informativniislamskičasopis
0

Bogatstvo bošnjačke epske umjetnosti

Inspiraciju za serijal ovih članaka nalazim u nekom vidu krajiškog inata i odbrane bošnjaštva od “kulturnih” konstantnih napada na našu kulturu, tradiciju, jezik, vjeru i državu.

Sve navedeno samo je dio problematike koja se ogleda u komšijsko-susjedskim represijama i osporavanju činjenica koje se tiču našega naroda. Upravo ta “pisana riječ odbrane”, po mom mišljenju, prirodna je za časopis El-Asr jer je jedan od rijetkih koji stoji iza svega što je bošnjačko, a kvalitetno i ponosito. U ovim vremenima lahko se prodati i zbog toga je spomenuti časopis moj odabir jer ima svoje Ja.


Dolazak Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu i velike promjene na svima poljima života

Godine 1463. sultan Mehmed el-Fatih sa 150.000 svojih vojnika osvojio je srednjovjekovnu Bosnu (Vidjeti: Trilogija o Bosanskoj srednjovjeovnoj državi) i usmjerio je ka nekim novim tokovima – usudio bih se reći, modernijim i prosperitetnijim. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević i nije pružao neki snažan otpor jer je to već bila “oronula” država bez jasnog političkog vođstva, i trebala joj je “instant injekcija”, a upravo su to bile Osmanlije sa novitetima koje su donijeli ušavši u Bosnu. Kralj Tomašević bježao je od grada do grada, a glavni cilj bio mu je da se sakrije u Hrvatsku (koja je tada bila u sastavu Ugarske monarhije. No, to mu nije uspjelo, niti je imao u planu predati Bosnu Osmanskom imperiju pa je i pogubljen u konačnici u Jajcu (Vidjeti: Trilogija o Bosanskoj srdenjovjekovnoj državi). Nakon ovoga, svi bosanski gradovi predali su se Osmanlijama i prihvatili novu vlast, o čemu ne pišu samo Osmanlije, već i strani izvjestitelji, poput ljetopisca Dloguša (poljski ljetopisac tog vremena), koji u svom poznatom Ljetopisu navodi da je “70 bosanskih gradova dobrovoljno pristalo na osmanlijsku vlast” (vidjeti: The History of the Council of Constance), iako brojka ne mora biti tačna što se tiče broja gradova, jer neki navode i druge brojke, ali jasno je i kako su neprijatelji gledali na razvoj događaja.

No, nakon toga, postojali su još neki minorni pokušaji da se Osmanlije bace u sunovrat, što je bilo, naravno, neuspješno poput – poznate naredbe Matijaša Korvina (ugarsko-hrvatskog kralja, kako navodi hrvatska historičarka Nada Klaić u svom radu Srednjovjekovna Bosna, “da je kralj Korvin instalirao Nikolu Iločkog da bi uspostavio neki vid Bosanske banovine koja bi bila vezana za Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i bila bedem islamu”, što je i bio najveći strah zapadnih sila. No, kako smo naveli sve je to bilo minorno i utopijsko, i ta vojska Iločkog u konačnici je poražena osvajanjem Hercegovine 1482. (vidjeti: Srednjovjekovna Bosna, N. Klaić), gdje se formiraju granice Bosne i Hercegovine kakvu danas poznajemo (a kako je nazivaju avnojevsku, ali rijetki spominju da su baš Osmanlije zaslužne za Bosnu kakvu danas imamo u ovim granicama od Une do Drine...). Prije nego što je i osvojena Hercegovina, uspostavljen je bosanski sandžak (okrug), na čijem je čelu bio sandžakbeg. Prvi sandžakbeg bio je Isabeg Hranušić (rođen oko 1489. godine) koji je utemeljio Sarajevo (vidjeti: Tada Saraj grad, oko 1450., Alija Bejtić, Spisi o Sarajevu), iz historijskih spisa, današnji glavni grad BiH – evropske priznate i poznate države. Zapadne sile vrše jaku propagandu, što se može pročitati u Ljetopisu Dlogoša i nekih čak italijanskih ljetopisaca, kako se u Bosni takoreći “neljudski postupa”, a dapače, bilo je obrnuto, u što su se uvjerili i oni sami: kultura je rasla na nivo više i postojale su velike religijske slobode (judaizam prvi puta zadire na ovo tlo i ima čak autonomiju svoga izražaja, pravoslavstvo se prakticira, niti katoličanstvu niko nije stvarao probleme, ali su se katolici bunili i nisu željeli osmansku vladavinu, stoga je i bilo problema sa istima, i naravno pojava i ekspanzija islama i islamske kulture...)

