informativniislamskičasopis
0

Genetski otisak – između medicine i šerijata

Nagli tehnički napredak i brojna znanstvena otkrića uzrokovali su pojavu novih pitanja na koja poznavaoci šerijata daju odgovore bazirajući se na temeljnim izvorima ove vjere, u kojima nalaze propise za svaku pojavu i inovaciju. Genetski otisak je jedno od značajnijih modernih otkrića koje je našlo široku primjenu u praktičnom životu, stoga su učenjaci obavezni da se osvrnu na ovo otkriće sa šerijatskog aspekta kako bi osvijetlili granice halala i upozorili na zabranjeno. Ovom prilikom pojasnit ćemo, uz Allahovu dozvolu, jedno fikhsko pitanje vezano za ovo otkriće, a to je potvrda i negacija očinstva. Genetski otisak se dobiva analizom DNK (dezoksiribonukleinske kiseline). Svaki čovjek ponaosob ima jedinstven genetski otisak, kao otisak prsta i još precizniji! Moderni učenjaci medicine izjavljuju da putem genetskog otiska mogu potvrditi očinstvo određene osobe ili ga poreći, te da je negacija očinstva putem genetskog otiska nepogrešiva, tj. 100% tačna, a njegova potvrda je skoro nepogrešiva, tj. približno 99% tačna. Jedno veliko šerijatsko pravilo glasi: “Dijete je onog na čijoj postelji se rodi” tj. vjenčanog muža ili vlasnika robinje sa kojom ima polni odnos. Pravilo je, ustvari, izvedeno iz identičnih riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi Aiša, radijallahu ‘anha, gdje kaže da je Utbe b. Ebi Vekkas oporučio svom bratu Sa’du, radijallahu ‘anhu, da je dijete koje je rodila Zemo’va robinja njegovo, te je tražio od Sa’da da ga preuzme kako bi se o njemu brinuo. Utbe je inače nevjernik koji je ranio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na dan Uhuda te ga je nakon toga Hateb b. Ebi Belta’, radijallahu ‘anhu, pratio sve dok ga nije ubio. (Bilježi Hakim u Mustedreku.) Kada su ashabi oslobodilački ušli u Mekku, Sa’d je uzeo pomenuto dijete i rekao: Ovo je sin moga brata koji mi je oporučio da ga preuzmem. Na to je Abdu b. Zema’ rekao: „To je moj brat, sin robinje moga oca, rođen je na njegovoj postelji.” Nakon toga odlaze Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da im on presudi. Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, čuo o čemu se radi, kazao je: “Dijete pripada Abdu b. Zema’, dijete je onog na čijoj postelji se rodi, a zinalučaru je samo poniženje i propast”. Zatim reče Sevdi kćerki Zema’: “Pred njim se pokrivaj”. To je rekao zbog toga što je dijete ličilo Utbi. Sevda, radijallahu ‘anha, se pred njim pokrivala tako da je nije vidio do kraja života. (Buharija, Muslim i drugi) Razumije se iz prethodnog hadisa da se dijete pripisuje zakonitom mužu makar postojale indicije i sumnje da on nije istinski roditelj, jer muž je taj na čijoj postelji se dijete rodilo.


