Menu

Dešavanja u svijetu - broj 50

Tema Ostale temeČitanje 11 minuta

Zašto ovakva šutnja o genocidu nad muslimanima u Mijanmaru?

Rohingya muslimani su najveća manjina u Burmi (Mijanmaru) i njih čine Bengali muslimani koji su se u ovu zemlju naselili, nakon što su je Britanci osvojili 1886. godine, kao jeftina radna snaga i oni su se nastanili u provinciji Rakhine. Budisti, koji čine većinu stanovnika u Burmi, Ronihgya muslimane nikad nisu prihvatili kao svoje sugrađane. Nakon više od jednog stoljeća i nekoliko generacija, Rohingya muslimani, po većini, nisu zaradili da smatraju Burmu kao svoju domovinu. Od samog dolaska u Burmu, Rohingya muslimani su bili suočeni sa mržnjom i napadima. Napadi su se sistematski proširili, a time i masakar. Veliki ustanci protiv muslimana bili su 1930., 1938., 1997., 2001. i sad u 2012. godini. U tim ustancima dolazi do velikog kršenja ljudskih prava muslimana Burme. Hiljade Rohingya muslimana su ubijene. Ali zbog stroge kontrole medija, stvarni broj ubijenih nikad se ne objavljuje, a procjenjuje se da bi stvarni broj mogao biti desetine hiljada ubijenih u svakom masakru. Svaki put Rohingya muslimani se suočavaju sa valovima ubijanja, porobljavanja, zatvaranja, mučenja i silovanja danima između masovnih ubijanja. Porodice uzmu šta stignu i što mogu da nose u rukama i bježe prema čamcima; ako im kopno ne može pružiti utočište, možda će voda. U takvom momentu beznađa, Rohingya muslimani imaju samo jednu nadu u svojim srcima ispunjenim iluzijama: možda mogu otići nazad u Bangladeš. Ali svaki put desi im se nešto izuzetno nehumano i tužno. Svaki put kad Rohingya muslimani budu natjerani u svoje čamce zbog nereda i tlačenja ljudi iz Rakhine provincije, ove čamce državni brodovi sprovedu na otvoreno more i ostave ih same. Veliki broj ovih čamaca koji su puni gladnih i slomljenih ljudi potone u okeanu. Mali broj koji uspije da dođe do obala Bangladeša nisu dobrodošli. Te Rohingya muslimane vlasti u Bangladešu natjeraju da se vrate nazad ili ih zadrže na uskim obalama. Slijedi jedna izjava očevica koji je postavljen na jedan Rohingya blog povodom skorih napada na muslimane koji i dalje traju. Iz tog se razumije da su ti napadi sistematski organizovan genocid:

28. juni 2012.: 22 seljana iz sela Anukpin u gradu Rathedaung su uhapšena ranije, a 27. juna ponovo 60 seljana iz istog sela uhapšeno je od strane vojske i Nasake. Nakon hapšenja, odvedeni su u sela u Rakhine i tamo su mučeni od strane Rakhine seljana. …sudbina uhapšenih seljana je nepoznata članovima njihovih porodica. To selo broji otprilike 1.000 kuća, 60 od tih kuća su spaljene od strane Rakhina pri čemu im je pomagala vojska i Nasaka…. Pored toga, 350 kuća u Mozai Dia selu i 150 kuća u selu Sarat Pyin spaljene su od strane Rakhine ekstremista pred očima vojske i Nasake…. Oni također sarađuju sa Rakhine rasistima u napadima na sela Rohingya muslimana. Mediji u Burmi su objavili da Rakhini pate u krizi za hranom i skrovištem, prikazujući lažne izbjeglice koje su se smjestile u Nasaka kampovima i budističkim hramovima….

