informativniislamskičasopis
0

Dozvoljene i zabranjene vrste hrane

U prethodnom broju govorili smo o tome da je u pravilu svaka hrana dopuštena, da je zabranjeno samo ono što je Svevišnji Allah zabranio, a učiniti nešto zabranjenim isključivo je pravo Uzvišenog Allaha. Također smo pojasnili da su štetnost, nečistoća, ogavnost, opojno i narkotično dejstvo generalni uzroci zabrane hrane i pića.


Ljudska hrana klasificira se po različitim osnovama, a islamski pravnici imaju za cilj ukazati na vrste hrane sa aspekta šerijata i pojasniti šta je dozvoljeno, pokuđeno i zabranjeno, te su po toj osnovi podijelili hranu u dvije osnovne kategorije:

● Prva je hrana koja nije životinjskog porijekla, poput bilja, žitarica, voća, povrća, gljiva, minerala, tekućina i sl. Sva ta hrana dozvoljena je, izuzev one u kojoj se nađe neki od spomenutih općih uzroka zabrane.

● Druga kategorija jesu životinje i hrana životinjskog porijekla. Životinje se koriste kao hrana direktno – životinjsko meso, ili indirektno, putem proizvoda koje daju. Životinje se dijele na vodene i kopnene. U svakoj od tih vrsta ima životinja čije je meso dozvoljeno konzumirati i drugih čije je meso zabranjeno. Životinje čije je meso dozvoljeno dijele se na one čija je dozvola uvjetovana klanjem i one koje su dozvoljene i bez klanja. U nastavku će biti više riječi o životinjama čije je meso dozvoljeno konzumirati i životinjama čije je meso zabranjeno konzumirati.

Vodene životinje

To su životinje koje žive isključivo u vodi, bila ona slana ili slatka, kao što su vode okeana, mora, rijeka, jezera, močvara i sl. Prema učenjacima hanefijske pravne škole, sve vodene životinje su zabranjene izuzev riba. Također su zabranjene i ribe koje same uginu, tj. ribe čija smrt nije uzrokovana vanjskim faktorom. Ribe koje budu ubijene u vodi, poznatim, vanjskim uzrokom, dozvoljene su i nema razlike između njih i riba koje budu ulovljene mrežama, te uginu nakon što se izvade iz vode.

Druge pravne škole, mimo hanefijske, stanovišta su da su sve vodene životinje dozvoljene za jesti, dozvoljene su i uginule ribe koje plutaju po površini vode, a tako i vodozemci koji provode dug period na kopnu, kao što su krokodili, morske kornjače, rakovi i sl. Ipak, među onima koji zastupaju ovo mišljenje postoje određena razilaženja. Tako, naprimjer, hanbelijski pravnici smatraju da su vodozemci dozvoljeni ako se propisno zakolju, ali iz dozvole izuzimaju žabe, zmije i krokodile. Žabe su zabranjene, jer ih je zabranjeno ubijati, zmije zbog ogavnosti, a krokodili zbog toga što imaju očnjake kojima trgaju plijen.

Hanefijski učenjaci sve vodene životinje izuzev riba tretiraju ružnim i ogavnim, pa ih stoga obuhvata zabrana spomenuta u ajetu u kojem Svevišnji Allah, opisujući Svoga Poslanika, kaže: “...koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti...” (El-A’raf, 157). Što se tiče zabrane konzumiranja uginule ribe koja pluta po površini vode, kao argument navode predanje u kojem se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jedite ono što vam more izbaci ili ostane iza njega kada se povuče, a nemojte jesti ono što u njemu ugine pa pluta po njegovoj površini.” (Ibn Madža) Međutim, ovo predanje nije vjerodostojno, kao što nisu vjerodostojna ni druga predanja o tome. (Vidjeti: Ibn Hazm, El-Muhalla) Kao dokaz o zabrani konzumiranja ribe koja uginula pluta po površini vode navodi se i mogućnosti da bude pokvarena i štetna, jer ne zna se kada je i kako uginula.

