informativniislamskičasopis
0

Kada ljubav prema stvorenju nadvlada ljubav prema Stvoritelju

Na ekranima i monitorima ljudi gledaju filmske zvijezde. O njima čitaju u magazinima. Dive se njihovim licima i izgledu. Ali, šta se dešava s njima nakon samo deset, dvadeset ili trideset godina? Njihova ljepota izblijedi, nekoć lijepa lica prekriju bore i oni napuste pozornicu ovog svijeta. Šta se desi s najvećim ljudskim umovima samo nekoliko decenija nakon što dođu s epohalnim otkrićima? Možda tiho leže u vlastitoj kući i nisu u stanju da se sjete ni sopstvenog imena. Da li se trebamo ražalostiti nad ovakvom stvarnošću i predati nemaru i bezbrižnosti? Ne, jer u njima se kriju znakovi i uputa za ljude. S uvehnućem ruže i s svakom njenom laticom koja otpadne, Allah, tebareke ve te‘ala, podsjeća nas da sve na ovom svijetu prolazi. Podsjeća nas da ništa na ovom svijetu nije stalno i vječno, i da samo Allah ostaje. Uzvišeni u Kur’anu nam poručuje da se probudimo iz sanjarenja i konačno shvatimo da se ne trebamo vezivati za ove prolazne stvari, već za Njegovu vjeru i ahiret koji dolazi: “Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!“ (Er-Rahman, 26-27)

Kada je upoznala Suhejba, odmah je znala da je on čovjek njenih snova. Susret s njim doživjela je poput svitanja novog dana. Njegova toplina otopila je hladnoću koja je ispunjavala njeno srce. Ali, uskoro je taj osjećaj prerastao u nešto više. I prije nego što je uspjela da shvati šta se desilo, djevojka je postala zatvorenikom vlastite želje i žudnje. Kud god bi pogledala, vidjela bi samo njega. Njen najveći životni strah nije bio strah od smrti, već strah od gubljenja Suhejba. On je bio sve ono što je ona osjećala, i bez njega, njen život nije imao smisla. Sama pomisao da ostane bez njega, toliko ju je boljela kao da joj je duša odvajala od tijela. Njeno srce bilo je ispunjeno njegovim likom i niko joj od njega nije bio bliži. Postao joj je poput krvi koja teče njenim venama.

Mislila je da je zaljubljena. Mnogo toga je u životu prošla. Ali, sav taj bol koji je nekad preživjela nije se mogao porediti sa ovim zatvorom koji je sama sačinila. Sara je postala zatočenica vlastitih strasti i želja. To je vrsta zatočeništva o kojoj Allah, dželle šanuhu, u Svojoj Knjizi kaže: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?” (El-Džasije, 23) Agonija njene “ljubavi” prema Suhejbu bila je gora nego patnja svih njenih prijašnjih iskušenja zajedno. Njena “ljubav” proždirala ju je živu, ali nikad nije smirila njeno srce. Poput žednog čovjeka u pustinji, koji uzalud traži oazu, tako je i Sara uzalud tragala za smirajem. Ali, najveći bol osjetila je u trenutku kad je mladića postavila na mjesto koje u srcu samo Bogu smije da pripada.

Zašto je ova priča tako potresna?

Kao ljudska bića, mi na ovaj svijet dolazimo u fitri – čistoj prirodi. Čovjekova duša prirodno teži ka jednoći Boga i ostvarenju te istine u životu. Stoga, nema te nesreće, nema tog gubitka, nema toga što se može usporediti sa bolom koji osjetimo kada u našim srcima ili životima nekome damo prednost nad dragim Bogom. Ukoliko duša i srce vole, odani su, ili se pokoravaju nekom stvorenju kao što bi trebali Bogu, tada ih stavljamo u poziciju u kojoj, po svojoj prirodi, nisu stvoreni. Kako bismo vidjeli stvarnost ove istine, dovoljno je da pogledamo šta se desi osobi kada srce zavoli nekoga više nego Allaha.

