informativniislamskičasopis
0

Fitna spava - neka je proklet ko je probudi (Treći dio)

U pokušajima da nas prikažu štetnim i lošim, straše narod nekakvim, tobož, našim namjerama rušenja IZ-a, ne bi li se narod, ljubomoran na IZ, okomio na nas. Pobijajući takve neistine pitamo: zar mi nismo dio IZ-a i kako se to postaje njenim članom? Da li rođenjem i pripadnošću Islamu? Ako je tako, onda smo mi neupitni članovi IZ-a. Ako članskom knjižicom ili plaćanjem članarine… može se i o tome razmisliti, pa ako nam neki uvjeti ne dozvoljavaju da budemo član ovih, onda se pitam šta da radimo mi kao pripadnici Islama; da molimo onoga ko se neda umoliti ili da se organizujemo kako su se i oni organizovali? Zato pitam IZ kako se ona osjeća i kako nas doživljava svojim dijelom ili ljudima izvan nje, jer bi bio krajnji vakat da znamo i da se o sebi pobrinemo? Ako smo dio IZ-a, pa kako ćemo sebe rušiti? Ne stoji ono što govori Senad Agić u intervjuu za Preporod da “vehabije” kvare ono što oni naprave, jer koga god „vehabije” uvedu u Islam - uveli su ga u IZ i nju tako pomogli, a koga god od starih članova IZ-a, koji rade neke novotarije, poduče Sunnetu, opet su pohizmetili IZ-u i uradili ono što ona treba da radi. Ukoliko smo za njih dio IZ-a, kako nas se mogu odricati i poricati naše mjesto, prava i ulogu u njoj, a ukoliko nismo s kojim se pravom IZ natura za tutora drugima koje ne predvodi i za koje ne odgovara? U tom slučaju, neka nas puste na miru kao sasvim drugu vjersku zajednicu - ona sebi, a mi sebi. Nije Reis halifa koji nas je sabljom pokorio niti kome smo beju dali, ako je njihov odgovor da nismo od IZ-a.

 

