informativniislamskičasopis
0

Islamski kalendar i hidžretska godina

 

Početak računanja islamskog kalendara je uzet po jednom od najvećih događaja vezanih za istoriju islama, a to je hidžra Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, iz Mekke u Medinu. Ovim događajem je udaren temelj jedinstvenoj islamskoj muslimanskoj zajednici, koja radi na međusobnom potpomaganju Allahove, tebareke ve te’ala, vjere, din islama.

Na početku islama, broj godina nije se računao kako to danas poznajemo, već je to počelo od hilafeta (vladavine) pravednog halife Omera b. El-Hattaba, radijallahu ‘anhum. Kada se islamska država proširila i kada su ljudi osjećali veliku potrebu za računanjem vremena i godina, treće ili četvrte godine Omerovog hilafeta (kako to spominju knjige istorije), napisao je Ebu-Musa el Eš’ari, radijallahu ‘anhum, ovom pravednom halifi pismo, u kojem je pisalo: “O vladaru pravovjernih, dolaze nam od tebe pisma na kojima nema datuma, ne znamo kada si ih napisao i nama poslao?!” Nakon čitanja ovog pisma, halifa Omer, radijallahu ‘anhu, je sakupio ashabe i od njih zatražio njihovo mišljenje, i dogovor u pogledu ovog pitanja. Neki tom prilikom predložiše, da se islamski kalendar računa kao što računaju perzijanci, tj. po svojim vladarima, kad god koji od njih umre, oni počinju računati vrijeme od novog, slijedećeg vladara. Ovaj prvi prijedlog se nije svidio ashabima, pa, neki predložiše da se računa po računanju rimljana, ali ni to im se ne dopade. Neki su predložili da se vrijeme računa po rođenju Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok drugi rekoše da se računa od vremena njegovog poslanstva, a neki od prisutnih predložiše da se računa od hidžre Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Halifa Omer, radijallahu ‘anhu, tom prilikom presudi i reče: “Hidžra je odvojila istinu od neistine pa, po njoj računajte svoje vrijeme i godine.” Tako su ashabi počeli da računaju godine od vremena hidžre Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i oko toga su se svi usaglasili, te to ostaje dokle god je muslimana na dunjaluku.

Zatim su se uzeli dogovarati oko toga koji mjesec da uzmu za početak godine. Neki rekoše da to bude Ramazan, zato što je to mjesec u kojem je objavljen Kur’an, drugi opet rekoše da to bude Rebbiul-evvel, jer je to bio mjesec u kojem je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao kao muhadžir među Ensarije i u kojem je hidžru učinio. Na kraju su Omer, Osman i Alija, radijallahu ‘anhum, u tome presudili i uzeli da početak računanja hidžretske godine bude od mjeseca Muharrema, zato što je to sveti mjesec ili jedan od svetih mjeseci, a dolazi nakon mjeseca Zul-hidždžeta u kojem muslimani obavljaju i izvršavaju hadž, koji je opet upotpunjenje ruknova islama, petog islamskog šarta. Također, u njemu je bila prisega Ensarija Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i u njemu je pala odluka da se učini hidžra. Tako da je mjesec Muharrem, sveti mjesec, uzet za prvi mjesec u hidžretskom islamskom kalendaru.

Mi se već nalazimo, tj. skoro smo ušli u novu 1428. hidžretsku godinu. Niko od Allahovih, tebareke ve te’ala, stvorenja ne zna šta muslimane u njoj očekuje. Zaista su muslimani danas u jednom teškom i žalosnom stanju nad kojim se može plakati, stanje je džehla - velikog neznanja - u pogledu temelja vjere i islamskih propisa. Muslimani su danas ostavili obaveze i propise, koje je Uzvišeni Allah naredio i uspostavio.

Mnogi od muslimana su protraćili svoju mladost u igri i zabavi, kao da su izgubljeni, kao da nemaju drugog cilja osim da ubiju svoje vrijeme. Ovo ovakvo stanje dovelo je do razjedinjenosti i podijeljenosti, što je rezultiralo slabošću muslimana. Ova slabost je opet dovela do toga da neprijatelji ove vjere i njihovi sljedbenici navale na ovaj ummet sa svih strana. Tako da su svetosti ove vjere narušene, bogatstva i obilja koja je Uzvišeni Allah dao muslimanima, svakodnevno se otimaju tako lahko i nema drugog načina i puta za popravak našeg stanja, osim iskreno pokajanje i potpuno (a ne djelimično) vraćanje Allahu, tebareke ve te’ala. Mnogi ljudi su zaboravili na ahiret, time što su se zabavili dunjalučkim poslovima, pa su dali prednost i pretpostavili ono što im je stvoreno, nad onim zbog čega su stvoreni, a to je ibadet i pokornost Allahu, tebareke ve te’ala. Pretpostavili su dunjaluk ahiretu. Ovo je velika prilika svima nama da se preispitamo u pogledu onoga gdje smo posustali i što smo u svom životu propustili. Ovo je prilika da se ispravimo i iskreno odlučimo da u ostatku našeg života budemo u pokornosti Uzvišenom Allahu.

