informativniislamskičasopis
0

Dozvoljeni i zabranjeni tevessul

Činjenje tevessula Allahovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, što se smatra najboljom vrstom tevessula i najuzvišenijim vidom ibadeta. Tevessul Allahovim lijepim imenima postiže se dozivanjem i upućivanjem dove Allahu putem Njegovih imena, kao naprimjer: “O, Milostivi, smiluj mi se!”, ili: “O, Sveznajući, poduči me!” i sl. Kaže Uzvišeni: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (El-A‘raf, 180) Isto tako činjenje tevessula postiže se i putem Njegovih uzvišenih svojstava, kao da se kaže: “Tako Ti Tvoje milosti, smiluj mi se!”, ili: “Utječem se s Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe!” i sl. Bitno je napomenuti i da pojedini upadaju u opasnu grešku kada je u pitanju činjenje tevessula Allahovim uzvišenim svojstvima, pa, umjesto Allaha, dozivaju Njegova svojstva i govore: “O, Allahov oproste, oprosti mi!”, ili: “O, Allahova milosti, smiluj mi se!” i sl., što je pogrešno i zabranjeno. Kaže Ibn Tejmijja: “Dozivanje Allahovih svojstava i riječi predstavlja nevjerstvo, po konsenzusu svih muslimana.” (Er-Reddu alel-Bekri, str. 79)

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, Jednom i Jedinom, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, na njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Riječ tevessul izvedenica je od arapske riječi el-vesile, koja u osnovi znači biti blizu nečega ili ono što te približava voljenom, kao što kaže Uzvišeni: Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti (jebtegune ila rabbihimul-vesile), i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove (El-Isra, 57), tj. meleki i poslanici, koje mušrici dozivaju, ne mogu im ništa koristiti kod Allaha jer i oni sami traže načina da Mu se približe. (Vidjeti: Lisanul-arab, 11/724–725; El-Kamuslil-muhit, str. 1379; En-Nihaje fi garibil-hadis, 5/185; Mufredatu elfazil-Kuran, str. 871)

Na osnovu navedenog, razumljivo je da riječ tevessul u šerijatskoj terminologiji znači: traženje propisanog i dozvoljenog načina kojim će se rob što više približi Uzvišenom Allahu. (Vidjeti: Abdullah el-Eseri, Envau ve ahkamut-tevessuli-mešrui vel-memnu, str. 25–28)

Poznato je da je Uzvišeni Allah Svojim robovima propisao razne vrste ibadeta, i to upravo zbog tog cilja, a to je da Mu se približavaju izvršavajući ono što im je naredio ili pohvalio i kloneći se onoga što im je zabranio ili pokudio. Kaže Uzvišeni: “O, vjernici, Allah se bojte i nastojte da Mu se umilite (vebtegu ilejhil-vesile) i na putu Njegovom borite se kako biste postigli što želite!” (El-Maida, 35), tj. nastojte da Mu se približite čineći dobra djela koja vam je propisao.

Osnova svakog tevessula jeste činjenje dobrih djela, ali da bi dobra djela bila primljena kod Allaha, moraju da se ispune tri uvjeta, a to su: (1) da je onaj koji radi djelo musliman, jer su djela nevjernika odbačena po slovu Kur’ana, (2) da je onaj koji radi djelo iskren, tj. da se ne pretvara i ne čini ga radi neke prolazne koristi, i (3) da je djelo koje se radi propisano u šerijatu – u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da nije izmišljeno i lažno pripisano vjeri.

Mnogobrojni su dokazi za ova tri uvjeta, kao naprimjer ajeti: I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili, i u prah i pepeo ih pretvoriti (El-Furkan, 23), “pa ko žudi za susretom sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka, u činjenju ibadeta svom Gospodaru, ne pripisuje Mu ikog ravnim!” (El-Kehf, 110), ili hadis: “Ko uradi djelo koje nije utemeljeno u islamu, bit će mu odbačeno.” (Muslim, br. 1718) i dr.