Nezdrav odnos IZ-a prema nama

Kako neko može nekoga istjerati iz IZ-a kao da mu je babovina, a on ima u njoj pravo biti. A nije stekao to pravo osim time što su mu babo i dedo bili muslimani pa se zahodžio, kao i ja, pa kada sam ja naučio Sunnet kaže mi „nema tebi ovdje mjesta”. A on je učio, kao i ja, da je Sunnet mjerilo i hakk koji se mora slijediti u vjeri, kako imanskom tako i ibadetskom domenu, a ne riječi ljudi? Allahumme, osim da “crkveni oci” (ako u Islamu ima kler - što se bajagi negira) proglase nekoga heretikom makar se rodio u islamu i nasljedio svoje pretke u pripadanju IZ-u i plaćao članarinu! Je li IZ smatra saudijske muslimane hereticima pošto smo mi i oni “vehabije” tj. slijedimo isključivo dokaze Kur’ana i Sunneta u vjeri? Jesu li Ibn-Tejmijja, Ibnul-Kajjim, Ibn-Baz i njima slična ulema i njihovi mnogobrojni učenici, osobe za koje ne bi bilo mjesta u IZ-u? Jesu li oni heretici za ove koji se za glavu hvataju uspaničeni od brige i straha usljed pojave “vehabija”? Kakva je razlika Između Ibn-Tejmijje i Ibn-Abdulvehhaba sa jedne i Ebu-Hanife i Jusufa sa druge strane u pristupu vjeri, idžtihadu i drugom, te nije li im jednako mjesto i uvažavanje u ummetu? Jesu li svjesni šta rade i čime se poigravaju oni koji svoju braću po kelimei šehadetu, Poslaniku, Ka’bi, namazu itd. stavljaju u najgori koš za otpad? Dokle misle sanjati da će BiH biti i ostati oaza jednoumlja i mezhebske unitarnosti? Koja to još zemlja poznaje i gaji samo jedan mezheb i još uz to druge svim silama odbacuje? U BiH je do sada, sticajem okolnosti, bio samo jedan način prakticiranja vjere, što ne treba da znači da je to ljepše i Allahu draže od drugoga. Šta je loše ako sticajem okolnosti nastane drugačije praktikovanje koje se toliko malo razlikuje i ne čini nikakav problem osim kada neki žele da ono bude problem. Problem su oni i njihova uskogrudnost i kratkovidnost. Zar nije tolerancija unutar ummeta preča od ekumenizma prema drugim vjerama?! Nisu li zemlje, koje su uzori BiH i IZ-u po pitanju pristupa vjeri, poput Egipta, bešike svim mezhebima? Ne koegzistiraju li u njima u najljepšoj harmoniji sva četiri mezheba pa i “vehabije” i ensarussunneh i selefije sasvim normalno bez toga da neko ima veće pravo na privat, jer je obični vjernik, da’ija, alim ili funkcioner u nekoj vjerskoj službi ili ustanovi? Na Azharu može držati katedru kako sufija ili pripadnik bilo kog mezheba tako i selefija, “vehabija” shodno kvalifikaciji. Da smo mi, ne d’o Allah, šije, kadijanije ili neka zabludjela sekta, svi bi nas branili protiv IZ-a, jer bismo mi bili povoljniji njima od nje. Tada bi mediji pisali kako je IZ nedemokratska i kako ne dozvoljava ljudima da vjeruju šta žele već im brani slobode i natura šta ona hoće. Zapadne ambasade bi trljale uši i nos Reisu i drugima i vršile pritisak da bude konstruktivan i fleksibilan sa neistomišljenicima. Naravno, najčešće te sekte ne žele da žive sa ostalim muslimanima, već osnivaju svoje isntitucije. Da je slučajno u BiH od 100-1000 šija, već bi nesmetano imali svoje vakufe, mesdžide i husejnijate, a IZ bi im se ulizgivala pod izgovorom da pravi prividno jedinstvo svih muslimana ili bi nemoćna gledala šta se dešava, jer je niko ne bi podržao protiv njih kao protiv nas. Oni (šije) od kako su kročili na tlo BiH, slobodnije rade na svom misionarstvu nego mi koji smo sinovi ove zemlje i sljedbenici ehli sunneta. Dovoljno nam govori da pored svih naslova koje su šije objavili i da pored preokretanja sunija u šije koje su učinili, još nigdje nikada nije napisan ni jedan članak niti u javnim medijima, a ni unutar IZ-a, niti je kada održan formalan ili neformalan sastanak da se pozabavi tim pitanjem. Naprotiv, često kampanje protiv nas bivaju inicirane od šija i njihovih poltrona u vlasti, običnom narodu i IZ-u, jer najveća prepreka za njihovo širenje na našem prostoru, koga toliko priželjkuju, jeste sunnet i poznavanje čistog islama (akideta i ibadeta). Neki prošiitski elementi i šiitski simpatizeri zauzimaju visoka i uz to sigurna mjesta u IZ-u, dok neki od nas ne može, ma koliko bio kvalificiran i dokazan kao kadar, biti ni seoski hodža. Isti je slučaj sa sufijama i skolasticima i drugima… kao da su sva ta učenja iz hanefijske škole izašla. Međutim, Allahove evlije, garibe iza kojih ne stoji niko niti ih štiti direktno ili indirektno, pa ni tako važna Saudija (važna za zapad, BiH i IZ), mogu se optuživati i proganjati do mile volje… Ali ne žalimo. To nam je čast koju ne bismo zamjenili ni zašto. Ne d’o Allah da nas koja država podržava ili obavještajne službe čuvaju kao američku ambasadu. Onoga dana kada nas sipa ili slične službe umjesto uhođenja budu čuvale i pomagale, možemo se poselamiti sa svojim selametom. Ako tvrdi IZ da nikoga ne izgoni niti se nameće nekome ko nije u njoj, već samo ne dozvoljava da se u domenu njenih nadležnosti, njenim džamijama, medresama i drugim mjestima radi nešto drugačije od njenih običaja, onda neka se ne buni i ne smeta nam da i mi imamo vlastite ustanove i institucije od džamija, škola, vakufa i drugog što nam je neophodno i što sebi možemo priuštiti. Ne pristajemo da budemo unutar, ako to znači povinovati se svim novotarijama IZ-a. Budimo dva različita mezheba i dvije različite vjerske zajednice, tako da svako može neometano i bez sukoba sa drugima vršiti svoje vjerske obrede i potrebe, ako nas razlike među nama čine nespojivim u jednu organizovanu zajednicu… a jedan smo ummet u svakom slučaju. Bolje da smo komšije u dobrim odnosima i međusobnim poštovanjem, nego ukućani koji se za vratave laćaju, ako ne možemo biti braća jednakopravna u jednoj kući.

