informativniislamskičasopis
0

Most koji spaja ovosvjetske blagodati i posvećenost vjeri

U današnjem vremenu mnogi ljudi pogrešno razumiju odnose na relaciji vjera i dunjaluk, smatrajući da se vjersko i svjetovno nikako ne mogu sastaviti u jednom srcu, odnosno da dunjaluk isključuje vjeru i da osobe koje sudjeluju u nekim svjetovnim sferama ne mogu i ne trebaju imati doticaja s vjerom ili, pak, da za osobe posvećene vjeri nema mjesta za uživanje u ovosvjetskim blagodatima i da ih se moraju odreći. Oba ova mišljenja predstavljaju krajnosti, a ispravno razumijevanje jeste ono koje se nalazi između ovoga dvoga, bez pretjerivanja i popuštanja, jer su oba ova puta pokuđena u našoj vjeri i tome nas ona ne uči. Vjera islam je vjera sredine i to je njen simbol i simbol cjelokupnog islamskog ummeta. Kaže Uzvišeni: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143) Ova središnjost obuhvata vjerovanje, obrede, međusobne odnose, ljubav, mržnju i sve ostale aspekte života.

Onaj ko razmišlja o ajetima iz Kur’ana, naći će u Njegovim naredbama središnjost kada je u pitanju odnos prema dunjaluku i ahiretu: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu...” (El-Kasas, 77)


Allah, subhanehu ve te‘ala, pokazao je na koji način treba da čine dovu oni koji idu ovim središnjim putem: “A ima onih koji govore: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu. I sačuvaj nas patnje u Ognju.’” (El-Bekara, 201)

Od ljepote Kur’ana jeste i to što riječ “dun’ja” spominje isti broj puta zajedno sa riječju “ahiret”, u čemu se nalazi znak za one koji su pametni da trebaju da vagaju između toga i da se ne priklone jednom nauštrb drugog.

Što se tiče Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, njegove su smjernice također sredina i nema priklanjanja dunjaluku niti potpunog udaljavanja od njega. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u nekim je hadisima pohvalio dunjaluk, a u nekim pokudio, a sve zbog toga da bi se naše duše našle na sredini u odnosu prema ovim stranama, a i zbog njegove sposobnosti dostavljanja poslanice.

U jednom hadisu spojio je i ukazao na oba značenja za dunjaluk, pa tako bilježi imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je dunjaluk sladak i zelen, a doista vas je Allah na njemu učinio namjesnicima da vidi kako ćete na njemu postupati, pa čuvajte se dunjaluka i čuvajte se žena, jer je prva smutnja među Benu Israilom bila sa ženama!”

Da ovaj dunjaluk nosi neke druge karakteristike, Allah ne bi ukorio one koji zabranjuju uživanje u njegovim blagodatima u okvirima lijepog i dozvoljenog, a što će ujedno biti i opskrba džennetlijama na ahiretu, uz razliku u vrstama i ukusu. Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvori, i ukusna jela?’ Reci: ‘Ona su za vjernike na ovome svijetu, na onom svijetu su samo za njih...’” (El-A‘raf, 32)

Da ovaj svijet ima samo značenje nereda i razaranja, ne bi nam Allah, dželle šanuhu, naredio da njegovu zemlju obrađujemo za svaku dobrobit. Kaže Uzvišeni: “On vas od zemlje stvara i daje vam da živite na njoj...” (Hud, 61)

Središnjost u ophođenju prema dunjaluku i ahiretu dolazi do izražaja u slučaju trojice ljudi koji su došli da pitaju o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, ibadetu, kako bi ga slijedili. Bilježe Buhari i Muslim u Sahihima u hadisu koji bilježi Enes b. Malik da je rekao: “Došla su trojica u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da pitaju o njegovom ibadetu, kada su bili obaviješteni, to im se učini kao malo, pa rekoše: ‘Gdje smo mi u odnosu na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, njemu su oprošteni svi grijesi.’ Zatim jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno svake noći klanjati!’, a drugi reče: ‘Ja ću cijelo vrijeme postiti i neću mrsiti!’, a zadnji reče: ‘Ja ću se udaljiti od žena i neću se ženiti!’ Zatim im dođe Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i reče: ‘Jeste li vi rekli to i to? Tako mi Allaha, ja sam najbogobojazniji od vas, ali ja postim i mrsim, klanjam i spavam i ženim se. Ko ne želi moj sunnet, ne pripada meni!’”

Bilježi Muslim u Sahihu hadis od Abdullaha b. Mesuda u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Propali su mutantiun”, tj. oni koji tovare na sebe više nego što mogu ponijeti i otežavaju ondje gdje ne treba bilo to u dunjalučkom ili ahiretskom smislu.

Kaže imam Ibn Kajjim, rahimehullah: “Šerijat je sav pravda, milost i korist, pa svako pitanje koje izađe iz pravednosti u nepravdu, iz milosti u ono što je njoj suprotno, iz koristi u štetu, to nije od šerijata.”

Podsticanje na rad dokaz je središnjeg puta

Na desetine mjesta u Kur’anu, Allah, dželle šanuhu, uspoređuje iman sa dobrim djelima i one koji to posjeduju opisuje najljepšim opisom:

One koji budu vjerovali i dobra djela činili, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio, čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje rijeke teku, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!” (El-Kehf, 30–31) Ovdje se dobra djela ne ograničavaju samo na ibadete, nego obuhvata sva dunjalučka i ahiretska dobra djela.

Allah, dželle šanuhu, naređuje rad uopćeno: “I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.’” (Et-Tevba, 105) Pa ko može ovu naredbu svesti samo na dunjalučki rad, ili samo na ahiretski rad? Naredba se odnosi na oboje. Od Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se, a neki kažu da je rekao Abdullah b. Mesud: “Ja doista mrzim da musliman bude besposlen, slobodan, ne radeći ni za ovaj ni za onaj svijet.”

