informativniislamskičasopis
0

Događaji nakon ubistva halife Osmana

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, koji je poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, s Uputom i vjerom istine da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok! Neka su salavat i selam na Allahovog najodabranijeg roba, Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Uzvišeni Allah daje iz Svoje mudrosti da se dese određene stvari, pa i loše, da bi se iz njih uzela pouka i nauk za one koji dolaze poslije, ili da neki, u zavisnosti od toga kako postupe u određenim kušnjama, zarade velike nagrade kod Njega ili zasluženu kaznu.

U prošlim brojevima govorili smo o početku fitne. Smutljivci su koristili razne vidove prevare i obmane, pretvarali su se da su pošli na hadž, pokušali su zavaditi ashabe, krivotvorili njihova pisma i mnoge druge spletke. Kad sve to nije dalo efekat koji su očekivali, odlučili su da okončaju svoje namjere ubistvom Osmana, radijallahu anhu, trećeg pravednog halife. Opkolili su kuću Osmana, nametnuli mu potpunu izolaciju, zastrašujući tako sve stanovnike Medine. Grupa uglednih ashaba i njihovih sinova predložila je da svojim životima brane halifu, ali Osman, radijallahu anhu, nije dozvolio da zbog njega bude ubijen ijedan musliman, pa makar on i sam bio ubijen. To se na kraju i desilo, smutljivci su, u Medini, na svetoj zemlji, u svetom mjesecu zul-hidže, nekoliko dana nakon Bajrama, ubili časnog i plemenitog ashaba, dvostrukog zeta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.


Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, izabran za halifu

Doista su događaji bili strašni onako kako i zvuče, i ono što su uradili ovi smutljivci ledi krv u žilama, slama srce i ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Ubijanje, uzimanje prava da se određuje ko će živjeti, a ko ne, predstavlja jedan od najvećih zločina i najgorih grijeha kod Allaha, azze ve dželle. Kaže Uzvišeni: “A ko hotimično ubije vjernika, kazna mu je Džehennem u kojem će vječno ostati. Na njega se Allah rasrdi i prokune ga, a još mu je i patnju veliku pripremio” (En-Nisa, 93); “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao” (El-Maida, 32). Ovi smutljivci ne samo da su započeli krvoproliće nego su ubili najboljeg čovjeka na dunjaluku u tom vremenu, pravednog vladara pravovjernih, Osmana, radijallahu anhu. Iako su bili upozoreni do čega će dovesti njihovi postupci, zavedeni i samodopadnuti pojedinci vođeni željom za isticanjem, vlašću, vođstvom, prepustili su da ih fitna vodi, napustili su slijeđenje puta vjernika, puta ashaba i poveli se za raznim maloumnicima. Kada su skrenuli sa Pravog puta i odbili istinu, Allah je skrenuo njihova srca. Kaže Uzvišeni: “Kada Musa reče narodu svome: ‘O narode moj, zašto me uznemiravate, a dobro znate da sam vam ja Allahov poslanik!’, i kad oni skrenuše ustranu, Allah njihova srca skrenu, a Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu” (Es-Saff, 5). Izraz ez-zejg spomenut u ajetu označava sklonost ka zabludi, što je bila njihova karakteristika.

Zato su se odmah, nakon što su završili sa svojim pogubnim pohodom na Osmana, njegovu kuću i ukućane, državnu blagajnu svih muslimana, sastali da razmotre kako i šta dalje da rade. Sastali su se Abdullah b. Sebe, Ešter en-Nehai i druge vođe fitne. Bili su svjesni da će morati odgovarati za ono što su uradili, zaboravili su dobrobit zajednice za koju su se navodno borili, sad su im važni samo lični interesi. Zato su neki od njih rekli da će se okupiti oko Alije, radijallahu anhu, alo da će, ako on također bude protiv njih, ubiti i njega. Iako u pogledu Alije do tada nisu imali nikakvih zamjerki, bili su spremni da ga tek tako ubiju samo zato što je protiv njih. Za smutljivce su istina, Pravi put, dobrobit društva i zajednice, postali vezani za odnos prema njima: ko se njima usprotivi, taj je u zabludi i protiv njega se mora boriti. Nestala je njihova navodna požrtvovanost za ummet i ovo se često dešava u vremenima fitne da na kraju, priznajući to sebi ili pokazujući to svojim djelima, ovakve skupine žrtvuju cijelo društvo da bi sebe sačuvali. Ibn Sebe je bio poput Iblisa, koji je mušricima Meke savjetovao da se, pošto su malobrojni, pomiješaju sa ostalim muslimanima, da se ne ističu i primire dok im se ne ukaže prilika da nastave sa fitnom, kako su na kraju i postupili.

Alija, radijallahu anhu, odbijao je da prihvati da nosi to ogromno breme odgovornosti i to u vremenu najveće smutnje i podjela, da bude halifa. Ali kad je vidio da će zavladati bezvlašće i anarhija, mudri ashab kakav je bio Alija, prihvatio se teške zadaće.