 

Gdje je izlaz i u čemu je rješenje

Izlaz je u bratskom dijalogu otvorenih srca i čistih nijjeta, te konstruktivnom traženju koncepta i modela koji će svakome dati njegovo pravo. Istovremeno nam ne dati naša prava unutar IZ i pravo da se organizujemo izvan nje, nije u duhu Islama kojega se treba držati niti u skladu sa ljudskim pravima i slobodama koje garantuje savremeni svijet, gdje bi IZ željela da pripada. Valja nas tretirati muslimanima, braćom, pripadnicima IZ-a, koji u njoj moraju uzeti svoja prava i učešće. Sa svojim posebnostima, trebamo biti uvaženi i prihvaćeni kao što i drugi u IZ-u egzistiraju sa svojim posebnostima, a koje nisu od hanefijskog mezheba kao npr. derviši. Nije tačno da mi želimo rušiti IZ, a tačno je da slični napisi žele srušiti nas. Kao da puhanje u Sunce može da ga ugasi ili kao da pokrivanje prljavim rukama može njegovo svjetlo zaklonuti… Snaga IZ-a je naša snaga i neka to zna svako ko se predstavlja boljim dostom muslimanima do njih samih, a dokazani je koljač muslimana. Zato bi se naša snaga trebala doživljavati kao snaga IZ-a, a ne prijetnja njoj? Mi znamo dobro kakve su obaveze muslimana prema muslimanu i kakva je svetost njegove časti i života kod drugog muslimana. Propagande kako mi radimo na rušenju IZ čije smo čedo, nisu dobronamjerne, a najmanje su tačne. Cilj im je zastrašiti narod koji nas dobro zna od rata na ovamo, kako bi taj narod odobrio i pomogao njihove namjere protiv nas, a sve s ciljem da šire mase ne jačaju u svojoj vjeri i budu udaljene od svoga centra i svojih interesa. Na taj način bi bile uvijek slabe i lahak plijen svojim vjekovnim koljačima i kasapima. Narod zna da nijednog trena nismo uperili pušku u njega već u njegova agresora koji ih je, kao i nas, namjeravao istrijebiti ubijanjem i protjerivanjem, a treba da zna da to nikada nećemo ni učiniti. Poslijeratno nismo nikoga napali ni atentatom niti eksplozijom. Nikome ni prsta nismo slomili, čak na mučka ubistva i nemilosna zatvaranja bez pravnog pokrića nismo odgovorili ni ubicama, pa čak ih ni sudom nismo tjerali. Ko smije istinu priznati zna da smo skupina kojoj se najviše zulum čini i zato neka se oni, koji sanjaju i priželjkuju da nas nestane, boje da i njih taj zulum zbog nas ne snađe. Tu i tamo gdje je bilo nesporazuma, krive su obje strane i neka se svaki slučaj nepristrasno ispita, pa ko god od nas bude kriv nećemo imati ništa protiv da snosi posljedice i bude sankcionisan prema težini prestupa… samo neka se i sa drugom stranom isto postupi.

 

