugle, te da musliman poziva u isto ono u što je pozivao i on, alejhis-selatu ves-selamu, od tevhida/monoteizma, vjerskih naredbi, vjerskih ljepota i vrlina.

Onaj ko se ugleda na Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim ibadetima i međuljudskim odnosima, zaslužit će vječni uspjeh i zadovoljstvo: “Vi u Allahovom Poslaniku imate najljepši uzor…” (El-Ahzab, 21)

Sreća na dunjaluku i ahiretu postiže se slijeđenjem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Shodno jačini slijeđenja, bit će i uputa, ponos i spas. Allah, azze ve dželle, rekao je: “… a ako mu se pokorite, bit ćete od upućenih.” (En-Nur, 54)

Onaj ko mu se pokori, vjera će mu biti ispravna, dunjaluk uljepšan i prsa proširena, a onaj kome je drago da bude u njegovom društvu na ahiretu, neka korača njegovom stazom i slijedi njegov sunnet, a ujedno neka se udalji od svega što je u suprotnosti sa njegovom poslanicom ili je na neki način narušava. Allah, subhanehu ve teala, rekao je: “Onaj ko se pokori Allahu i Poslaniku, takav će biti sa onima kojima je Allah svoje blagodati podario od vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih, a divno li su oni društvo.” (En-Nisa, 69)

Znajte da vam je Allah naredio da donosite salavat i selam na Njegovog Vjerovjesnika rekavši: “Doista Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete, donosite i vi salavat na njega i potpuni selam.” (El-Ahzab, 56)

O Allahu, donesi salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, budi zadovoljan njegovim pravednim halifama koji su istinom sudili i pravdu zastupali: Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom, te svim ostalim plemenitim ashabima, a i nas pridruži njima, o Najdarežljiviji i Najplemenitiji! Amin!

 

Autor: Dr. Abdulmuhsin b. Muhamed el-Kasim,

imam u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji

Prijevod: Hfz. mr. Amir I. Smajić

15. July 2017 | hfz. mr. Amir Smajić, prof. | Ahlak | 79

Komentari: Nema komentara

Komentirajte