informativniislamskičasopis
0

Ljetni raspust u hladu sadake

Kao i svake godine u ovo vrijeme, dugi ljetni dani najaviše školski raspust. Djeca ga s nestrpljenjem čekaju. Danas je bio posljednji školski dan i Abdullah je već s babom dogovorio da će odmah poslije nastave ići kod djeda i nene na selo. Kad se oglasi zvono za kraj zadnjeg časa, izgledalo je kao da djeca čekaju da sudija odsvira kraj utakmice: vrata se otvoriše i djeca svih uzrasta nestrpljivo jurnuše vani. Konačno je počeo ljetni raspust.

Abdullah je ljetni raspust najradije provodio kod djeda i nene. Uživao je u poslovima na njivi, rado pomagao oko stoke, s djedom na svaki namaz išao u obližnju seosku džamiju, a najradije je slušao anegdote i djedove dogodovštine iz mladosti.

Čim je stigao kući, Abdullah potraži oca da vidi je li sve spremno za njihov put.  “Skoro da jeste, samo još stvari da upakujemo u auto i možemo krenuti,  inšallah”, odgovori babo. Abdullah nije ni trena oklijevao, već se odmah lati posla, uđe u kuću i poče iznositi torbe. Vidjevši Abdullaha kako vrijedno hrli iz kuće prema autu, majka i Amina pritekoše u pomoć. Za koju minutu sve je bilo spremno. Abdullah otrča još jednom do svoje sobe i nakon što se uvjeri da je ponio sve što mu treba, izađe, poselami mamu i sestru i povika: “Hajdemo, babo! Znam da me djed i nena nestrpljivo očekuju. A i rekao sam da ćemo stići prije akšama, inšallah.”

Usput se Abullah prisjećao doživljaja s djedom, pričao je babi šta sve planira raditi na selu, kako će pomagati djedu i šta sve njih dvojica treba da odrade. Kad s glavne ceste krenuše na uski seoski put, Abdullahov otac otvori prozor. Auto ispuni jak miris svježe pokošene trave koji ga, isto kao i razgovor s Abdullahom, polahko vraćao u djetinjstvo, kad je i sam bio dječak Abdullahovih godina. U daljini, ispred kuće ugledaše nenu. Lagani ljetni povjetarac poigravao se s njenom mahramom, dok se nena užurbano kretala avlijom. Utom i djed stiže. Svi se izgrliše i poselamiše se, a djed po običaju skide svoju pohabanu francuzicu i stavi je Abdullahu na glavu. To je Abdullahu bilo posebno drago i svaki put osjećao se velikim i važnim kad bi mu djed tako u šali stavio svoju  kapu na glavu. Uz topli muhabet u avliji dočekaše akšam. Abdullah je znao da odmah poslije jacije treba ići u krevet jer kod djeda poslije sabaha nema spavanja.

Život na selu prilično je zahtjevan i težak, ali su djed i nena naučili da uz dogovor planiraju poslove koji tog dana trebaju da se obave. Poslije sabah- namaza, dok su djed i nana pili kahvu, a Abdullah mlijeko, djed se obrati Abdullahu: “Ti i ja trebamo danas kositi onu livadu do puta. Ti se možeš spremiti dok ja namirim stoku.” Abdullah, sav usplahiren, pođe se spremati. Nije to samo kosidba. To je druženje i muhabet sa djedom. Uz kosidbu je Abdullah čuo najljepše priče koje je i sam kasnije prepričavao sestri i drugovima.

Dok je sunce svojim prvim zracima upijalo jutarnju rosu, Abdullah je žurno trčkarao oko djeda. Žurili su da što više posla odrade prije nego što sunce počne jako grijati. Dok je Abdullah brisao znoj sa čela, ugleda nenu kako se približava i doziva ga da je posluša i ode kupiti nešto u obližnoj seoskoj prodavnici.