Ako se ispune sva tri uvjeta, tada je djelo primljeno kod Allaha, a u protivnom je odbačeno i neprihvatljivo. Shodno tome, svako djelo koje nije propisano po tekstu Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne smatra se tevessulom, nego novotarijom i onoga ko ga čini samo još više udaljava od Uzvišenog Allaha, da nas Allah sačuva.

Tri vrste dozvoljenog tevessula

Znajte, dragi brate i poštovana sestro, da se tevessul – koji je propisan i dozvoljen kur’ansko-hadiskim tekstovima i u vezi s kojim postoji jednoglasje prvih generacija ovoga ummeta – dijeli na tri vrste:

1)  Činjenje tevessula Allahovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, što se smatra najboljom vrstom tevessula i najuzvišenijim vidom ibadeta. Tevessul Allahovim lijepim imenima postiže se dozivanjem i upućivanjem dove Allahu putem Njegovih imena, kao naprimjer: “O, Milostivi, smiluj mi se!”, ili: “O, Sveznajući, poduči me!” i sl. Kaže Uzvišeni: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (El-A‘raf, 180) Isto tako činjenje tevessula postiže se i putem Njegovih uzvišenih svojstava, kao da se kaže: “Tako Ti Tvoje milosti, smiluj mi se!”, ili: “Utječem se s Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe!” i sl. Bitno je napomenuti i da pojedini upadaju u opasnu grešku kada je u pitanju činjenje tevessula Allahovim uzvišenim svojstvima, pa, umjesto Allaha, dozivaju Njegova svojstva i govore: “O, Allahov oproste, oprosti mi!”, ili: “O, Allahova milosti, smiluj mi se!” i sl., što je pogrešno i zabranjeno. Kaže Ibn Tejmijja: “Dozivanje Allahovih svojstava i riječi predstavlja nevjerstvo, po konsenzusu svih muslimana.” (Er-Reddu alel-Bekri, str. 79)

2)  Činjenje tevessula na osnovu dobrih djela, i to na način da prilikom upućivanja dove čovjek spomene određena dobra djela, za koja se nada da su mu primljena. Tom prilikom molit će Allaha da mu ispuni datu potrebu zbog tih dobrih djela koja je činio, kao naprimjer: “Molim Te, Allahu, da mi, radi mog dobročinstva roditeljima, oprostiš grijehe!”, ili: “Gospodaru moj, molim Te da mi, radi mog vjerovanja u Tebe i slijeđenja Tvog Poslanika, olakšaš ulazak u Džennet…” i sl. Ova vrsta tevessula osobina je Allahovih poslanika, vjerovjesnika i iskrenih vjernika. Allah, azze ve dželle, rekao je: “Oni koji govore: ‘Gospodaru naš, mi, zaista, vjerujemo; zato nam oprosti grijehe naše i sačuvaj nas patnje u Ognju!” (Alu Imran, 16), “Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi Poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!” (Alu Imran, 53) Mnogobrojni su dokazi iz Kur’ana i sunneta za ovu vrstu tevessula, a kao primjer iz sunneta navodi se poznati događaj čiji su akteri bila tri čovjeka iz prijašnjih naroda. Naime, oni su, nakon što je stijena zatvorial ulaz u pećinu, ostali u njoj zatočeni, pa je svaki od njih spomenuo svoje najbolje djelo za koje se nadao da je primljeno. Nakon toga, stijena se pomjerila i Allah ih je izbavio iz pećine. (Buhari, br. 2271; Muslim, br. 2743)

