informativniislamskičasopis
0

Narušavanje tuđe privatnosti

Hafiz Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao, u knjizi Džamiul-ulumi vel-hikem navodi da su učenjaci iz reda ispravnih prethodnika govorili da su osnove islamskog morala i ponašanja sadržane u četiri hadisa:

●  “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori samo dobro ili neka šuti…” (Buhari i Muslim)

 “Zaista je od lijepe vjere čovjeka da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Tirmizi, šejh Albani ga je uvrstio u ispravne hadise)

●  Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i tražio od njega da mu nešto oporuči, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Ne srdi se!”, i ponovi mu to nekoliko puta. (Buhari)

  “Niko od vas neće biti potpuni vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što želi sebi.” (Buhari i Muslim)

Ovom prilikom zadržat ćemo se na drugom hadisu i navesti riječi i tumačenje selefa i učenjaka o njemu, a potom ostaviti svakom čitaocu da dobro razmisli o ovoj oporuci onoga koji “nije govorio po svome hiru, već po objavi koja mu se objavljuje”, neka je na njega Allahov selam, na njegovu porodicu, njegove drugove i na sve one koji njegovu uputu slijede do Sudnjega dana.

Danas ne moramo duboko razmišljati da bismo došli do zaključka da je moralna bolest “vođenje tuđih briga” veoma rasprostranjena među muslimanima, da polahko prelazi u okvir zarazne moralne epidemije.

Činjenica da u jednom muslimanskom društvu egzistira veliki broj dežurnih dušebrižnika, koji vode brigu o tuđim životima, čak više i od brige za sopstvenim životom, ukazuje da je to društvo, uopćeno gledano, duboko zagazilo u grijehe, poput međusobne zavisti, mržnje, prezira, spletkarenja, međusobnog uhođenja... Sve navedeno, pored toga što se u šerijatu nalazi na skali velikih grijeha, podstiče na međusobno neprijateljstvo koje ruši temelje zajedništva (džemata), vodi ka slabljenju zajednice muslimana, a samim tim daje veću šansu neprijateljima iz redova šejtana i ljudi da nas lakše savladaju, kako na nivou zajednice, tako i pojedinačno.

“Vođenje tuđih briga” i narušavanje privatnosti, islamski gledano, moralna je devijacija, jer svaki oblik morala i ponašanja koji se kosi sa lijepim moralom opisanim u jasnim šerijatskim tekstovima možemo nazvati moralnom devijacijom ili moralnom bolešću.

Briga o tuđem prije nego o svome itekako se kosi sa porukama kur’anskih ajeta, Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa i riječi islamskih učenjaka.

Od kur’anskih ajeta dovoljno je spomenuti naredbu Uzvišenog upućenu svim vjernicima: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre...” (Et-Tahrim, 6)

Iz ovog ajeta svako obdaren razumom razumije naredbu Uzvišenog da prvenstveno sebe i svoje najbliže sačuva od činjenja djela koja vode u Vatru, na način da će ih savjetima i smjernicama odvraćati od takvih djela. (Vidjeti: Kurtubi, Tefsir)

Imam Kurtubi u Tefsiru za ovaj ajet navodi da je dužnost vjernika da prvo sebe usmjeri ka pokornosti Allahu, a potom da usmjeri svoju porodicu kao što pastir usmjerava svoje stado na ispravnu stazu, na način koji je spomenut u hadisu: “Svi ste vi pastiri, i svi ćete biti (prvenstveno) odgovorni za svoje stado.” (Buhari)

Shodno rečenom, vjernik ne poziva druge u neki hajr prije nego što ga sam učini, niti druge odvraća od nekog zla, ako ga i on sam čini. Vjernik ne govori tuđim ukućanima kako se trebaju ponašati a da prije toga to isto svojima nije objasnio. Vjernika ne smije iritirati trn u tuđem oku, dok ga balvan u njegovom uopće ne žulja.

