Kada je riječ o načinima i metodama stjecanja znanja, islam nije postavio ograničenja u tom pogledu i nije propisao striktno određenu metodu. Međutim, historija svjedoči da je najbolji i najefikasniji način za stjecanje šerijatskog znanja prisustvovanje učenika naučnim kružocima na kojima učitelj podučava prisutne nekoj islamskoj disciplini. U tom slučaju učenik ima dodatnu mogućnost da traži pojašnjenje za eventualne nedoumice i nejasnoće koje se mogu efikasno otkloniti kroz pitanja i odgovore. Imam Ibn Sirin rekao je: “Nauka ima svoje katance, a njihovi su ključevi postavljanje pitanja.” (El-Muhaddisul-fasil) Ibn Šihab ez-Zuhri kaže: “Znanje je velika riznica, a ključ te riznice jest pitanje.” (Darimi, Bejheki i drugi, sa ispravnim lancem prenosilaca) Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazuje da je neki ashab teško ranjen u bitki i da je te iste večeri polucirao u snu. Upitao je svoje saborce šta će učiniti, a oni su mu rekli da se treba okupati, što je on i učinio, pa je umro od posljedica kupanja. Kada je za to čuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali ako nisu znali, lijek za neznanje nalazi se u pitanju.” (Ebu Davud, Hakim i drugi. Hadiski eksperti razilaze se u pogledu autentičnosti ovog predanja. Vidjeti: El-Evsat) U komentaru ovog hadisa imam Ebu Sulejman el-Hattabi kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko je ukorio ljude koji su dali fetvu bez znanja, molio protiv njih i na njih prebacio odgovornost za smrt ovoga čovjeka.” (Mealimus-sunen)
U nastavku ćemo spomenuti najvažnije o čemu treba voditi računa prilikom postavljanja pitanja.
Birati odgovarajuće mjesto i vrijeme za postavljanje pitanja
Kada čovjek želi postaviti neko pitanje, treba birati odgovarajuće mjesto i vrijeme, što znači da nije ispravno u svakom vremenu i na svakom mjestu postavljati pitanja učenim ljudima, jer adekvatan i zadovoljavajući odgovor uveliko zavisi od vremena, mjesta i načina postavljanja pitanja. Ibn Abbas kazuje: “Stalno sam želio da pitam Omera za dvije Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge za koje je Allah rekao: ‘Ako se vas dvije pokajnički obratite Allahu, pa, vi ste učinile ono zbog čega se trebate pokajati’ (Et-Tahrim, 4). Dok smo putovali na hadž, Omer skrenu s puta, pa skrenuh i ja za njim noseći kožnu mješinu (vode). Omer se tada udaljio na izdvojeno mjesto (kako bi obavio prirodnu potrebu) i kad se vratio, ja sam uzeo mješinu i polivao mu dok je on uzimao abdest, nakon čega ga upitah: ‘Vladaru pravovjernih, koje su to dvije Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge za koje je Allah rekao: ‘Ako se vas dvije pokajnički obratite Allahu?’, on odgovori: ‘Čudim ti se, Ibn Abbase! To su Aiša i Hafsa.’” (Buhari)
Ejjub es-Sehtijani govorio je: “Sjedio sam četiri godine u halkama Hasana el-Basrija, ali ga nikada ništa nisam upitao iz poštovanja prema njemu.” (Hil’jetul-evlija) Imam Ahmed b. Hanbel rekao je: “Družio sam se četiri godine sa Hušejmom b. Beširom, a, iz poštovanja prema njemu, postavio sam mu samo dva pitanja.” (Sijeru a‘lamin-nubela)
