Arapske novine ''Bliski Istok'', koje izlaze u Londonu, prenijele su 9. februara 2002. god. govor bivšeg iranskog predsjednika Alija Ekbera Hašima: “Iranske snage su se borile protiv talibana i imaju udio u porazu talibana. Da nisu pomogle u borbi protiv njih, Amerikanci bi se ugušili u afganistanskoj prašini. Amerika treba da zna – da nije bilo iranske narodne vojske, ona ne bi mogla da obori talibanski režim.” Sličnu izjavu ponosno je dao i iranski potpredsjednik Muhammed Ali Ebtehi na kraju Zaljevske konferencije 15. januara 2004., a koju u Ebu Dabiju godišnje organizira Emiratski centar za strateške studije i istrage. Tom prilikom izjavio je da je njegova zemlja pružila Americi mnogo pomoći u njena dva rata protiv Afganistana i Iraka, potvrđujući da ''bez iranske saradnje, Kabul i Bagdad ne bi tako lahko pali''.
Vrhovni vođa Islamske revolucije u Iranu, Ali Homeini, u jednom govoru opisao je demonstracije u Egiptu kao islamsko buđenje i okarakterizirao Iransku revoluciju kao izvor inspiracije za pokretanje tih demonstracija. Irački državni mediji, u sklopu jake marketinške kampanje, nazvali su dešavanja u Egiptu ''islamskom revolucijom''. U istom kontekstu oglasili su se i brojni drugi irački zvaničnici. General Jahja Rahim Safvi, Homeinijev vojni savjetnik, u izjavi za perzijsku agenciju, rekao je: “Mubarak dijeli istu sudbinu kao i Šah – snage islamske revolucije će ga skinuti.” Također, iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad potvrdio je da će se Bliski istok uskoro ''riješiti SAD-a i Izraela''. U povodu 32. godišnjice obilježavanja pobjede Islamske revolucije u Iranu i u povodu revolucije u Egiptu i Tunisu, Ahmadinedžad je izjavio: “Obraćam se narodima u arapskim i islamskim zemljama, a posebno Egipćanima: Budite ubijeđeni da imate pravo na slobodu djelovanja i biranja svoje vlade!'' Ahmadinedžad je održao svoj govor na trgu ''Azadi'' (Sloboda) usred Teherana, gdje se okupio veliki broj ljudi koji su uzvikivali riječi podrške revoluciji u Egiptu i Tunisu i poznate riječi ''smrt Americi'', ''smrt Izraelu''. (Palestina Online, petak 11. februar 2011.)
Vođa libanskog Hezbollaha Hasan Nasrullah, u ideološkom smislu proiranski orijentiran, na jednoj svečanosti organiziranoj u znak podrške revoluciji u Egiptu,u svom govoru je dešavanja u Egiptu nazvao ''narodnom revolucijom'' i potvrdio da su svi kapaciteti njegove organizacije stavljeni na raspolaganje demonstrantima.
Istovremeno, egipatski mediji fokusirali su se na povezivanje dešavanja u Egiptu sa iranskim elementom kao ključnim faktorom zavjere i narušavanja sigurnosne situacije u Egiptu. U gostovanje egipatskih informativno-političkih emisija pozvani su mnogi šejhove, novinari i političari koji su govorili u prilog plasirane teze o iranskoj zavjeri u Egiptu, bazirajući svoje stavove na mišljenju o opasnosti šiitskog mezheba po pitanju vjerovanja ummeta, dok su političari upozoravali na opasnost proširenja iranskog nuklearnog programa na cijeli region. U sklopu ovih emisija puštani su i prilozi u kojima se navode svjedočenja o viđenju osoba ''iranskog izgleda'' na egipatskoj teritoriji, kao da su Iranci došli sa druge planete i imaju specifičan izgled kojim se razlikuju od ostalih ljudi. Je li tačno da iranski režim podržava pobunu Egipćana protiv nepravde njihove vlade? Je li tačno da Iran želi da Egipat bude slobodna, sigurna, ekonomsko- politički i vojno jaka država u regiji? Da li ovo Iran stvarno želi i kako da razumijemo takve izjave?
