Na bosanskoj vjetrometini smjenjivale su se razne ideološke i političke strukture, a malo ih je bilo dobronamjernih prema Bosni i Bošnjacima.
Od odlaska Osmanlija svoju politiku i ideologiju nametali su svi, od Austro-Ugarske do komunista, a ovi drugi su, po svemu sudeći, nanijeli najviše zla Bošnjacima. Komunizam, kao jedno od najvećih zala čovječanstva, oštetio je sve društvene strukture, a ono o čemu ćemo govoriti tiče se vjerskog života. U tom vremenu vjera je spala na jedan najniži nivo i svela se uglavnom na običaje. Oni koji su bili čvrsti osjetili su gorčinu komunističke vladavine, dok su oni koji su se povinovali njihovim idejama uživali dunjalučke privilegije.
Kampanja protiv islama
U samom uvodu autobiografskog zapisa Sjećanja, rahmetli Alija Izetbegović, govoreći ukratko o povijesti Bosne, dotiče se i početka vladavine komunista, pa kaže: “Godine 1946. ukinuti su šerijatski sudovi, a 1950. zatvoren je posljednji mekteb, osnovna škola u kojoj su učenici stjecali temeljno znanje o Kur’anu. Ukinuta su muslimanska i kulturna i obrazovna društva ‘Gajret’, ‘Narodna uzdanica’, ‘Preporod’ i druga. Dopušten je rad samo službenoj Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ), sa svega dvije, strogo nadzirane medrese za školovanje ‘muslimanskih svećenika’. Zatvorena je i muslimanska štamparija u Sarajevu...” Ovo su samo neki od primjera kako su komunisti pokušavali da utrnu svjetlo islama: “Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.” (Et-Tevba, 32)
Iako su mnogi muslimani počeli gubiti svijest o vjeri, bilo je onih koji su je ljubomorno čuvali. Ali nisu je čuvali unutar četiri zida, za sebe i svoju porodicu, već su se trudili da osvijeste neosviještene, one koji su pali na slogan “bratstva i jedinstva”, gdje su svi bili dobrodošli osim vjernika muslimana.
Djelovalo se na raznim poljima, neki su pisali tekstove o islamu, neki su obilazili po kućama i tako djelovali, djeca su se podučavala u džamijama, organizacija “Mladi muslimani” odupirala se, na svaki mogući način, kampanji protiv islama, što je rezultiralo hapšenjem nekoliko stotina članova organizacije. Među njima je bio i sam Alija Izetbegović.
Tu je bio kraj djelovanja kroz organizaciju “Mladi muslimani”, ali tu nije bio kraj djelovanja pojedinaca, tu nije bio kraj borbe. Ideja oživljavanja islama nikada nije nestala, vrtila se na svakom bratskom druženju.
Iako mu je bilo zabranjeno djelovanje, našao je način kako da dođe do muslimanske mase. Uz pomoć rahmetli Huseina Đoze, svoje tekstove pod naslovom “Problemi islamskog preporoda” objavljivao je u islamskom kalendaru Takvim, a potpisivao ih je inicijalima L.S.B (inicijali njegove djece, Lejla, Sabina, Bakir). Ovi tekstovi imali su važnu ulogu u popravljanju onoga što je dobrim dijelom bilo pokvareno, o porodici, odgoju, čitanju i razmišljanju o Kur’anu, o Poslaniku i drugim temama, o čemu će, ako Bog da, više riječi biti u nekom od sljedećih tekstova.
Islamizacija Muslimana
Nikada nije prestao sanjati o cilju. Nije želio samo da sanja, želio je ostvariti svoj cilj. U svojoj knjizi Islamska deklaracija u prvoj rečenici šalje veoma jaku poruku. U toj rečenici pojašnjava cilj vjere i suštinu imana.
Naš cilj: Islamizacija Muslimana
Naša deviza: Vjerovati i boriti se.
Iako možda malo čudno zvuči, sintagma “islamizacija Muslimana” itekako ima smisla. Kako pojašnjava Alija Izetbegović, pod time se misli na vraćanje izvornoj vjeri, jer uspjeh prvih generacija vidi u čvrstom prakticiranju vjere, dok slabost zadnjih generacija vidi u ostavljanju vjere. Zato je cilj islamizirati muslimane, vratiti ih izvornoj vjeri i doživjeti slavu koju su imale prve generacije čuvajući islam. Oni nisu doživjeli slavu kroz praznovjerje, noćne klubove, alkohol, drogu i druge poroke, već se napredak isključivo veže za vraćanje svojim duhovnim izvorima – Kur’anu i sunnetu.