Ponekad su se učenjaci grubo odnosili prema ljudima koji su često zapitkivali. Ibn Hibban je putovao sa svojim učiteljem Ibn Huzejmom i nakon brojnih postavljenih pitanja, Ibn Huzejma mu reče: “Pusti me na miru, dosadnjakoviću jedan!” Ibn Hibban je zapisao ovaj ukor i rekao: “Bilježim sve što govori moj učitelj.” (Mudžemul-buldan) Sulejman b. Mehran el-A’meš imao je psa koji je sprečavao učenike da ga ometaju. Kada je taj pas umro, A’meš je zaplakao i rekao: “Umro je onaj koji je navraćao na dobro, a odvraćao od zla.” (Šerefu ashabil-hadis) Lejs b. Sa‘d kazao je: “Seid b. Musejjib dolazio bi u džamiju i klanjao dva rekata, a oko njega bi se okupili sinovi muhadžira i ensarija. Niko nije imao hrabrosti postaviti mu pitanje, osim ako bi sam počeo govoriti o nečemu ili ako bi došao stranac i upitao ga, a oni bi slušali.” (Edebul-imlai vel-istimla)
Pitanje postavljati onome kome se najviše vjeruje
Pitanje treba upućivati učenjaku kojem se najviše vjeruje, a ako čovjek ne bude u mogućnosti da pitanje postavi takvom učenjaku, onda će pitati onoga koji po učenosti i bogobojaznosti dolazi na drugom mjestu. (Revdatut-talibin i Edebul-mufti)
Pitanje postaviti na najljepši način, bez namjere raspravljanja
Pitanje treba postaviti na najljepši način i bez namjere da se raspravlja s učenim ljudima. Poznati tabiin Ibn Šihab ez-Zuhri kazuje da je Ebu Selema Abdullah b. Šekik mnogo raspravljao s Ibn Abbasom pa mu je uskraćeno veliko znanje kojem ga je mogao podučiti Ibn Abbas. (Et-Temhid i Džamiul-bejan) Kasnije je Ebu Selema govorio: “Da sam bio blag prema Ibn Abbasu, mogao sam naučiti mnogo toga.” (Ed-Darimi; Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan, sa ispravnim lancem prenosilaca) Ibn Abbas nije ga htio podučavati kao što je podučavao Ubejdullaha b. Abdullaha, koji se krajnje lijepo ophodio prema Ibn Abbasu. (Ahmed, Fedailus-sahaba, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Ibn Džurejdž je govorio: “Sve što sam naučio od Ataa bilo je zbog mog lijepog ophođenja prema njemu.” (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan, sa slabim lancem prenosilaca) Halifa Ebu Abbas el-Mustazhir govorio je: “Najkraći put do učitelja jest uljudno ponašanje učenika.” (Sijeru a‘lamin-nubela)
Ne tražiti odgovor za isto pitanje od više učenjaka s namjerom slijeđenja najlakšeg mišljenja
Čovjeku nije dozvoljeno da s namjerom slijeđenja najlakšeg mišljenja, odnosno olakšica koje nisu utemeljene na validnim dokazima, za isto pitanje traži odgovor od više učenjaka. Islamski učenjaci krajnje su pogrdno govorili o osobama koje izbjegavaju izvršavanje propisa pozivajući se na neosnovane olakšice učenjaka koji su pogriješili u svom idžtihadu. Omer b. Hattab rekao je: “Tri su stvari pogubne po vjeru: greška učenjaka, raspravljanje licemjera o Kur’anu i zabludjeli vladari.” (Darimi; Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan, sa ispravnim lancem prenosilaca) Ibn Abbas je kazao: “Teško se onima koji (svjesno) slijede greške učenjaka.” (Bejheki, El-Medhal; Hatib, El-Fekihu vel-mutefekkih; Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan, sa ispravnim lancem prenosilaca) Imam Ebu Ishak eš-Šatibi tvrdi da slijeđenje neosnovanih olakšica predstavlja grijeh, prema konsenzusu učenjaka. (El-Muvafekat) Sulejman et-Tejmi rekao je: “Kada bih slijedio (neosnovane) olakšice svakog učenjaka, bio bih skladište zla.” (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan, s vjerodostojnim lancem prenosilaca) Spomenuvši ovo predanje, imam Ibn Abdulberr konstatirao je: “Kada je riječ o ovom pitanju, među islamskim učenjacima nema razilaženja, i neka je hvala Allahu”, tj. svi su učenjaci jednoglasni u mišljenju da je strogo zabranjeno slijediti neutemeljene olakšice.
