U prošlom broju naveli smo izreke o iskrenosti i poniznosti koje su izrekli učenjaci iz prve generacije muslimana, a u ovoj broju nastavljamo se družiti sa velikanima tog vremena i upoznavati se sa njihovim vrlinama.
● Nafi‘ prenosi da je neko rekao Abdullahu b. Omeru, radijallahu anhu: “O najbolji čovječe”, ili: “O sine najboljeg čovjeka”, na što je Abdullah odgovorio: “Nisam najbolji niti sam sin najboljeg, već sam jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj nagradi i strahujem od Njegove kazne. Vi tako radite sa ljudima sve dok ih ne uništite!’” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 3/236)
● Mutarrif b. Abdullah rekao je: “Draže mi je da prespavam noćni namaz, a da osvanem kajući se zbog toga, nego da ga klanjam, a da osvanem umišljen (zadivljen sobom).” Zehebi dodaje: “Neće uspjeti onaj koji sebe hvali ili je samoljubiv.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 2/200)
Mutarrif b. Abdullah bio je prvak učenjaka iz generacije tabiina, sin ashaba Abdullaha b. Šihhira, radijallahu anhu, a na ahiret je preselio 95. godine po Hidžri. Katada b. Di’ama prenosi da je Mutarrif rekao: “Doista je smrt pokvarila uživanja onih koji na njih bijahu navikli, pa tražite uživanje koje nema smrti.” Jednom od svojih prijatelja Mutarrif je rekao: “O čovječe, ako imaš kakvu potrebu, nemoj mi je usmeno kazati, već je napiši, jer ne volim da na tvom licu vidim poniženje traženja.” Sufjan b. Ujejna prenosi da je Mutarrif rekao: “Ne bih volio da izgovorim jednu jedinu laž, makar mi se za to nudio cijeli dunjaluk i sve što je na njemu.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/109)
● Hassan b. Ebu Sinan prisustvovao bi predavanjima Malika b. Dinara, pa kada bi Malik govorio, Hasan bi toliko plakao da bi se sve ispred njega natopilo suzama, ali mu niko ne bi čuo glas (ni jecaj).” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 66)
Hassan b. Ebu Sinan pripadao je generaciji tabiina iz Basre i bio je veliki pobožnjak. Muhammed b. Abdullah ez-Zerad pripovijeda: “Hassan b. Ebu Sinan otišao je klanjati bajram-namaz, pa kada se vratio, rečeno mu je: ‘O Ebu Abdullah, nismo vidjeli da je ijednom bajramu prisustvovalo više žena od ovoga’, na šta on reče: ‘Nije me srela nijedna žena sve dok se nisam vratio.’” Kada se vratio kući, žena mu je rekla: “Koliko si samo lijepih žena danas pogledao...”, a kada je to počela ponavljati, on joj reče: “Teško tebi! Otkad sam izašao, nisam gledao ni u šta drugo osim u svoj palac i tako je bilo sve dok se nisam vratio tebi!” Njegova supruga pripovijeda: “Lijegao bi sa mnom u postelju i namamio bi me da zaspim kao što majka namami dijete, a kad bi vidio da spavam, izvukao bi se i otišao, a zatim bi klanjao (noćni namaz). Rekla sam mu: ‘Budi blaži prema sebi, zašto mučiš svoju dušu?’, a on reče: ‘Teško tebi! Uskoro ću zaspati snom (u berzahu) poslije kojeg se dugo neću buditi.’” Ibn Šeuzeb pripovijeda: “Hassan b. Ebu Sinan bio je jedan od basranskih trgovaca i dok je boravio u Ehvazu, imao je ortaka u Basri kojem bi slao robu, a zatim bi se na kraju svake godine sastajao sa njim radi obračuna i podjele profita. Hassan bi od zarade uzeo onoliko koliko mu je dovoljno za hranu, a ostalo bi podijelio, dok je njegov ortak gradio kuće i kupovao placeve.” Hassan b. Ebu Sinan bi govorio: “Da nije siromaha, ne bih se ni bavio trgovinom.” (Vidjeti: Ebu Ismail el-Asbehani, Sijerus-selefis-salihin, 1/745; Sifetus-safva, 3/337)
● Vehb b. Munebbih rekao je: “Zapamtite od mene tri stvari: čuvajte se slijeđenja strasti, lošeg društva i umišljenosti.” (Ibid., 4/594)
● Upitan je Abdullah b. Mubarek šta je oholost, pa je rekao: “Potcjenjivanje ljudi.” (Ibid., 8/407)
● Jednom prilikom sastali su Sufjan es-Sevri i Fudajl b. Ijjad, pa se počeše podsjećati na Allaha te se Sufjan raznježi, zaplaka i reče: “Nadam se da će nam ovo sijelo biti milost i bereket”, a Fudajl mu reče: “Bojim se da nam nema štetnije stvari od ovog sijela. Zar nisi za mene probrao svoj najbolji govor i zar nisam za tebe probrao svoj najbolji govor, pa si se ti meni prikazao u najljepšem svjetlu, a i ja tebi?“ Sufjan zaplaka i reče: “Oživio si me, Allah te oživio.” (Ibid., 8/439)