3)  Činjenje tevessula dovom pobožnog čovjeka. To se čini na način da se od čovjeka, koji je živ, prisutan među nama, koji nas čuje i za čiju se dovu nadamo da će biti kabul kod Allaha prije naše, zatraži da uputi Allahu dovu za nas da bi nam se ispunile određene potrebe. Primjer za to jeste da čovjek kaže svom prijatelju: “Moli Allaha da mi oprosti!”, ili: “Dovi Allahu da me izliječi!” i sl. Dokazi za ovu vrstu tevessula su mnogobrojni, a dovoljno je spomenuti Allahove, dželle šanuhu, riječi: “A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.” (En-Nisa, 64) Ovim ajetom podstaknuti su ashabi, radijallahu anhum, da odu kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (za vrijeme njegovog života) i od njega zatraže da moli Allaha da im oprosti grijehe. Primjer za to jesu i Jusufova, alejhis-selam, braća, koja su, nakon pokajanja, rekla svome ocu Jakubu, alejhis-selam: ‘“O, oče naš’, rekoše oni, ‘zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.’ ‘Zamolit ću Gospodara svoga da vam oprosti’, odgovori on, ‘jer On prašta i On je milostiv.’” (Jusuf, 97–98) Poznat je i događaj čiji je akter bio beduin, koji je ušao na vrata za vrijeme džuma-namaza, još dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, te je zatražio od njega da zamoli Allaha za kišu (Buhari, br. 1013), ili riječi Ukkaše: “Moli Allaha da me učini od njih!” (Buhari, br. 6541; Muslim, br. 216), tj. da bude jedan od sedamdeset hiljada ljudi koji će ući u Džennet bez polaganja računa. Pored navedenih, postoje još mnogi drugi dokazi. (Vidjeti: Envau ve ahkamut-tevessuli-mešrui vel-memnu, str. 61–70)

Zabranjeni tevessul

Kada je riječ o zabranjenom i novotarskom vidu tevessula, to je svaki tevessul koji nema osnove u vjeri, niti na njega upućuju dokazi iz Kur’ana i sunneta, i koji nisu činili ni ashabi, radijallahu anhum. Svako djelo kojim se želimo približiti Allahu, a On ga ne voli i s njim nije zadovoljan, niti ga je propisao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatra se zabranjenim vidom tevessula.

Primjer za takvu vrsti radnji jeste traženje nekih ličnih potreba od Allaha, i to pozivajući se na čast i veliki ugled poslanika, vjerovjesnika, učenjaka, i pobožnjaka. Također, to je moguće činiti tako da se dovi pozivajući se na njihova bića i ličnosti. Da bi nam to bilo jasnije, navest ćemo nekoliko primjera: “O, Allahu, tako Ti časti Tvoga Poslanika, oprosti mi!”, ili: “Gospodaru moj, smiluj mi se radi velikog stepena koji kod tebe ima taj i taj poslanik i učenjak!” i sl., ili da osoba kaže: “O, Allahu, zaklinjem Te Poslanikom da mi pomogneš!” i sl., što je pogrešan i zabranjen vid tevessula. Ispravno bi bilo kazati: “O, Allahu, ja slijedim Tvoga Poslanika, pa mi se smiluj!” Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jedno je od najboljih djela, a spomenuli smo da je propisano činiti tevessul putem dobrih djela.

Shodno tome, od imama Ebu Hanife prenosi se da je rekao: “Pokuđeno je da se u dovi kaže: ‘Molim Te radi prava tog i tog kod Tebe, ili radi prava Tvojih vjerovjesnika i poslanika, ili radi prava Tvoje Svete kuće ili svetih mjesta.’” (Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akideti-Tahavijja, str. 297)

Šejh Ibn Usejmin, pojašnjavajući neutemeljenost ovog vida tevessula, kaže: “Jedan od neispravnih načina činjenja tevessula jeste da čovjek čini tevessul pozivajući se na ugled Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer u njegovom ugledu nema koristi za onoga koji upućuje dovu. Taj ugled koristi samo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Prethodno smo pojasnili da tevessul predstavlja približavanje Allahu činjenjem korisnih i plodnih djela, pa kakvu ti imaš korist u tome što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ima veliki ugled kod Uzvišenog Allaha!? Ako želiš da činiš tevessul na ispravan način, onda reci: ‘O, Allahu, radi moje vjere u Tebe i Tvog Poslanika, ili radi moje ljubavi prema Tvom Poslaniku…’ i sl., jer je to ispravno, korisno i plodonosno.” (Medžmuu fetava ve resail, 2/340)