Imam Evzai kaže: “Ko bude slijedio iznimna mišljenja, izašao je iz islama.” (Bejheki, Sijeru a‘lamin-nubela) Ma‘mer b. Rašid kaže: “Kada bi musliman slijedio olakšicu Medinelija kada je riječ o slušanje muzike, olakšicu Mekelija kada je riječ o privremenom (muta) braku i olakšicu stanovnika Kufe kada je riječ o konzumiranju nekih opojnih pića, bio bi najgore Allahovo stvorenje.” (Et-Telhisul-habir) Poznati malikijski kadija Ismail b. Ishak (umro 282. h. g.) došao je kod halife El-Muatedida, pa mu je ovaj pokazao knjigu u kojoj su sakupljene neosnovane olakšice i pogrešni stavovi nekih učenjaka. Vidjevši knjigu, kadija Ismail reče: “O vladaru pravovjernih, ovo je djelo nekog otpadnika, jer onaj ko sakupi ovakve fetve pa postupa u skladu s njima, već je ostao bez vjere.” Halifa je tada naredio da se knjiga spali. (Bejheki, Es-Sunenul-kubra; El-Bidaja ven-nihaja)
Prilikom postavljanja pitanja biti ponizan
U trenutku dok postavlja pitanje, čovjek treba biti ponizan, a ne umišljen i ohol. Sin halife Mehdija upitao je Šerika u vezi s nekim hadisom, ali se Šerik nije osvrtao na njegovo pitanje. Neko ga upita: “Želiš li time poniziti halifinog sina?” “Ne želim, ali učeni ljudi ne smiju upropaštavati znanje koje im je dato”, odgovorio je Šerik. Tada je halifin sin, shvativši da nije postupio onako kako se treba ponašati učenik, pao na koljena pred Šerikom i ponovio isto pitanje. Šerik reče: “Tako se stječe nauka.” (Sijeru a‘lamin-nubela) Abdurrahman b. Omer rekao je: “Jedan se čovjek nasmijao u halki Abdurrahmana b. Mehdija i on je upitao ko se smije.” Kada su mu pokazali na čovjeka koji se smijao, rekao je: “Stječeš znanje i smiješ se?! Neću vam držati predavanje mjesec dana.” (Hatib, El-Džamia) Ebu Abdurrahman el-Havdi pripovijeda da je neki čovjek upitao Affana b. Muslima u vezi s nekim hadisom, pa mu je on odgovorio. Međutim, taj mu je čovjek rekao da slabo čuje i da mu, ako može, ponovi odgovor, na što mu Affan reče: “Izgleda da kod tebe ništa ne funkcionira, a ne samo čulo sluha.” (El-Džamia) Burhan el-Bukai zapisao je da je neki stranac od njega zatražio da prati njegovo čitanje knjige i kada je povijenih nogu sjeo ispred njega, Burhan mu reče: “Tebi je potrebnija etika od znanja zbog kojeg si došao.” (Fejdul-Kadir) Ebu Hatim er-Razi kazuje da je Bišr b. Munzir odbio podučavati ljude samo zato što su jače pokucali na njegova vrata. (El-Džerhu vet-tadil)
Prilikom odgovaranja ne postavljati potpitanja
U trenutku dok učitelj ili učenjak odgovara na pitanje ne treba ga prekidati postavljanjem potpitanja ili traženjem dodatnog objašnjenja. Jednom prilikom Omer b. Hattab nije htio prekinuti izlaganje Temima ed-Darija, iako nije razumio na šta je Temim mislio kada je rekao: “Čuvajte se greške učenjaka!”, već je zadužio Ibn Abbasa da ga naknadno upita u vezi s tim. Ibn Abbas nije imao povoljnu priliku da ga upita, pa je Omer otišao kod Temima i lično ga upitao u vezi s tim. Temim mu reče: “Učenjak ponekad pogriješi pred ljudima, pa ga ljudi u tome slijede. Nadati se da će mu Allah oprostiti tu grešku, a ljudi ga i dalje slijede u onome što je pogriješio.” (Hatib, El-Džamia; Bejheki, El-Medhal) Husejn b. Alija b. Ebu Talib rekao je svom sinu: “Sinko moj, kada budeš u društvu učenih ljudi, pažljivo slušaj i ne prekidaj nikoga kada govori, makar njegov govor potrajao.” (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan)
Ko nije shvatio odgovor, neka traži dodatno objašnjenje
Ako onaj koji postavlja pitanje nije shvatio odgovor, treba naknadno tražiti dodatno objašnjenje. Halil b. Ahmed rekao je: “Ako čovjeka neko upita je li razumio, ne treba odgovarati potvrdno, osim ako je uistinu shvatio, jer bi u protivnom mogao biti grješan zbog neistinite tvrdnje.” (Bedruddin el-Kenani, Tezkiretus-samia vel-mutekellim) Ibn Džemaa je govorio: “Učenik se ne treba stidjeti pitanja, ali isto tako ne treba se stidjeti da kaže: ‘Nisam to shvatio.’” (Tezkiretus-samia vel-mutekellim)
Postaviti pitanje isključivo radi saznavanja