Imam Šafija je rekao: “Kada se pobojiš umišljenosti zbog dobrog djela koje si uradio, prisjeti se ko je Onaj čije zadovoljstvo tražiš, kolika je nagrada kojoj težiš i kakva je kazna od koje bježiš. Ko razmisli o ovim stvarima, svoja će djela smatrati ništavnim.” (Ibid., 10/42)
● Jedan od mudraca, Ubejdullah b. Ebu Džafer rekao je: “Kada čovjek govori na nekom sijelu, pa mu se svidi sopstveni govor – neka ušuti, a kada mu se svidi sopstveno ćutanje – neka govori.” (Ibid., 6/10)
● Ebu Hazim je rekao: “Doista čovjek nekada uradi dobro djelo zbog kojeg se uzoholi i sebe smatra boljim od drugih, a možda će Uzvišeni Allah zbog toga uništiti i to djelo i mnogo drugih djela.” (Vidjeti: Sifetus-safva, 2/164. Zehebi kaže: “Ko bude tražio znanje da bi postupao u skladu s njim, postat će ponizan zbog tog znanja i plakat će nad sobom, a ko bude tražio znanje da bi radio u školama, da bi izdavao fetve, da bi se ponosio i pokazivao ljudima – postat će glup, uzoholit će se, potcijenit će ljude, umišljenost će ga uništiti, a duše će ga zamrziti.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 18/102)
● Od Abdulmelika b. Attaba prenosi se da je rekao: “Vidio sam Amira b. Abdukajsa u snu, te sam ga upitao: ‘Koje si djelo vidio da je najbolje?’, na šta on odgovori: ‘Ono kojim se želi Allahovo lice.’” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 42)
● Ibn Muhajrizov sluga pripovijeda: “Ušao sam sa Ibn Muhajrizom u dućan kod jednog suknara da kupi neku robu, pa prodavac poveća cijenu tokom cjenkanja, te mu išaretih: ‘Ovo je Ibn Muhajriz’, na šta mi Ibn Muhajriz reče: ‘Izlazi, robu kupujemo svojim imecima, a ne svojom vjerom!’” (Ibid., 43)
Abdullah b. Muhajriz b. Džunada el-Kureši el-Mekki, prvak učenjaka i uzor, bio je od učenjaka koji su postupali u skladu sa svojim znanjem i jedan od prvaka među tabiinima. Puno je šutio i bio izolovan od ljudi u svojoj kući, a naročito se trudio da sakrije svoja dobra djela. (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 4/496)
● Sulejman el-Havvas prošao je pored Ibrahima b. Edhema i vidio da su ga neki ljudi ugostili i počastili, pa mu reče: “Lijepo je to, Ebu Ibrahime, samo kad to ne bi bilo zbog tvoje pobožnosti”, tj. plodove pobožnosti trebaš očekivati samo od Allaha ne dozvoljavajući da te ljudi počaste zbog nje, jer u tome se krije opasnost za tvoju iskrenost. (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 44)
Sulejman el-Havvas bio je jedan od velikih pobožnjaka Šama iz generacije imama Evzaija. Muhammed b. Jusuf el-Firjabi pripovijeda: “Bio sam na sijelu kojem su prisustvovali Evzai, Seid b. Abdulaziz i Sulejman el-Havvas, pa Evzai spomenu zahide i reče: ‘Ovakve želimo.’ Seid reče: ‘Nisam vidio većeg zahida od Sulejmana el-Havvasa’, ne primijetivši da je Sulejman el-Havvas prisutan. Sulejman pokri glavu, ustade i ode. Evzai priđe Seidu i reče: ‘Teško tebi! Ne razmišljaš o tome šta izlazi iz te tvoje glave! Ezijetiš našeg sabesjednika hvaleći ga u lice!’” Evzai je rekao: “Da je Sulejman el-Havvas bio ashab, bio bi prvak među njima”, i: “Nije prenosio hadise jer je bio zauzet ibadetom.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 8/178; Sifetus-safva, 4/273)
Sulejman el-Havvas je rekao: “Ko posavjetuje svoga brata nasamo, taj mu je istinski uputio savjet, a ko ga posavjetuje pred ljudima – takav ga je obrukao.” (Vidjeti: Sifetus-safva, 4/273)
● Fadala b. Ubejd rekao je: “Draže bi mi bilo da znam da mi je Allah ukabulio makar trun dobrih djela nego da imam cijeli dunjaluk i sve što je na njemu, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Allah prima samo od bogobojaznih’ (El-Maida, 27).” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 49)
● Upitan je Ata’ es-Selimi: “Šta je opreznost?”, pa je odgovorio: “Čuvanje od toga da svoja djela činiš radi nekog mimo Allaha.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 50)