(Izvor: PKKH Exclusive, objavljeno 29. juna 2012. Autor: Aneela Shahzad)


Palestinke u izraelskim zatvorima

Procjenjuje se da je oko 10.000 palestinskih žena uhapšeno ili zatvoreno nakon stupanja na snagu izraelskog vojnog zakona. Zatvorene Palestinke većinom se nalaze u zatvorima Hašaron i Damon. Oba ova zatvora nalaze se van granica teritorije koja je okupirana 1967. godine. Ovo se suprotstavlja članku 76 od 4. Ženevske konvencije, koji kaže da jedna okupatorska sila zatvorenike mora držati na okupiranoj teritoriji. Pored protuzakonitih izraelskih praksi, gledajući međunarodno pravo, praktična posljedica ovog sistema jeste da mnogi zatvorenici nailaze na poteškoće po pitanju sastajanja sa Palestinskim savjetom odbrane, i oni ne dobivaju posjetu članova familije i advokata kojima se '‘zbog sigurnosnih razloga’' ne daje dozvola za posjetu. U zatvorima Hašaron i Damon žene se suočavaju sa teškom situacijom; nema prikladne medicinske njege, nema obrazovanja, nema posjeta familije, čak ni za majke koje imaju djecu, ćelije samice, prepune ćelije koje su prljave i pune insekata i u kojim nema sunčevog svjetla. Lična njega i higijena nisu nešto čemu zatvorske uprave poklanjaju puno pažnje, čak ni kad su u pitanju trudnice. Čak štaviše, zatvorene Palestinke se na razne načine i psihološki muče i maltretiraju kroz proces hapšenja i detencije. U tom procesu dolazi do seksualnog zlostavljanja, udaranja, vrijeđanja, pretresanja i seksualnih napada. Prilikom hapšenja, te žene ne bivaju obaviještene kuda ih vode i rijetko da im se njihova prava saopće prilikom ispitivanja. Ove tehnike maltretiranja ne koriste se samo radi intimidacije zatvorenih Palestinki, također se koriste kao sredstvo za ponižavanje Palestinki i tjeranje na priznavanje. Iako izraelske zatvorske uprave i oružane snage regrutiraju žene vojnike koje će izvršavati hapšenja i sprovođenje žena zatvorenika tokom transfera, žene vojnici nisu ništa manje nasilne prema palestinskim zatvorenicima od svojih muških kolega. U januaru 2010. godine, jedna izraelska nevladina organizacija ‘'Breaking the Silence'’ (razbijanje tišine) objavila je jednu brošuru od 122 stranice. Ta brošura je dokumentovala povećan stepen nasilja prema Palestincima od strane izraelskih žena vojnika. Izjave koje su registrovane u ovoj studiji otkrivaju da izraelske žene vojnici koriste nasilne metode kontrole protiv palestinskih žena i muškaraca, s ciljem da pridobiju poštovanje i priznanje od svojih muških kolega i nadređenih. Trudne Palestinke nisu mogle izbjeći masovna hapšenja civila tokom izraelskog nezakonitog okupatorskog režima. Između 2003. i 2008. godine, Addameer je dokumentovao četiri slučaja zatvorenih Palestinki koje su se morale poroditi u zatvoru. Sve su dobile vrlo malo brige prije i nakon porođaja. Teški uvjeti u zatvoru, kao nedostatak svježeg zraka i sunčevog svjetla, vlaga u zimskim danima i vrućina ljeti, prljave prepune ćelije u kojima vrve insekti, u kombinaciji sa stresom, slabom hranom i izolacijom od porodica, dovode do čestih poremećaja menstruacije. Mnoge žene pate od reume i kožnih bolesti zbog vlage koja ulazi u ćelije u toku zimskog perioda. Ljeti slaba ventilacija i nedostatak svježeg zraka i prisutnost žohara i drugih insekata također doprinose pojavi kožnih bolesti. Unatoč zahtjevima zatvorenih žena da im zatvorska uprava dostavi sredstva za čišćenje, to im se u više navrata ne odobrava.

Obavještajne službe u Siriji siju strah i smrt

Ako provedete jedno vrijeme u Siriji među ljudima prema kojima se režim nije lijepo ophodio i koji se više ne boje da otvoreno govore, lahko ćete razumjeti nepopularnost vlade Bešara Asada. Al-Bab je grad koji broji nešto više od 100.000 stanovnika i nalazi se u proviniciji Haleb. Ovdje je narod uspio da izbaci sve Asadove bezbjednosne snage u roku od dva mjeseca. Mi razumijemo da su režimski napori da suzbiju ustanak samo dali energiju onome što narod sjeverne regije naziva revolucijom. “Prije šest mjeseci, ovdje je bilo previše obavještajaca”, pojašnjava Huzejfa, jedan lokalni aktivista, ukazujući na tajnu službu. “U svakoj familiji bio je jedan doušnik. Al-Bab je bio treći grad u kojem je došlo do ustanka (nakon Der’a i Banjas). Prije pet mjeseci, nije bilo ništa osim protesta i zatvorenika.”