Stavu većine učenjaka, da su sve životinje koje žive isključivo u vodi dozvoljene, u prilog ide ajet: “Vama se dopušta da u moru lovite i ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite” (El-Maida, 96). U ovom ajetu Svevišnji Allah dozvolio je sve vodene životinje ne praveći razliku između onih koje se nazivaju ribama ili nekim drugim nazivom. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o uzimanju abdestu morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a ono što ugine u moru je dozvoljeno.” (Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i drugi. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih.) Hadis ukazuje na dozvolu svih morskih životinja, svejedno da li one iz mora bile uzete žive ili mrtve, da li su uginule i plutaju u vodi ili ne. Ovom ide u prilog i predaja Džabira, radijallahu anhu, u kojoj opisuje kako je skupina ashaba naišla na mrtvog kita kojeg je more izbacilo, te su danima jeli njegovo meso, a kada su kasnije o tome obavijestili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je rekao: “To je opskrba koju vam je Svevišnji Allah dao. Imate li tog mesa pa da i nas nahranite?” Zatim su poslali tog mesa Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je i on jeo. (Muslim) Ovaj je hadis dokaz da su i druge morske životinje, ne samo ribe, dozvoljene za jelo, i da su morske životinje koje uginu, bez propisanog šerijatskog klanja, također dozvoljene, i to u prirodnim okolnostima, ne samo u nuždi, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, konzumirao to meso nakon što je doneseno u Medinu.

Mišljenju hanefijskih učenjaka prema kojem su vodene životinje mimo riba ogavne oponira činjenica da ima mnogo ljudi zdrave prirode kojima to nije ružno niti ogavno. Mogućnost da uginula riba koja pluta po površini vode bude pokvarena i štetna nije dovoljan razlog da bude zabranjena, međutim, ako je pokvarenost i štetnost evidentna, u tom slučaju zabranjena je zbog štetnosti.

Što se tiče unutrice ribe, ako se radi o sitnim ribama, čista je i dozvoljena, prema mišljenju sve četiri mezheba, a ako se radi o krupnoj ribi, također je čista prema mišljenju učenjaka hanefijskog i hanbelijskog mezheba, kao i nekih malikija, nasuprot mišljenju šafijske pravne škole i većine malikija koji to tretiraju nečistim. (Merginani, El-Hidaja, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)

Kopnene ‍životinje

To su životinje koje žive na kopnu i ptice. Neke od tih životinja dozvoljene su konsenzusom islamskih učenjaka, a kategoričnim konsenzusom zabranjena je samo jedna životinja, to je svinja, dok u pogledu ostalih zabranjenih životinja postoje veća ili manja razilaženja. U nastavku slijedi prikaz dozvoljenih i zabranjenih kopnenih životinja.

Krave, deve, ovce i koze dozvoljene su konsenzusom islamskih učenjaka, koji je utemeljen na brojnim šerijatskim tekstovima, od kojih su riječi Svevišnjeg Allaha: “I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite” (En-Nahl, 5). Stoka je naziv koji obuhvata četiri spomenute vrste: krave, deve, ovce i koze.

Meso divljih životinja koje nemaju očnjake kojima trgaju plijen, a ne spadaju u gmizavce i glodare, kao što su srne i zebre, dozvoljeno je konsenzusom islamskih učenjaka.

Zečevi su također dozvoljeni. To je stav velike većine islamskih učenjaka, a na to ukazuju vjerodostojna hadiska predanja, od kojih je kazivanje Enesa, radijallahu anhu, u kojem pripovijeda kako su jednom prilikom istjerali zeca iz njegove jazbine. Enes kazuje: “Ljudi su trčali za njim i umorili se, a ja sam ga stigao, uhvatio i odnio Ebu Talhi, koji ga je zaklao i poslao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegove butove, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to prihvatio.” (Buhari)

Ptice kojima kandže ne služe za lov, nego njima čeprkaju zemlju ili se njima hvataju za grane, i kojima strvina nije dominantna hrana, kao što su kokoši, patke, golubovi i sl., dozvoljeno je konzumirati. Iz dozvole se izuzimaju ‍životinje koje je Zakonodavac naredio da se ubijaju ili je zabranio da se ubijaju i one koje su ogavne ljudima zdrave prirode. O životinjama koje je zabranjeno ubijati kazuje predanje Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje četiri vrste životinja i insekata: mrava, pčelu, pupavca i sureda.” (Ebu Davud i Ibn Madža. Hadis je sahih po ocjeni šejha Albanija. Sured je ptica veća od vrapca, krupne glave i kljuna, hrani se sitnim insektima. Vidjeti: Ibrahim Mustafa, El-Mu’džemul-vesit.)