Od negativnosti koje se čine u našem vremenu, jeste da neki ljudi poredeći se sa ehli-kitabijama (židovima i kršćanima) u uspostavljanju raznih praznika, uzimaju početak nove hidžretske godine za dan koji proslavljaju i slave, pa kažu kad i drugi imaju novu godinu, zašto i mi ne bismo imali svoju novu godinu i proslavljali je kao što je i drugi proslavljaju. Allah, tebareke ve te’ala, ovom ummetu nije odredio niti propisao bilo koje druge praznike osim dva bajrama, ramazanski i kurbanski. To je Allahova blagodat što nam je odabrao i odredio od Sebe ovu vjeru i nije dao ljudima mogućnost da u tome biraju. Allah, tebareke ve te’ala, nas je zadužio i obavezao da moramo čuvati svoju dušu da se ne zaprlja grijesima i nepokornošću. “Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i onoga koji ga sazda, i zemlje i onoga koji je ravnom učini, i duše i onoga koji je stvori, pa dade da ona ima sklonosti ka dobru i zlu, uspjeće samo onaj ko je očisti a izgubljen i propao je onaj ko je onečisti!” (Prijevod značenja Eš-šems, 1-10)

Velika je prilika da se preispitamo na kraju jedne i početku druge hidžretske godine šta smo učinili od djela, šta smo propustili da nadoknadimo i šta smo od hajra učinili pa da ga povećamo. Da ne bi čovjek došao u situaciju koju Allah, tebareke ve te’ala, spominje i opisuje u plemenitom Kur’anu u suri El-Mu’minun, gdje kaže: “Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što me je prošlo!’ - Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti - pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (Prijevod značenja El-Mu’minun, 99 i 100.)

Nema nijedne osobe a da mu Allah, tebareke ve te’ala, neće dati na ovom svijetu priliku za pokajanje, pa ako je iskoristi blago li se njemu, a ako je ne iskoristi, neka ne krivi nikog drugog do samoga sebe. Vrijeme prolazi, godina za godinom se smjenjuje, a mnogi su još uvijek u gafletu i nemaru. šta očekuju? Da će doći vrijeme kada će biti mlađi, da će doći vrijeme kada će imati više snage, kada će imati više vremena? Nismo sigurni da ćemo u budućem vremenu našega života imati priliku da budemo u onome i onako kako nam Allah, tebareke ve te’ala, naređuje. Zato nam Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upućuje nasihat u onome što bilježi imam Ibn Ebi šejbe u svom Musannefu i Ibnul-Mubarek u Zuhdu, El Hakim i Bejheki od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhum, da je posavjetovao jednog čovjeka te je rekao: “Iskoristi pet stvari prije drugih pet: svoju mladost prije starosti, svoje zdravlje prije bolesti, svoje bogatstvo prije siromaštva, svoje slobodno vrijeme prije zauzetosti i svoj život prije smrti.” Većina ljudi se trudi da stekne i zaradi imetak, a kad ga zaradi onda ga čuva i nastoji ga rasporediti i utrošiti ondje gdje je najbolje, najsigurnije i najkorisnije. Dočim, vidjećemo da većina ljudi ne pazi i ne čuva svoje slobodno vrijeme, ne čuva vrijeme svoga života, koje im se nikada više na dunjaluku neće dati. Vrijeme je naš kapital, naša prilika da na Dunjaluku radimo i zaradimo za Ahiret. Većina ljudi drži do novca, do materije, a zaboravlja na suštinu, a to je upravo ovo vrijeme, čije godine mi pratimo i ne znamo ko će slijedeću novu hidžretsku dočekati. Razmišljamo li o tome kada pratimo dženazu, kad ukopavamo našeg brata ili sestru u islamu, da će jednog dana nas ponijeti, da nam dženazu obave i da nas spuste u zemlju? Svi će nas tada ostaviti, čak i naši najbliži. Ostaviće nas same u kefinima, sa našim djelima koja smo učinili. Razmišljamo li o tome i pripremamo li se za taj dan?


 

 

 

 

1. Mart 2007 | Akida | 17

Komentari: Nema komentara

Komentirajte