Deviza: vjerovati i boriti se sadrži osnovu imana, a to je da nema imana bez djela. Nerijetko ćemo u tekstovima rahmetli Izetbegovića naći da citira ajete u kojima se zajedno spominju iman i činjenje dobra i na taj način definira vjeru, baš onako kako su je definirali učenjaci prvih generacija. Od nas se traži da to vjerovanje potvrdimo djelima, da se borimo za svoje ideale, i da idemo stopama dobrih prethodnika: “A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz koje rijeke teku.” (El-Bekara, 25)
Sarajevski proces
Mnogo bitnih događaja u svijetu desilo se 1968. godine, ali ono po čemu je ona specifična za rahmetli Izetbegovića jeste da je te godine počeo raditi na knjizi Islam između Istoka i Zapada. Iako je veći dio knjige napisao 1946. godine, i tako je na tavanu kuće stajala preko dvadeset godina, on je prepisao i dodao novih fraza te poslao prijatelju u Kanadu. Knjiga je objavljena 1984. godine. U knjizi je pokušao pojasniti kakvo je mjesto islama u današnjem svijetu i kako samo islam može zagrijati maštu muslimanskih masa i osposobiti ih da učine nešto u vlastitoj povijesti. Godine 1969. pravi nacrt za tekst Islamske deklaracije koja se štampa 1970., ali ne privlači pažnju sve do Sarajevskog procesa 1983. kada mu se sudi zbog ove knjige.
Iako je knjiga Islamska deklaracija usmjerena prema islamskom svijetu, a ne prema tadašnjoj Jugoslaviji, vlast je u njoj vidjela prijetnju i u optužnici su je uvrstili kao glavni dokaz.
S obzirom na to da je Sarajevski proces događaj o kojem su napisani naučni radovi, ovdje se nećemo baviti samim tokom suđenja. Spomenut ćemo samo neke događaje koji oslikavaju veličinu ovog čovjeka.
Iako je po prirodi bio blag, bio je jaka i čvrsta ličnost. Nije se bojao ispoljiti svoju vjeru i nije se libio polemizirati i suprotstaviti nadređenima zarad istine. Kada je ulazio u sudnicu, nazvao je selam i podignutom rukom pozdravio prisutne, zbog čega ga je sudac upozorio. Izetbegović je želio da proces bude otvoren za javnost zbog čega je došlo do prekida suđenja, da bi na kraju došlo do kompromisa i dozvolilo se prisustvo određenom broju ljudi. Ovakvih i sličnih situacija prilikom suđenja bilo je dosta, ali jedan događaj koji se desio tokom služenja kazne pokazuje čvrstinu ovog velikana.
Jednog jutra javili su mu da ima posjetu, pa se zabrinut uputio prema zgradi za posjete. Došle su mu dvije kćerke koje su ga dočekale nasmijanog lica, a onda mu rekle da imaju poruku “sa visokog mjesta”. Lejlin školski drug Zdravko prenio je poruku da napiše molbu za pomilovanje i da će biti oslobođen. Zdravko je dobronamjerno savjetovao da u molbi bude nekoliko riječi pokajanja i lijepih riječi o režimu. Ovaj događaj završava sljedećim riječima: “Kćerke su mi donijele i podnesak napisan u tom duhu. Pročitao sam tekst molbe. Nisam potpisao. Robija se nastavlja. Preda mnom je stajalo još pet godina zatvora.”
Osnivanje SDA
Nakon šest godina zatvora uslijedila je jedna godina pauze, a nakon toga jedanaest godina političkog života koji je počeo osnivanjem SDA. U početku je razmišljao da obnovi Jugoslovensku muslimansku organizaciju (JMO) koju je osnovao Mehmed Spaho, ali trebala mu je jača stranka koja će biti u stanju izdržati iskušenja. Trebala mu je stranka koja će bez teškoće okupiti muslimanski narod u tadašnjoj Jugoslaviji.
Svoj govor na osnivačkoj skupštini počeo je bismillom. To je učinio, kako kaže, iz dva razloga: prvi, jer je iskreno prizivao pomoć Svevišnjeg, i, drugi, kao čin vjerske slobode i jasan signal nepokornosti režimu.
To je bilo prvi put da se u Bosni i Hercegovini oglasila neka politička snaga koja ne pripada komunističkoj školi. Osvrćući se na komunistički poredak, Izetbegović je zaključio: “Džinovski pokušaj stvaranja ‘raja na zemlji’ bez Boga i čovjeka, pa i protiv Boga i čovjeka, završio se potpunim neuspjehom.”
Stranka je pobijedila na izborima 1990., godinu dana nakon prvih aktivnosti na njenom formiranju. I prije te pobjede dalo se primijetiti da je Alija Izetbegović istinski lider. A o kakvom se lideru radi naći ćemo u njegovim riječima gdje pokušava sebe da opiše kao nekoga ko ima dosta mahana, ali ono što se lahko da zaključiti jeste njegova skromnost.
“Od početka sam bio ‘lider’, iako nikada nisam znao zašto. Razmišljao sam: ako sam ja najbolji, kakvi su onda ostali? Ali možda vođe ne moraju biti najbolji. Da bi bili vođe, moraju imati i neke važne mahane, a ja sam ih imao dovoljno.”
Današnje stanje
Kada uporedimo njegovu aktivnost i želju za oživljavanjem vjere, u vremenu kada je sloboda vjere bila samo mrtvo slovo na papiru, sa slobodom ispoljavanja vjere u vremenu u kojem mi živimo, uvidjet ćemo da je njegova žrtva nešto što za mnoge zvuči samo kao priča, kao nešto nedokučivo.
Priliku imaju svi, i učeni i neučeni. Učeni da pišu i govore, a neučeni da šire preko socijalnih mreža samo jednim klikom.
Zato neka nam parola budu Alijine riječi: “Sile koje nasrću na Bosnu umorit će se, mi se nećemo umoriti.”
Nastavit će se, inšallah.