informativniislamskičasopis
0

Monoteistički značaj telbije na hadžu

Svaki čovjek koji izgovara veličanstvene riječi telbije dužan je razmisliti o njihovom značenju da bi bio iskren u izgovaranju telbije i da riječi ne bi dolazile u kontradiktornost sa djelima. Dužan je čvrsto se prihvatiti principa tevhida i pridržavati se na način koji mu dolikuje. Mora se udaljiti od svih djela koja ruše tevhid i poništavaju ga. U svojim dovama i molbama ne smije dozivati nikog drugog mimo Allaha, ne smije se oslanjati na nekoga drugog mimo Allaha, neće tražiti pomoć, podršku i pobjedu od nekoga drugog mimo Allaha. Ukratko, svaki vid ibadeta dužan je upućivati samo Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom, u čijoj je plemenitoj ruci opskrba koju nam može dati, a i samo je On može uskratiti: “Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.  Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako malo pouku primate!” (En-Neml, 62) Kada hadžija u telbiji kaže: “La šerike leke! – Ti zaista nemaš sudruga!”, mora biti svjestan suštine širka i njegove opasnosti i pogubnosti. Dužan je pripaziti se da ne upadne u njega ili neku njegovu vrstu ili pak put koji vodi ka tome.

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Salavate i selame šaljemo Allahovom poslaniku Muhammedu, njegovoj časnoj porodici i svim plemenitim ashabima.

Iskreno obožavanje Allaha i činjenje svih ibadeta isljučivo Njemu, dželle šanuhu, koji nema sudruga, jedna je od najvećih pouka i najbitnijih poruka koje musliman nosi sa sobom nakon obavljanja hadža i posjete Allahovog Svetog hrama. Zapravo, prvi korak s kojim musliman, hadžija započinje svoj hadž jest obznana tevhida – monoteizma i udaljavanje od svih vidova širka izgovarajući telbiju: “Lebbejke-llahumme lebbejke! Lebbejke la šerike leke! Innel-hamde ven-ni‘mete leke vel-mulku! La šerike leke! – Odazivam Ti se, o Allahu, odazivam!  Odazivam Ti se, Ti doista nemaš sudruga! Zaista svaka zahvala, blagodat i vlast pripada Tebi! Ti zaista nemaš sudruga!”

Hadžija izgovara ove riječi podižući svoj glas. U isto vrijeme dok ih izgovara, svjestan je da one upućuju na dužnost izdvajanja Uzvišenog Allaha u činjenju ibadeta, tj. da se svaki ibadet upućuje samo Njemu, te na dužnost udaljavanja od svih vidova širka, idolatrije i mnogoboštva. Kao što je Allah, dželle šanuhu, jedini koji nas istinski opskrbljuje i daje nam Svoje blagodati, onda je nužno da bude i jedino božanstvo koje se obožava, slavi i veliča, jer On nema sudruga niti ikoga ravnog Sebi. U molbi – dovi niko se ne smije dozivati osim Njega, niti je dozvoljeno oslanjati se na nekoga mimo Njega, niti će se pozivati u pomoć u molbama iko drugi pored Njega. Zabranjeno je usmjeriti bilo koji ibadet ikome drugom mimo Uzvišenog Allaha.

Kao što se od roba traži da hadž obavi iskreno, samo radi Uzvišenog Allaha i Njegovog zadovoljstva, isto tako od njega se traži da svaki drugi ibadet koji čini i svaku drugu pokornost kojom se približava Allahu čini isključivo radi Uzvišenog Allaha. Shodno tome, onaj ko uputi nešto od tog ibadeta nekom drugom mimo Allaha počinio je širk prema Allahu Veličanstvenom, krenuo je putem očigledne propasti, njegova djela bit će upropaštena i Uzvišeni Allah od njega neće primiti ni farz niti nafilu.

