“I kad on stasa do svoje mladosti, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.”
(Jusuf, 22) Djetinjstvo je najljepši dio života za koji se kaže da je ispunjen punim zdravljem i bezbrižnošću, živahnošću i razigranošću. Ipak, to je životno doba kada se čovjek vrlo rijetko zapita za ono što čini ili ne čini. Na drugom kraju života je starost. To je životno doba u kojem, obično, imamo ono što u prvom nismo imali, a to je životno iskustvo – mudrost. Kada čovjek stekne mudrost, obično izgubi životnu snagu i energiju, a time i želju da nešto čini i mijenja svijet koji ga okružuje i u kojem egzistira. Zato ćemo često čuti starije kako govore mladima: “Eh, da su mi sada tvoje godine i energija, a ova pamet i iskustvo...!” Ipak, ima jedan period u našem životu u kojem gotovo da imamo sve što nam je neophodno da budemo sretni i pametni. To je doba mladosti.Mladost je najčešće sinonim za zdravlje, sreću, snagu, zrelost i razumijevanje svega onoga što život sa sobom nosi. Mladost nikako ne bi smjela biti ludost, niti samo izliv strasti i užitka. Mnogi se, kada prođe mladost, prisjećaju tog perioda, govore kako je to bilo najsretnije doba njihovog života, a zaboravljaju, zapravo, da je to bila i bura, plima s mnogo pitanja i dilema. To je doista težak životni period, pun iskušenja, a traži od čovjeka da baš tada realno razumije svijet u kojem živi i da izgradi stavove prema svemu što život od njega traži. Jedan od razloga koji objašnjava širenje islama jeste upravo prihvatanje islama i njegovog učenja od mladih generacija. Oni su bili glavni bajraktari i tumači islama i njegovog učenja. U brojnim kur’anskim pričama koje su ispričane, kako sam Kur’an kaže, “da bi pouku primili oni koji pamet imaju!”, posebno se ističu one o Ibrahimu, alejhis-selam, Jakubovim sinovima Jusufu i njegovoj braći, mladićima u pećini Kehf, ili Lukmanu, alejhis-selam, i njegovom sinu. Zato se treba posebno istaći značaj odgoja mladih generacija i smisao tog teškog i napornog, fizičkog i intelektualnog rada. Treba imati u vidu da se čovjek odgaja, a životinja dresira. U tom smislu u jednom kur’anskom ajetu Uzvišeni kaže: “O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od Vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti...” (Et-Tahrim, 6) U jednom komentaru ovog ajeta navodi se da to znači da trebamo odgajati sebe i svoju porodicu, naređivati im dobro i odvraćati ih od zla. Ispravan odgoj preduvjet je i moralnog i vjerskog i svakog drugog napretka. Otuda se sasvim razumljivo nameće pitanje: Posvećujemo li i kao pojedinci i kao zajednica dovoljno pažnje odgoju i obrazovanju, a naročito odgoju i obrazovanju mladih, koliko se trudimo da mlade naraštaje odgojimo na principima imana, ili smo ih prepustili same sebi, da sami sebe odgajaju? Prepuštamo li da ih drugi odgajaju i da ih pridobiju uz sebe? Mlada populacija najznačajniji je dio jedne zajednice. Zato je neophodno pomoći toj generaciji kako bi uspješno rješavali životne probleme.