Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka bude pažljiv prema svom komšiji! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka počasti svoga gosta!” (Buhari i Muslim)
Prenosilac hadisa
Ebu Hurejra Abdurrahman b. Sahr ed-Devsi poznat je po svom nadimku Ebu Hurejra koji mu je otac nadio u džahilijetu. Islamski se učenjaci u pogledu njegovog imena razilaze na oko trideset mišljenja. Hafiz Ibn Abdulberr kaže: “Mišljenje na kojem se smiruje duša jeste da mu je ime Abdurrahman b. Sahr.” Ovo mišljenje zastupali su i Muhammed b. Ishak, Hakim i Nevevi. Ebu Hurejra je ashab koji je prenio najveći broj hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Spominje se da je Bekijja b. Mahled u svome Musnedu zabilježio 5.374 hadisa od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Niko od ashaba ne prenosi ni približno broju hadisa koje on prenosi. Imam Buhari rekao je: “Od njega je hadis prenosilo 800 ljudi ili više.” Umro je u Medini 59. godine po Hidžri u 78. godini života i ukopan je na mezarju Bekija, Allah bio zadovoljan njime. (Vidjeti: Ibn Abdulberr, El-Istiab; Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib)
Vrijednost i značaj hadisa
Ovo je veličanstveni hadis koji nas podučava mnogim lijepim postupcima i za njega je rečeno da predstavlja polovicu islama.
Imam Nevevi spominje riječi malikijskog učenjaka Ebu Muhammeda Abdullaha b. Ebu Zejda: “Svi lijepi postupci proizlaze iz četiri hadisa”, pa je među tim hadisima spomenuo i ovaj hadis. (El-Vafi fi Šerhil-Erbeinen-Nevevijja)
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullahu teala, rekao je: “Ovaj hadis obuhvata tri naredbe koje podstiču na lijepo ponašanje, riječima i djelima.” (Fethul-Bari)
Kratak komentar hadisa
Zaista, suvišan govor vodi čovjeka ka ponoru grijeha, dok se primjer plodonosnog govora navodi u Knjizi Uzvišenog Allaha: “Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.” (En-Nisa, 114) Štetne posljedice suvišnog govora su bezbrojne, a pod suvišnim govorom podrazumijeva se, između ostalog, pričanje o grijesima, o miješanju žena i muškaraca, o razvratnim sijelima... Također, u okvire suvišnog govora ulaze i gibet, nemimet, svađe, raspravljanja i zbijanje šala, griješenje, psovanje, razvrat, bestidan govor, ruganje i ismijavanje s ljudima, laganje i slično.
Hadis govori o čuvanju komšijskog prava, što je jedan od elemenata koji upotpunjuju iman. Ukoliko čovjek ne poštuje pravo svog komšije, veličina tog grijeha razlikuje se shodno stanju komšije: da li je on dobar čovjek ili nije. Komšijsko pravo koje se odnosi na sve vrste komšija jeste da mu se želi dobro, da se savjetuje na lijep način, da se dovi za njega da ga Allah uputi i da mu se ne nanosi šteta.
Poruke i pouke iz hadisa
● Hadis ukazuje na veliku opasnost jezika i, uistinu, nema ničega što je opasnije za čovjeka od njegovog jezika, jer ponekad čovjek izusti riječ na koju se i ne osvrne, a ona bude razlogom njegovog bacanja u Džehennem, kako se navodi u hadisu koji bilježi Buhari.
Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Tako mi Allaha, pored kojeg nema drugog boga, dugotrajan boravak u tamnici ne zaslužuje ništa kao što to zaslužuje jezik.” (Ahmed, Ez-Zuhd; Taberani, Mudžemul-kebir)
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullahu teala, kaže: “Kada čovjek poželi nešto da kaže, neka razmisli o svojim riječima prije nego što ih izgovori! Ako uvidi da njegove riječi nisu štetne, da neće dovesti do zabranjenog ili pokuđenog, onda neka ih i izgovori. Ako njegov govor bude dozvoljen, onda je bolje da šuti kako ga taj njegov dozvoljeni govor ne bi odveo do zabranjenog ili pokuđenog govora.” (Fethul-Bari)
Imam Šafija, rahimehullahu teala, rekao je: “Kada čovjek poželi nešto da kaže, neka razmisli o svom govoru, pa ukoliko uvidi da u njemu nema štete, neka ga kaže, međutim, ako zaključi da u njemu ima štete ili pak nije siguran u to, onda neka šuti.” (Nevevi, Šerhul-Erbein)
Imam Evzai, rahimehullahu teala, rekao je: “Niko u životu nije iskušan većim iskušenjem kao onaj koji pusti svoj jezik.” (Muhammed Jusri, El-Džamiu fi Šerhil-Erbeinen-Nevevijja)
Fudajl b. Ijjad, rahimehullahu teala, rekao je: “Obavljanje hadža, stražarenje na Allahovom putu, pa i sama borba na Allahovom putu, nisu teški koliko je teško čuvati svoj jezik! Kada bi osvanuo s brigom da čuvaš svoj jezik, doista bi osvanuo s velikom brigom!” (Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija)
Stoga je neophodno da vjernik vodi računa o onome što govori, da govori samo dobro ili da šuti.
● U hadisu se nalazi dokaz da islam podstiče na sve putem čega se šire i učvršćuju ljubav i prijateljstvo među članovima jedne zajednice, podstiče na lijepo ophođenje i upozorava na loše.
● Hadis govori o obaveznosti lijepog ponašanja prema komšiji, a pod tim se posebno misli na ostavljanje svakog uznemiravanja komšije i na činjenje svakog vida dobročinstva. Onaj koji ne postupa na takav način prema svome komšiji, taj nije dobar vjernik, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Allaha, ne vjeruje! Tako mi Allaha, ne vjeruje! Tako mi Allaha, ne vjeruje!” Prisutni su upitali: “Ko, Allahov Poslaniče?!” Odgovorio je: “Onaj od koga nije siguran njegov komšija!” (Buhari i Muslim)
● U hadisu se nalazi dokaz da je obaveza biti gostoljubiv, tj. iskazati gostoprimstvo gostu. Pod lijepim gostoprimstvom podrazumijeva se da gosta primimo nasmijanog i vedrog lica, da požurimo da ga ugostimo hranom i ostalim što je potrebno i da ga mi lično služimo. (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Munedždžid, Kejfe amelehumun-Nebijju)
● Onaj koji za sebe tvrdi da je musliman i da vjeruje u Allaha, da ga je strah šta će Allah s njim uraditi na Sudnjem danu, treba da plemenito postupa prema komšiji i da ukaže gostoprimstvo svome gostu. (Fudajl b. Ijjad, Nevevi, Šerhul-Erbein)
● Shodno prethodnom, hadis jasno govori da su djela sastavni dio imana, kakvo je i učenje ehli-sunneta vel-džemata.
● Dozvoljeno je negirati iman neke osobe, ako nedostaju njegovi određeni dijelovi. Negiranje imana dijeli se u dvije kategorije.
Prva je an-nafju al mutlak, i to je cjelokupno, neograničeno negiranje. Ta osoba je nevjernik, koji je ostavio islam, tj. izašao iz islama riječima, djelom ili ubjeđenjem.
Druga kategorija je ograničeno negiranje, mutlak an-nafj. U ovom slučaju oduzima mu se osobina zbog koje je došlo do propusta. I to je stav ehli-sunneta, da se pri jednom čovjeku istovremeno mogu naći osobine imana, kao i osobine nevjerstva.
● Hadis nas podstiče na činjenje dobrih djela, koja čovjek čini čvrsto vjerujući u Allaha i Sudnji dan, kada će se za sva djela nagrađivati ili kažnjavati.