informativniislamskičasopis
0

Krajnje je vrijeme za samoobračun

Gibet, nemimet i zavist trgaju naše islamsko tkivo. Naša djeca ne prolaze kroz islamski odgoj ili prolaze u slabom obliku i iskušenje su za komšije i bližnje. Ružne riječi “ukrašavaju” njihove jezike. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri, zar ćemo dozvoliti da lišimo naše najbliže najvećeg dobra, tj. blagodati upute i njene nadogradnje, sa kojom nas je Allah opskrbio? Ili smo toliko nemarni da ćemo dozvoliti da ih vatra zahvati. Trudi se u odgoju svoje porodice i obogaćuj njihovu blagodat (uputu) novom vjerskom spoznajom i neka ti ove Allahove riječi budu uvijek na umu: “Naredi čeljadi svojoj da namaz obavljaju i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak.” (Prijevod značenja Ta-ha 132.)Zaista svaka zahvala pripada našem Gospodaru, Koji nas je uputio na pravi put, nakon što smo bili u zabludi. Rekao je Uzvišeni: „Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: 'Hvaljen neka je Allah, koji nas je na Pravi put uputio; mi ne bismo na Pravome putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg su zaista istinu donosili', i njima će se doviknuti: 'Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!'" (Prijevod značenja El-A'raf, 43.) Izbavio nas iz tame neznanja i uputio nas na staze spoznaje istine: "Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo..." (Prijevod značenja Bekare, 257.) Ukazao nam je Svoju milost u svim njemim oblicima, a najznačajnija je da smo spoznali našeg Gospodara i Njegovu uputu preko Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Njegovo pravo kod nas, put koji vodi do Njegovog zadovoljstva sa nama kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Rekao je Uzvišeni: "O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima. Reci: 'Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.'" (Prijevod značenja Junus, 57-58.) Upitajmo se da li mi pokušavamo očuvati prethodno spomenutu blagodat, blagodat upute? Da li je pokušavamo sačuvati prvo u samim nama, zatim našim porodicama i u našoj obavezi naspram drugih ljudi u dostavi i širenju te iste blagodati? I da li mi našu uputu pokušavamo dograditi i ojačati, jer kako je poznato, ljudska duša i njena uputa ne može "mirovati" na jednom istom stepenu, može da napreduje ili da nazaduje. I isto tako ukoliko mi druge ne pozivamo islamu i istini, u tom slučaju će oni nas pozivati zabludi, te je neprihvatljivo da osoba, koju je Allah uputio, nakon dugog vremena provedenog na uputi ostala ista ili još žalosnije da je nazadovala.

Lična nadogradnja

Ukoliko bismo promatrali život ashaba, Allah svima njima bio zadovoljan, poslije njihove upute i živote pojedinaca koji su se iskreno pokajali, sigurno bismo uvidjeli da je lična nadogradnja bila prisutna u njihovim životima i to u neprestanom obliku. Obuhvatala je stvari koje se tiču njihovih odnosa sa Allahom, odnosa sa ljudima i odnosa sa samim sobom. Zar ne čitamo kur'anske ajete u kojima nas Allah obavještava o pitanjima ashaba. Pitali su Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, o duši, o jetimima, šta da udjeljuju, o hajzu, o brdima, o bližnjima itd... Mi danas kao da dovoljno ne poznajemo Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, Sunnet po pomenutoj temi. Poslanika su pitali svi, bilo ljudi ili žene. Pitaju ga pitanja koja obuhvataju cijeli ljudski život. Pa pitaju naprimjer: „Poslaniče, ukaži mi na ono što će me uvesti u Džennet?“ ili „Poslaniče, šta je džihad po pitanju žena?“ i sl. A i sam Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je pridavao pažnju "ličnoj nadogradnji" u svom odgoju svojih drugova, kao na primjer: „Reci poslije svakog farz namaza...!“ ili „Doći ćeš ljudima koji su od Ehli-Kitabija...!“ ili „Reci, moj Gospodaru, oprosti meni ...!“ i sl. Draga moja braćo i cijenjene sestre u vjeri, gdje smo mi i naši životi od lične nadogradnje nakon blagodati upute i dugo provedenog vremena u njoj??? Kako je naše stanje prema Kur`anu, Sunnetu, namazu, islamskom pravu i sl...? Da li nadograđujemo na prethodno stečeno i ostvareno dobro ili ga, ne dao Allah, rušimo sa našim vlastitim rukama? Tako mi Allaha, zaista srce pogađa bol i tuga, a suze samo što ne nadiru na oči kada vidimo stanje pojedine braće i sestara. Nehajan odnos prema Kur'anu, namazu, dobročinstvu jednih drugima i ostalim obaveznim stvarima, a da ne pričamo o "nafilama", kao da se sve naučilo i spoznalo. Kao da smo zaboravili da je uputa u Allaha: "I sjetite se Allahove milosti prema vama, kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio." (Prijevod značenja 'Ali Imran, 103.) Zar je pojmljivo da su pojedinci sveli namaz na farzove bez suneta i zikra, Kur'an na dobro raspoloženje, pitanje o vjeri kad se imadne vremena, a islamski ahlak na drugorazedne stvari. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri, moramo se okrenuti sami sebi i ličnoj nadogradnji, prije nego što stanemo pred svoga Gospodara, koji kaže: "Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti." (Prijevod značenja Eš-Šu'ara', 88-89.) Liječi svoju bolest sa Allahovim riječima: "... pitajte učene ako ne znate!" (Prijevod značenja En-Nahl, 43.) i riječi: "Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje" (Prijevod značenja El-Mudžadele, 11.) i riječi: „i kad je Gospodar vaš objavio: ’Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’” (Prijevod značenja Ibrahim, 7.)