Pitanje treba postaviti isključivo radi saznavanja, ne radi naknadnih rasprava s drugim ljudima. Ka‘b b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onoga ko bude stjecao znanje da bi se raspravljao s učenim ili maloumnim ili da bi privukao pažnju na sebe, Allah će baciti u Džehennem.” (Tirmizi, Sahihul-džamia, s dobrim lancem prenosilaca) Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko bude stjecao znanje u ime nekog drugog, a ne u Allahovo ime, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.” (Tirmizi, koji ovo predanje smatra dobrim, a šejh Albani slabim. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa)
Pitanje postaviti na lijep i jasan način
Onaj koji pita dužan je postaviti pitanje na lijep način, koristeći jasne i nedvosmislene izraze. Budući da izdavanjem decizija učenjak govori u Allahovo ime (Ibn Salah, Edebul-mufti), dužnost je decidno formulirati pitanje, a lijepo postavljeno pitanje dio je odgovora. Vehb b. Munebbih i Sulejman b. Jesar govorili su: “Lijepo postavljeno pitanje pola je znanja.” (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan) Ibn Hadžer rekao je: “Među učenjacima bila je poznata izreka: ‘Lijepo postavljeno pitanje pola je znanja.’” (Fethul-Bari) Ova je izreka, također, prenesena kao riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je njen lanac prenosilaca sporan. (El-Bejheki, Šuabul-iman. Vidjeti: Ilelu Ibn Ebu Hatim, Medžmeuz-zevaid; Fethul-Bari; Fejdul-Kadir; Kešful-hafa; Es-Silsiletud-daifa) Imam Munavi kaže: “Lijepo postavljeno pitanje pola je znanja, jer kada učenik postavi pitanje poštujući etički kodeks, dobije detaljno pojašnjenje i potpun odgovor, tako da će imati koristi od odgovora.” (Fejdul-Kadir)
Postupiti shodno uputama i odgovoru učenjaka
Onaj koji postavlja pitanje dužan je postupiti shodno uputama i odgovoru učenjaka, a neće gledati da li dotični učenjak čini isto ili je pak nemaran u tom pogledu. Ijas b. Muavija rekao je: “Ne obraćaj pažnju na postupke učenjaka, jer on ponekad čini ono što prezire, već ga pitaj o propisu i dobit ćeš ispravan odgovor.” (Vekia, Ahbarul-kuda. Vidjeti: Medžmuu fetava; I‘lamul-muvekkiin; El-Muvafekat) Imam Šatibi kaže: “Ne treba se nikako oslanjati na nečiji postupak sve dok se ne provjeri njegova utemeljenost. Postoji mogućnost da onaj na čiji se postupak pozivamo postupa suprotno sunnetu.” (El-I‘tisam) Na drugom mjestu imam Eš-Šatibi kaže: “Učenjak ponekad čini određeno djelo i priznaje da je njegov postupak nevaljao.” (El-I‘tisam) Poznati tabiin Ata kaže: “Najslabije znanje jest ono koje se uzme posredstvom viđenja, kao naprimjer da čovjek kaže: ‘Vidio sam tog i tog da čini tako i tako’, a možda je nešto uradio (pogriješio) iz zaborava.” (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan. Vidjeti: El-I‘tisam; El-Muvafekat) Halil b. Ahmed u stihu je kazao: “Postupaj shodno mome znanju, a ne obaziri se na moja djela. Koristit će ti znanje moje, a neće ti naštetiti nemar moj.” (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan)
Etika ophođenja prema nasljednicima Allahovih poslanika
Budući da živimo u vremenu kada sljedbenici strasti nastoje kompromitirati ugled istinskih učenjaka prelazeći pri tome svaku granicu zla proglašavajući nevjernicima najveće islamske učenjake, nužno je barem ukratko pojasniti etiku ophođenja prema nasljednicima Allahovih poslanika, jer je poštivanje islamskih učenjaka sastavni dio vjere, kako tvrdi poznati tabiin Tavus b. Kejsan. (Ibn Abdulberr, Džamiul-bejan) Pitanje nesumnjivo možemo najlakše shvatiti pozivajući se na praksu ispravnih prethodnika, koji su u svakom pogledu slovili kao uzori.