Najmanje pet različitih obavještajnih službi operiralo je u Al-Babu: vojna bezbjednost, politička bezbjednost, zrakoplovna bezbjednost, kriminalna bezbjednost i državna bezbjednost. Shodno izjavama mještana, bezbjednosne službe su imale razne specijalizacije koje su širile na razne načine. Dok se od zrakoplovne bezbjednosti najviše strahovalo, jer je najviše mučila, vojna bezbjednost bila je zloglasna zbog hvatanja ljudi na demonstracijama, nakon čega se bilo šta moglo dogoditi. Politička bezbjednost imala je dosjee o svakom, plaćajući informante svugdje koji daju svoj doprinos sistemu totalnog nadzora po modelu zloglasne službe STASI (državna bezbjednosna služba za vrijeme Hitlera).

Ako bi obavještajne službe nekog otele, onda bi počelo cjenkanje. Grozno je biti zatvoren negdje u lokalnom zatvoru, a biti poslan u Haleb je gore, ali biti poslan u Damask je apsolutno najgore. Geografija je određivala cijene. Ako bi familija imala sredstva, onda bi mogli platiti lokalnim bezbjednjacima da njihovog rođaka zadrže blizu. Halid Muhammed Sabah – koji je sada jedan lokalni oficir Sirijske slobodne vojske – bio je zatvoren nakon jednog protesta i njegova familija je platila mito vojnoj bezbjednosti, pa je on bio poslan ‘'samo'’ u Haleb. U Halebu je bio zatvoren mjesec i pet dana, i grozno je mučen. On je jak impresivan čovjek koji ne voli da priča o tome. On i drugi zatvorenici bili su prevezeni kroz razne bezbjednosne četvrti i nisu mogli vidjeti koliko je ljudi zatvoreno. On kaže da ga je svaki bezbjednosni centar u Halebu drugačije mučio. Kičma mu je izgleda slomljena. Upoznao je druge koji su danima visili svezani na rukama. Gotovo svako od njih je bio bačen u jednu malu ćeliju sa betonskim zidovima zajedno sa stotinu drugih. Svi su stajali, nisu mogli sjesti ili doći do toaleta u ćošku, bili su tako ostavljeni danima. Na kraju, njegova familija je prodala njegovu kuću kako bi kupili njegovu slobodu. Oni koji su ga uhapsili dobili su 50 hiljada dolara i on je bio slobodan čovjek, ali njegova familija je sad ostala bez kuće. Njegova priča nije izuzetak, kažu mještani. Mnogi ljudi su hapšeni samo da bi se izvukle pare od njihovih familija. I ovo se dešavalo već dugo vremena, već i davno prije ustanka. Kako se nasilje obavještajnih službi prilikom demonstracija petkom povećavalo i kako se broj mrtvih koji su ubijeni od strane sigurnosnih snaga povećavao, dženaze su postale glavna prilika za proteste i izražavanje bijesa od strane naroda. Ali bezbjednosne službe – posebno vojna bezbjednost – pucale su na ljude i tada, kažu aktivisti. “Neki ljudi su toliko mučeni”, kaže Huzejfa. “Kad su došli kući, sve su prodali kako bi se borili protiv režima.” Oni koji su toliko patili u zatvoru, osjećali su da malo imaju da izgube, rekao mi je Huzejfa. “Neki od njih su sad vođe u Sirijskoj slobodnoj vojsci. Oni su izgubili strah. Odmah su otišli obavještajcima, otišli su ljudima koji su radili za bezbjednosne službe i rekli su im: 'Ili ćete prestati da nas špijunirate ili ćete biti ubijeni.'” Nakon toga, ljudi su počeli da kupuju oružje. Sve su prodavali samo da kupe oružje. Pri kraju maja, policija u Al-Babu je prestala da radi, nisu bili u stanju da rade zbog straha da i oni budu ubijeni. I 19. jula u kataklizmičnoj konfrontaciji u glavnoj ulici, glavna četvrt obavještajne službe je zauzeta. Preživjeli bezbjednosni službenici su zatvoreni.