16. jula 2010., mladić u Indiji izvršio je samoubistvo. Razlog? Ostavila ga je djevojka (ovakvi slučajevi zabilježeni su i u BiH, nažalost).

22. jula 2010. u Indiji je 40-godišnja žena počinila samoubistvo polivši svoje tijelo benzinom i zapalivši se. Kao razlog samoubistva navodi se da je ta žena neuspješno pokušavala da zatrudni  u toku svog braka koji je trajao devetnaest godina.

Većina ljudi saosjeća sa bolom ovih ljudi i većina bi se osjetila slomljeno u sličnim životnim prilikama. Ali, nešto je jako pogrešno ako je cilj naših života samo da imamo dijete ili da budemo s nekom osobom. Ako nešto tako prolazno i kratkotrajno uzmemo za centar svojih života, sigurno ćemo se, prije ili kasnije, u životu slomiti. Taj prolazni objekat, koji je smisao našeg postojanja, sigurno će  nas povrijediti, napustiti, ili će preseliti na ahiret. I čim se to desi, mi ćemo se slomiti. Naša srca i duše to neće moći podnijeti.

Ova istina spominje se u Kur’anu, gdje Allah kaže: “O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: ‘Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!’” (El-Hadždž, 73) Ovaj ajet nosi veoma duboku poruku. Svaki put kad tragamo, tražimo ili predamo srce nečemu slabom (a slabo je sve, osim Allaha), tada i mi postajemo slabi i lomljivi. Čak i da ostvarimo to za čim tragamo, to nikad neće biti dovoljno. Uskoro ćemo morati još nešto dodatno tražiti. I nikad nećemo ostvariti istinsko zadovoljstvo i mir. A mi danas živimo u vremenu kada se uvijek  traži nešto bolje i novije. Moderno vrijeme uči nas da se naš mobilni, naše auto, naš kompjuter, naša supruga, naš muž – uvijek mogu zamijeniti za bolji i noviji model.

Spas leži u...

Ali postoji i sloboda, nasuprot tom ropstvu. Kada srce zavoli Allaha, koji je vječan, živ i jak, srce stekne oslonac. Nesalomljiv! “U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put jasno se razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekara, 256) Kada vaš oslonac u životu bude jak, i vi postajete jaki, i s tom snagom dobijate i istinsku slobodu. To je sloboda o kojoj je Ibn Tejmijja, rhm., nekoć rekao: “A kako mi mogu nauditi moji neprijatelji? U mojim grudima i srcu leži moj Džennet i bašča u njemu. Ako ja putujem, putuju i oni sa mnom i nikada me ne napuštaju. Ako me bace u tamnicu, pa to je meni osama sa mojim Gospodarom. Ako me ubiju, to je moj šehadet. A ako me protjeraju, to je moja hidžra!”

Ovim je riječima Ibn Tejmijja opisao srce vjernika. Srce vjernika koje je slobodno. To je srce oslobođeno okova služenja ovom svijetu i svemu na njemu. To je srce koje shvata da je istinska tragedija pripisivanje Allahu druga u bilo čemu. To je srce koje zna da je pravo ropstvo kada Allaha u srcu zamijenimo s nekim drugim, bilo da su to strasti, želje, nefs, imetak, supružnik, posao, djeca, ili ljubav spram nas samih. Čemu god od prethodno navedenih stvari damo prednost nad dragim Bogom, ona će nas porobiti i zarobiti. I ta će bol biti dublja, veća i dugotrajnija od svake boli koju smo ikad osjetili. Zbog toga je dova Junusa, alejhis-selam, tako bitna. Kada je bio zarobljen u utrobi kita, imao je samo jedan izlaz: povratak Allahu, potvrdu Njegova jednoće i svoje ljudske slabosti: “La ilahe illa Ente, subhaneke, inni kuntu minez-zalimin – Nema nikoga da je dostojan da se obožava mimo Tebe. Slavljen neka si! Ja sam sebi, doista, nasilje učinio.” Mnogi među nama su, poput Junusa, alejhis-selam, zarobljeni unutar svojih strasti i želja. Postali smo robovi samima sebi. A to duhovno ropstvo posljedica je zatrovanja naših srca; srce se mora na prvom mjestu vezati za Allaha Jedinoga. Taj zatvor, u koji smo sami sebe stavili, gori je i bolniji od ovosvjetskih zatvora; dunjalučki zatvori oduzimaju samo ono prolazno i nesavršeno, a duhovni zatvor oduzima nam ono konačno, vječno i savršeno – Allaha i naš odnos s Njim.

