informativniislamskičasopis
0

Kataklizme na horizontu

CERN je naziv evropske organizacije za proučavanje nuklearne fizike. Nalazi se dijelom u Švajcarskoj, a dijelom u Francuskoj. Osnovana je 1954. godine, te danas važi za najveću laboratoriju fizike. Kružnog je oblika, obima od 27 kilometara, i nalazi se na 175 metara ispod površine Zemlje. To je mjesto zaposlenja za oko 2600 osoba, te za oko 8000 naučnika i inžinjera iz 80 nacija, koji su na neki način povezani sa radom u CERN-u. Kao što i sam naziv govori, u CERN-u se prvenstveno eksperimentiše sa najsitnijim dijelovima našeg svijeta, kao što su protoni, elektroni i neutroni.

Započećemo temu sa naznakom da je Allah, subhanehu ve te'ala, visoko iznad svojih stvorenja. Mi posmatramo stvorenja, tim spoznavajući Njegovu moć i snagu: “... i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje...to su zaista, pouke za one koji znaju.  (Prijevod značenja Er-Rum, 22.) Jedno od takvih stvorenja je čitav ovaj svijet u kojem mi živimo, od njegovih najudaljenijih prostornih i vremenskih granica, pa do najbližih granica, koje su ispod nivoa atoma. Govorimo o granici takozvanog Velikog Praska (Big-Bang), kojim se naznačava početak svemira, odnosno prostora, a s njim i vremena. Govorimo o drugoj granici koja doseže do najsitnijih sastojaka materije, gdje pravila običnog, makro svijeta postaju neprimjetna. Objavio je Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.” (Prijevod značenja Fussilet, 53.) Danas postoje mnogi projekti i misije koje su posvećene izučavanju našeg svijeta. Jedna od njih je i izučavanje najsitnijih sastojaka materije, koje u isto vrijeme olakšava shvatanje svemira kao cjeline. Mnoge špekulacije i strahovi su bili povezani sa ovim projektom – prvenstevno jer obični čovjek nije upoznat sa prirodom projekta. Ovim člankom ćemo pokušati objasniti o čemu je zapravo riječ, te šta to znači za običnog čovjeka.  

 

CERN

 

CERN je naziv evropske organizacije za proučavanje nuklearne fizike. Nalazi se dijelom u Švajcarskoj, a dijelom u Francuskoj. Osnovana je 1954. godine, te danas važi za najveću laboratoriju fizike. Kružnog je oblika, obima od 27 kilometara, i nalazi se na 175 metara ispod površine Zemlje. To je mjesto zaposlenja za oko 2600 osoba, te za oko 8000 naučnika i inžinjera iz 80 nacija, koji su na neki način povezani sa radom u CERN-u. Kao što i sam naziv govori, u CERN-u se prvenstveno eksperimentiše sa najsitnijim dijelovima našeg svijeta, kao što su protoni, elektroni i neutroni. Najčešći način eksperimentisanja se sastoji od ubrzavanja, te sudaranja ovakvih čestica materije, pri čemu se mogu otkriti nove čestice, koje inače nisu prisutne u našoj običnoj svakodnevnici, gdje ovakvih sudara nema. Neki od uspješnih rezultata su otkrića čestica bosona W i Z, te stvaranje atoma antihidrogena (anti-čestica hidrogen atoma). Također je interesantno napomenuti da je internet (World Wide Web) nastao kao projekat u CERN-u. Ovo se izrodilo iz ideje Tim Berners Lee-ja da učini lakšim pristup, te dijeljenje informacija među naučnicima. 

 

LHC

 

Najveći dio aktivnosti u CERN-u trenutno je povezan sa uspostavljanjem LHC-a, što je skraćenica za Large Hadron Collider (Veliki Sudarač Hadrona). Ovaj projekt će se sastojati od šest različitih eksperimenata. Svaki od njih će studirati sudaranje čestica s druge tačke gledišta, pri čemu će se koristiti različite tehnologije. Namjera je ubrzati, te sudariti protone ili ione olova dok bi se ovi pokretali brzinom od oko 99.999999% od svjetlosne brzine.  

 

Ciljevi eksperimenta

 

Eksperimentisnje sa LHC-om bi trebalo dati odgovore na mnoga pitanja u fizici koja su još uvijek neriješena. Također, a što je i važnije, eksperimenti bi mogli pokazati da li su postojeće teorije fizike dovoljno dobre, ili da li im se nešto treba nadodati ili oduzeti ili pak da li bi trebali imati novi pogled na svijet oko nas kroz nove teorije. Svijet u kojem živimo je bogat i kompleksan, tako da ono što mislimo i očekujemo ne ispadne baš uvijek tako.Neka pitanja koja su postavljena su slijedeća:

●  Da li je Higgs mehanizam za stvaranje masa kod elementarnih čestica nešto što postoji, te eventualno kakve sve vrste bosona postoje, te koje su njihove mase?