Islam je propisao da hadžija izgovara ovu veličanstvenu telbiju dok obavlja obrede hadža. To je obznana tevhida, iskrenog ispovijedanja vjere Allahu i udaljavanje od svih vidova širka, bilo da se radi o velikom ili malom – tajnom ili javnom. Predislamski Arapi, obožavaoci kipova, kada bi obavljali hadž, u telbiji bi obznanjivali širk i poistovjećivali bi Allaha sa drugima. Govorili bi: “Lebbejke la šerike leke illa šeriken huve leke, temlikuhu ve ma meleke!Odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga, osim sudruga koji Tebi pripada Ti posjeduješ i njega i ono što on posjeduje!” Tako su kroz telbiju uz Allaha spominjali i svoja lažna božanstva, smatrajući da je Allah njihov vlasnik, na što se ukazuje u Allahovim riječima: “Većina njih ne vjeruje u Allaha a da Mu ne smatraju druge ravnim” (Jusuf, 106), tj. većina njih smatra da je Allah Istinski Stvoritelj i Opskrbitelj, Onaj koji upravlja svime, ali čine Mu širk u ibadetu obožavajući kipove koji ne posjeduju ništa i idole koji ne mogu korist pribaviti niti štetu otkloniti, niti im šta daju ili oduzimaju, odnosno, ta lažna božanstva ne mogu sama sebi pomoći, a kamoli da mogu pomoći drugima.

Ibn Džerir et-Taberi, rahmetullahi alejhi, zabilježio je od plemenitog ashaba Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Oni bi vjerovali na taj način da bi na upit: ‘Ko je stvorio nebesa?’, ‘Ko je stvorio Zemlju?’, ‘Ko je stvorio planine i brda?’, odgovarali: ‘Allah!’, a ujedno bili su mnogobošci.”

Ikrima, rahmetullahi alejhi, rekao je: “Upitaš ih o njihovom Gospodaru, o tome ko je stvorio nebesa i Zemlju, pa oni ti kažu: ‘Allah’, i eto, to je njihovo vjerovanje, a zatim odu i obožavaju nekoga drugoga mimo Njega.”

Mudžahid, rahmetullahi alejhi, rekao je: “Njihova vjera bila je da kažu: ‘Allah je naš Stvoritelj, Opskrbitelj, On nam uzima duše!’ To je njihovo vjerovanje uz širk koji čine obožavanjem drugih mimo Njega, dželle šanuhu.”

Ibn Zejd, rahmetullahi alejhi, rekao je: “Nema nikoga da ibadet upućuje nekom drugom mimo Allaha a da ujedno i ne vjeruje u Allaha i zna da je Allah njegov Gospodar, da je Allah njegov Stvoritelj i Opskrbitelj, ali Mu čini širk. Zar nisi čuo šta je Ibrahim, alejhis-selam, rekao narodu svom: ‘Zar ne vidite’, upita on, ‘one koje ste obožavali vi i preci vaši davni!? Pa, doista, svi oni su neprijatelji moji, osim Gospodara svih svjetova’ (Eš-Šuara, 75–77).”

Ibn Džerir, rahmetullahi alejhi, u komentaru ovog ajeta rekao je: “ Ibrahim, alejhis-selam, znao je da su oni ipak obožavali i Gospodara svih svjetova uz druga lažna božanstva. Pa tako, nema nikoga da čini širk a da ujedno nije vjernik u Allaha u jednom segmentu. Zar ne znaš kako su predislamski Arapi donosili telbiju: ‘Lebbejke la šerike leke, illa šeriken huve leke, temlikuhu ve ma meleke! – Odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga osim sudruga koji Tebi pripada, Ti posjeduješ i njega i ono što on posjeduje!’ Mušrici su običavali ovo izgovarati.” (Džamiul-bejan, 8/77–78)

