informativniislamskičasopis
0

Eutanazija "ubistvo iz milosti"

Aktivno ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo s predumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom, s tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur’an, sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Zahtjev bolesnika da ga ljekar usmrti ne mijenja propis, jer bolesnik nije vlasnik svog života, jer kao što mu nije dozvoljeno da sam sebe ubije, također, njegova dozvola da to neko drugi izvrši ne čini ubistvo dozvoljenim. 

Eutanazija je pitanje koje je u zadnje vrijeme izazvalo veliku polemiku na Zapadu, dok je kod savremenih islamskih učenjaka ovo pitanje uglavnom jasno. Šta je eutanazija? Sam termin potječe iz antike (thantos = smrt, eu = dobar, lak). Oblik mu je dao filozof Sveton, opisujući eutanaziju kao laganu, bezbolnu smrt. Moderni smisao eutanazije mnogo je širi i složeniji. Naime, eutanazija danas podrazumijeva postupke kojima se postiže tzv. "dobra" ili "laka" smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku otklonile patnje. Drugim riječima, ubistvo iz milosti ili usmrćenje neizlječivo bolesnog je olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva bolesnika. Ovo pitanje je na Zapadu proizvelo polemiku oko jednog novog prava "Prava na smrt" koje nije definisano u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Priznati "pravo na smrt" praktično znači ozakoniti eutanaziju, ili ozakonjenjem eutanazije priznaje se, makar i posredno, pravo na smrt.. Michel de Montaigne, prvi disidentni evropski pisac 16. stoljeća, zalagao se da samoubistvo bude pravo izbora. Kada je napisao: "Smrt je najbolji lijek protiv svakog zla: život zavisi od drugih, o smrti možemo odlučiti sami", nitko nije ni slutio da će pet stoljeća kasnije svijet ozbiljno početi razmišljati o tome da ga posluša. U većini evropskih zemalja usmrtiti drugu osobu na njegov ozbiljan i izričit zahtjev se kažnjava kaznom zatvora od nekoliko godina. Tako eutanazija koja je, doduše, uži pojam od navedenog "usmrćenja na zahtjev", potpada pod ovo kazneno djelo. Do sada je eutanazija legalizirana u Evropi samo u Nizozemskoj i Belgiji, dok u svijetu "laku smrt" zakonski dozvoljava još samo američka država Oregon. Evidentno je da su pioniri "demokratskoga progresa", skandinavske zemlje, i po pitanju eutanazije korak ispred iza ostatka svijeta. A nizozemski i belgijski zakoni, kao prvenci, vjerovatno će poslužiti kao primjer onim zemljama koje su krenule istim smjerom. Prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, jednom od najautoritativnijih pravnih dokumenata zemalja evropskog kruga, pravo na život najvažnije je pravo, preduvjet svih ostalih prava, bez kojega su sva ostala prava besmislena. Kako u ovoj, tako ni u jednoj drugoj svjetskoj povelji ljudskih prava, od Francuske deklaracije pa sve do danas, nigdje se ne spominje pravo na smrt. Katolička crkva je u zadnjih četrdesetak godina burno pratila ovo pitanje i uglavnom je imala jednoglasan stav: "Katolička teologija, pozivajući se na prirodni zakon, poruku Svetog pisma, i nauku Crkvenog učiteljstva o nepovredivosti ljudskog života, otklanja bilo koju vrstu eutanazije". (Teološko-povijesni osvrt na eutanaziju, dr. Marijan Biškup, str. 11.)  

Vrste eutanazije 

Obično ljekari dijele ubistvo iz milosti na dvije vrste (Ahkamu-t-tedavi vel halati-l-mejusi minha ve kadijetu mevti-l-rahmeti, Muhammed Alijj el-Bar, 68-70.):

Prva vrsta: AKTIVNO ubistvo iz milosti, tj. da ljekar, koji je odgovoran za liječenje bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu jasnog i više puta ponovljenog zahtjeva od strane bolesnika, usmrti bolesnog. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika.

Druga vrsta: PASIVNO ubistvo iz milosti, tj. olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje putem prekidanja liječenja bolesnog. Na primjer, da ljekar, na osnovu zahtjeva bolesnika ili njegove želje prije nego li je obolio, skine aparata za disanje ili ne stavi aparate kada ima potrebu za njima. Ili da mu ljekar ne daje potrebne lijekove kojima se liječe te bolesti, ili da ostavi bolesnika koji boluje od bolesti za koje nema lijeka da umre zbog bolesti koje se mogu liječiti. Dakle, pasivna ili negativna eutanazija mogla bi se najjednostavnije definirati kao obustavljanje umjetnog i namjernog produžavanja života: isključivanjem respiratora, isključivanjem električnih uređaja koji umjetno održavaju u pogonu srce, uskraćivanjem umjetne hrane. Ona bi značila isključivanje moćne mašinerije koja služi održanju na životu, a koju je iznjedrio medicinski napredak u cilju nastupanja prirodne, normalne smrti.

Postoji treća vrsta ubistva iz milosti koja između aktivne i pasivne tj., da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšanje, a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt. Tako se ova vrsta na kraju vraća na aktivnu eutanaziju, s tim da se ubraja u posredovanje u ubistvu (čija je šerijatska kazna plaćanje krvarine) a ne ubistvo sa predumišljajem (čija je šerijatska kazna odmazda i davanje krvarine).

