informativniislamskičasopis
0

Dovišta – (ču)dovišta

Na svim tim „svetištima“ pojavljuju se nekakvi „konjanici“, počev od Ajvatovice pa do ovog na „đogi“ u Banja Luki. Kada se treba „pokazivati“ i „puhati“ tu smo, a gdje su bili ti „konjanici“ 92’ kada su pijani četnici bez ispaljenog metka uzimali najsvetije gradove i najvažnija mjesta za našu egzistenciju, od kojih je šeher Banja Luka. Blago li se našim dušmanima sa nama dok smo ovakvi. Mogu oni rahat prkositi se našim šeherima i stolovati našom šeher Banja Lukom, i ispijati čaše na sećijama sa kojih su nas otjerali i na kojima su naše sestre silovali. Imamo mi našu zabavu -naša dovišta- koja ne možemo obići tokom cijele godine, da se „đogo“ a ni „konjanici“ nemaju kada ni odmoriti, a kamoli da pomislimo da se uputimo sa đogatima danas ili sutra da istjeramo sa naših ognjišta svoje progonitelje.

Svakom onome ko je učio islamsku akidu i tevhid je sasvim jasno da svetkovanje nekih mjesta i ljudi, mimo onih koje je slovo Kur’ana i sunneta označilo kao takve, je novotarija. A posjećivanje takvih mjesta sa ciljem traženja bereketa i upućivanje dove na takvim mjestima je put koji odvodi na kraju u širk, iako je od samog početka teška novotarija i haram. U samom fikhu nema obreda bez utemeljenja u izvorima šerijata. Ovo napominjem onima koji zanemaruju akidu, jer bi morali barem uvažiti fikh koji obuhvata sve segmente života,  a kamoli ne obrede Uzvišenom Allahu.

U islamskom učenju uopšte ne postoji termin „dovište“. Dove se čine svugdje, osim na zabranjenim mjestima kao što je WC i kupatilo, a najbolje je dovu činiti u šerijatom određenim mjestima, vremenima i prilikama; kao na Arefatu, na sedždi, na putovanju i sl. Dok je odlazak na mjesta koja islamski izvori ne spominju novotarija i teški grijeh, te opasnost da se ljudi vremenom odvedu još mnogo dalje nego što je sad slučaj. Jednog dana će se zavjetovati tome tamo, ili ga moliti, ili mu kurban klati itd… Kako je onda došlo do ovih “ibadeta” i „dobrih djela“ u redovima muslimana? Čak su po pravilu na čelu njih ili njihovi pokretači i najveći zagovarači upravo „hodže“ i „vjernici“, a ne neki “džahili” ili ljudi od „birtija“ koji npr. ni namaza ne obavljaju? Takav slučaj je sa Ajvatovicom i ovim događajem kod Kladnja, što je razlog pisanja ovog teksta, a i svim drugim tzv. „dovištima“. Kada pročitate članak koji prepričava tu izmišljenu „legendu“, primjetit ćete da nigdje tu nema nikakvog ibadeta, niti džihada, niti junaštva. Tu se nije pomagao islam ili činilo neko dobro djelo, čak je više u pitanju pokuđeno nadmetanje, hvalisanje i isticanje, koje je osuđeno u islamu. Uz to izlazak djevojke po noći, same bez nužde, je haram kao i mješanje muška i ženska na zajedničkom „prelenju“, kako se tu navodi.

Belaj da bude još veći, radi se o posjeti i svetkovanju kabura  te „djevojke“, što je također u islamu strogo zabranjeno. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom!” (Ebu Davud i Ahmed) tj. nemojte u određeno vrijeme i u određeni dan da se sakupljate oko mog kabura. Pa kada je ovako sa kaburom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi onda svetkovanje drugih kaburova bilo dozvoljeno?! Sve je tu haram do harama, a spomen da događaj datira iz rane Osmanske ere treba da znači da je to „pravi“ islamski čin, jer je nastao kada je vjera bila najfriškija i najživnija. Sve su to priče koje šejtan neukom narodu došaptava da povežu sa vjerom neko čudo u prirodi ili neku čudnu priču, u cilju mjenjanja Allahove vjere, ne bi li ih uveo u širk ili novotariju koja je njemu draža nego da ih odvede u haram, za koji znaju da je haram, kao što je naprimjer alkohol i sl. Ovako je kada bi se moglo vjerovati u tu priču da je u osnovi bila, jer više liči na one naše bajke i laži kojih ima na pretek. Također nigdje u toj priči nema „kerameta“! Ali da ga i ima, šerijat nam brani da od toga pravimo posjetilište i „dovište“, zbog hadisa u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napominje: „Sedla se ne pritežu (ne ide na put kako bi se nešto posjetilo), (pogotovo tako redovno i zajednički) osim radi posjete tri mesdžida: Mesdžidul-Harama (u Mekki), ovoga moga Mesdžida (u Medini) i Mesdžidul-Aksa’a (u Kudsu). (Buharija, Muslim)