Mnogobošci u vremenu Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovali su da je Allah njihov Stvoritelj, Opskrbitelj i Onaj u čijim je rukama njihova odredba, pa, i pored tog vjerovanja, nisu bili iskreni u činjenju ibadeta jedino Uzvišenom Allahu. Činili bi Mu širk obožavajući drveće, stijene, kipove i dr. Uzvišeni Allah detaljno je pojasnio to pitanje na mnogim mjestima u Kur’anu, kao naprimjer u ajetu: “A da ih upitaš: ‘Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?’, sigurno bi rekli: ‘Allah!’ Pa kuda se onda odmeću?” (El-Ankebut, 61)

Hafiz Ibn Kesir, rahmetullahi alejhi, u komentaru ovog ajeta kaže: “Kao što je On, dželle šanuhu, jedinstven u Svom gospodarstvu, isto tako mora da bude jedini koji se obožava. Često Uzvišeni Allah ističe da vjerovanje u Njegova svojstva gospodarstva za sobom nužno povlači vjerovanje u Njegova svojstva božanstvenosti, tj. da je On jedini bog kojem se čine svi ibadeti. Mušrici su to priznavali. U svojim telbijama govorili su: ‘Lebbejke la šerike leke, illa šeriken huve leke, temlikuhu ve ma meleke! – Odazivam Ti se, Ti nemaš sudruga osim sudruga koji Tebi pripada, Ti posjeduješ i njega i ono što on posjeduje!’” (Ibn Kesir, Tefsir, 6/301)

Na osnovu spomenutog vidimo da priznavanje i vjerovanje da je Uzvišeni Allah jedini Istinski Stvoritelj i Opskrbitelj, Onaj koji daje blagodati i upravlja Svojim robovima, nije dovoljno da bi tevhid bio ispravan, niti je dovoljno da bi čovjeka spasilo vječne kazne na Sudnjem danu, sve dok ne bude, uz to vjerovanje, sve ibadete i sve pokornosti usmjerio samo Allahu, Jedinom, iskreno Mu ispovijedajući vjeru i obožavajući samo Njega, dželle šanuhu. To što neko vjeruje da je Allah jedini Istinski Bog i Gospodar nema vrijednost kod Allaha sve dok svaki vid ibadeta ne uputi samo Njemu. Ne smije uzdizati nikoga od stvorenja na Njegov stepen, ne smije poistovjećivati Njegove robove sa Njim, dželle šanuhu. Ne smije upućivati dove ikome drugom mimo Njega i ne smije se oslanjati srcem na nekoga drugoga. Bilo šta od ibadeta, makar bilo nešto neprimjetno i neznatno, ne smije usmjeriti nikome osim Uzvišenom Allahu, jer Onaj ko je jedinstven u stvaranju mora se izdvojiti od drugih u obožavanju i sve vrste ibadeta uputiti samo Njemu.

Uzvišeni Allah, obraćajući se onima koji Mu čine širk u ibadetu, a znaju da je On njihov Stvoritelj i Opskrbitelj, kazao je: “…pa nemojte Allahu pripisivati druge ravnim, a vi znate!” (El-Bekara, 22). Ibn Abbas, radijallahu anhu, pojašnjava: “Tj. nemojte činiti Allahu širk pripisujući Mu druge ravnim, a oni vam ne mogu koristiti niti štetiti, a već znate da nemate drugog boga koji vas opskrbljuje i znate da je monoteizam kojem vas poziva Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, istina u koju nema sumnje”, a Katade, rahmetullahi alejhi, nadovezuje se: “Dobro znate da je Allah stvorio i vas, i nebesa i Zemlju, pa opet Mu pripisujete druge ravnim.” (Ibn Džerir, Tefsir, 1/164)

Zaista je islamskom ummetu data neizmjerna blagodat koja se ogleda u upućivanju na spoznaju Allahove jednoće u gospodarstvu, činjenju ibadeta i Njegovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima. Velika je blagodat prema njima što je telbija koju izgovaraju zasnovana na čistom monoteizmu, nakon što su drugi izgovarali telbiju koja je bila zasnovana na širku. Neka je neizmjerna zahvala Uzvišenom Allahu na blagodati upute i Pravog puta, onako kako Njemu dolikuje!