●  Da li su elektromagnetizam, jaka nuklearna sila i slaba nuklearna sila samo različite manifestacije jedne te iste sile, kao što je pretpodstavljeno/hipotezirano u raznim teorijama Velikog Objedinjenja?

●  Zašto je sila gravitacije toliko puta slabija od druge tri navedene sile?

●  Šta je priroda crne materije i crne energije?

●  Da li postoji više dimenzija od tri poznate prostorne (nama izgleda da živimo u trodimenzionalnom svijetu), kao što je pretpodstavljeno u raznim modelima string-teorija, te da li ih možemo detektovati/primjetiti?

Ovo su neka od pitanja na koja se traže odgovori eksperimentisanjem u LHC. Ipak, naučnici očekuju relativno siguran odgovor samo na prvo pitanje, a to je o postojanju Higgs bosona/čestica. Neotkrivanje ovih čestica bi poteglo sa sobom nova, fundamentalna pitanja, a koja bi se ticala čitavog standardnog modela na kojem današnja fizika počiva. Stephen Hawking, poznati fizičar, je prilično optimističan, te kaže da: “šta god LHC otkrije, ili ne otkrije, ti rezultati će nam reći mnogo o strukturi i prirodi našeg kosmosa.”  

 

Pristup i priroda eksperimenta

 

LHC eksperimenti se uglavnom baziraju na proton-proton sudarima. Ipak, u kraćim vremenskim periodima koriste se i teški ioni olova. Ion je atom kojem su “ukradeni” elektroni, odnosno to je jezgro atoma bez svojih, okolnih elektrona. Ove čestice bi se ubacile, te pokretale kroz cirkularni, glavni tunel širine 3.8 metara, te dužine od 27 kilometara. Prije toga bi dobile ubrzanje u manjim tunelima, posebno napravljenim za ubrzavanje nuklearnih čestica, koji su spojeni sa glavnim. Ulaskom u glavni tunel, jedan snop čestica se šalje u jednom pravcu kroz jednu cijev, dok se drugi snop čestica šalje u drugom pravcu kroz drugu cijev. Sudar nastaje na četiri mjesta, gdje ove dvije cijevi presijecaju jedna drugu, odnosno gdje snopovi čestica iz dva različita pravca dolaze do dodira. Pokretanje i ubrzavanje se vrši u posebnim aparatima za akseleraciju čestica, dok se upravljanje česticama u tunelu vrši pomoću više od 1600 superkonduktirajućih magneta. Radi konduktivnosti, odnosno efikasnosti, ovi magneti se drže na temperaturi od - 271.1 stepeni C.

 

Osobine čestica u pokretu

 

Energija svakog protona u pokretu u glavnom tunelu iznosi 7 TeV (T je skraćenica za tera (SI prefiks), što iznosi 10^12. eV je skraćenica za elektron-Volt, što je mjera za energiju..) Ovo odgovara brzini čestica pri sudaru od oko 99.9999991% svjetlosne brzine, što znači da čestici treba manje od 90 mikrosekundi da pređe 27 kilometara tunela – oko 11.000 krugova u roku od jedne sekunde. Brojke koje su počesto neshvatljive za nas, a koje nam govore o prirodi stvorenog. Ovim je insanu data velika čast, jer je ovo mogućnost i privilegija koja nije data mnogim ostalim stvorenjima. Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristitie svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom?...” (Prijevod značenja Lukman, 20.)

 

Kraj planete Zemlje?

 

Kritičari su se oglasili povodom ovog eksperimenta, govoreći da eksperiment može prouzrokovati “Sudnji Dan”. Njihovi komentari se nisu zaustavili samo na tome, već je pokušana i obustava projekta. Glavni razlog je shvatanje u prirodi eksperimenta, te šta bi mogao prouzrokovati. Naime, u LHC projekatu, čestice bi pri sudaru pri već spomenutoj velikoj energiji, bile razbijane, na taj način “rađajući” nove čestice. Ovo bi bilo kao razbijanje dva kinder jajeta jedno o drugo, gdje bi iz sudara dobili, na primjer, različite dijelove različitih igrački. To je i glavna ideja projekta – šta će se dobiti poslije sudara, kakve čestice, te kakve odnose među njima, što bi moglo dati odgovore na već navedena pitanja. Sudaranje čestica može rezultirati u stvaranju mikroskopskih crnih rupa, te drugih opasnosti, kao na primjer magnetni monopoli, ili takozvani strangleti (“čudna materija”) koji mogu uništiti poznatu materiju. Kritičari upozoravaju na te mogućnosti, govoreći da naučnici pri LHC-u nisu dovoljno shvatili opasnost eksperimenta. Ovo je, naravno, odbačeno od odgovornih u CERN-u. Neka objašnjenja da ne postoji opasnost za kataklizme navodimo ovde (Bazirano na LSAG Report, koji govori o sigurnosnim aspektima LHC-ovih eksperimenata.):