Prema mišljenju većine učenjaka, konjsko meso dozvoljeno je konzumirati, dok je, prema odabranom stavu hanefijskog mezheba, meso konja pokuđeno, a imam Ebu Hanifa, rahimehullah, smatra da je zabranjeno. Prvi stav bazira se na predanjima od kojih je hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je meso magaraca, a dozvolio je meso konja.” (Buhari i Muslim) Argument koji ukazuje na pokuđenost ogleda se u oprečnosti stavova u ovom pogledu, pa je stoga sigurnije izbjegavati takvu hranu. Isto tako, konji se koriste u borbi na Allahovom putu, a jedenjem njihovog mesa smanjuje se broj konja, pa je stoga pokuđeno konzumirati ga. Argument koji ukazuje na zabranu jeste ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: “I konje, i mazge, i magarce – da ih jašete, i kao ukras – a stvorit će i ono što ne znate” (En-Nahl, 8). U ajetu se govori o blagodatima koje je Allah podario ljudima u ovim životinjama, a to je da služe za jahanje i za ukras, dok jedenje nije spomenuto. To znači da njihovo meso nije jestivo, jer u protivnom i to bi bilo spomenuto, kao što je kazano o stoci: “...njome se najviše i hranite” (En-Nahl, 5). Ipak, odabrano je mišljenje da je konjsko meso dozvoljeno ili pokuđeno, jer argument koji ukazuje na zabranu uopćen je i nije toliko jasan, dok spomenuti hadis eksplicitno ukazuju na dozvolu.

U zabranjene životinje spadaju i zvijeri, a to su sve životinje koje imaju očnjake kojima trgaju plijen, bile one divlje, poput vukova i lavova, ili pitome poput pasa i mački. Meso ovih životinja zabranjeno je konzumirati prema mišljenju velike većine islamskih učenjaka, nasuprot oficijelnom stavu malikijskih učenjaka, koji kažu da je pokuđeno konzumirati ove ž‍ivotinje, ali nije strogo zabranjeno. Jedan od argumenata koji ukazuje na zabranu jeste predanje Ebu Sa’lebe, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se konzumira svaka zvijer koja ima očnjake. (Buhari i Muslim) Neki koji smatraju da je zabranjeno konzumirati zvijeri iz zabrane su izuzeli hijene pozivajući se na predaje od ashaba koje na to ukazuju (kao što je vjerodostojno predanje od Džabira, radijallahu anhu, koje bilježe Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madža). Argumentirajući svoj stav, malikije se pozivaju na kur’anski ajet: “Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime’” (El-En’am, 145). Meso zvijeri nije spomenuto u ovom ajetu, što znači da je dozvoljeno, a zabrana spomenuta u hadisima, prema njihovom mišljenju, ukazuje na pokuđenost, a ne na strogu zabranu kao što to shvata većina učenjaka.

Ptice grabljivice koje love kandžama, kao što su jastreb i orao, zabranjeno je jesti, prema mišljenju većine islamskih učenjaka, nasuprot zvaničnom mišljenju malikija, koji smatraju dozvoljenim meso ovih životinja, čak i ako se hrane nečistoćom. Jedan od dokaza koji ukazuje na zabranu jeste predanje Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u kojem kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se jede svaka zvijer koja ima očnjake i svaka ptica koja ima kandže kojima lovi. (Muslim) Malikije se u ovom pitanju pozivaju na već spomenuti argument, tj. 145. ajet sure El-En’am, koji govori o zabranjenim životinjama među kojima nisu spomenute ptice grabljivice.

Ptice koje se prete‍žno hrane strvinom, kao što su lešinari i neke vrste gavranova, zabranjene su prema mišljenju većine islamskih učenjaka, jer je njihovo meso ogavno ljudima zdrave prirode, a prema mišljenju malikija također su dozvoljene. Na zabranu ukazuje i predanje od Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet vrsta štetočina dozvoljeno je ubijati i u Haremu: miša, škorpiona, gavrana, lunju i pobješnjelog psa” (Buhari i Muslim). Gavran je u ovom hadisu nazvan štetočinom, pa kako da bude dozvoljeno jesti ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako nazvao? Isto tako, gavrana koji je spomenut u hadisu dozvoljeno je ubiti, što znači da ga klanje neće učiniti dozvoljenim, jer ubijanje bi u tom slučaju značilo uništavanje imovine, a to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. Malikije se u svemu tome pozivaju na ranije citiran ajet sure El-En’am u kojem se spominju zabranjene ž‍ivotinje, a ova vrsta ptica tu nije spomenuta.

Meso magaraca zabranjeno je prema mišljenju većine islamskih učenjaka. Zabrana se temelji na predanju od Enesa, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Hajbera naredio glasniku da ljudima obznani: “Allah i Njegov Poslanik zabranjuju vam meso magaraca, jer je ono nečisto!” Enes je rekao: “Pa su lonci prevrnuti iako se meso u njima kuhalo.” (Buhari i Muslim) Ibn Hazm navodi da deveterica ashaba prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerodostojna predanja o zabrani magarećeg mesa.