Rad i ibadet međusobno se prožimaju

Kao što je Allah naredio Svojim robovima da obavljaju ibadete, u isto vrijeme im je naredio i traženje opskrbe. Kaže Uzvišeni: “A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” (El-Džumua, 10) Ovdje se spominje razilaženje po zemlji zbog skupljanja opskrbe odmah nakon obavljenog namaza i da se Allah mnogo spominje, i ovo je usmjerenje od Allaha, dželle šanuhu, robovima kako da traže halal opskrbu, imajući u vidu da ih Allah vidi i prati. Također, preporučuje se spominjanje Allaha u toku obavljanja posla i u svakom stanju jer je to dokaz uspjeha na dunjaluku i ahiretu.

U ovome je dokaz i znak da ovakav pristup u životu jednog muslimana u domenu rada i djelovanja za ovaj i onaj svijet dovodi do toga da on svoj rad dovede, koliko je moguće, do savršenstva i to ga dovodi do spasa i sreće.

Kada je u pitanju hadž, kaže Uzvišeni: “Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete...” (El-Bekara, 198) Komentatori Kur’ana kažu da ovdje riječ fadl znači kupovinu i prodaju, tj. trgovinu i druge dunjalučke dozvoljene stvari. Pa, razmisli, Allah ti se smilovao, o ovom odnosu prema dunjaluku. Kako li je lijepa ova naša vjera!

Kada je u pitanju ramazan, kaže Allah, dželle šanuhu: “Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa ženama, one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća...”, i u istom ajetu Uzvišeni kaže: “Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore...“ (El-Bekara, 187) Dakle odnos sa ženama, jelo i piće sastavni je dio ovodunjalučkih poslova koje musliman radi nakon ibadeta posta i to mu nije uskraćeno, nego su to djela koja prate ibadet, dakle, nema isposništva u islamu niti neprekidnog posta. Allah, dželle šanuhu, ukorio je one koji su bili prije nas jer su skrenuli od sredine u ibadetu. Kaže Uzvišeni: “...dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu kako bi trebalo...” (El-Hadid, 27) Allah, subhanehu ve te‘ala, naredio je zekat onima koji su u mogućnosti dati, iz razloga da bi se život među ljudima donekle izjednačio i kako ne bi sav imetak bio u rukama jedne male grupe ljudi, već da cirkulira među svima. Ali ovo ne uklanja različitosti i mogućnosti kod ljudi, nego se javlja zbližavanje među njima. Kaže Allah, dželle šanuhu: “...da ne bi prelazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših...” (El-Hašr, 7)

Bogatstvo se ne suprotstavlja takvaluku – bogobojaznosti

Nema smetnje da musliman ima olakšan život, a da u isto vrijeme bude dobar i bogobojazan. Životopis ashaba kazuje da su neki od njih obradovani Džennetom u vremenu kada su bili među najbogatijim u svom mjestu.

Nije nam nepoznat položaj Osmana b. Affana, radijallahu anhu, koji je potrošio većinu svog imetka na Allahovom putu, što ukazuje na to da je bio bogat. On je opremio trećinu vojske u Pohodu na Tebuk, kupio je bunar Ruma i učinio ga sadakom za muslimane, oslobodio mnoštvo robova, kupio trgovačku karavanu za dvostruki iznos i podijelio je muslimanima i učinio još mnogo drugog dobra.

Isto tako, Abdurrahman b. Avf, radijallahu anhu, za kojeg se prenosi da je svaki njegov sin naslijedio od njega po milion zlatnih dinara.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, kojeg niko nikada nije pretekao u sadaki i dobrom djelu, a isto takvo stanje bilo je i sa Sa‘dom b. Ebu Vekkasom, Talhom b. Ubejdullahom, Zubejrom b. Avvamom i sa svih deset ashaba obradovanih Džennetom, Allah bio zadovoljan njima.

Dunjaluk je bio u njihovim rukama: oni su posjedovali dunjaluk, a nije imetak njih posjedovao. Dakle, bogobojaznost nije suprotna bogatstvu, čak je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio da je bolje ostaviti nasljednike u boljem materijalnom stanju, ako je to moguće, nego ih ostaviti siromašnima. Bilježe Buhari i Muslim hadis od Sa‘da b. Ebu Vekkasa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostaviti nasljednike bogatim bolje je nego da ostanu ovisni o ljudima.”

Mi ne razumijemo dovoljno središnjost po pitanju naše vjere i dunjaluka, pa neki od nas vide dunjaluk kao najvećeg šejtana kojem ne želi da se približi i vidiš kako je neodgojen, namrgođen, prepušta se ljenčarenju i odmaranju, pravdajući se da spominje Allaha, ostavlja posao i privređivanje i postaje ovisan o drugima.

Drugi je sušta suprotnost, njemu je dunjaluk važniji od oca, majke i djece, ne mari kako će ga sakupiti, da li halalom ili haramom, obožava dinar i dirhem, žalosti se kad ga izgubi, a raduje se kad ga dobije. Ovakav je, nema sumnje, miskin i siromah.

Doista dunjaluk kojem treba da teže razumom obdareni jeste onaj kojim se gradi ova zemlja, čuva čast, širi lijepo ponašanje i koji svog vlasnika dovodi do potpune sreće. Kaže Uzvišeni: “Allah će vjernika postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi što hoće.” (Ibrahim, 27)

Gospodaru, podari nam dobro ovog svijeta i dobro onoga svijeta i sačuvaj nas patnje u Vatri! Amin! 

6. Juli 2015 | Nazif Subašić | 67

Komentari: Nema komentara

Komentirajte