Nadogradnja porodice

Složit ćemo se da je naša porodica, žena i djeca, od najvrijednijih i najznačajnijih stvari. Trudimo se da ostvarimo njihova dunjalučka potraživanja, a u vjerskom podučavanju škrtarimo prema njima. Zar mi nismo pastiri u našim kućama i zar nećemo biti odgovorni za njih? Gdje smo mi od Allahovih riječi: "O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti" (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6.) I nije uslov da je suprug taj koji podučava ostale članove porodice, već je zajedničko podučavanje moguće i to sadrži u sebi velike i značajne koristi. Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Najbolji od vas su oni koji su najbolji svojim porodicama, a ja sam najbolji od vas svojoj porodici." (Tirmizi, hadis sahih Sahihu Džami`a, 3314; Albani) Kao što je to i praktično činio, a najbolji primjer su majke pravovjernih, koje su bile izvor podučavanja za velikane i učenjake poslanikovih drugova. Zar je prihvatljivo poslije niza godina provedenih u vjeri da naše supruge ne znaju čitati Kur'an ili slabo poznavaju stvari koje se tiču žena, a da ne govorimo o općim stvarima. Islamska prela su poodavno izumrla, osim onih kojima je se Allah smilovao. Gibet, nemimet i zavist trgaju naše islamsko tkivo. Naša djeca ne prolaze kroz islamski odgoj ili prolaze u slabom obliku i iskušenje su za komšije i bližnje. Ružne riječi "ukrašavaju" njihove jezike. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri, zar ćemo dozvoliti da lišimo naše najbliže najvećeg dobra, tj. blagodati upute i njene nadogradnje, sa kojom nas je Allah opskrbio? Ili smo toliko nemarni da ćemo dozvoliti da ih vatra zahvati. Trudi se u odgoju svoje porodice i obogaćuj njihovu blagodat (uputu) novom vjerskom spoznajom i neka ti ove Allahove riječi budu uvijek na umu: "Naredi čeljadi svojoj da namaz obavljaju i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak" (Prijevod značenja Ta-ha, 132.) Zar ćemo odgajati i pozivati druge ljude, a ostavljati najbliže koji imaju najveće pravo kod nas? Zar i oni sami ne ulaze u termin "islamski umet" oko kojeg se svi trudimo?

Pozivanje ka Allahu

Da li uputu u vjeri, koju nam je dodijelio Allah, trebamo čuvati samo za sebe i škrtariti prema drugima muslimanima ili čak nevjernicima? Praksa Poslanikovih, sallallahu 'alejhi ve sellem, drugova je bila da pokušavaju dostaviti ono što znaju od vjere islama shodno svojim mogućnostima. Hadis "Dostavite od mene pa makar i ajet!" je bio njihovo životno pravilo. Plemeniti ashab Ribej ibn Amir, radijallahu 'anhu, govori vladaru Perzije kada ga je upitao o povodu njihovog dolaska: "Došli smo da izbavimo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Gospodara ljudi!". A kakvo je naše stanje po pomenutom pitanju? "Allah ne duži osobu iznad njegove mogućnosti" su riječi koje često čujemo, a i sami ih ponavljamo. Istinu je rekao Uzvišeni Allah, međutim, da li smo mi uistinu mobilisali sve svoje mogućnosti? Kao da je pozivanje Allahu obaveza određene skupine ljudi ili žena, a ne sviju nas i da će samo njih Allah pitati za tu vjersku obavezu dok su ostali bezbjedni i to ih se ne tiče. Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri islamu, moramo se solidovati po pitanju da've, ujedinjavati naše napore. Cijenjena sestro, ti si pastir u kući svoga muža, pa ispuni svoju obavezu. Dragi brate, ti si pastir u svojoj kući, pa ispuni svoju obavezu. A ujedno, svi smo mi odgovorni za same sebe, pa ispunimo i tu obavezu. Ukoliko nisi u mogućnosti pomoći da'vu fizički ili naučno, pa pomozi onda materijalno shodno svojim mogućnostima, kao što kaže Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "sa pola hurme" ili "nemoj potcijenjivati od dobra čak da je i neznatno i malo". Zamislite kakvo bi bilo stanje da've kada bi svako od nas ispunio svoju obavezu u potpunosti ili djelimično, prema samim nama i našim porodicama. Sigurno bi bio lakši posao da'jiama i da'vetskim institucijama. Radilo bi se o nadogradnji, "produbljivanju" upute i obavljanju onoga što je izvan stvarnih mogućnosti. I ne bi se moralo trošiti vrijeme na stvari koje su u mogućnostima roditelja na račun stvari koje su složenije i kompliciranije. Volio bih da se shvatimo po prethodnoj tačci, koja sadrži u sebi poziv ka ujedinjavanju napora, podjeli odgovornosti i obaveza, zajedničkom radu i potpomaganju, i to sve za dobrobit islama, muslimana i samih nas. A ne kao prebacivanje odgovornosti na druge i veličanje pojedinih osoba i institucija. I dovoljne su nam riječi našeg Gospodara: "Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava." (Prijevod značenja El-Maide, 2.)
30. April 2008 | Osobine iskrenih vjernika | 24

Komentari: Nema komentara

Komentirajte