Gmizavci, glodari i insekti. Ova kategorija dijeli se na dvije vrste: ‍životinje koje imaju krvotok, kao što su zmije i miševi, i ž‍ivotinje koje nemaju krvotok, kao što su gušteri, škorpioni, puž‍evi i drugi beskičmenjaci, a tu spadaju i insekti. Ovakva podjela nema utjecaja na status konzumiranja ovih životinja, ali ima utjecaj na pitanje njihove čistoće i nečistoće. Naime, kada ugine životinja koja ima krvotok, njena strvina je nečista, za razliku od strvine životinje koja nema krvotok. Hanefijski učenjaci smatraju da je sve ove životinje i insekte haram konzumirati, jer to je ogavno zdravoj ljudskoj prirodi. Nasuprot ovog mišljenja jeste stav malikija, koji smatraju da su sve ove vrste, ukoliko se zakolju na propisan način, dozvoljene ljudima kojima to ne šteti. Šafijski i hanbelijski učenjaci iz zabrane izuzimaju neke vrste koje liče dozvoljenim životinjama ili ih ne smatraju ogavnim.

Iz zabrane insekata izuzimaju se skakavci, koji su dozvoljeni konsenzusom islamskih učenjaka. Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dozvoljene su nam dvije uginule životinje i dvije vrste krvi. Što se tiče životinja, to su ribe i skakavci, a što se tiče krvi, to su jetra i slezena.” (Ahmed i Ibn Madža. Hadis je sahih po ocjeni Albanija.)

Islamski pravnici su, uz određene razlike među njima, iz zabrane izuzeli i crve koji se pojave u nekoj hrani ako se pojedu zajedno sa tom hranom, dok ih odvojeno nije dozvoljeno konzumirati.

Većina islamskih učenjaka iz zabrane je izuzela bodljorepog pustinjskog guštera (dabb) pozivajući se na predanje od Ibn Abbasa u kojem se navodi da je pečen pustinjski gušter postavljen pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je pružio svoju ruku da počne jesti, ali je neko od prisutnih rekao: “Allahov Poslaniče! To je meso pustinjskog guštera”, pa je on povukao svoju ruku. Onda ga je Halid b. Velid, radijallahu anhu, upitao: “Allahov Poslaniče, je li on zabranjen?” On mu reče: “Nije, ali ga nije bilo u mojoj zemlji pa mi se gadi.” Halid je potom pruž‍io ruku i jeo guštera, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledao ga je. (Buhari i Muslim) Ebu Hanifa smatrao je zabranjenim konzumiranje pustinjskog guštera, a u tome se pozvao na predanje Abdurrahmana b. Hasene, radijallahu anhu, koji kazuje kako su bili u vojnom pohodu sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je snašla velika glad, te su neki ashabi ulovili bodljorepe pustinjske guštere i kuhali ih. Kada je o tome saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se prospu. (Ahmed, hadis je sahih po ocjeni Šuajb Arnauta.) Oni koji zastupaju prethodno mišljenje ovo predanje tretiraju derogiranim, a neki su učenjaci uskladili između tih predanja kazavši da je meso ovog guštera pokuđeno.

Životinje koje nastaju ukrštanjem dozvoljene i zabranjene ‍životinje, kao što je mazga, zabranjeno je konzumirati, jer se tu objedinio halal i haram te se iz predostro‍žnosti preferira zabrana. Ovo je stav šafijskih i hanbelijskih učenjaka, dok hanefijski i malikijski učenjaci smatraju da ukrštena životinja ima status svoje majke, bila ona dozvoljena ili zabranjena, s tim što malikijski učenjaci uvjetuju da tako rođena životinja, da bi se smatrala dozvoljenom, mora na nalikuje na majku, a ako bi nalikovala na oca, tada bi bila zabranjena, iako joj je majka dozvoljena.

