informativniislamskičasopis
0

Da li će Zapad i Amerika vojno intervenirati u Siriji?

Zaštita granica tzv. Izraela i kontroliranje naoružanih grupacija kao što je Hezbollah i drugih, shodno kriterijama i pravilima političkih igara, jer su usmjerenja tih grupacija povezana sa sirijskim režimom koji sve do sada nije prestao biti bezbjednosni ventil za granice tzv. Izraela, sprečavajući svake istinske vojne pokušaje koji imaju za cilj da židovima zagorčaju opstanak na Džulanu ili da zaplaše židovske okupacione snage unutar okupirane Palestine. U slučaju pada sirijskoga režima, Židovi, miljenici Zapada, strahuju od pojave sunnitske nacionalne vlasti u Siriji koje će voditi operaciju oslobađanja okupiranoga Džulana i na taj način će otvoriti nova vrata otpora na tim mirnim i bezbjednim granicama, preko kojih će se spojiti grupa Palestinskog otpora čije se vođstvo nalazi u Damasku, prijestolnici Sirije. Inače, Beššar Esed, predsjednik Sirije, je istinski vladar tzv. Izraela, kako su to izvijestile židovske novine ”Hartis” koje su ukazale na postojanje stanja zabrinutosti unutar židovskih krugova od pada sirijskoga režima, dodajući da se mnogi u Tel Avivu mole za zdravlje i opstanak sirijskoga režima koji nije bio u ratu sa Židovima od 1973. godine uprkos stalnim parolama i javnom iskazivanju mržnje prema Židovima.

U pogledu demonstracija i protesta u islamskome svijetu sasvim je očigledan različit stav Zapada i Amerike. Pojedine režime, kao što je tuniski i egipatski, simpatizirali su i pomagali sve dok nisu uvidjeli njihovo propadanje, a nakon toga su ih osuđivali ili pak ih vojno napali, kao što je to slučaj sa libijskim režimom. Na drugoj strani sve do danas toleriraju i potpomažu određene režime, kao što su sirijski i jemenski. U prošlom broju pisali smo o protestima u Siriji i odnosu tamošnjeg režima naspram njih. Do današnjega dana režimska tiranija, koja se manifestira u ubistvima, hapšenjima i progonima, uopće se nije promijenila, štaviše, samo se intenzivirala. Otuda se nameće pitanje na koji način će se odvijati situacija u Siriji i da li će Zapad i Amerika vojno reagirati, kao što su to učinili u Libiji. Allah najbolje zna, ali dosadašnji događaji pokazuju da neće doći do vojne intervencije, osim ako Uzvišeni Allah ne htjedne drugačije. U narednih nekoliko redova navest ću određene razloge i faktore koji udaljavaju vojnu akciju od sirijskoga režima.

●  Postoje objektivne mogućnosti da sirijski režim može pomoći Zapad, a naročito Ameriku u tri za njih važna pitanja:

1) Pitanje palestinskoga otpora i popravljanje palestinskoga odnosa naspram mira sa Židovima i obustavljanje svake oružane akcije unutar same Palestine. Jer, sirijski režim, koji je otvorio svoje područje za palestinsko vođstvo, nameće određenu vlast nad utjecajnim usmjerenjima palestinskih grupacija.

2) Iransko pitanje; Iran je strateški saveznik sirijskoga režima čije se  ruke protežu do vitalnih i vrlo važnih pitanja u tom području, od koji su Irak, bezbjednost Arapskoga zaliva, iranski nuklearni program u kojem Zapad nije stigao do zadovoljavajućega rezultata sa režimom Nedžad – Hameini.

3) Libansko pitanje u kojem sirijski režim ima vrlo utjecajne faktore od kojih je najvažniji libanski Hezbollah koji paralizira libanski politički život pod direktnim sirijskim uputama, naročito nakon sramnoga sirijskoga izlaska iz Libana.

Tako Zapad teži jednoj vrsti kompenzacije sa sirijskim režimom na taj način da mu garantira opstanak u zamjenu za činjenje usluga u spomenutim pitanjima.