Lično vjerujem da je ta „Djevojačka pećina“ takva od kako ju je Allah stvorio, isto kao i ona „stijena“ na Ajvatovici. Uzvišeni Allah ju je stvorio takvu rastavljenu. Nije rastavljanje stijene ništa teže, nego stvaranje iste ili bilo koje druge planine, pa i samo jednog kamička. Samo narod kakav je izmislio takve mitove, može danas organizovati takve skupove i prezentovati ih u javnost kao neki važan događaj ili čudo, lupetajući opisivanjem istog kao znak pobožnosti. Pedeset hiljada „vjernika“ i “hodočasnika”, neki čak na sedlanicima pohode čudesnu „pećinu“ u kojoj je cura zabila vrteno u svoje skute i umrla od straha, pa se skamenila i hajmo tamo doviti. Hmm!!! Svi smo se naslušali i haman da nema krajolika po Bosni da nema istu verziju priče, kako je u našem mezarju „neka djevojka“ posjetila mrtvu nenu po noći i zabila vrteno zakačivši haljinu, a onda pomislila da je mrtvi vuku u kabur i da joj je srce puklo. Svugdje ista priča!!!

A da se sakupi pedeset hiljada „vjernika“ i „konjanika“ na domak 50 kilometara od Srebrenice i njene okoline, iz koje je protjeran isto toliki broj muslimana, nije mala stvar. Valjda konjanike i vjernike Allah, džellešanuhu, duži da se okupe na povratak svom pragu, da oslobode svoje domove iz kojih su protjerani i na kojima je poklano na hiljade muslimana, koje, i nakon čak 15 godina, još uvijek iskopavamo nesmanjenim intezitetom iz masovnih grobnica. Isto ovo važi i za Banja Luku čiji mještanin pali „teferičlije“ kada sa nagizdanim „đogom“ obilazi do temelja porušena „svetišta“. On jadnik, a i njegove „teferičlije“ koje ga prate sa uzdahom, još uvijek ne kontaju koliko su skrenuli i koliko je pogrešno trošenje tolikog novca na takve „teferiče“. Gizda on svoga „đogu“ da paradira istima kao što je on, a ni ne pomišlja da izađe sa „đogom“ na mejdan i povede svoje „teferičlije“ da povrate svoju rodnu Banja Luku, naš drugi šeher, koji je postao „stolni grad“ četnika. Ne, već on se oholi i pokazuje (kiburi) se svojim konjem i svojim novcem kojega na njega troši. A taj konj koga drži je konj grijeha, kako hadis navodi o ljudima koji drže konje. Jednom je nagrada, drugom pomoć za život, a trećem je grijeh. Ko ga drži za džihada njemu je nagrada, ko ga drži za života i da zarađuje njime opskrbu, njemu je pomoć, a ko ga drži za zabavu i radi „nama“,  haram mu je. A sve to mi gledamo i to uzdižemo, pa čak i divimo se, nemajući pojma kuda to vodi. Dičimo se umjesto da propadnemo kroz zemlju od stida! Na svim tim „svetištima“ pojavljuju se nekakvi „konjanici“, počev od Ajvatovice pa do ovog na „đogi“ u Banja Luki. Kada se treba „pokazivati“ i „puhati“ tu smo, a gdje su bili ti „konjanici“ 92’ kada su pijani četnici bez ispaljenog metka uzimali velike gradove i najvažnija mjesta za našu egzistenciju, od kojih je šeher Banja Luka. Blago li se našim dušmanima sa nama dok smo ovakvi. Mogu oni rahat prkositi se našim šeherima i stolovati našom šeher Banja Lukom, i ispijati čaše na sećijama sa kojih su nas otjerali i na kojima su naše sestre silovali. Imamo mi našu zabavu -naša dovišta- koja nemožemo obići tokom cijele godine, da se „đogo“ a ni „konjanici“ nemaju kada ni odmoriti, a kamoli da pomislimo da se uputimo sa đogatima danas ili sutra da istjeramo sa naših ognjišta svoje progonitelje. Zar za nas ne vrijedi Kur’anski ajet: „I napadajte takve gdje god ih sretnete i istjerajte ih odande odakle su oni vas istjerali…“(Prijevod značenja El-Bekara, 191.)

21. Septembar 2009 | Ummet danas | 32

Komentari: Nema komentara

Komentirajte