informativniislamskičasopis
0

Grijesi – uzrok iskušenja i nedaća

Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah daje roka zulumćaru sve dok ga ne kazni, onda mu on ne može umaći”, zatim je proučio: “Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava naselja koja zulum čine. Njegova kazna zaista je bolna i žestoka” (Hud, 102). (Muttefekun alejhi)  Katada je rekao: “O čovječe! Nemoj ljude cijeniti na osnovu mnoštva djece i imetka, nego ih cijeni na osnovu vjerovanja i dobrih djela.” Prvo su narodima nakon pojave onih koji opominju dolazila razna iskušenja i nedaće ne bi li se opametili. Oni koji pouku nisu uzeli nakon prolaska određenog vremena zaboravljali bi da su ikako bili opomenuti i onda bi živjeli u izobilju u kojem bi ih iznenada snašla Allahova kazna kada joj se nimalo nisu nadali. To je Allahov zakon koji su mnogi iskusili, a malo njih je pouku uzelo i njom se okoristilo.

Ustrajnost u griješenju uzrok je da iskušenja i nedaće dolaze jedna za drugom. Onaj koji pouku uzme iz događaja, preispitat će se, pokajati za greške i nastojati popraviti. Uzvišeni Allah kaže: “Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dvaput u iskušenje padaju, pa opet, niti se prisjećaju niti pouku uzimaju.” (Et-Tevba, 126)

Neki misle da grijesi, zato što ne vide i ne osjećaju momentalno posljedice grijeha, ne štete, a ponekad zaborave da je grijeh to što su zgriješili. Ali, loše posljedice grijeha čekaju onoga koji ih je uradio, makar to bilo nakon izvjesnog vremena. Uzvišeni Allah kaže: “Okanite se i javnog i tajnog griješenja! Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono što su zgriješili.” (El-En’am, 120)

U najgorem stanju je onaj grješnik koji živi u izobilju i uživanjima pored grijeha koje čini i u kojima ustrajava. To je, ustvari, samo postepeno približavanje kazni i propasti. Uzvišeni Allah kaže: “A one koji Naše ajete poriču Mi ćemo malo-pomalo, a da oni ni znati neće, u propast voditi. I davat ću im vremena; zamka je Moja, doista čvrsta.” (El-A’raf, 182–183)

Mnogi koji su obmanuti mnoštvom imetka i djece misle da im je to Uzvišeni Allah dao zato što su kod Njega ugledni i na visokim položajima i što im Allah još na ovom svijetu ubrzava dobra koja ih ionako čekaju na ahiretu. Time im se samo produžava njihova zabluda i nemar.  Uzvišeni Allah kaže: “Pa, ostavi ih u zabludi njihovoj do vremena nekog! Misle li oni – da je to što ih opskrbljujemo imetkom i sinovima – zato što im s dobrima žurimo? Naprotiv, oni ne opažaju.” (El-Mu’minun, 54–56)

Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah daje roka zulumćaru sve dok ga ne kazni, onda mu on ne može umaći”, zatim je proučio: “Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava naselja koja zulum čine. Njegova kazna zaista je bolna i žestoka” (Hud, 102). (Muttefekun alejhi)

Katada je rekao: “O čovječe! Nemoj ljude cijeniti na osnovu mnoštva djece i imetka, nego ih cijeni na osnovu vjerovanja i dobrih djela.” Prvo su narodima nakon pojave onih koji opominju dolazila razna iskušenja i nedaće ne bi li se opametili. Oni koji pouku nisu uzeli nakon prolaska određenog vremena zaboravljali bi da su ikako bili opomenuti i onda bi živjeli u izobilju u kojem bi ih iznenada snašla Allahova kazna kada joj se nimalo nisu nadali. To je Allahov zakon koji su mnogi iskusili, a malo njih je pouku uzelo i njom se okoristilo. Uzvišeni Allah o tome kaže: “A poslanike smo i prije tebe slali narodima i neimaštinom i bolešću ih iskušavali, ne bi li se ponizno molili. Pa zašto se nisu ponizno molili kada bi im kazna Naša došla?! Ali, srca njihova bila su tvrda, a šejtan im je lijepim prikazao ono što su radili. I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kada bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi, odjednom, svaku nadu izgubili, i do zadnjeg bi bio iskorijenjen narod koji je zulum činio; pa neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.” (El-En’am, 42–45)

Bili su iskušani nedaćama ne bi li se opametili i ponizno se pokorili, pa se nisu odazvali, zatim su bili iskušani dobrom i izobiljem ne bi li bili zahvalni, pa se nisu ni tome odazvali, već su događaje pripisali slučajnosti i vremenu, tvrdeći da oni nemaju nikakve veze sa onim što oni rade, jer su i njihovi preci bili tako iskušavani, pa su ostali ustrajni u svojoj idolopokloničkoj vjeri. Tada bi ih iznenada pogodila žestoka kazna, kada su se najmanje nadali. Kaže Uzvišeni: “I Mi nijednog vjerovjesnika u neko naselje nismo poslali a da stanovnike njegove bolešću i neimaštinom nismo iskušali da bi se pokajnički molili. Poslije bismo zlo zamijenili dobrom dok se ne bi umnožili i rekli: ‘Zadesili su i naše pretke i neimaština i blagostanje!’, i tada bismo ih iznenada kaznili, a oni ni predosjetili ne bi.” (El-A’raf, 94–95)  

Svojstvo vjernika je da je zahvalan kada je u izobilju i blagostanju, a strpljiv kada je u iskušenju i nedaći. Svjestan je da je dobro koje mu je dato du‍žan koristiti samo u korisnom i dozvoljenom, a nedaćama se čisti od grijeha i pouku uzima. Prenosi Suhejb, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čudno li je stanje vjernika! U kakvom se god stanju nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom: ako ga zadesi kakva blagodat, on zahvali Allahu i to bude dobro za njega, a ako ga zadesi kakva nevolja, on se strpi, pa i to bude dobro za njega. (Muslim)

Da nas Uzvišeni Allah učini od onih koji pouke uzimaju, koji su zahvalni na blagodatima i strpljivi u iskušenjima! Amin!

15. Juli 2017 | hfz. mr. Muhammed Fadil Porča | Akida | 79

Komentari: Nema komentara

Komentirajte