●  Zapad se boji, u slučaju pada sirijskoga režima, da će na vlast doći nacionalna vlast koja će obnoviti odnose sa Saudijskom Arabijom i Egiptom i na taj način će se obnoviti djelovanje ”trokuta arapskih interesa” koji je dugo vodio arapska pitanja shodno čistim arapskim interesima i u mnogim situacijama postavljao se kao zapreka zapadnim naredbama koje su se konfrontirale strateškim arapskim interesima. Sadašnji sirijski režim napustio je arapsku domovinu i usmjerio se prema Iranu sa kojim je uspostavio različite sporazume koji su u koliziji sa arapskim interesima i pitanjima i ne interesuje se za arapska pitanja izuzev onda kada je to u interesu zajedničkih iransko-sirijskih interesa. Sasvim je moguće da su egipatski protesti izazvali strahovanja Zapada od istih promjena u sirijskome režimu, što u potpunosti mijenja stvarno stanje arapskoga područja, jer historija potvrđuje da Šam i Egipat čine osnovu arapskoga i islamskoga djelovanja i svaka promjena u njima rezultira novim socijalnim i političkim mjerilima. Tako da će se u slučaju pada Beššara Eseda cijelo područje promijeniti, sa Allahovim dopustom, u novi „Srednji istok“, drugačiji od onoga na koji je navikao Zapad.

●  Židovska korist od sirijskog nusejrijskog režima koji ne prestaje da se deklarira kao „predvodnik otpora i suprotstavljanja“ i stavlja se u red medijskog otpora protiv Židova. U stvarnosti, taj isti režim nije ispalio niti jedan metak za oslobađanje okupiranoga sirijskoga područja Džulan još od 1967. godine, niti se suprotstavio stalnim židovskim nasrtajima na tu teritoriju, niti je stao u odbranu Gaze i pitanja islamskoga ummeta. Židovi već desetinama godina iskorištavaju medijske kampanje sirijskoga režima i na taj način izbjegavaju obavezu sklapanja i poštivanja ugovora o miru sa Arapima i odbijaju da se povuku sa okupiranih arapskih teritorija pod izgovorom da je njena unutrašnja bezbjednost pod jakom prijetnjom od strane saveza koji čine Iran i Sirija. Također, sirijska težnja za postizanjem dogovora o raketnom sistemu sa Rusijom i iranska težnja za ovladavanjem nuklearnom tehnologijom, jačaju direktne židovske zahtjeve za izgradnjom ogromnog raketnog arsenala i posjedovanjem savremnijeg vojnog naoružanja kako bi zaštitili svoju bezbjednost koja se nalazi pod izmišljenom prijetnjom.

●  Zaštita granica tzv. Izraela i kontroliranje naoružanih grupacija kao što je Hezbollah i drugih, shodno kriterijama i pravilima političkih igara, jer su usmjerenja tih grupacija povezana sa sirijskim režimom koji sve do sada nije prestao biti bezbjednosni ventil za granice tzv. Izraela, sprečavajući svake istinske vojne pokušaje koji imaju za cilj da židovima zagorčaju opstanak na Džulanu ili da zaplaše židovske okupacione snage unutar okupirane Palestine. U slučaju pada sirijskoga režima, Židovi, miljenici Zapada, strahuju od pojave sunnitske nacionalne vlasti u Siriji koje će voditi operaciju oslobađanja okupiranoga Džulana i na taj način će otvoriti nova vrata otpora na tim mirnim i bezbjednim granicama, preko kojih će se spojiti grupa Palestinskog otpora čije se vođstvo nalazi u Damasku, prijestolnici Sirije. Inače, Beššar Esed, predsjednik Sirije, je istinski vladar tzv. Izraela, kako su to izvijestile židovske novine ”Hartis” koje su ukazale na postojanje stanja zabrinutosti unutar židovskih krugova od pada sirijskoga režima, dodajući da se mnogi u Tel Avivu mole za zdravlje i opstanak sirijskoga režima koji nije bio u ratu sa Židovima od 1973. godine uprkos stalnim parolama i javnom iskazivanju mržnje prema Židovima.

●  Suprotno stanju u Libiji, sirijska vojska nije prestala da stoji iza institucije predsjedništva zbog sektaških pobuda, što znači da bi vojna intervencija Zapada, sa vojnog aspekta, puno koštala, jer će u tom slučaju imati za protivnika jaku vojsku koja stoji iza svoga vođstva do određenih granica. Sirijskoj vojsci ne nedostaje profesionalizma, kao što je to slučaj sa libijskom vojskom, što znači da bi došlo do pravoga rata u slučaju zapadne vojne intervencije, gdje bi vojni gubici u redovima zapadnih snaga bili veći od onoga što bi mogli podnijeti u sjeni zapadne atmosfere, koja se protivi vojnoj intervenciji i prolijevanju zapadne krvi.

(Izvor: Časopis El-Bejjan broj 288, ša’ban 1432. / juli 2011. god.)

20. Septembar 2011 | Ummet danas | 44

Komentari: Nema komentara

Komentirajte