Ogledalo i hitna pomoć
Kao dijete nikada nisam mogao da pročitam riječ ''hitna'' na bolničkim autima. Poslije sam saznao da ako hoću da pročitam tu riječ, onda moram gledati sa suprotne strane, jer je napisana tako kako bi vozači koji gledaju u retrovizor mogli normalno da pročitaju riječ ''hitna'' i da se sklone sa puta. Ovo nas upućuje na činjenicu da istinu nekada možemo vidjeti samo ako na nju gledamo sa druge strane ogledala. Ovo je slučaj i sa zadnjim iranskim izjavama. Sjetimo se Homeinijaeve izjave o Izraelu u kojoj kaže da je Izrael rak koji treba istrijebiti, ili ''hrabre'' Ahmedinedžadove izjave u koja poziva na brisanje Izraela sa karte, ili uzvikivanje iračkih masa zajedno sa Ahmedinedžadom ''smrt Americi'', ''smrt Izraelu''. Sve te izjave, od rasplamsavanja revolucije do danas, samo su vruće medijske izjave koje imaju za cilj obmanu muslimanskih masa. Nažalost, mnogi ljudi u arapskom i islamskom svijetu povjerovali su u istinitost ovih izjava, bez obraćanja pažnje na slike gledane iz obrnute perspektive. Iran koji uzvikuje ''smrt Izraelu'' nije ispalio ni jedan jedini metak na cioniste, dok su prsa mnogih sunnija osjetila te metke u Iraku i Afganistanu. Arapske novine ''Bliski Istok'', koje izlaze u Londonu, prenijele su 9. februara 2002. god. govor bivšeg iranskog predsjednika Alija Ekbera Hašima: “Iranske snage su se borile protiv talibana i imaju udio u porazu talibana. Da nisu pomogle u borbi protiv njih, Amerikanci bi se ugušili u afganistanskoj prašini. Amerika treba da zna – da nije bilo iranske narodne vojske, ona ne bi mogla da obori talibanski režim.” Sličnu izjavu ponosno je dao i iranski potpredsjednik Muhammed Ali Ebtehi na kraju Zaljevske konferencije 15. januara 2004., a koju u Ebu Dabiju godišnje organizira Emiratski centar za strateške studije i istrage. Tom prilikom izjavio je da je njegova zemlja pružila Americi mnogo pomoći u njena dva rata protiv Afganistana i Iraka, potvrđujući da ''bez iranske saradnje, Kabul i Bagdad ne bi tako lahko pali''. Takve izjave samo idu u korist Izraelu, jer na taj način Izrael pred svijetom može da opravda svoje tvrdnje o potlačenoj državi kojoj se prijeti i koja zaslužuje svu podršku. Čak i priča iranskog režima o nuklearnoj energiji na kraju daje ''legitimnost'' izraelskom nuklearnom programu. Također, kontradiktorno je da u vrijeme ovih izjava jedna novinska agencija objavljuje vijest o upadu iranskih bezbjednosnih snaga u jednu sunnijsku musallu u Teheranu i hapšenju imama Mevleve Abidullaha Musaa Zadeha. Stranica el-arabijja.net objavila je sljedeći govor i navela izvore: “Vlasti ne dozvoljavaju sunnijama da otvaraju mesdžide u Teheranu unatoč trudu koji sunnije ulažu još od pobjede Islamske revolucije. Također, bezbjednosnim snagama naređeno je da upadnu u sunnijsku musallu u naselju Sa’adat Abad u Teheranu, da je zapečate i uhapse imama Mevlevu Abidullaha Musaa Zadeha.... Žalosno je da u vremenu u kojem sunnije nemaju ni jedan jedini mesdžid u glavnom gradu Irana u kojem bi klanjali pet dnevnih namaza, odgovorni ne podnose ni postojanje musalle za sunnije. Ovim musallama prijeti opasnost da budu zatvorene i zapečaćene. Neislamske države ovako se ne ophode sa muslimanskim manjinama koje u njima žive. Zar nije čudno i kontradiktorno da se sunnijske musalle zatvaraju u Teheranu u kojem nema sunnijskog mesdžida, dok su u isto vrijeme demonstranti u Egiptu izašli demonstrirati protiv nepravde, poniženja i kršenja prava?!'' (al-arabijja.net, 9. februar 2011.)
Šta se iza brda valja
Nakon svega nameće se pitanje: Šta iranski režim želi postići ovim izjavama?