Životinje koje ne ž‍ive u arapskim predjelima. To su životinje koje nisu poznavali Arapi na čijem je jeziku objavljen Kur’an. One se dijele na tri skupine: Prva su životinje koje nalikuju životinjama čije su meso Arapi smatrali lijepim, i one su halal. Druga vrsta jesu životinje koje nalikuju životinjama čije su meso Arapi smatrali ogavnim, i one su haram. Na to ukazuje kur’anski ajet: “Pitaju te što im se dozvoljava. Reci: ‘Dozvoljavaju vam se lijepa jela...’” (El-Maida, 4), tj. dozvoljava vam se ono što vi – Arapi vidite lijepim, jer oni su o tome pitali i njima je usmjeren odgovor. U drugom ajetu Uzvišeni Allah kaže: “Koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti” (El-A’raf, 157). Dakle, ono što Arapi vide lijepim, to je halal, a ono što vide ružnim i ogavnim, to je haram. Ovo se odnosi na stanovnike naseljenih mjesta Hidžaza, jer Kur’an je objavljen na njihovom jeziku i njima se prvo obratio. Stanovnici pustinje u ovom pitanju nisu mjerodavni, jer oni, zbog nestašice, jedu šta nađu.

Treća skupina jesu životinje koje ne nalikuju ni životinjama koje su smatrali lijepim niti onima koje su smatrali ružnim. Takve životinje su dozvoljene na osnovu pravila o općoj dozvoli svega što vjerom nije zabranjeno. Ovo je stav učenjaka hanefijskog mezheba, a blizak mu je i stav šafijskih i hanbelijskih učenjaka. S druge strane, malikijski učenjaci ne osvrću se na procjenu Arapa Hidžaza, da li je nešto lijepo ili ne, nego vide dozvoljenim sve što šerijatskim tekstom nije zabranjeno i u tome se pozivaju na opće pravilo o dozvoli svega što nije vjerom zabranjeno, o kojem smo ranije govorili.

Postoje i vanredni uzroci zabrane mesa nekih životinja koje su inače dozvoljene. Primjer za to jeste divljač koju ulovi muhrim – osoba koja obavlja obrede hadža ili umre, kao i divljač koja se ulovi unutar Harema, zaštićene zoni u Meki, a prema mišljenju nekih učenjaka i u Medini.

Meso životinje koja je inače dozvoljena može postati zabranjeno, odnosno pokuđeno, zbog hrane kojom se hrani. Životinja koja se pretežno hrani nečistoćom naziva se džellala. Hanefijski i hanbelijski učenjaci smatraju da je zabranjeno jesti meso i piti mlijeko životinje čija je dominantna hrana nečistoća. Šafijski učenjaci smatraju da su meso, mlijeko i jaja džellale pokuđeni, ali da nisu zabranjeni, dok su malikije stanovišta da je to dozvoljeno. Argument koji ukazuje na zabranu jeste predanje Ibn Omera, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je jedenje mesa i pijenje mlijeka džellale (životinje koja najviše jede nečist).” (Ebu Davud, Tirmizi i drugi. Tirmizi kaže da je hadis hasen-garib, a jakim ga je ocijenio Ibn Hadžer, Et-Telhis.) Oni koji zastupaju drugo mišljenje shvatili su da ovo predanje ukazuje na pokuđenost, a ne na strogu zabranu. Oni koji zastupaju treće mišljenje kažu da meso džellale, iako je nastalo od nečisti, nije nečisto jer se nečist transformirala u drugu materiju. Odabrano je drugo mišljenje, prema kojem je meso džellale pokuđeno, osim ako bi njeno meso poprimilo miris nečisti, i onda bi bilo zabranjeno, jer je trag nečisti evidentan. Isto tako, zabranjeno je ako bi se ispostavilo da šteti ljudskom zdravlju. Sve ovo ne odnosi se na životinje koje samo ponekad jedu nečistu hranu, nego na životinje koje se najviše hrane nečistoćom. Pokuđenost konzumiranja mesa džellale anulira se na način da se životinja prestane hraniti nečistoćom i da se hrani čistom hranom neko vrijeme, tako da se pročisti od nečistoće.

Krv životinje koja istekne prilikom klanja haram je konzumirati, prema konsenzusu islamskih učenjaka, dok je dozvoljena krv koja preostane u venama, mesu, srcu i sl.

Životinjski proizvodi, kao što su mlijeko i jaja, u šerijatskom tretmanu prate životinju od koje potječu. Tako, naprimjer, dozvoljeno je mlijeko životinje čije je meso dozvoljeno konzumirati, dok je zabranjeno mlijeko zabranjene životinje. (Vidjeti: Serhasi, El-Mebsut; Hattab, Mevahibul-D‍elil; Nevevi, El-Medž‍mu; Ibn Kudama, El-Mugni; Had‍avi, El-Ikna, El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja)

Nastavit će se...

19. Septembar 2018 | dr. Hakija Kanurić | 86

Komentari: Nema komentara

Komentirajte