informativniislamskičasopis
0

Edebi međusobnog dijaloga

Važnost dijaloga se zapaža u dvjema stvarima. Prva je pozivanje ljudi islamu i sunnetu. Održavaju se međusobni dijalozi sa nemuslimanima, kako bi se ubijedili da je Allahova vjera istina. Ili sa onim koji su skrenili od sunneta da se vrate njemu i da ga se prdržavaju. U Kur'anu nalazimo veliki broj dijaloga između vjerovjesnika i njihovih naroda, tako da je Nuhov narod mu rekao: "O Nuhu," - rekoše oni - "ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao." (Prijevod značenja Hud, 32) A druga vrsta dijaloga je rješavanje razilaženja u stvarima idžtihada. Dijalog je sredstvo za postizanje ubjeđenja u stvarima idžtihada u kojima se je razišlo. Dvojica ili više vode dijalog kako bi spoznali istinu po pitanju kojeg nije došao jasan dokaz niti se dogodila saglasnost učenjaka koja se ne prekoračava.

Pravila i temelji dijaloga

Ograničavanje teme dijaloga

. Dijalog se mora odvijati oko određenog pitanja, jer mnoštvo od njih bivaju jalova rasprava koja nema ograničenu tačku kod koje se završava. Kao što treba biti na najljepši način oko određenog pitanja na kojeg će se usmjeravati rasprava i kojeg neće preći dijalog dok se ne upotpuni.

Diskusija u osnovama pr

ije ogranaka. Diskusuje se vode oko temelja ograničene teme prije njenih ogranaka, jer rasprava oko ogranaka prije dogovora oko temelja, smatra se jednom vrstom bezvrijednog raspravljanja osim u određenim situacijama. Ukoliko se zadovolji sa temeljom sigurno će se zadovoljiti i sa njegovim ograncima, dok će u protivnom rasprava biti bezvrijedna i jalova.

Dogovor oko osnove kojoj se vraća.

Učesnici u dijalogu se moraju dogovoriti oko temelja kojim će se vraćati ukoliko se pojavi razilaženje. Kao što je vraćanje Kur`anu, vjerodostojnom sunnetu, usaglašenim prihvatljivim pravilima ili onome na čemu su bili predhodni sljedbenici.

Osobine u

česnika u dijalogu

Od dobrih osobina onih koji učestvuju u dijalogu, treba biti slijedeće: Ispravnost nijjeta, Iskrenost, Znanje, Skromnost, Razumijevanje sa znanjem, Izvrsnost predočavanja, Ljepota izlaganja i ispravnost govora, Redoslijed i harmonija ideja. A od pogrešnih osobina su: Uzdizanje glasa, Prevladavanje u razgovor, Preuveličavanje govora druge strane i Nepravda u opisu druge strane.

Ciljevi dijaloga

Cilj dijaloga nije uzdizanje i smutnja na zemlji, niti pobjeđivanje radi sebe, već je cilj spoznaja istine. Uzvišeni Allah zna šta je cilj učesnika u raspravi, da li je istina ili pobjeda. Nemoj zaboraviti da postoji mogućnost da si ti na greški i da je ispravnost sa drugim. Ako je s tobom istina i s drugim je mogla biti isto tako. Možda je s tobom veliki dio istine, ali isto tako i s drugim je određeni dio istine ili čak može biti i obratno. Obaveza je na muslimanu da traga za istinom s ispravnim nijetom i da mu ne bude briga, dok sluša neistomišljenika, kako da mu uzvrati kada ovaj prestane pričati.

Skromnost u govoru i djelu

Ovdje je bitno ostavljanje svega onoga što ukazuje na uobraženost, samodopadanje i oholost. Pojedinci u toku dijaloga okreću glavu od neistomišljenika kao znak ismijavanja i neinteresovanja. Ili se primjeti na crtama lica, pokretima obrva, očiju i usni, što ukazuje na to, a to je ustvari od oholosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellam, je rekao: „Oholost je potcjenjivanje istine i omalovažavanje ljudi." (Muslim, 91) Od skromnosti je da prihvatiš istinu od bilo koga čak i od najgoreg neprijatelja. Ona je zagubljena stvar koju ti želiš, ti tragaš za istinskom spoznajom, pa, gdje je sretneš, ti si najpreči njoj. Ostavi upotrebu termina koji ukazuju na oholost, uzdizanje i preziranje onoga što je kod drugih. Kao što je: „Mi smatramo ovako", „Kod nas je ovako.", „Ja", „Rekao sam," i slično tome. Ibnul-Kajjim i drugi učenjaci spominju da je Iblis (šejtan) taj koji je rekao kako nas je Allah obavijestio: „Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače." (Prijevod značenja El-Earaf, 12) Riječ "Ja" je preuveličana, koja odbacuje istinu i ona je od šejtana.