Iranske izjave o egipatskom režimu možemo razumjeti u svjetlu sljedećih tački:
● Ako revolucija uspije, onda je iranski režim pretekao druge u izražavanju podrške revoluciji, dok je većina arapskih režima u isto vrijeme šutjela. Čak štaviše, mnogi novinarski izvještaji ukazali su na to da su neke države iz regije vršile pritisak na Ameriku da ne stane na stranu naroda i da ne odbaci Mubaraka. Na ovaj način nova egipatska vlast duguje zahvalnost iranskom režimu koji je stao na njegovu stranu. Veze između iranskog i bivšeg egipatskog režima bile su slabe već dugo vremena, a slabost je dostigla svoj vrhunac kad je otkriveno da šiitski Hezbollah ima svoje ćelije u Egiptu. Zbog toga iranski režim sada želi da rezerviše mjesta u prvim redovima, nadajući se da će se popraviti njegova veza sa novom egipatskim vladom.
● Iranski režim vrši konstantno medijsko djelovanje u pravcu pokrivanja kampanje zastrašivanja međunarodnih faktora od strane egipatskog bivšeg režima, zastupajući tezu da islamske snage žele da dođu na vlast u Egiptu. Naime, mnogi političari izrazili su strah od dolaska islamista na vlast, dok državni mediji aludiraju na "grupnu izdaju" od strane narodnih masa koje su izašle na demonstracije povezujući ih sa Islamskim bratstvom (Ihvanul-muslimin) i Iranom. Iranske izjave u ovom kontekstu imaju sljedeće značenje: sva vaša zastrašivanja sa islamistima su istinita i teze o stranoj zavjeri u koju je umiješan Iran nisu otklonjene. U vezi s tim zadivilo me mišljenje jednog analitičara koji je rekao da kada bismo pretpostavili da je revolucija u Egiptu stvarno šiitska, onda bi iranski režim požurio da je se odrekne kako ne bi brzo bila srušena, pogotovo gledajući sadašnje međunarodne odnose.
● Također, ove izjave možemo shvatiti kao poruku stanovnicima Irana. Homeini se ponosno obraćao iranskom narodu govoreći: “Ovo je odjek vaših glasova”, što znači: “Inspiracija za revolucije sunnija je iranska revolucija i ustanak protiv Šaha.”
● Iranskom narodu zabranjeno je solidarisanje sa egipatskom revolucijom. Međutim, nije se stalo na ovoj zabrani, nego je to sve popraćeno valom novih hapšenja u krugovima opozicije, a kućni pritvor dobila je jedna od najistaknutijih reformatorskih ličnosti: bivši predsjednik Savjetnog vijeća Mehdi Kerubi. (‘'Teheran zabranjuje demonstracije za podršku Egiptu’', Al-Džezira.net 13. 2. 2011.) Na kraju su iranske vlasti silom slomile i ugušile protestni pokret, što je dovelo do pogibije desetina ljudi i mnogih hapšenja, a neki intelektualci i političari iz opozicije dobili su žestoke kazne. Prošlog petka dozvolu za okupljanje i izlazak na ulice povodom proslavljanja godišnjice Islamske revolucije dobili su samo oni koji podržavaju vlast, a opoziciji je upućeno upozorenje da ne pokušava dodirnuti ''narodno jedinstvo''. Tokom iranskih demonstracija na ulice su izašli milioni sljedbenika ''Zelenog pokreta'' uzvikujući: ''Gdje je moj glas'' i tražeći svoja oduzeta prava. Ove iranske demonstracije više imaju karakter egipatske revolucije koju je Homeini opisao kao ''islamsku revoluciju''. Zbog toga su se iranski režim i njegovi mediji potrudili da iskrive ispravno shvatanje te revolucije tvrdeći da je iranska revolucija bila izvor inspiracije za egipatsku.
Na kraju možemo reći: Egipatski režim nije u istoj situaciji kao i iranski, jer Iranci osjećaju strah od jake regije koja otvara vrata slobode arapskim narodima koji su većinom sunnije. Iranski režim djeluje u pravcu iskrivljenog predstavljanja stanja, govoreći o nepravdi prema narodu i njegovom tlačenju, a sam isto radi. Takođe, jak i utjecajan Egipat, barem unutar svojih granica, bit će protivnik iranskom rastućem utjecaju, što će iranske planove o dominaciji regijom baciti u vodu. Stoga su pogrešna mišljenja mnogih koji misle da iranski režim želi da uspije nova egipatska revolucija.
(Izvor: Časopis ''El-Bejan'', br. 248, rabi’ es-sani 1432. / mart 2011.)