●  Kozmičke zrake – ovde je govor o energiji koja je sadržana u protonima prilikom sudara, do sada najvećoj ikada “korištenoj” pri eksperimentima. Kritičari su skeptični, jer je ovo “igra djeteta sa šibicama”. Ipak, takozvane kozmičke zrake, koje su produkt raznih procesa u svemiru, su puno energičnije. One se sudaraju sa molekulama i atomima u našoj atmosferi, pa ipak nismo naišli na neki kataklizmički rezultat radi toga. Čak, broj “eksperimenata” kao što je LHC, u svemiru se procjenjuje na oko 10 miliona miliona u sekundi.

●  Mikroskopske crne rupe – Crne rupe nastaju pri kolapsu teških zvijezda. Njihova masa je ogromna i istovremeno sadržana u malom prostoru. Ovo prouzrokuje ogromnu gravitacionu silu, tako da crna rupa guta sve oko sebe. Ipak, crne rupe koje bi se mogle stvoriti (po nekim alternativnim teorijama) u LHC-u, su mikroskopske, te bi trebale nestati samo djelić vremena nakon svog rađanja, ne dobijajući šansu za “ručak”. U glavnoj teoriji koja vlada fizikom danas, Einstein-ovoj opštoj teoriji, nema mogućnosti za stvaranje mikroskopskih crnih rupa.  

●  Magnetni monopoli - Hipotetične čestice sa jednim magnetnim polom – ili sjevernim ili južnim. Neke špekulativne teorije nam govore da magnetski monopoli, u slučaju postojanja, imaju mogućnost uništavanja čestica protona. Ovo ne bi bilo dobro za nas, jer je proton jedan od osnovnih dijelova svih atoma. Pri nestajanju protona, nestalo bi i sve ostalo. Ipak, već spomenute kozmičke zrake bi već stvarale magnetne monopole pri sudaru sa česticama u našoj atmosferi. Zemlja još uvijek postoji, a tako i njena atmosfera, te mnoga ostala tijela u svemiru koja doživljavaju udare kozmičkih zraka mnogo češće, što nam govori da je i ovaj napad na eksperiment, po mišljenju naučnika pri CERN-u, neosnovan.

Postoje i drugi argumenti za i protiv uspostavljanja eksperimenta, kao stvaranje fizijskog procesa pomoću nitrogena ili hidrogena (kao atomska bomba). Ipak, LHC-je testiran, te stavljen u pogon. Testiranje se pokazalo uspješnim, a što je sadržavalo ubrzavanje, te slanje čestica u krug tunela. Nakon kraćeg vremenskog perioda, eksperimentalni dio projekta je započet. Ipak, radi greške u jednom od super-konduktivnih magneta, eksperiment se morao zaustaviti, te odgoditi na određeno vrijeme. Trenutno se radi na popravljanju, što nam ukazuje da na rezultate moramo čekati još neko vrijeme.

 

Naš “strah”

 

Kako bismo mi, kao muslimani vjernici, trebali postupiti prema svim ovim događajima, te špekulacijama koje se navode u vezi eksperimenta? Moguće je da neke od špekulacija dožive svoje oličenje. Ipak, što se tiče kraja svijeta radi ovih događaja, musliman ima svoje najljepše odgovore: “...Zatim (Džibril, 'alejhis-selam) reče: ‘Obavijesti me o Kijametskom danu? Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, odgovori: 'Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao.” (Muslim) U hadisu se aludira na vrijeme nastupa Kijametkog dana. Uzvišeni Allah kaže: "Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: 'To zna jedino Gospodar Moj'; On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji; sasvim će vam neočekivano doći. Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: 'To samo Allah zna', ali većina ljudi ne zna!" (Prijevod značenja El-E'araf, 187.), i kaže: Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu...” (Prijevod značenja Lukman, 34.)

11. Maj 2009 | Islam i nauka | 30

Komentari: Nema komentara

Komentirajte