Menu

Marljivi radnici

Tema Dječiji kutakČitanje 5 minuta
Allahovom, dželle šanuhu, voljom svanuo je još jedan sunčani, ljetni dan. Tokom dana sva živa bića, po Zemlji rasuta, hrle u potrazi za svojom nafakom koja im je za taj dan propisana. Abdullah je žurio kući gdje ga je sa osmijehom na licu čekala majka. ''Es-selamu alejkum, draga moja majko!“ ''Ve alejkumus-selam, milo moje.“ Abdullah je otrčao do kuhinje, uzeo komad hljeba i počeo ga mrviti. Majka ga je zbunjeno gledala: ''Kuda tako žuriš, dijete moje drago? I zašto tako mrviš hljeb?“ ''Žurim, majko, nekog upoznati. Hoću da mi bude prijatelj. Nadam se da me još uvijek čeka tamo gdje sam ga jutros ostavio“, pričao je Abdullah sakupljajući mrvice hljeba u maramicu. ''Ali zašto onda nosiš te mrvice? I koga si to na putu do škole sreo?“, majka je i dalje začuđeno gledala u Abdullaha. ''Sreo sam ga jutros, nije bio sam. S njim su bila još  dvojica, vjerovatno su njegova braća. Na leđima je nosio veliki teret. Htio sam mu pomoći, i teret do njegove kuće odnijeti, ali su se sva trojica uplašila i počela bježati od mene. A ja sam morao dalje, u školu. I nisam uspio da ih nađem. Zato žurim sad, nadam se da su još na istom mjestu. Želim mu reći da sam danas u školi puno toga novog saznao o njemu.“  Abdullahova majka sad je bila zabrinuta. Uze Abdullaha za ruku: ''Pođi sa mnom. Sjedi! Nikuda ti nećeš ići, dijete moje, dok mi lijepo ne ispričaš koga si sreo. S kime to želiš biti prijatelj?! Kome si htio teret nositi? Pa ti si još dijete, nemaš ti dovoljno snage za velike terete.“ ''Draga moja majko'', poče Abdullah, ''išao sam jutros kao i svako jutro prema školi. Dok sam prolazio parkom, na glatkoj stazi ugledah tri mrava koja su išla kroz travu. Tako sićušni, a svi su na leđima nosili mrvice. Htio sam im pomoći i njihovu hranu do kuće im odnijeti. To im je, zasigurno, bilo teško. Ali, kad dotakoh jednog, ostali pobjegoše, a u travi nestade i ovaj. Vratio sam mrvicu natrag, na zemlju, u nadi da će se on vratiti po svoj plijen. Ali, nije se vraćao, a ja sam morao ići u školu.“ Majka je slušala šta Abdullah govori i smiješila se. “Razmišljao sam o mravima i shvatio sam da o njima znam vrlo malo, a i to su stvorenja koja je dragi Allah stvorio. Pitao sam učiteljicu kako mogu nešto više o mravima saznati, a ona me uputila u biblioteku. Tamo sam našao puno o raznim životinjama, pa i o mravima. Nisam mogao ni slutiti kakva su to stvorenja. Da li znaš da mrava ima preko osam hiljada različitih vrsta?! Oni žive u grupama, kolonijama, i svaka kolonija ustvari je jedna porodica. Jer svi mravi iz jedne kolonije imaju jednu majku, koja je najveća među njima. Svi su oni braća i sestre. A ima ih u jednoj koloniji možda i milion. Subhanallah! Ali oni se nikada međusobno ne prepiru niti svađaju. Svi oni vrijedno rade, svako nešto traži, a kad nađu hranu, onda nose kući – da zajedno sa ostalom braćom i sestrama podijele. Vidio sam razne fotografije tunela koje mravi pod zemljom prave. A na površini zemlje prave prelijepe građevine.“ Abdullahova majka bila je sretna što je njen dragi Abdullah pravi mali istraživač. ''Upravo je sve tako kako si i rekao. Ti si, zaista, danas saznao puno toga korisnog o mravima. A ja ću ti reći još da je u tome Allahova mudrost. Allah Uzvišeni je sve s razlogom stvorio, pa i mrave. Jedna cijela sura u Kur'anu časnom nosi ime po ovim marljivim insektima od kojih možemo puno naučiti i u svom životu primijeniti. Mravi su primjer jedne složne zajednice. Svi oni vrijedno rade i svako, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, doprinosi zajednici u kojoj živi i funkcionira. Mravi su jedan džemat. Svaki mrav je kao jedan vjernik u džematu. I tako oni svojom vrijednošću i upornošću održavaju svoj džemat i čine ga jakim i uspješnim.“
''Zato bih ja, majko moja, volio da mi mrav bude prijatelj. Jer, i naš Poslanik, alejhis-selam, savjetovao je da svoje džemate čuvamo i održavamo.“