Također, sa strane pristanka oboljele osobe eutanazija može biti dobrovoljna ili bez pristanaka. DOBROVOLJNA eutanazija, kao što i sama riječ govori, podrazumijeva pristanak ili zahtjev oboljele osobe. Eutanazija BEZ PRISTANKA predstavlja oduzimanje života nekome po pretpostavci da je to u njegovom vlastitom interesu kad on nije u situaciji da ima ili da izrazi stav. To su bebe rođene sa strahovitim abnormalnostima (o čemu se nedavno zapodjenula rasprava u Nizozemskoj i Francuskoj) te osobe, obično odrasle, koje bi pod normalnim okolnostima bile u stanju same odlučiti, ali ih stanoviti poremećaj u tome spriječava. S tim, da u islamu za bebu rođenu sa strahovitim abnormalnostima mogu dati pristanak njeni roditelji, a za odrasle osobe njeni staratelji ili nasljednici. Time se i ova podjela vraća na onu prvotnu: aktivnu i pasivnu.

Kako treba musliman da se ophodi prema liječenju stanja za koje nema nade u ozdravljenje:

Prvo: Islamska akida (vjerovanje) uči da su bolest i zdravlje u Allahovoj ruci, da je liječenje uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah postavio u prirodi i da nije dozvoljeno gubiti nadu u Allahovu milost, naprotiv vadžib je imati nadu u ozdravljenje, sa Allahovom dozvolom. Na ljekarima je da jačaju duh i volju bolesnog i da olakšavaju njegove fizičke i psihičke bolove nadali se njegovom ozdravljenju ili ne.

Drugo: Ono što se smatra stanjem bolesnika za koje nema nade u ozdravljenje je na osnovu dijagnoze i procjene ljekara i na osnovu mogućnosti medicine shodno vremenu, mjestu i stanju bolesnika. (Fikhu-l-kadaja et-tibjjete el-muasire, 199.) Prema tome, konstatacija da nema nade u ozdravljenje nije nešto što je sto-posto sigurno i neminovno. 

Šerijatski status ubistva iz milosti

(Džami’u-l-fetava et-tibijje, 438-442.

Aktivno ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo s predumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom, s tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, sunnet i idžma' (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Zahtjev bolesnika da ga ljekar usmrti ne mijenja propis, jer bolesnik nije vlasnik svog života, jer kao što mu nije dozvoljeno da sam sebe ubije, također, njegova dozvola da to neko drugi izvrši ne čini ubistvo dozvoljenim. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, strogo je zabranio samoubistvo, rekavši u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu: „Ko se baci sa brda pa ubije samog sebe, vječno će se u džehennemskoj vatri bacati sa brda, ko popije otrov pa ubije samog sebe, vječno će u džehennemskoj vatri trovati samog sebe, a ko se ubije željezom, vječno će probadati željezom svoj stomak u džehennemskoj vatri.“ (Bilježi ga Buharija, 5333; i Muslim, 158.) Uz prvu vrstu, tj. aktivno ubistvo iz milosti, pridružuje se u šerijatskom propisu (zabrani i grijehu) i treća vrsta među kojima nema razlike, osim u vremenu umiranja bolesne osobe i težini kazne koju zaslužuje zločinac.  

Pasivno ubistvo iz milosti, tj. prekidanje liječenja kako bi se olakšala smrt bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje ne smatra se ubistvom, jer samo liječenje nije obavezno po mnogim učenjacima na što upućuje mnoštvo dokaza, a neki od njih su:

●  Hadis o crnkinji koja je došla Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, i obavijestila ga da ima napade od džinna, pa joj je ponudio da dovi za nju da ozdravi ili da sabura i ući će u Džennet, i ona je izabrala sabur i Džennet. (Bilježi ga Buharija 5652)

●  Hadis o 'Urenijinama koji su došli Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, u Medinu, pa su osjećali odvratnost prema Medini zbog bolesti koja ih je zadesila. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, im je rekao da ako hoće odu do stada deva od zekata van Medine, te da piju mlijeko deva i mokraću. Pa su tako i uradili … (Bilježi ga Buharija, 5727; i Muslim, 1617.) Dao im je izbor ako hoće da idu, što je dokaz da liječenje nije vadžib.

●  Mnogi od selefa (dobrih prethodnika) su ostavljali liječenje, poput Ebu Bekra, radijallahu 'anhu, kada je upitan hoće li da mu pozovu ljekara, odgovorio je (misleći na Allaha): „Već me je vidio i rekao: Ja radim šta je Meni volja“. (Hiljetu-l-evlija', 1/34; i Musannefu Abdu-r-Rezzak, 13/262.)

Također, Ebu Derda' kada je bio bolestan pitali su ga šta ga boli, on bi govorio: „Moji grijesi“. Pa ga upitaše za čim čezne: „Za rahmetom mog Gospodara“, odgovori. Pitaše ga da mu ljekara pozovu, a on odgovori (misleći na Allaha): „Ljekar me je učinio bolesnim.“ (Hiljetu-l-evlija', 2/218; i Musannefu Abdu-r-Rezzak, 13/319.)

Da je liječenje bilo vadžib ne bi najbolji ovog Ummeta ostavljali vadžib, ako uzmemo u obzir njihovu gorljivost u pridržavanju sunneta (mustehaba), a da ne govorimo vadžiba. Ve billahi tevfik.

14. Mart 2010 | mr. Zijad Ljakić | Savremene teme | 35

Komentari: Nema komentara

Komentirajte