Poricanje očinstva na osnovu genetskog otiska

U islamu su precizirani načini utvrđivanja očinstva. To su: postelja (brak), priznanje, svjedočenje i kijafa (utvrđivanje očinstva na osnovu sličnosti koju zapažaju posebno izvježbani ljudi). Nakon što se očinstvo potvrdi, nije ga dozvoljeno poreći, pa i kada postoje određene indicije i sumnje. U potvrdi očinstva je korist za dijete i za cijelu zajednicu pa stoga šerijat teži da se očinstvo potvrdi i to olakšava. S druge strane šerijat je jako skučio načine poricanja očinstva. Nije ga moguće poreći osim na jedan način, a to je “lia’an” (međusobno proklinjanje). Čak i za provedbu ovog načina šerijat je postavio brojne uvjete koji otežavaju njegovu realizaciju tako da se u praksi vrlo rijetko dešava. Obzirom da je genetski otisak izuzetno ubjedljiv dokaz, neki moderni učenjaci smatraju da je dovoljan da bi se očinstvo poreklo i da nema potrebe za “lia’anom” (međusobnim proklinjanjem). Po ovom mišljenju muž može poreći očinstvo djeteta koje rodi njegova supruga bez “međusobnog proklinjanja” ukoliko rezultati genetskog otiska pokažu da dotični nije biološki otac djeteta. Ovakvo mišljenje je u suprotnosti sa temeljnim izvorima ove vjere i vodi odbacivanju nepobitnih šerijatskih propisa koji se ne smiju odbaciti i zanemariti. “Lia’an” je propis koji je utvrđen Kur’anom, Sunnetom i koncenzusom učenjaka pa se stoga ne smije zamijeniti nečim drugim ma koliko ta zamjena bila precizna i tačna jer u realizaciji tog propisa je sprovođenje Allahove naredbe. Kada musliman postupi po onom što mu šerijat nalaže, ispunio je svoju obavezu u potpunosti, međutim, kada taj propis zamijeni nečim drugim, nije uradio ono što je Allah htio od Svojih robova, jer u Allahovim odredbama su mnoge mudrosti koje čovjek ne može dokučiti. Prenosi se od Alije, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Kada bi vjera bila po mišljenju, donji dio mestvi bi bio preči da se potire nego gornji, međutim, vidio sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako potire gornji dio mestvi.” (Ebu Davud, hasen.) Vidimo u ovoj predaji kako Alija, radijallahu ‘anhu, ostavlja svoje mišljenje da bi slijedio Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer zna da je musliman dužan da se pokori čak i onda kada ne razumije mudrost određenog propisa. Dovoljno je da zna da je propis od Allaha i Njegovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Nakon što se porijeklo utvrdi nije dozvoljeno “provjeravati” njegovu istinitost. Takvi pokušaji uzrokuju širenje sumnji u porijeklo i poštenje, te vrijeđaju ljudsku čast. šerijat svojim propisima štiti čovjekov ugled i čast. Od najvažnijih vidova čuvanja časti je zaštita porijekla i zabrana svakog poigravanja s njim. Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, je rekao: “Došao je čovjek iz plemena Beni Fezaze Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekao: ‘Moja žena je rodila crno dijete!’, ukazujući time da ga želi poreći, pa mu Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘Imaš li ti kamile?’, ‘Da’, rekao je. ‘Kakve su boje?’, upita Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a on reče: ‘Crvene.’, ‘Ima li među njima sivkastih?’,  ‘Da’, rekao je. ‘Pa od kud to?’, upita Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a on odgovori: ‘Moguće je da su to naslijedile od svojih predaka!’ ‘Pa i dijete je možda naslijedilo od svojih predaka!’, reče Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem.” (Buharija, Muslim i drugi) Hadis jasno upućuje da nije dozvoljeno poricati porijeklo nakon što se utvrdi, ma kakve indicije i znakovi na to ukazivali. Ibnul-Kajjim, rahimehullahu, je rekao: “Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u ovom slučaju nije uvažio sličnost jer je bila suprostavljena jačem dokazu, a to je činjenica da se dijete rodilo na njegovoj postelji.” (Et-Turuk-l-Hukmijje) Obzirom da nije dozvoljeno poreći utvrđeno porijeklo na neki drugi način mimo “proklinjanja”, nije dozvoljena upotreba bilo kojeg sredstva kojim se poriče porijeklo, jer sredstva uzimaju propis onog čemu vode, pa je tako zabranjeno sve ono što vodi zabranjenom. DNK analiza bi trebala biti stavljena pod kontrolu tako da se omogući samo u slučajevima stvarne potrebe.

Utvrđivanje očinstva genetskim otiskom

Vidjeli smo da šerijat otežava negaciju očinstva i da u isto vrijeme olakšava njegovu potvrdu, stoga je ispravnost potvrde očinstva putem genetskog otiska, u situacijama u kojima je propisano utvrđivanje očinstva putem kijafe, očigledna. Kijafa je metod kojim se u spornim situacijama utvrđuje očinstvo. Kao na primjer u slučaju da se bebe pomiješaju ili da rodi neudata žena, tada, posebno nadareni ljudi (kaifi) uočavaju sličnost između djeteta i oca, pa se dijete pripisuje onom za koga kažu da je otac. Ovakav metod potvrde očinstva je priznat kod učenjaka šafijskog i hanbelijskog mezheba, malikije ga prihvataju samo kada se radi o djeci robinja, dok hanefije ne prihvataju ovaj metod. (El-Fikhu-t-tibbij, El-Eškar) Genetski otisak je bez imalo sumnje precizniji u utvrđivanju očinstva od kijafe pa je stoga prihvatljivo da se uzme kao dokaz kojim se potvrđuje očinstvo u situacijama u kojima je dozvoljena upotreba kijafe. Fikhsko udruženje posvećeno medicinskoj tematici je nakon izučavanja pitanja vezanih za genetski otisak oporučilo slijedeće: “Genetski otisak, gledano sa naučne strane, je sredstvo koje gotovo da ne griješi u provjeri biološkog porijekla i potvrdi identiteta, a naročito u području sudske medicine. Genetski otisak je na nivou čvrstih indicija koje najveći broj učenjaka tretira dokazom osim kada se radi o haddovima (šerijatom striktno određenim kaznama). Ovo otkriće predstavlja veliki napredak u području kijafe koju prihvata džumhur-većina učenjaka kao sredstvo kojim se potvrđuje očinstvo djeteta oko kojeg postoji spor. Stoga, Udruženje smatra da je genetski otisak validan dokaz kojim se potvrđuje očinstvo u slučajevima u kojima je propisano utvrđivanje očinstva putem kijafe.” (El-Munezzametu-l-islamijjetu lilulumit-tibijje, 2/6/1419) Dakle, genetski otisak se može upotrijebiti kao sredstvo kojim se potvrđuje očinstvo u slučajevima u kojima je dozvoljeno koristiti kijafu, kao na primjer:

  • Kada postoji spor oko očinstva djeteta nepoznatog porijekla.
  • Kada je porijeklo djeteta nejasno, kao na primjer da se pomiješaju bebe u porodilištu ili se pomiješa sjeme prilikom vještačke oplodnje.
  • U slučaju da se djeca izgube od roditelja uzrokom prirodnih katastrofa, ratova i slično tako da se ne zna njihovo porijeklo.


Allaha Uzvišenog molim da nam omili traženje znanja i rad po njemu! Neka su salavat i selam na Allahovog odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

1. Mart 2008 | dr. Hakija Kanurić | Fikh | 23

Komentari: Nema komentara

Komentirajte