informativniislamskičasopis
0

Danas je nošenje hidžaba ravno borbi na Allahovom putu

Danas je hidžab borba na Allahovom putu. Džihad! Vallahi, baš je tako. U to sam se uvjerila i osjetila ”na svojoj koži”. Borba sa svojim nefsom… Borba sa okolinom… Borba sa najdražima u porodici…

Borbu sa svojim nefsom brzo sam dobila i ona mi je, elhamdulillah, bila najlakša. Želja za pokrivanjem u meni se davno probudila. Ali tu želju sam stidljivo i sa strahom čuvala u sebi. Otprilike manje od godinu dana ta želja je počela da postaje sve jača i jača. Počela sam da mijenjam svoj način života i da se prilagođavam hidžabu. U nekim trenucima čak sam osjećala da ga nosim. Ja sam osjećala svoj hidžab! I, ako ne nosim štikle, ne znači da nisam moderna, ako obaram svoj pogled, ne znači da se stidim sebe i svoje vjere, ako nosim široku haljinu, ne znači da sam primitivna, ako ne lakiram nokte i ne koristim šminku, ne znači da sam manje žena od one koja to radi. Ja sam odabrala svoj put! Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillah! Borba sa okolinom bila je samo malo teža od one sa nefsom. Slušam svakakve priče, uvrede. Nije tačno da ih nije bilo. Nazivaju nas pogrdnim imenima, zabranjuju nam ulaz na određena mjesta, postavljaju neugodna pitanja. Ma ni to me nije zanimalo. Sjetim se samo kroz šta sve je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio. Kakve bitke i ratove je on vodio. Kako su njega (ne)prihvatali ljudi i okolina. Koliko je samo krvi bilo proliveno za islam… I sjetim se da ću jednog dana stajati na Sudnjem danu, znajući kroz kakve dunjalučke grozote sam prošla, ali one nisu postale dio mene. Jer ja… ja sam se sakrila ispod svog hidžaba. Sačuvala sam svoju čast, čednost… Sebe! Jer ja… ja sam se sakrila ispod Allahove milosti! Najveća bitka! Najveća bitka koju sam vodila bila je sa mojom porodicom, tačnije sa mojim roditeljima. Tačno je da su odrasli u vrijeme komunizma i to ih je ”ubilo”. Nisu smjeli pričati ni ko su, ni šta su. A ja dolazim tu i suprotstavljam se svima. Ocu, majci, sestri, tetki, neni, komšiji, prijateljici… Suprotstavljam im se Allahovom naredbom. Jer kaže nam naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju – Allahu, pokornost je u dobročinstvu.“ (Ebu Davud, br. 2625, od Alije, radijallahu anhum, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) Zar da se pokorim svom ocu? Što misli da se tako zatvaram, da neću završiti školu, da neću moći naći posao, da se neću moći družiti sa ljudima… Da se pokorim stvorenju? Tužna istina je da moji roditelji ne izvršavaju Allahove naredbe, zbog toga ne znaju slast i ljepotu islama. Zbog toga se protive. I protivili su se, zabranjivali… Sudili su šta ko ima na glavi, a ne u glavi. Loš im je taj sistem. Ali, bila sam jaka. Znala sam tačno šta želim i kako želim uraditi. Ja sam imala Allaha. Druga pomoć mi i nije bila potrebna. Kada je Ibrahim, alejhis-sellam, bačen u vatru, kazao je: ”Dovoljan mi je samo Allah, divan li je On zaštitnik!“ Najveća pouka i jeste da se treba samo na Allaha osloniti. Mada, pored Njega, imala sam još jednu osobu, vrijednu spomena, koja mi je davala podršku u svakom trenu i stalno me podsjećala kako se sabur posebno nagrađuje.  Nisam više željela da se igram sa vatrom. Meni je moj hidžab bio potreban, ne samo u srcu i duši. Htjela sam da ga sa ponosom nosim. I napokon, svoj cilj sam i ostvarila. Jednog dana sam se probudila i počela razmišljati: „Šta će biti sutra? Hoću li ja imati sutra? Ko mi garantuje da ću ga doživjeti?“ I povukla sam crtu u svom životu. Iako su se roditelji mnogo protivili, ja sam svoj cilj ostvarila, elhamdulillah. Nisu pričali sa mnom, bila sam im i kriva i dužna. Ali ja se sa hidžabom osjećam potpunom, osjećam slobodu, kao što je ima ptica. I još više me ispunjava što sam jedina u porodici, užoj i široj, koja sa ponosom nosi mahramu na glavi. Neki kažu za moj hidžab da ubija moju mladost. Neki me optužuju, ali ja pripadam islamu i nije me briga šta kažu, znam da je moj nijjet velik poput planine, i veći. I ljepota nema smisla ako je do nje lahko doći. I hvalim Rabba svog, On me je uputio! Bez Njegove milosti ja bih lutala.

Molim Uzvišenog Allaha da nam se smiluje, da nam oprosti sve naše grijehe, jer doista to može samo On, Milostivi, i da nam podari sve ono što je najbolje za nas na dunjaluku i na ahiretu, da uputi naše najmilije na Pravi put. Amin!

(Napomena: Autorica ovog teksta je iz ličnih razloga željela ostati anonimna)

8. Novembar 2012 | Anonimna | Žena muslimanka | 51

Komentari: Nema komentara

Komentirajte