Dakle, iz ovog uvodnog dijela vidi se da dolazak Osmanlija i nije bio tako “krvav”, kako su zapadnjaci opisivali i pokušali to prezentovati, rekli smo, bilo je obrnuto... No, za ovaj tekst tematika je preobilna, da bi ulazili u detalje tog perioda pa ćemo se za prvi put bazirati na nešto po čemu smo mi Bošnjaci bili specifični (u svakom periodu imali smo nešto unikatno, kao naprimjer u doba Kraljevine Bosne – stećke), jedan poseban umjetnički izražaj – usmenu epsku tradiciju, po kojoj smo bili i ostali poznati i priznati u svijetu.

Počeci epskoga stvaralaštva na bosanskom tlu

Iako, realno, prvi zapisi o bošnjačkoj epici potječu iz 18. stoljeća, postoji mnoštvo podataka još iz 15. stoljeća pa sve do kraja 17. (prema istraživanju Đenane Buturović, doktorice historijskih nauka), da je u tom periodu postojala epika, što itekako potvrđuju vojni dokumenti, izvještaji, korespondencije, koje kazuju da vojsku prate epski pjevači i opjevavaju bitke i sve vezano za njih.

No, za one koji ne znaju, ili nisu dovoljno upućeni, epika je usmeni način umjetničkog izražaja gdje pjevač opjevava neki bitan historijski događaj – pjesme broje po hiljade stihova (primjer Ilijada i Odiseja, preko 13.000 stihova). Svijet je posumnjao je li to moguće uraditi, ali bošnjački epski pjevači dokazali su da jeste.

Njemački istraživači masovno su željeli pobiti teoriju da je to moguće. Tako je bilo potrebno da prođu čak dva stoljeća da bi se ova “njemačka teza” pobila, a zaslužni su veliki profesori sa Harvarda Milman Parry i njegov asistent Albert Lord koji su došli na bosanska područja, uključujući Krajinu, Sandžak..., gdje su pronašli bošnjačkog Homera koji je ispjevao ep “Ženidba Smailagić Meha” (i mnoge druge epove) sa preko 13.000 stihova! O tome su opsežno pisali na Harvardu upravo spomenuti velikani i slični njima (vidjeti: The Singer of Tales, Cambridge), a poznata su nam i istraživanja prof. Novaka Kilibarde, Redžepa Škrijelja... Ali, ovo je kasniji period epskog stvaralaštva, no bitno je bilo spomenuti jer je on kontinuiran i jedna konstanta bošnjačkog stvaralaštva.

S početka osmanlijske vladavine posebne informacije i vijesti nose nam Evlija Čelebi i Ibrahim Pečevi (obojica se školovala u Carigradu), gdje u svojim putopisima navode pripovijesti o bošnjačkim epskim pjevačima kako onim (tada) iz prošlosti, tako onima iz tadašnje sadašnjosti, 17. stoljeća (Đ. Buturović, Usmena epika Bošnjaka). Kako kazuje Dr. Buturović, poznata nam je, između ostalog, epska pjesma Gurz Ilyas ili predaja o Đerzelezu. Naravno, mnoštvo je epičara pa tako i pjesama, a među njima se ističe, čak i kao historijski podatak, polazak sandžakbega Ali-bega Mihaloglua na Varad 1474. godiine (Đ. Buturović, Usmena epika Bošnjaka,)... Treba odmah na početku ovog serijala naglasiti da se bošnjačko stvaralaštvo naših epičara temeljno razlikuje od, recimo, srbijanskih (samo priznanje istraživača sa Harvarda da je Avdo Međedović po kvaliteti kao Homer dovoljna je konstatacija), a distinkcije se kriju u opisima koji su elokventniji, podaci čak činjeničniji, pjevači su znali kako upotrebljavati fluenciju glasa (kad povisivati, kad smanjivati tonalitet). Također za ovaj uvodni dio o ljepoti ove umjetnosti navest ću riječi Sebastyena Tinodia, učesnika ugarsko-turskih bitaka, koji je opisao mnoge bošnjačke epičare u svojoj Hronici (Cronica) još 1554. On kaže “...slušavao sam srbijanske epske pjevače, ali bošnjački su puno bolji...” (vidjeti: Putopis Cronica). Također Benedikt Kuripešić, koji je, prolazivši kroz Bosnu ka Carigradu, zabilježio da su epičari pjevali o Subaši Malkošiću i njegovim junačkim djelima: “O njegovim junačkim djelima pjevaju mnogo u Hrvatskoj i Bosni.” (Vidjeti: B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu)

Privodimo kraju prvi članak serijala o ovoj vrsti bošnjačke tradicije, koja je pored mnogih drugih faktora (o kojima će kasnije biti riječi), itekako sačuvala izvorni jezik, kulturu, vjeru, tradiciju, pa čak, moglo bi se reći i granice domovine. Živi dokaz su općepoznate činjenice navedene u članku, jer sve je zapisano i protiv istine se ne može. Lijepo je rekao Mark Twain: “Ako govorite istinu, ništa nećete morati pamtiti.”

23. Maj 2018 | Damir Kasić, prof. | 84

Komentari: Nema komentara

Komentirajte