Abdullah se hitro odazva da posluša nenu. Poznavao je skoro sve u selu, a i oni njega. Ali, stigavši u prodavnicu ugledao je ispred sebe nepoznato lice čovjeka koji mu privuče pažnju. Veliki crni  sako, koji je na jednom rukavu bio zasukan, prekrivaše mu široke hlače koje skoro da i nisu dodirivale stare vojničke čizme. A u drugoj ruci držao je štap. Zavuče ruku u džep, izvadi nešto novca i reče prodavcu: “Bujrum, uzmi koliko treba.” Prodavač uze nešto novca, a čovjek hitro ostalo vrati u džep. Abdullah je stajao iza njega i čekao svoj red. Nije zagledavao puno, ali vidio je da je čovjek kupio ulje i još nešto drugih namirnica. Čovjek uze namirnice i pažljivo napusti prodavnicu.  I Abdullah brzo završi. Ali kada plati račun, učini mu se da je prodavač njemu skuplje naplatio ulje nego onom čovjeku prije njega. Odluči da se vrati i upita prodavača koliko ulje zapravo košta, da možda prodavač nije pogriješio i više mu naplatio. Prodavač se nasmiješi Abdullahovoj razboritosti i reče: “Ovaj čovjek je ratni invalid, slijep je. Odnedavno živi ovdje kod nas u selu, gore na onom brdu u onoj trošnoj kućici. Od svoje male penzije izdržava pet članova porodice. Znam da nema puno, pa mu uvijek naplatim manje jer on zna da se naljuti kada mu kažem da nešto neću da naplatim od namirnica koje uzme. A tebi, drago dijete, evo jedna čokoladica od mene hedije i poselami djeda.” Abdullah šutljiv i pomalo zbunjen izađe iz prodavnice. Prvo odnese neni ulje, a onda se trčeći zaputi djedu. “Poselamio te amidža Ahmo, a meni evo dao čokoladu”, obrati se Abdullah djedu dok mu je polahko dolazio u susret. “Ve alejkumus-selam. Divan li je čovjek moj Ahmo! Eto i tebe obradovao hedijom”, osmjehnu se djed.  “A je li uredu da prodavač nekom skuplje, a nekom jeftinije prodaje ulje?”,  pomalo ljutito upita Abdullah. “Kako to misliš?”, zbunjeno ga pogleda djed. Abdullah tada ispriča šta se u prodavnici dogodilo. Djed ga je pomno slušao. Zatim mu pokazao rukom da odu obližnji hlad i odmore se. “Vidiš, moj sine, šta znači biti darežljiv insan! E, takav ti je naš Ahmo, voli da pomaže drugima. Znam ja da on tako često manje naplati onima koji nemaju, pogotovo kada ima još neko u prodavnici.  Voli on pomoći ljudima, a i pazi da koga ne uvrijedi. To je sadaka, sine moj. A znaš li sine da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao da sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru i da će svaki čovjek biti u hladu svoje sadake (na Sudnjem danu), dok se ne presudi ljudima?! Meleki dove Allahu za onog ko daje sadaku govoreći: ‘Allahu, nadoknadi onome ko dijeli!” I također je Poslanik, alejhis-selam, rekao: ‘Ako musliman obuče siromašnog muslimana, Allah će njega obući džennetskom odjećom, ako nahrani gladnog muslimana, Allah će njega nahraniti plodovima Dženneta, ako napoji žednog muslimana, Allah će njega napojiti zapečaćenim džennetskim napitkom.” Djed polahko ustade i nastavi da kosi. “Zato molim Allaha da i nas učini od darežljivih, da nam da snage da udjeljujemo i da nađemo svoju sadaku kod Allaha kada nam bude najpotrebnije, amin”, nastavi on gledajući da li Abdullah sluša. Abdullah je klimao glavom potvrđujući da sada razumije postupak prodavača. Zatim ustade i pođe za djedom. Pred njima se prostiraše još dosta nepokošene trave i neispričanih priča.

15. Juli 2017 | Edis Vejselović | Dječiji kutak | 79

Komentari: Nema komentara

Komentirajte