Hafiz b. Ahmed el-Hakemi rekao je: “Prve i najbolje generacije upućivale su dove Allahu, azze ve dželle, i tražili su od pobožnih, koji su prisutni i živi među njima, da upute dove za njih. Taj tevessul bio je na osnovu njihovih dova, a ne pozivajući se na njihova bića u dovi. To je dozvoljeno u svakom vremenu i na svakom mjestu, tj. da zatražiš od dobrog vjernika koji je prisutan u tvojoj blizini da uputi dovu za tebe, a ti ćeš aminati na njegovu dovu, ili da zamoliš musafira (putnika) da nasamo uputi dovu i sl., a što je preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispravnih prethodnika.” (Mearidžul-kabul, 2/521)

Zbog toga su ashabi, radijallahu anhum, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio živ, odlazili kod njega i molili ga da upućuje dove za njih. Međutim, kada je preselio na ahiret, međusobno su dovili jedni za druge. Primjer za to jeste postupak Omera b. Hattaba koji je, kada je Medinu pogodila suša, činio tevessul  posredstvom Abbasa, Poslanikovog amidže, radijallahu anhuma.

Od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, prenosi se da je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, kada ih je zadesila suša, tražio od Abbasa b. Abdulmuttaliba da dovi za kišu, pa je rekao: “O, Allahu, mi smo se Tebi približavali (činili tevessul) s našim Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa si nam spuštao kišu, pa sada ti se približavamo (činimo tevessul) s amidžom našeg Vjerovjesnika, pa nam podaj kišu!”, pa im je Allah podario kišu. (Buhari, br. 1010) Približavali su se Allahu dovom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to dok je bio živ, pa su se Mu, nakon Poslanikove smrti, približavali dovom njemu najbližih osoba, poput Abbasa, radijallahu anhu.

Ovdje se ne misli, kao što novotari govore, da su činili tevessul bićem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i bićem Abbasa, radijallahu anhu, već njihovim dovama. Dokaz za to jeste postupak Abbasa, radijallahu anhu, koji je nakon Omerovog, radijallahu anhu, govora, digao ruke i uputio dovu rekavši: “O, Allahu, svaka nedaća se spusti samo radi grijeha i uzdigne samo radi tevbe, a narod se Tebi usmjerio preko mene, radi moje blizine Tvome Vjerovjesniku, pa smo digli ove grješne ruke i lica ka Tebi, kajući se, pa nam podari kišu!”, pa im je Allah poslao kišu. (Bilježi Ez-Zubejr b. Bekkar u djelu El-Ensab, kao što navodi Ibn Hadžer u Fethul-Bariju, 2/397)

U ovoj predaji također se nalazi jasan dokaz i odgovor onima koji čine tevessul Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem (njegovim bićem, časti, stepenom i sl.), nakon njegove smrti. Ashabi nisu odlazili kod njegovog kabura i tražili od njega dovu, već su je tražili od njegovog amidže, koji je još uvijek bio živ i prisutan među njima. To su činili radi njegove rodbinske povezanosti s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Da je to bilo propisano, ashabi ne bi imali potrebe da to čine posredstvom Abbasa, nego bi odlazili kod kabura i činili tevessul direktno Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ili Ebu Bekrom, radijallahu anhu, jer svakako da bi im to bilo jednostavnije.

Od Sulejma b. Amira el-Habairija prenosi se da je rekao: “Zadesila nas je suša (u Damasku), pa su Muavija b. Ebu Sufjan i stanovnici Damaska izašli vani da upute dovu za kišu. Kada je sjeo na minber, Muavija, radijallahu anhu, reče: ‘Gdje je Jezid b. Esved el-Džureši?’, pa ga je narod dozvao, a on je krenuo prema Muaviji prolazeći između ljudi. Kada je stigao, Muavija, radijallahu anhu, naredi mu da se popne na minber, a on tako uradi. Sjede kod njegovih nogu, a Muavija reče: ‘O, Allahu, mi Ti se približavamo danas s najboljim i najpobožnijim među nama! O, Allahu, približavamo Ti se s Jezidom b. Esvedom el-Džurešijem! O, Jezide, digni ruke prema Allahu!’, pa je digao ruke (da dovi), a i narod je digao ruke (da aminaju)…, pa je kiša pala prije negoli su se ljudi vratili kućama.” (Bilježi ga Jakub b. Sufjan el-Fesevi u djelu El-Ma‘rife vet-tarih, 1/380–381. Lanac prenosilaca je vjerodostojan, kao što kaže Hafiz Ibn Hadžer)