Plemeniti ashab Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, Oproštajni hadž Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “On, sallallahu alejhi ve sellem, donio je telbiju izgovarajući riječi tevhida: ‘Lebbejke-llahumme lebbejke, odazivam; lebbejke la šerike leke; innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulku; la šerike leke! – Odazivam Ti se, o Allahu, odazivam!  Odazivam Ti se, Ti doista nemaš sudruga! Zaista svaka zahvala, blagodat i vlast pripadaju Tebi! Ti zaista nemaš sudruga!” (Muslim, br. 1218)

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, Resulullahovu telbiju je nazvao telbijom tevhida, jer sadrži iskreno ispovijedanje vjere samo Allahu i udaljavanje od širka, što upućuje na to da ovi izrazi koji se spominju u telbiji nisu obične riječi koje se izgovaraju bez nekog posebnog značenja. Naprotiv, one imaju veličanstvena značenja i duboke poruke. To je duh vjere, njen temelj i osnova na kojem je sagrađena.

Svaki čovjek koji izgovara ove veličanstvene riječi dužan je razmisliti o njihovom značenju da bi bio iskren u izgovaranju telbije i da riječi ne bi dolazile u kontradiktornost sa djelima. Dužan je čvrsto se prihvatiti principa tevhida i pridržavati se na način koji mu dolikuje. Mora se udaljiti od svih djela koja ruše tevhid i poništavaju ga. U svojim dovama i molbama ne smije dozivati nikog drugog mimo Allaha, ne smije se oslanjati na nekoga drugog mimo Allaha, neće tražiti pomoć, podršku i pobjedu od nekoga drugog mimo Allaha. Ukratko, svaki vid ibadeta dužan je upućivati samo Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom, u čijoj je plemenitoj ruci opskrba koju nam može dati, a i samo je On može uskratiti: “Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja.  Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako malo pouku primate!” (En-Neml, 62)

Kada hadžija u telbiji kaže: “La šerike leke! – Ti zaista nemaš sudruga!”, mora biti svjestan suštine širka i njegove opasnosti i pogubnosti. Dužan je pripaziti se da ne upadne u njega ili neku njegovu vrstu ili pak put koji vodi ka tome. To je najveći grijeh koji se može počiniti prema Allahu i nikome neće biti oprošten osim ako se iskreno pokaje: “Allah neće oprostiti da Mu se učini širk, a oprostit će manje grijehe od toga kome On hoće. A onaj ko Allahu učini širk učinio je grijeh veliki” (En-Nisa, 48); “Onaj ko učini Allahu širk, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo bit će Džehennem, a zulumćarima neće niko pomoći” (El-Maida, 72); “A tebi, i onima prije tebe, objavljeno je: ‘Ako učiniš širk, tvoja će djela, sigurno, biti poništena, a ti ćeš biti od onih koji su propali.’ Nego, Allaha jedino obožavaj i budi od zahvalnih!” (Ez-Zumer, 65–66) Zaista je mnogo kur’anskih ajeta u kojima Allah upozorava Svoje robove na širk i ističe njegovu opasnost i loš završetak onih koji ga budu činili na dunjaluku i na ahiretu.

Širk je najveća nepravda. Njegova suština je omalovažavanje Gospodara svih svjetova, usmjeravanje nekog ibadeta, koji je isključivo pravo Uzvišenog Allaha, nekome drugome i poređenje Allaha sa Njegovim robovima. Širk je suprotan glavnom cilju stvaranja stvorenja i narušava ga sa svih strana. To je krajnji vid prkosa Allahu i odbijanja pokornosti i poniznosti Njemu, dželle šanuhu. Na taj način Stvoritelj se poredi sa stvorenjem, da nas Allah sačuva. Kako je moguće da poredimo onog ko ne posjeduje štetu, niti korist, niti smrt, niti život, niti proživljenje, niti li nešto manje od toga, sa Onim kome pripadaju sva stvorenja, sva vlast, u čijim je rukama sav hajr i kome se sve na kraju vraća!? U Njegovim rukama je povez svih dešavanja i Njemu se sve vraća! Ono što On želi, to biva, a ono što On ne želi, to ne biva. Niko nije u stanju uskratiti ono što On dadne, niti je neko u stanju dati ono što On uskrati. Ako Svojim robovima otvori vrata milosti, niko ih ne može zatvoriti, a ako ih On zatvori, nema onog ko će ih otvoriti.