Praktični prijedlozi

Kako se donose odluke i rezolucije koje zavađaju i zabranjuju da’vu Sunneta, preče je da se traže rješenja i usklade propisi koji bi imali za cilj da apsorbuju naše potencijale i omoguće nam prirodan rad u IZ-u u punom skladu. “Vehabije” nisu ništa stranije hanefijskom mezhebu od sufija, naprotiv, mi uzimamo iz Šerijata kao i fekihi hanefijskog mezheba. Svugdje gdje je hanefijski mezheb skladan sa Sunnetom mi ga rado odabiremo, dok je tesavvuf nešto što je izum iz mašte i snova šejhova i što se najčešće kosi i sa Sunnetom i hanefijskim fikhom. Međutim, i pored toga sufije haraju IZ-om tako da na prvi pogled pomisliš da u njoj i nema ništa osim njih. Je li IZ nekada branila nešto sufijsko štiteći hanefijsku pravnu školu i njene fetve i stavove? Pored tekija kao samostalnih oaza, u svakom mesdžidu čiji je imam derviš, može isti dodavati kako hoće i kakve hoće zikrove prije i poslije namaza i drugih obreda. Niti će ga džematlije ocvikati, niti će IZ bilo šta poduzeti. Pa koja je to kontadiktornost u gledanju na dvije skupine IZ-a i kakav je to (da ne kažem licemjeran odnos, kako ne bi rekli da sam ih nazavo munaficima) odnos spram nas. Praksa oko ibadeta koja nije od Sunneta već nečijih običaja i neutemeljenih idžtihada se može i treba mijenjati. Ti običaji nisu stalni i kada bi bili (zap)ostavljeni i zamijenjeni nekim drugim od strane hodža, niko se ne bi bunio i sve bi dobro prošlo. I sam se sjećam kada je u praksi bilo učenje salatu tundžina ili tundžina salavat poslije selama i kako se oko toga dizala mnoga prašina u vezi njegovog učenja ili neučenja, da bi danas potpuno zamrlo. Isti je slučaj i sa talkinom mrtvom poslije dženaze i polemike u vezi njega, pa otpori deda i sva frtutma protiv onih koji šire noge na kijamu, gologlavi klanjaju itd. Zavisno od džemata do džemata, razlikuje se praksa u nahođenju imama tj. uvode se salavati zikrovi ili ih nema i sve to mirno prihvata džemat i islamska zajednica. Samo ako bi imam ostavio novotarije zbog Sunneta, suprostavili bi mu se. Ukoliko bi to lijepo riješili sa džem’atom, ocvikao bi ga imam drugog džem’ata zbog neke potrebe u duši Jakuba (ličnih interesa). Zašto tako? Ne pozivamo na prijeko ubacivanje uobičajenih stvari, međutim, neka se o njima slobodno i dobronamjerno razgovara u svjetlu Sunneta i šerijatskih dokaza, otvorenih prsa za istinu i jednih prema drugima. Neka se imamu dozvoli da ih ne čini ako je on i većina njegovog džem’ata ubjeđenja da su novotarija i da nisu od Sunneta, a neka manjina to toleriše. Isto tako neka u drugom džem’atu, gdje imam i većina džem’ata to smatra ispravnim, to praktikuju, a manjina koja se s tim ne slaže, neka to toleriše. Zašto se u gradovima, gdje ima veći broj onih koji neće zajednički zikr i dovu poslije namaza, ne odredi jedan ili dva mesdžida ili onoliko koliko je potrebno za musalije, koji žele da tako namaz obavljaju. Umjesto da svaki imam mora protiv svoga ubjeđenja učiti mevlude, četerestine i slično kako se ne bi morao odreći imamskog poziva kojeg je odabrao i kome je dorastao, neka medžlisi imaju servise za te namjene. Neka ih obavljaju imami koji se s tim slažu, a ne da se tjeraju oni koji to neće pa se zbog toga dobrovoljno ustežu od funkcije imama ili bivaju silom sa nje opozvani. To je put jedinstva, sloge i razumjevanja. To je raskoš, bogastvo i pluralizam kojim se bajagi hvalimo, ali ga nažalost, gdje je najpreče, među sobom, ne gajimo. Svemu se može naći rješenje ako se hoće. Nije li to bolje od ovog trovanja dušmanlukom koji je uhvatio maha? Pokažimo da smo ljudi od imana, da nosimo luču znanja, da smo poprimili ahlak kome nas je učio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Pokažimo sabur, mudrost, bratstvo i toleranciju. Vallahi je musliman muslimanu brat zamišljao se ili zvao hanefijom ili selefijom. Te razlike i slične njima nisu ništa u odnosu na zajedničke stvari: vjerovanje u Jedinog Boga, Poslanika, Kur’an, Sunnet, kiblu, namaz na koji se okupljamo i dr. Pored toga svega, naš zajednički život i podneblje u kojem živimo još jedan je od razloga da se udružimo i pomirimo, a ne da se sukobljavamo i dijelimo. Molim Allaha da nas ujedini na istini i dobru ili potpunom ili onom što je bliže istini i Njemu draže. Mislim na to da se ujedinimo pored razlika umjesto da nas one više ili sasvim podijele. Pozivam mudre u IZ-u da prigrle svoju braću, otvore im srca i vrata. Sve drugo je gomilanje problema koji će opet nekada biti prevaziđeni dijalogom ili ključati do eksplozije koja nikome dobra ne bi donijela. Završavam ajetom:” Vjernici su samo braća, pa izmirite vasu braću i bojte se Allaha da bi vam se milost ukazala” (Prijevod značenja El-Hudžurat, 10)

Na kraju kao i na početku zahvala Allahu moleći Ga da ovo primi kao iskreno djelo radi Njega i da mi dodijeli lijep prijem među Njegovim robovima na Zemlji. Amin.

 

 

 

 

 

1. Septembar 2007 | Ummet danas | 20

Komentari: Nema komentara

Komentirajte