Obraćanje pažnje i lijepo slušanje

Pažljivo slušanje druge strane je umjetnost koju je malo ko usavršio. Većina nas usavršava govor više od slušanja. Allah je stvorio jedan jezik za razliku od ušiju, kako bismo više slušali a manje pričali. Pažljivo slušaj i usmjeri lice sagovorniku i razmisli o onome o čemu priča, možda ukaže na snagu tvoga dokaza ili spremnost na dijalog. Kao što se Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponašao. Slušao bi govor mušrika koji ustvari ne zaslužuje da se sluša. Potom bi ga upitao: „Da li si završio?", da bi mu proučio pojedine ajete. (Ibnu-Hišam, Sahihu Sira Nebevije, Albani, Tefsir Ibnu-Kesir kod početka sure Fussilet)

Pravednost

Budu iskren i ne obaziri se na ljude da li su zadovoljni ili ne. Tragaj za istinom onako kako si Uzvišenog Allaha spoznao, da u tvom srcu nema osim ljubav prema Njemu, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem i istini koju voli Allah i Njegov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Pronađi istinu među gomilom neistine sugovornika. Možda Allah učini da nevjernik ili pokvarenjak kaže istinu ili da ukaže na mahanu kod tebe ili nekog drugog muslimana. Možda se od njega okoriste muslimani dunjalučkom dobrobiti ili načinu u da'vi, koju je spoznao a ti je zanemario. Priznati istinu i obznaniti je, ne umanjuje od vrijednosti čovjeka, naprotiv jača njegov položaj kod ljudi i ukazuje na njegovu hrabrost, snagu i samopovjerenje.

Početak sa suglasnim i očevidnim stvarima

Od koristi je da se dijalog ne počinje s pitanjem u kojem se razišlo. Naprotiv, počinje se sa saglasnim temama ili opštim pravilom, šireći dijalog sa stvarima koje su usko povezane s tim ili su mu slične. Da bi na kraju došla pitanja u kojima postoji razilaženje.

Ostavljanje fanatizma osim za istinu

Ukoliko bi ti sugovornik prigovorio za stvari koje su vezane za tebe, kao što je knjiga, kaseta ili mjesto rada. Ne smiješ postupati fanatično braneći to sa spominjanjen njenih pozitivnih stvari i dobrih djela nasuprot ružnog spomenutog. Moraš se pridržavati slijedećih stvari:

  • Prepusti mu da upotpuni govor.

  • Priznaj mu ono u čemu je upravu.

  • Kritiziraj naučno ono u čemu je pogriješio, daleko od zanosa i osjećaja.

  • Ostavi fanatizam, jer ostavljanje fanatizma je jedna od težih stvari, fanatizam je stranaštvo, koje utječe na islamski ummet. Jer je samo fanatik odan mezhebu i grupi. Ne posjeduje razum sa kojim je u mogućnosti da se oslobodi fanatičkih okova i zamisli, niti može prihvatiti istinu osim u ograničenom okviru.

Poštivanje druge strane

Naređeno nam je da ljudima dadnemo njihova zaslužna mjesta. U suprotnom, lišit ćeš ih njihova prava. Nije uspijeh povezan s rušenjem ličnosti sugovornika. Naprotiv, to će biti dokaz tvoje nemogućnosti za dijalog i slabosti dokaza, tako što se vješaš za ličnost sugovornika. Ljudi danas razumiju, pa ako si uspio, potpomagajući se uljepšanim i prevarljivim govorom, znaj da će se to brzo srušiti. Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Vjernik ne vrijeđa, niti proklinje, niti je nepristojan, niti je bestidan." (Ahmed, Ibnu-Hibban, Hakim, hadis sahih Sahihu Džamia, 5381, Albani) Mu'mini ne vrijeđaju časti i nakane ljudi. Amr b. El-As, radijallahu anhu, je rekao: „Poslanik nije bio nepristojan, niti besraman. Govorio je: 'Najbolji od vas su najboljeg ahlaka." (Buhari, 3559;, Muslim, 2321)