Ebu Abdullah, Ata b. Ebu Ubejda es-Selimi, jedan od velikih basranskih pobožnjaka, spada u generaciju mlađih tabiina. Bišr b. Mensur pripovijeda: “Jednog hladnog jutra odlagao sam vatru pred Ataom es-Selimijem, pa mu rekoh: ‘O Ata’, da li bi te sada obradovalo da ti je naređeno da se baciš u ovu vatru, a da zauzvrat ne budeš obračunat na Sudnjem danu?’, a on odgovori: ‘Da, tako mi Gospodara Kabe! Kada bi mi to bilo naređeno, pobojao bih se da mi duša ne izađe od sreće prije nego što stignem do te vatre.’” Nuajm b. Muverri’ kaže: “Kada bi Ata es-Selimi završio sa uzimanjem abdesta, sav bi se rastresao i žestoko bi zaplakao, na šta mu je neko prigovorio, te on reče: ‘Želim da učinim veliku stvar, želim da stanem pred Uzvišenim Allahom!’” (Vidjeti: Sifetus-safva, 3/325; Sijeru a‘lamin-nubela, 6/86)
● Od Bilala b. Sa‘da prenosi se da je rekao: “Nemoj biti Allahov evlija vanjštinom, a Allahov neprijatelj nutrinom.” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 54)
Bilal b. Sa‘d ibn Temim ed-Dimeški prvak je učenjaka i veliki vaiz i pobožnjak, šejh Damaska, a njegov otac Sa’d bio je ashab. Bilal je bio veoma rječit govornik, držao lijepe vazove i puno je okoristio šire mase ljudi. Evzai kaže: “Nisam čuo da iko ima snage za ibadet kao Bilal b. Sa‘d.” Ebu Zur’a en-Nasri kaže: “On je za stanovnike Šama bio što i Hasan el-Basri za stanovnike Iraka.” Evzai kaže: “Čuo sam ga da govori: ‘Tako mi Allaha, dosta nam je grijeha u tome što naše duše teže dunjaluku i pored Allahovog podsticanja na odricanje od dunjaluka.’” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 5/92)
Od Evzaija se prenosi da je rekao: “Čuo sam Bilala b. Sa‘da da je rekao: ‘Ne budi čovjek sa dva lica i dva jezika, da se ljudima pokazuješ i da te hvale, a srce ti pokvareno!’” (Ibid., 55)
● Jednoga dana Hasan el-Basri držao je vaz, pa neki čovjek glasno zaplaka, na šta mu Hasan reče: “Allah će te na Sudnjem danu pitati šta si htio (postići) time.” (Ibid., 55)
● Fudajl b. Ijjad rekao je: “Najbolje djelo jeste ono najskrivenije, koje najviše sprečava šejtana i koje je najdalje od rijaluka.” (Ibid., 56)
● Jedan je čovjek naglas zaplakao pored Hasana el-Basrija, pa mu on reče: “Ashab bi plakao pored svog druga, a da ovaj ne bi znao za njegov plač.” (Ibid., 60)
● Od Muhammeda b. Vasi’a prenosi se da je rekao: “Zatekao sam ljude koji su spavali na istom jastuku sa svojim ženama, i plakali bi toliko da bi se njihova strana jastuka natopila suzama koje bi kapale s njihovih obraza, a da to njihove žene ne bi osjetile. Tako mi Allaha, zatekao sam ljude koji bi stajali u prvom safu i suze bi im se slivale niz obraze, a da oni pored njih to ne bi osjetili.” (Ibid., 61)
● Od Ebu Tejjaha se prenosi da je rekao: “Nekada bi čovjek ibadetio dvadeset godina u svojoj kući, a da to njegov komšija ne bi znao.” (Ibid.)
● Hasan el-Basri, govoreći o tabiinima i ashabima koje je zatekao, kaže: “Kada bi se kod nekog od njih okupili ljudi da se podsjećaju na Allaha, desilo bi se da ga obuzme plač, ali bi se on suzdržao, i tako više puta, a kada bi se pobojao da neće izdržati – otišao bi.” (Ibid., 63)
● Hammad b. Zejd pripovijeda: “Jednom prilikom Ejjub es-Sihtijani zaplakao je dok smo učili kod njega, pa reče: ‘Izgleda da me uhvatila prehlada.’” (Vidjeti: Ibn Ebu Dun’ja, El-Ihlas ven-nijjet, 63)
Hammad b. Zejd b. Dirhem el-Ezdi bio je velikan, hafiz hadisa, muhaddis tog vremena. Abdurrahman b. Mehdi o njemu je rekao: “Četiri su prvaka ljudi tog vremena: Sufjan es-Sevri u Kufi, Malik b. Enes u Hidžazu, Evzai u Šamu i Hammad b. Zejd u Basri”, i: “Nikada nisam vidio nekoga da bolje poznaje sunnet i hadise koji spadaju u sunnet od Hammada b. Zejda”, i: “Nisam vidio učenijeg čovjeka od Hammada b. Zejda, Malika b. Enesa i Sufjana es-Sevrija. U Basri nisam vidio učenijeg od Hammada.” On je bio najbolji učenik Ejjuba es-Sihtijanija. Hammad b. Zejd je rekao: “Učio sam pred Ejjubom dvadeset godina.” (Vidjeti: Sijeru a‘lamin-nubela, 7/115)