informativniislamskičasopis
0

Moždana smrt i skidanje aparata za oživljavanje

Od znakova moždane smrti su: potpuno gubljenje svijesti, nekretanje, prestanak disanja, nepostojanje nadražajnih refleksa, nepostojanje strujnog potencijala na snimku mozga na način poznat ljekarima. Kada se pojave ovi simptomi povređenu osobu smjeste u sobu za oživljavanje i stavljaju joj aparate za oživljavanje. Ovdje se postavlja pitanje: da li je dozvoljeno, nakon što se potvrdi da je pacijent doživio moždanu smrt, da mu se skinu aparati? Da li je dozvoljeno uzeti neki organ, poput srca, dok je umrli moždanom smrću pod aparatima i presaditi ga na neku živu osobu?

U sklopu teme o moždanoj smrti biće obrađene, uz Allahovu pomoć, tri mes’ele (pitanja):
Prva mes’ela: znaci smrti kod fakiha i savremenih znanstvenika medicine;
Druga mes’ela: da li je moždana smrt završetak ljudskog života?
Treća mes’ela: skidanje aparata za oživljavanje sa osobe koja je doživjela moždanu smrt.
Na pitanje zašto je bitno je li moždana smrt kraj života ili ne i koja je korist za jednog muslimana da zna propis tog pitanja, odgovor je: Mnoštvo šerijatskih propisa vezanih za smrt muslimana čine ovo pitanje vrlo bitnim, neki od tih propisa su:
Sa strane ibadeta:
● požuriti sa spremanjem dženaze,
● kupanje, oblačenje ćefina, klanjanje dženaze,
● kopanje kabura, ispraćanje dženaze i ukopavanje
Sa strane međuljudskih postupaka:
● vraćanje dugova,
● izvršenje vesijeta,
● podjela imetka nasljednicima,
● prestanak obaveze opskrbljavanja onih koji su pod njegovim skrbništvom,
● prekidanje bračnih odnosa i početak ‘iddeta,
● prekid punomoći i slično. (Džami’u-l-fetava et-tibijje, 435-437.)

Definicija smrti kod fakiha

Smrt u arapskom jeziku znači nestanak snage u nečemu i ono što je suprotno životu. (Mekajisu-l-lugati, 5/283.) Definicija smrti kod fakiha: smrt je da duša napusti tijelo, i skoro da su se na toj definiciji složili. (Er-Ruh, 70; Fethul-kadir, 11/346; Keššeful-kinna’, 5/504.) Ovo značenje je došlo u hadisu kojeg prenosi Sevban, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čija duša napusti tijelo, a on bude čist od tri stvari, ući će u Džennet: oholosti, krađe plijena i duga.” (Bilježi ga Tirmizi, umjesto “oholosti” riječ “blago”, 1573; Ibn Madže, 2413; Ahmed, 21330; Bejheki, 8764; Darimi, 2647; a Šejh Albani je ocijenio hadis vjerodostojnim u Es-Silsilti es-sahiha, 2785.)

Znaci smrti kod fakiha

Kada govore o znacima smrti, fakihi se oslanjaju na posmatranje stvarnosti i vanjskih znakova, a ne šerijatskih dokaza. U tekstovima Kur’ana i sunneta su pojašnjeni propisi vezani za smrt i suštinu smrti, međutim, nije nam došao opis znakova smrti osim oštro gledanje, kao što je došlo u hadisu. Znakove koje spominju fakihi mogu se rezimirati u sljedećem:
● prestanak disanja;
● opuštenost stopala nakon što su bila uspravna;
● odvajanje šaka od laktova;
● iskrivljenost nosa;
● uvučenost sljepoočica;
● opuštenost kože lica;
● oštrina pogleda;
● hladnoća tijela
● razdvajanje usni tako da se ne poklapaju;
● odsutnost zjenica. (Hašijetu Ibn ‘Abidin, 1/189; Muhtesaru-Halil, 1/37; Revdatu-t-talibin, 1/612; i El-Mugni, 3/366-367.)
Da li se ovi znakovi smrti koje spominju fakihi smatraju znakovima smrti i u savremenoj medicini, odgovara dr. Usame ibn Muhammed El-Medeni, savjetnik za islamsku medicinu u centralnoj bolnici u Demmamu (u Saudijskoj Arabiji). On kaže da se neki od ovih znakova smatraju i u savremenoj medicini znakovima smrti, jer se dešavaju svim umrlim, poput: prestanaka disanja, razdvajanje usni tako da se ne poklapaju, opuštenost stopala nakon što su bila uspravna. A odvajanje šaka od laktova, uvučenost sljepoočica i opuštenost kože lica su primjeri mišićne mlitavosti koja se desi odmah poslije smrti. Dok za iskrivljenost nosa i odsutnost zjenica kaže da su neprecizni kao znaci smrti. (Ahkamu nakli e’adai-l-insani fil fikhil islami, 164.)