Objektivnost

Objektivnost je vođenje pažnje na temu ne izlazeći iz njenog okvira. Od objektivnosti je nebježanje od osnovne teme drugoj, sporednoj temi. Pojedinci kada se dovedu u neugodan položaj, bježe od dogovorene teme ili određene tačke govora i teme koja je daleko od predmeta govora. što je od najvećih nedostataka rasprave i koja rezultira da se provedu dugi sati bez koristi. Obaveza je da se završi određena tačka, a potom se raspravlja o slijedećoj. Od objektivnosti je da se ne unosi tema u temu rasprave. Npr. raspravlja se o obavezi hidžaba ili zabrani muzike, a sugovornik na to odgovara: 'Ljudi su stigli na mjesec.', a ti ne prestaješ pričati o hidžabu, ili muslimani se ubijaju na svakom mjestu, a ti i dalje raspravljaš o muzici. A kakve veze to ima sa temom dijaloga i ako ostavimo raspravu o tim pitanjima, da li će se riješiti problemi muslimana? Od objektivnosti je da se ne vrijeđa sugovornik. Tako što će se optuživati da ima lažnu nakanu, ili čudnu prošlost, ili nema naučno zvanje. Kakve to veze ima sa temom rasprave? Ispred tebe su tvrdnje koje trebaš pobiti ili podržati jakim naučnim dokazima. Nije od objektivnosti mnoštvo teških zakletvi. Allah je ukorio one koji to rade: „... i ne slušaj nijednog krivoklevetnika, prezrena klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi" (Prijevod značenja El-Kalem, 10-11) Od objektivnosti je ostavljanje laži. Kao da učesnik u dijalogu prepiše lažni hadis nekoj od hadiskih knjiga, znajući da njegov sagovornik nema vremena da se vrati na spomenutu knjigu, niti je dobro poznaje, da bi znao vjerodostojnost hadisa. Laž se ne može sakriti. Izbacivanje pojedinosti iz određenog dokaza, takođe, nije objektivnost. Uzimanje određenih pojedinosti dokaza koje odgovaraju svakako nije od emaneta. Spomeni dokaz u potpunosti, kako bi ljudi imali uvid u ono što si ti zaključio iz njega i kako bi te podržali ili osporili, jer će ga nekada reći a neće razumjeti šta stoji iza njega. Govor se razumije iz stanja njegovog govornika, konteksta, njegove istorije i drugih tekstova. Od objektivnosti je da se kaže za pitanje koje ne poznaje: „Ne znam". Od objektivnosti je naučna potvrda. Kada dokazuješ nemoj da to činiš sa glasinama, prepostavkama i predrasudama koje su se ustalile u tvom razumu ili razumu ljudi koji su ispred tebe, već dokazivanje biva Kur'anom, Sunnetom, jasnim dokazima i preciznom stastitikom.

Neobavezivanje sa onim što ne obavezuje

Kao da kažeš čovjeku koji je rekao drukčije od određenog učenjaka: 'Ti si rekao suprotno tom i tom učenjaku.', što obavezuje da si ti učevniji od njega. što nije tačno. Njegovo razilaženje sa tim učenjakom ne obavezuje ga na predhodno spomenuto. On zna da je taj učenjak učevniji od njega, međutim, po ovom pitanju smatra da ga ne treba slijediti radi svoga idžtihada. što ga ujedno ne čini zalutalim i pogrešnim. Ili da mu kaže da niko sa sličnim govorom nije predhodio. To može da znači da je istina bila osutna od ummeta cijelo to vrijeme, što ustvari nije tačno, jer možda ga je neko predhodio sa istim govorom, ali nama to nije preneseno, ili to smatra istinom koja se mora spoznati u svakom prostoru i vremenu, ili je to od pitanja idžtihada.

 

1. Juli 2007 | 19

Komentari: Nema komentara

Komentirajte