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja sam vama kao otac: podučavam vas vjeri.” (Ebu Davud; Ibn Hibban; Humejdi, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia) Govoreći o islamskim učenjacima, imam Nevevi zapisao je: “Oni su naše vođe i prethodnici, oni su nam drugi kao roditelji.” (Tehzibul-esma) A spomenuvši Ebu Abbasa b. Surejdža, Nevevi je rekao: “On je jedan od naših predaka kada je riječ o islamskom pravu.” (El-Medžmua) Ebu Umama el-Bahili prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao: “Zaista Allah, i Njegovi meleki, i stanovnici nebesa i zemalja, čak i mrav u mravinjaku, i riba u morskim dubinama, blagosiljaju onog čovjeka koji ljude podučava dobru.” (Tirmizi, Darimi i Taberani. Imam Tirmizi i šejh Albani ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-džamia) Abdullah b. Amr prenosi sljedeće Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ne pripada nam onaj ko ne poštuje starijeg, ko nije milostiv prema mlađem i ko ne poznaje pravo učenog.” (Ahmed i Hakim, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid i Sahihul-džamia)
Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, govorio je: “Kada dođeš kod učenog čovjeka, pozdravi ga posebnim selamom, a druge ljude općim, ne pitaj ga mnogo, ne sjedaj ispred njega, ne pokazuj svojim rukama, ne trepći očima, ne uzimaj ga za odjeću i nemoj govoriti: ‘Drugi učenjaci ne kažu kako ti tvrdiš.’” (Hatib, El-Džamia; El-Fekihu vel-mutefekkih; Džamiul-bejan)
Ibn Abbas je držao za povodac životinje na kojoj je jahao Zejd b. Sabit, pa mu Zejd reče: “Zar Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, amidžić drži povodac moje jahalice?!” “Da, tako postupamo s našim učenjacima”, odgovori Ibn Abbas. (Bejheki, El-Medhal; Hatib, El-Džamia) Mugira b. Muksim el-Kufi izjavio je: “Poštovali smo Ibrahima en-Nehaija kao što se poštuje vladar.” (Darimi, Hatib, Tarihu Bagdad, Bejheki, El-Medhal) Muhammed b. Sirin rekao je: “Vidio sam da su učenici poštovali, cijenili i uvažavali svoga učitelja Abdurrahmana b. Ebu Lejlu kao da je vladar.” (Hatib, El-Džamia) Hasan b. Alija el-Hallal pripovijeda da su jednog dana sjedili kod Muatemira b. Sulejmana i slušali hadise kada se iznenada pojavio Ibn Mubarek, a Muatemir je prestao citirati hadise. Neko zatraži da nastavi, ali on reče: “Ne pričamo u prisustvu naših učenjaka.” (El-Džamia) Rebia b. Sulejman, poznati učenik imama Šafije, rekao je: “Allaha mi, nikada se nisam napio vode u prisustvu imama Šafije iz poštovanja prema njemu.” (El-Bejheki, Menakibuš-Šafii; El-Medhal) Ibrahim b. Ešas kaže: “Vidio sam Sufjana b. Ujejnu da je dva puta poljubio ruku Fudajla b. Ijada.” (Sijeru a‘lamin-nubela) Muhammed b. Rustum čuo je imama Muslima b. Hadždžadža kako svoga učitelja imama Buharija moli: “Dopusti mi da poljubim tvoje noge, učitelju učiteljā, prvaku hadiskih stručnjaka, ekspertu hadiskih nauka.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, Tarihu Bagdad, Tehzibus-sunen, Hedjus-sari)
Iz ovih svijetlih primjera vidimo kako su se stjecatelji znanja ophodili prema učenjacima i kako su se ponašali u njihovom prisustvu. Tako se prema učenjacima nisu ponašali samo učenici i običan svijet, već su im i vladari ukazivali veliko poštovanje. Ebu Muavija ed-Darir, poznati slijepi učenjak, kazuje da mu je jednog dana, nakon objeda, neko polijevao vodu da opere ruke, a halifa Harun er-Rešid upitao ga je: “Znaš li ko ti je polijevao na ruke?”, na što je on odgovorio da ne zna. Tada je halifa Harun rekao: ‘Ja, iz poštovanja prema tvom znanju.” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, Sijeru a‘lamin-nubela.) Poznati vladar Ismail b. Ahmed jednog je dana ustao pred Muhammedom b. Nasrom el-Mervezijem iz poštovanja prema znanju kojim ga je počastio Svevišnji Allah. Njegov brat Ishak ukorio ga je zbog toga, rekavši: “Ti, namjesnik Horasana, ustaješ pred čobanom!” Tog dana, ovaj je vladar zanoćio slomljenog srca zbog riječi koje je izgovorio njegov brat. Zaspao je i sanjao kako mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilazi dok je sjedio sa svojim bratom Ishakom. Uzevši ga za nadlakticu, reče mu: “Tvoja vlast i vlast tvojih nasljednika potrajat će zbog poštovanja koje si ukazao Muhammedu b. Nasru.” Potom se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema Ishaku i rekao mu: “Neka propadne tvoja vlast i vlast tvojih nasljednika jer si omalovažio Muhammeda b. Nasra.” (Tarihu Bagdad)