Znaci smrti kod savremenih znanstvenika medicine

Znak po kome mnogi naučnici medicine zaključuju da je osoba umrla je moždana smrt.
Povijest moždane smrti: [Fikhu-n-nevazil (1/210-236).] Prvi ko je upozorio na ovu temu je grupa francuskih medicinskih znanstvenika 1959.g., zatim se o tom pitanju govorilo na univerzitetu Harvard u Americi 1967.g. Zatim su održavane konferencije, naučni skupovi, simpoziji,… Poslije toga se u Britaniji sastala komisija formirana iz kraljevskih fakulteta i postavila norme za ono što se zove moždana smrt. [El-Mesailu-t-tibbije vel muamelatul malijel muasre (17).]
Sastav mozga:
Mozak se sastoji iz tri dijela:
● Veliki mozak: koji je centar za razmišljanje, memoriju i osjet;
● Mali mozak: njegova funkcija je da održava ravnotežu tijela;
● Srednji mozak: koji je centar za regulisanje disanja, upravlja radom srca i krvotoka.
Značenje moždane smrti: Naučnici medicine imaju dva mišljenja o značenju moždane smrti:
● Prvo mišljenje je da je moždana smrt prestanak rada svih funkcija mozga (malog, valikog i srednjeg mozga) bez povratka - ovo je stav naučnika američke škole.
● Drugo mišljenje je da je moždana smrt prestanak rada funkcija srednjeg mozga bez povratka - ovo zastupaju naučnici britanske škole. [T’ariful-mevt fi-d-dini-l-islami, d. Safvet Hasen Lutfi (22).]
Ako prestane raditi veliki ili mali mozak, čovjek može da živi posebnim životom kojeg nazivaju biljni život. Međutim, prestanak rada srednjeg mozga je završetak ljudskog života kod većine naučnika medicine na Zapadu. Dok druga skupina naučnika ne priznaje da je moždana smrt kraj ljudskog života. U većini slučajeva moždanu smrt uzrokuju saobraćajne nesreće sa autima, vozovima i avionima, gdje dolazi do oštećenja srednjeg mozga ili unutrašnjeg krvarenja.
Znaci moždane smrti:
● potpuno gubljenje svijesti;
● nekretanje;
● prestanak disanja;
● nepostojanje nadražajnih refleksa;
● nepostojanje strujnog potencijala na snimku mozga na način poznat ljekarima.

Da li je moždana smrt završetak ljudskog života?