Plamen smutnje iznova se rasplamsava

Nakon što se desilo ono što se desilo između ashaba, radijallahu anhum, kada se situacija počela smirivati i došlo do dogovora, smutljivci koji su se pomiješali sa pristalicama halife Alije inscenirali su u toku noći sukob tako da su pod velom noći obje strane mislile da je došlo do izdaje, što je dovelo do onoga do čega je dovelo. Ali, ashabi su na kraju opet postigli dogovor, da se šerijatskom presudom (tahkim) riješi međumuslimanski spor. Nakon toga su javno počeli napadati Aliju, vrijeđati ga i govoriti da je počinio nevjerstvo jer je prihvatio suđenje (tahkim). U Osmanovom slučaju iznosili su prigovore i postepeno podizali stepen optužbi dok ga nisu optužili za nevjerstvo. Aliju, radijallahu anhu, odmah su optužili za nevjerstvo. Jedan od Osmanovih ubica po imenu Hurkus došao je sa jednim smutljivcem kod Alije da ga pozovu u islam! Rekli su mu da se pokaje i prizna da je počinio nevjerstvo da bi mu pokajanje bilo primljeno, i rekli da će se, ako odbije, boriti protiv njega, tražeći time Allahovo zadovoljstvo. Koja smjelost i drskost, da se ovako odnose prema najboljem čovjeku toga vremena! Dolazili su na hutbe koje je držao Alija, radijallahu anhu, u Kufi, i ustajali i uzvikivali parole: “Nema presude mimo Allahove presude!” Neki čije su duše bile slabe, bili su zavedeni ovim postupcima, misleći da je to hrabrost i odbrana istine, zbog čega su se okupljali oko njih, i ovo se često događalo i događa i danas, da se neki od smutljivaca i nepoznatih pojedinaca proglase i postave vođama i predvodnicima. Alija je pravedno postupao sa njima i nije ih dirao sve dok nisu poveli borbu protiv muslimana, dakle, dok nije imao čvrste dokaze protiv njih.

Pojava haridžija

Skupina smutljivaca sastala se kod Abdullaha b. Vehba er-Rasibija, poznatog po pobožnosti i namazu, koji je imao biljeg na čelu od dugih sedždi. Održao im je rječitu hutbu, pozvao ih da se odreknu ovog svijeta i da teže ka ahiretu i Džennetu, podstakao ih da naređuju dobro i odvraćaju od zla i rekao: “Napustimo ovo mjesto čiji su stanovici zulumćari.” Kufa, prijestolnica hilafeta u tome vremenu, i Meka i Medina i sva muslimanska mjesta, postali su im darul-kufr – nevjernička mjesta. Pozvao ih je da učine hidžru – odsele iz mjesta u kojima žive ashabi. Drugi je citirao ajete: “A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su baš nevjernici” (El-Maida, 44); “...baš su zulumćari” (El-Maida, 45); “...baš su prema Allahu buntovni” (El-Maida, 47), i onda rekao: “I svjedočim da oni koji se pripisuju našoj vjeri i okreću našoj kibli – slijede strasti, da su odbacili Allahov sud i čine nepravdu i jezicima i djelima”, dodavši da je džihad protiv njih obaveza muslimanima. Nakon svega, došli su do napuštanja i hidžre iz najboljih mjesta, u tekfir i borbu protiv najboljih ljudi u tome vremenu.

Svako vrijeme ima svoje ljude i velikane. U to vrijeme to su bili ashabi i na njihovom čelu Alija, kao što su to danas učenjaci, nosioci šerijatskog znanja. Historija se ponavlja. Njihove pristalice su nakon ovog poziva napustili svoja mjesta, svoje porodice, roditelje, iz svoga džehla, neznanja i maloumnosti mislili su da će time zaslužiti Allahovo zadovoljstvo i da im to On naređuje, a ustvari to je bio jedan od najgorih upropašćavajućih grijeha, koji su im uljepšali šejtan i njihove duše koje ih na zlo navraćaju. Tako su se okupili u mjestu Nehrevan u Iraku.

Primjer mudžize Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jesu njegove riječi koje prenosi Sehl b. Hunejf: “Čuo sam Allahovog Poslanika kad je, pokazavši rukom prema Iraku, rekao: ‘Pojavit će se u njemu skupina koja će učiti Kur’an, ali im on neće prelaziti granice grla. Izlazit će iz islama kao što strijela izlazi iz ulovljene životinje.” (Buhari) Ovo je hadis koji najavljuje pojavu haridžija, njihove osobine i njihov završetak, i to je upravo ova skupina koja se okupila u Nehrevanu, prva sekta u islamu, jedina koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najavio detaljno je opisujući.

23. Maj 2018 | Adnan Fetić, prof. | 84

Komentari: Nema komentara

Komentirajte