informativniislamskičasopis
0

Doček dragog gosta

Uveliko je stiglo proljeće. Priroda je obukla zeleno odijelo, a i behara sve više ima i sve ljepše miriše. I ona prostrana ledina na kraju ulice dobila je divan zeleni tepih. Dani su sve duži.  Sve mi se čini da je i cvrkut ptica na sabahu jači.  Često imam osjećaj da ta jutarnja pjesma ptica toliko glasno mahalom odzvanja da budi vjernike da ne prespavaju sabah. Još kad je sunčan dan, onda može insan na trenutak pomisliti da mu kuća i ne treba jer je napolju puno ljepše i prijatnije. Takav sunčan i proljetni dan jutros je osvanuo i u Amininoj mahali. Čim je provirila kroz prozor, pomislila je u sebi: “Baš je divan dan. Pravo je vrijeme za izlet, elhamdulillah.” Nije puno oklijevala, već je požurila da pomogne mami oko pripremanja doručka. Uz doručak je dogovorila sa babom i mamom da će ovaj lijepi dan provesti u prirodi. Tako su odmah poslije doručka sve pripremili i uputili se u obližnji park. Negdje na pola puta Amina brižno upita: “Nismo li zaboravili rekete za badminton?” “Nismo”, odgovori babo smješkajući se, jer on dobro zna šta ga danas čeka. Prošli put je on pobijedio Aminu, a danas će ona sve učiniti da se revanšira. Čim su stigli, Amina i babo odoše da se igraju, a Abdullah s majkom ode malo prošetati.  Amina je bila jako inspirisana da je skoro nepogrješivo igrala pa je pobijedila babu ubjedljivim rezultatom. Sva sretna i zadovoljna svojom pobjedom, nastavila je trčkarati unaokolo. Babo uze knjigu i sjede u sjenci obližnjeg drveta i poče da čita. To je ono što ga je najviše opuštalo – čitanje. Amina priđe pored babe da se i ona malo odmori.  Poslije kratkog predaha, radoznalo upita babu o čemu čita. “Čitam o jednom dragom musafiru koji će nam uskoro dođi, pa se polahko pripremam za njegovu posjetu”, odgovori on. “Pa ko će nam to doći u goste?”, upita Amina. “To je jedan gost koji nam nije bio u posjeti od prošle godine”, zagonetno joj odgovori babo.  Amina je zbunjeno gledala u babu. Nije se mogla prisjetiti nikoga ko samo jednom godišnje kod njih dolazi. Vidjevši da se Amina još nije sjetila o čemu on to priča, babo je nastavi zadirkivati: “Tog musafira s radošću trebamo dočekati i lijepo ugostiti jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka lijepo dočeka svoga gosta.” Amina poče u sebi nabrajati rodbinu koja odavno nije dolazila, a babo nastavi: “Hajde, Amina, znaš li ko je to? To je odabrani musafir, obilazi samo muslimane, ostane po mjesec dana i svakom pruža dvije radosti.” “A, mislim da znam ko je!”, radosno uzviknu Amina. “To je ramazan!” “Mašallah, baš si pogodila”, reče babo. “Jeste, o njemu čitam: šta nam donosi i kako da se za njega spremamo i kako da ga dočekamo. Allah je iz Svoje milosti odabrao neke ljude, neka mjesta i neka vremena. Tako je odabrao mjesec ramazan u odnosu na druge mjesece, da u njemu počne objavljivanje Kur’ana časnog, pa je tu noć Allah nazvao Lejletul-kadr, noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Ramazan svake godine dočeka skoro dva miliona muslimana. Zar ovakav musafir ne zaslužuje da lijepo bude dočekan?!” “Naravno da zaslužuje. I ja želim da ga lijepo dočekamo”, odgovori Amina. Tako je babo nastavio čitati knjigu, a Amina otrča u susret mami i bratu koji su se vraćali iz šetnje.

Trčući tamo-ovamo, Amina je puno ožednjela. Zgrabi torbu s hranom i pićem i poče prevrtati po njoj i tražiti flašu s vodom. “Stani, Amina, da ti pomognem. Svakako je vrijeme za užinu. Izvadit ću iz torbe nešto što sam ponijela da svi zajedno jedemo i pijemo”, obrati se Amini majka. Ali, Amina je vrlo nestrpljivo nastavila preturati po torbi, zgrabi flašu sa vodom i odmah poče iz nje piti. “Zar ne možes sačekati da svi priđemo i zajedno jedemo?”, ljutito upita mama. “Ne mogu, puno sam žedna”, odgovori Amina. Utom se babo pridruži, čuvši šta Amina govori, babo se osmjehnu i reče: “Ramazan će tebi dobro doći,  Amina. Ramazan nas uči strpljenju. Bit će ovog ramazana toplih dana kada ćeš biti žedna, ali ćeš morati piti iz čaše sabura sve do iftara. Također, ramazan će nam dobro doći da se sjetimo i saosjećamo s onima koji manje imaju hrane i pića od nas. Tako nas ramazan uči solidarnosti.” “A šta je to solidarnost?”, radoznalo upita Abdullah. “Solidarnost je da osjećaš ono što osjećaju drugi ljudi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči nas da su vjernici kao jedno tijelo, pa kada ga neki dio tijela boli, to osjeća cijelo tijelo. Mi, kada postimo, osjećamo kako je onim ljudima koji nemaju dovoljno hrane, solidarišemo se s gladnima.” “Je li  kao što je trenutno slučaj u Jemenu i Sudanu?”, upita Abdullah. “Upravo tako. Allah dragi trenutno iskušava stanovnike Sudana i Jemena velikom sušom, zbog koje nema dovoljno hrane i vode, ni za ljude ni za životinje.”  “Ja ću, inšallah, ovog ramazana doviti za sve gladne u svijetu, da im se Allah dragi smiluje i da ih nahrani”, reče Amina. “To je zaista, lijepo od tebe, Amina. To svi trebamo raditi: Allaha moliti za pomoć svim muslimanima u svijetu. Također je solidarnost da, kada smo bolesni ili na putu, pa ne postimo, da čuvamo hurmet ramazana i da ne jedemo na javnom mjestu kao danas”, nastavi babo. Tako su uz užinu nastavili razgovor o dragom gostu koji će i nama uskoro pokucati na vrata noseći sa sobom Allahovu milosti i oprost.

A sad pitam tebe: Jesi li ti spreman da dočekaš ovog dragog musafira?

9. Maj 2017 | Edis Vejselović | Dječiji kutak | 78

Komentari: Nema komentara

Komentirajte