Tri su mišljenja kod savremenih islamskih učenjaka po ovom pitanju:
Prvo mišljenje: Moždana smrt nije završetak ljudskog života. Ovo je stav Udruženja velikih učenjaka iz Saudijske Arabije (Karar broj 181, 12/4/1417 hidžretske.), Kolegija islamskog prava pri Rabiti (Kararatu-l-medžme’i li-d-devreti-l-‘ašireti u Mekki 24/2/1408 hidžretske, str.21.), Komisije za fetve pri ministarstvu vakufa iz Kuvajta [Medželletu medžme’il fikhil islami, broj 3 (2/665-666).], Kolegija islamskih istraživanja iz Egipta, i većine savremenih učenjaka: Bin Baza, Bekra ebu Zejda [Fikhun-nevazil (233).], Abdullaha Nesif, Muhammeda el-Muhtar es-Selami [Bahs fi Medželleti medžme’il fikhil islami, broj 3 (2/687).], Abdul-kadira ibn Muhammed el-‘Amari [Bahs fi Medželleti medžme’il fikhil islami, broj 3 (2/720).], Tevfika el-Vadi’ija [Bahs fi Medželleti medžme’il fikhil islami, broj 3 (2/710).]. Dokazuju svoj stav sljedećim:
● Većina ljekara nisu potpuno ubijeđeni da je duša napustila tijelo umrlog moždanom smrću.
● Takođe, većina ljekara smatra da umrli moždanom smrću nije došao u fazu potpune smrti, te da se nad njim ne mogu primjeniti šerijatski propisi umrlog.
● Fikhsko pravilo: sumnja ne potiskuje ubjeđenje, ubjeđeni smo da je on živ a sumnjamo u njegovu smrt.
● Stvarnost je potvrdila da su mnogi koji su umrli moždanom smrću vratili se normalnom životu.
Drugo mišljenje: Onaj koji umre moždanom smrću okrenuo je leđa životu i postao je podoban da se na njemu primjene neki propisi smrti. Ovo je oporuka Konferencije o islamskoj medicini održane u Kuvajtu 1405 hidžretske [Medželletu medžme’il fikhil islami, Tevsijatul mu’temeril islami, broj 3 (2/729).].
Dokaz: Kijas (analogija) umrlog moždanom smrću na “pokrete zaklane” životinje. Tj. kada zločinac izvrši zločin nad nekom osobom tako da je ostavi u veoma opasnom stanju, zatim dođe drugi zločinac i dokrajči tu osobu, ubicom se smatra prvi. Jer fakihi nisu smatrali pokrete zaklane životinje dokazom da je živa.
Odgovor: Fakihi gledaju u kakvom je stanju žrtva prije nego li je drugi zločinac dokrajči, pa ako je došao u stanje da je izgubio svaki osjećaj i svaki voljni pokret bez povratka, smatraju da je prvi zločinac ubica koji zaslužuje odmazdu (smrt) a drugi se kažnjava blažom kaznom. Imajući u vidu gore spomenuto, može se reći da je ovaj kijas (upoređivanje umrlog moždanom smrću sa “pokretima zaklane” životinje) neprihvatljiv, jer je život umrlog moždanom smrću stabilan, njegovo srce, krvotok i većina organa još uvijek rade. Sa druge strane, kao što pojašnjava Ibn Tejmije, ono u čemu ima života živo je pa makar bili sigurni da će umrijeti nakon određenog vremena, kao što je bio slučaj sa Omerom, radijallahu anhu, znao je da će umrijeti a opet je klanjao i dao vesijet. Takođe, mnogi ashabi su za zaklanu životinju koja mrdne repom, trepne okom, ili trzne nogom davali fetvu da joj je meso halal, i nisu uslovljavali da njeni pokreti budi veći od pokreta zaklane životinje, jer pokret je dokaz života [Medžmu’u-l-fetava (35/238).].
Oporuka sa Konferencije ne sadrži u sebi konkretan odgovor na suštinsko pitanje: je li umrli moždanom smrću mrtav ili živ, iako se može razumjeti iz konteksta da ga ne smatraju mrtvim. A čovjek ili je živ ili mrtav, nema treće solucije.
Treće mišljenje: Moždana smrt je kraj ljudskog života. Ovo je stav Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije [Medželletu medžme’il fikhil islami, broj 4 (1/462).], dr. Šejha Muhammeda Nju’ajm Jasina [Bahs fi Medželletu medžme’il fikhil islami, broj 3 (2/657).] i Muhammeda ibn Džubejra [Kararatu medžme’a li-d-devretil ‘ašireti u Mekki 24/2/1408 hidžretske, str.22.]. Dokazi ovog mišljenja:
● Čovjekova duša je vezana za mozak postojanjem i nepostojanjem, pa ako mu je mozak zdrav čovjek je živ, a ako se poremeti duša napusti tijelo.
● Kijas (analogija) umrlog moždanom smrću na “pokrete zaklane” životinje, o čemu je već bilo govora.
Radžih (odabrano) mišljenje: prvo mišljenje, tj. da moždana smrt nije završetak ljudskog života, jer dokazi druga dva mišljenja su podložna kritici nakon čega gube svoju snagu. A Allah zna najbolje.
Napomena: imajući u vidu da se umrli moždanom smrću smatra živim, nije dozvoljeno otvaranje njegova tijela i vađenje organa dok je pod aparatima, jer se to smatra zločinom kojim se zaslužuje odmazda. Dozvoljeno uzeti njegove organe nakon što mu se skinu aparati i utvrdi da je šerijatski umro.