Prolaznost dunjalučke ljepote...

Allah, tebareke ve te‘ala, u Kur’anu nas obavještava o poukama koje možemo naučiti iz života jednog običnog cvijeta: “Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20)

Dakle, uvehnuće ruže znak je i ibret za sve nas. Cilj mu je da nas poduči jednoj od najvažnijih i najtežih životnih istina, a to je da sve ima svoj kraj. I sve će s ovog svijeta nestati i postati prah. Samo je Allah vječno Živi. Šta se desi s ružinim prekrasnim laticama samo nekoliko dana nakon što procvjetaju? Šta se dešava s njenom prekrasnom bojom od koje zastaje dah? Latice uvehnu. I te divne boje zadobiju žutosmeđu nijansu. I ruža koja je nekoć bila puna ljepote i života, preko noći postane suha i lomljiva na najmanji dodir. Šta god mi pokušali i bez obzira kako je njegovali, ne možemo spriječiti njen nestanak.  Ovaj proces ne dešava se bez svrhe.

Na ekranima i monitorima ljudi gledaju filmske zvijezde. O njima čitaju u magazinima. Dive se njihovim licima i izgledu. Ali, šta se dešava s njima nakon samo deset, dvadeset ili trideset godina? Njihova ljepota izblijedi, nekoć lijepa lica prekriju bore i oni napuste pozornicu ovog svijeta. Šta se desi s najvećim ljudskim umovima samo nekoliko decenija nakon što dođu s epohalnim otkrićima? Možda tiho leže u vlastitoj kući i nisu u stanju da se sjete ni sopstvenog imena.

Da li se trebamo ražalostiti nad ovakvom stvarnošću i predati nemaru i bezbrižnosti? Ne, jer u njima se kriju znakovi i uputa za ljude. S uvehnućem ruže i s svakom njenom laticom koja otpadne, Allah, tebareke ve te‘ala, podsjeća nas da sve na ovom svijetu prolazi. Podsjeća nas da ništa na ovom svijetu nije stalno i vječno, i da samo Allah ostaje. Uzvišeni u Kur’anu nam poručuje da se probudimo iz sanjarenja i konačno shvatimo da se ne trebamo vezivati za ove prolazne stvari, već za Njegovu vjeru i ahiret koji dolazi: “Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!“ (Er-Rahman, 26-27)

Ovi ajeti sadrže duboku poruku koja bi nas trebala potresti do srži. A u Kur’anu se nalazi i jedna sura od tri kratka ajeta, koja na predivan način opisuje ljudski život. Sura El-Asr (Vrijeme) započinje zakletvom. Allah se zaklinje vremenom, što dodatno naglašava važnost ajeta: “Doista je svaki insan na gubitku”.

Zapitajmo se: Šta to ljudi gube na ovom svijetu i šta gube odlaskom s njega? Gube vrijeme, gube ljude i stvari koje vole, gube zdravlje i ljepotu, gube imetke i uložene napore. I kad te stvari jednom izgube, nema povratka nazad – izuzev jedne posebne kategorije ljudi. Za njih nema gubitka. A to su: “Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje” (El-Asr, 3).

Tako da samo vjerom i djelima možemo nešto istinski steći i ponijeti sa sobom na drugi svijet. Samo vezanjem za Allahovu vjeru i trajne vrijednosti možemo se napiti vode u oazi ovoga svijeta. Sve ostalo na ovom svijetu poput je one krhke latice u koju se zaljubimo danas, a sutra je već nema.

30. Juni 2013 | Nedim Botić, prof | Ahlak | 55

Komentari: Nema komentara

Komentirajte