Šejhul-Islam Ibn Tejmijja kaže: “Kada je riječ o činjenju tevessula putem njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića u njegovom prisustvu ili odsustvu, ili nakon smrti, kao da neko zaklinje Allaha s njegovim bićem, ili bićem drugih vjerovjesnika, ili da moli Allaha s njihovim ličnostima, a ne dovama, ništa od spomenutog nije poznato da su radili ashabi niti tabiini. Suprotno tome, Omer b. Hattab i Muavija b. Ebu Sufjan, i svi ostali ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovi sljedbenici u dobročinstvu, koji su bili prisutni kada ih je zadesila suša, dovili su za kišu i činili tevessul i šefaat s onima koji su bili živi, poput Abbasa i Jezida b. Esveda. Oni nisu činili tevessul, niti su tražili šefat i kišnu dovu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nisu to radili kod njegovog kabura niti mimo kabura, nego su uzeli kao zamjenu Abbasa i Jezida, a na njega, alejhis-selam, donosili su salavate u svojim dovama… Mogli su otići kod kabura i činiti tevessul njime, na tom datom mjestu. Mogli su spominjati u dovama njegov ugled i sl., što sadrži zaklinjanje Allaha s Njegovim stvorenjima ili upućivanje dove njime, kao da kažu: ‘Molimo Te, ili zaklinjemo Te, s Tvojim Vjerovjesnikom, ili ugledom Tvog Vjerovjesnika!’, i slično tome što rade pojedini ljudi.” (Kaidetun dželile fit-tevessul vel-vesila, str. 311–312)

Činjenje tevessula na ovaj način, tj. pozivajući se na ugled poslanika i pobožnih ljudi, smatrajući to sebebom primanja dove, jeste čin koji je zabranjen po šerijatu i smatra se novotarijom i prezrenim činom. Međutim, ovaj čin nije na stepenu velikog širka, djela koje izvodi iz vjere, ali je svakako radnja koja vodi ka tome. Može se kazati da je mali širk, jer je to pripisivanje uzroka onome što Allah nije učinio uzročnikom, a primjer za to jesu hamajlije. Ako bi to osoba ipak uradila s ubjeđenjem da ti vjerovjesnici i pobožnjaci posjeduju odluke mimo Allaha, ili da direktno djeluju na dešavanja u kosmosu, ili da Allah ima potrebu za njihovim zauzimanjem, te da oni imaju takvo pravo kod Allaha, da će se On zbog njih odazvati na molbe i potrebe kome to oni hoće i sl., u tom slučaju riječ je o velikom širku, a da nas Allah sačuva takvih radnji. (Vidjeti: Enva ve ahkam et-tevessulil-mešrui vel-memnu, str. 90–91)

Također, zabranjenim tevessulom smatra se upućivanje dova poslanicima, vjerovjesnicima, melekima, evlijama i dr. Traženje pomoći od njih i pribavljanje koristi i otkanjanje nedaća,  zavjetovanje njima i slično tome, svakako je zabranjen vid tevessula. Primjer za to jeste da se kaže: “O, Bedevi, podari mi potomstvo!”, ili: “O, Džejlani, izliječi me!”, ili: “O, Poslaniče, oprosti mi grijehe!” i sl. Ovakve vrste rečenica predstavljaju djelo velikog širka u rububijjetu (Allahovoj gospodarstvenosti) i uluhijjetu (Allahovoj božanstvenosti), jer je to pripisivanje radnji, koje su svojstvene samo Allahu, i upućivanje ibadeta (dova), koji su samo Njegovo pravo, nekom drugom mimo Njega, dželle šanuhu: “A onaj koji, pored Allaha, dovi drugom bogu, bez ikakvog dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici neće postići ono što žele.” (El-Mu’minun, 117) Isti propis odnosi se i na prinošenje žrtvi (kurbana) kaburima i evlijama ili na činjenje tavafa oko njih i sl.

13. Novembar 2014 | hfz. mr. Amir Smajić, prof. | Akida | 63

Komentari: Nema komentara

Komentirajte