Svaki musliman dužan je strahovati od upadanja u širk najžešćim strahom. Ibrahim, alejhis-selam, Allahov poslanik i miljenik, govorio je u dovi: “…sačuvaj mene i sinove moje da obožavamo kipove; jer oni su, Gospodaru moj, mnoge ljude u zabludu odveli” (Ibrahim, 35–36). Vidimo kako se Ibrahim, alejhis-selam, bojao širka i molio svoga Gospodara da sačuva njega i njegove potomke od toga da ih obožavaju. Ako je Ibrahim, alejhis-selam, prvak svih monoteista, molio Allaha da ga sačuva širka, šta onda reći za druge mimo njega!? S tim u vezi, Ibrahim et-Tejmi, rahmetullahi alejhi, govorio je: “A ko je to onda siguran od nedaća nakon Ibrahima, alejhis-selam!?” (Ibn Džerir, Tefsir, 8/228)

Stoga, musliman je dužan spoznati šta je to širk, koje su to njegove vrste i koji su putevi koji vode ka njemu, a sve to da bi sebe sačuvao upadanja u širk. Huzejfa b. Jeman, radijallahu anhu, kaže: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o dobru, a ja sam ga pitao o zlu bojeći se da me ne zadesi.” (Buhari, br. 3606; i Muslim, br. 1847) Onaj ko ne poznaje osim dobro, može ga zadesiti zlo a da i ne zna, pa će ili upasti u njega ili mu se neće suprotstaviti na isti način kao onaj ko zna da je zlo.

Udaljavanje od širka i iskreno ispovijedanje vjere Allahu temelj je na kojem je zasnovan svaki ibadet kojim se rob približava Allahu, svejedno radilo se o hadžu ili drugim ibadetima. U tom smislu objavljeni su ajeti o hadžu: “I oglasi ljudima hadž! – dolazit će ti pješke i na devama iznurenim; dolazit će iz mjestā dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog tevafe. Eto toliko! A ko poštuje Allahove svetinje, uživat će milost Gospodara svoga – a dozvoljena vam je stoka, osim one o kojoj vam je rečeno – pa budite što dalje od kipova poganih i izbjegavajte što više lažni govor, budite iskreno Allahu odani, i nemojte Mu činiti širk! A onaj ko bude činio Allahu širk – bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.” (El-Hadždž, 27–31) Vidimo kako je Allah upozorio na širk u nizu ajeta koji govore o propisima hadža, te je naredio da se udaljimo što dalje od širka i pojasnio njegove kobne posljedice. Neposredno prije ovih ajeta naredio je Svom poslaniku Ibrahimu, alejhis-selam, da očisti Sveti hram nakon što mu je pokazao njegovo mjesto, pa mu je na prvo zabranio činjenje širka: “I kada smo kao pribježište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo: ‘Ne čini Mi širk, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će oko njega tavafiti, koji će namaz klanjati, i koji će na ruku i sedždu padati.’” (El-Hadždž, 26)

Molim Allaha da nas sačuva od širka i njegovih kobnih posljedica i da nam podari da Mu iskreno ispovijedamo vjeru svojim riječima i djelima!

(Izvor: Min medresitil-hadž)

 

Autor: Prof. dr. Abdurrezzak el-Bedr

Preveo i prilagodio: Mr. hfz. Amir I. Smajić

26. Oktobar 2016 | hfz. mr. Amir Smajić, prof. | Akida | 74

Komentari: Nema komentara

Komentirajte