Skidanje aparata za oživljavanje sa osobe koja je doživjela moždanu smrt

Prethodno smo spomenuli da su znakovi moždane smrti: potpuno gubljenje svijesti, nekretanje, prestanak disanja, nepostojanje nadražajnih refleksa, nepostojanje strujnog potencijala na snimku mozga na način poznat ljekarima. Kada se pojave ovi simptomi povređenu osobu smjeste u sobu za oživljavanje i stavljaju joj aparate za oživljavanje. Ovdje se postavlja pitanje da li je dozvoljeno, nakon što se potvrdi da je pacijent doživio moždanu smrt da mu se skinu aparati? Da li je dozvoljeno uzeti neki organ, poput srca, dok je umrli moždanom smrću pod aparatima, i presaditi ga na neku živu osobu? Prije negoli navedemo stavove uleme, potrebno je da odredimo tačku u kojoj su se razišli učenjaci, shodno stanju pacijenta:
Prvo stanje: Ako srednji mozak radi nije dozvoljeno skidanje aparata za oživljavanje, jer se ne smatra da je umro moždanom smrću jer je u stanju da diše, krvotok mu radi i još uvijek mu srce kuca.
Drugo stanje: Kada srce potpuno prestane raditi, zaustavi se disanje, neprimajući i nereagujući na medicinske aparate, i počne srednji mozak da se raspada, dozvoljeno je skinuti aparate.
Treće stanje: Ako je umro moždanom smrću, tj. prestao mu raditi srednji mozak i stavljeni su mu aparati za oživljavanje, da li je dozvoljeno skinuti aparate?
Razišli su se savremeni učenjaci na dva mišljenja:
Prvo mišljenje: nije dozvoljeno. Ovo je stav velikog broja učenjaka među kojima je i Šejh Bin Baz. Svoje mišljenje podupiru sljedećim dokazima:
● Ajeti koji zabranjuju ubijanje ljudi koje je Allah zabranio ubiti, poput riječi Uzvišenog: “Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim ako to pravda zahtijeva“. (Prijevod značenja El-En’am, 151.)
● Došao je Šerijat da zaštiti pet nužnih stvari: vjeru, život, potomstvo, pamet i imetak, bez kojih se remeti sistem ljudskog života na dunjaluku, a dizanje aparata je oprečno ovoj zaštiti.
● Veliki troškovi aparata za oživljavanje nisu opravdanje za ubistvo čovjeka.
● Moždana smrt nije završetak ljudskog života, takođe, pacijent se još uvijek broji među živima, zato skidanje aparata predstavlja zločin nad pacijentom.
Drugo mišljenje: dozvoljeno je skinuti aparate sa umrlog moždanom smrću koji ne diše prirodnim disanjem nego uz pomoć aparata. I ovo mišljenje zastupa velik broj savremenih učenjaka [Medželletu medžme’il fikhil islamil, broj 3 (2/483 i 714).]: Kolegij islamskog prava pri Rabiti, Kolegij islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije, Evropsko vijeće za fetve, Bekr ebu Zejd, Muhammed el-Muhtar es-Selami i Tevfik el-Vadi’ija. Dokazi ovog mišljenja:
● Bolesnik ovog tipa nema potrebe za ostajanjem aparata, jer on nema nikakve koristi od toga s obzirom da mu se stanje ne može poboljšati.
● Ovi aparati mu produžavaju smrtne bolove i agoniju.
● Aparati i sobe za intezivnu njegu zahtijevaju ogromne troškove, zato je spašavanje života ljudi koji nisu doživjeli moždanu smrt preče od umrlog moždanom smrću od čijeg ostanka pod aparatima i u toj sobi nema nikakve koristi koliko god potrajalo, jer stanje mu je beznadežno.
● Stavljeni aparati na umrlog moždanom smrću spada u liječenje, a liječenje je dozvoljeno a nije vadžib. Od dokaza da liječenje nije vadžib:
1. Hadis o crnkinji koja je došla Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, i obavijestila ga da ima napade od džinna, pa joj je ponudio da dovi za nju da ozdravi ili da sabura i ući će u Džennet, a ona je izabrala sabur i Džennet. [Bilježi ga Buharija (5652).]
2. Hadis o ‘Urenijinama koji su došli Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, u Medinu, pa su osjećali odvratnost prema Medini zbog bolesti koja ih je zadesila. Pa im je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem da rekao ako hoće da odu do stada deva od zekata van Medine, te da piju mlijeko deva i mokraću. Pa su tako i uradili… [Bilježi ga Buharija (5727) i Muslim (1617).] Dao im je izbor ako hoće da idu, što je dokaz da liječenja nije vadžib.
Radžih (odabrano) mišljenje: da je dozvoljeno skinuti aparate sa osobe koja je doživjela moždanu smrt na što jasno upućuju hadisi koji govore da liječenje nije obavezno, ali pod uslovom da je ljekar koji daje dijagnozu pouzdana osoba. Međutim, ako ljekar nije siguran da li je pacijent došao u beznadežno stanje zbog moždane smrti, nije dozvoljeno skidanje aparata. A Allah zna najbolje.

9. Januar 2010 | Savremene teme | 34

Komentari: Nema komentara

Komentirajte