Značenje ajeta (kao i hadisa koji je tema teksta) ukazuje na to da vjernik ne smije svoju brigu usmjeravati čak ni prema dozvoljenim stvarima od kojih, bez obzira na to da li mi pričali o njima ili ne, proučavali ih ili ne, pamtili ih ili ne, na Sudnjemu danu ama baš nikakve koristi nećemo imati.

Stoga jedan od savjeta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz ovoga hadisa jeste da se ostavimo svega onoga što će nam na Sudnjemu danu biti beskorisno, jer smo to vrijeme mogli utrošiti na stvari koje na Sudnjemu danu mogu prevagnuti tas na vagi naših dobrih djela taman toliko da se spasimo od ulaska u Džehennem.

“Brini se o onome što će ti koristiti!”, reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježi imam Muslim.

Ako naša briga o nebitnim i nekorisnim stvarima prouzrokuje “samo” gubitak dragocjenog nam vremena na dunjaluku, onda smo dobro i prošli, jer, kao što smo već naveli, često se iza brige o tuđem kriju drugi motivi, poput zavisti, mržnje, spletkarenja itd.

Ovaj hadis, između ostalog, ukazuje na važnost korisnog iskorištavanja vremena i na pokuđenost njegovog nesavjesnog trošenja, njime se vjernik podstiče da se posveti svom ibadetu i otklanjanju svojih mahana, ukazuje na opasnost neopravdanog vođenje tuđih briga, čime se bespravno ulazi u tuđu privatnost, a to je izuzetno loša osobina, o kojoj je potrebno reći nešto više.

Šta u šerijatu znači voditi tuđu brigu i time narušavati tuđu privatnost?!

Prvo: Onaj ko ne ostavi ono što ga se ne tiče, neće dostići stepen ihsana – potpunosti vjere (morala), što se da direktno zaključiti iz hadisa. Samim tim takav će sebi spriječiti mogućnost dostizanja najuzvišenijih deredža u Džennetu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najdraži od vas meni i najbliži meni na Sudnjemu danu bit će oni sa najljepšim ahlakom (moralom).” (Tirmizi, a šejh Albani hadis smatra dobrim)

Drugo: Narušavanje privatnosti islamom je zabranjeno! Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah vam je zabranio tri stvari: rekla-kazala, bespotrebno trošenje imetka i previše zapitkivanja.” (Buhari i Muslim)

Islamski učenjaci, kako prenosi hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, za pitanja koja ulaze u okvire “previše zapitkivanja” rekli su da se dijele u nekoliko kategorija. Dvije od tih kategorija pitanja, koje je Uzvišeni zabranio da se postavljaju ljudima, jesu:

●  Previše zapitkivanja o svjetskim dešavanjima, o ljudima i njihovim stanjima, a od čijih odgovora nemamo koristi osim gubljenja vremena.

●  Zapitkivanja o ljudima i njihovim privatnim stvarima, za koje ljudi ne vole da se zna van njihove kuće, a što ako se sazna, ljudima će to donijeti razne poteškoće i neugodnosti. (Vidjeti: Fethul-Bari)

Treće: Naši ispravni prethodnici i islamski učenjaci prezirali su osobinu vođenja brige o stvarima koje se čovjeka ne tiču i maksimalno su se trudili da je izbjegavaju! Rekao je Amr b. Kajs el-Melai: “Neki je čovjek prošao pored Lukmana oko kojeg se okupilo ljudi (kojima je Lukman držao ders). Ovaj čovjek upita Lukmana: ‘Zar ti nisi bio rob tog i tog čovjeka?!’, na što mu Lukman potvrdno odgovori. A on ga opet upita: ‘Onaj čoban što je čuvao stado na tom i tom mjestu?!’, a Lukman mu opet odgovori potvrdno. Tada ga ovaj čovjek upita: ‘A šta te onda dovede na ovu poziciju (da ljudima držiš predavanja), a Lukman mu odgovori: ‘Iskrenost u govoru i šutnja o onome što me se ne tiče.’” (Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikem)

Rekao je Hasan el-Basri: “Čudan li je primjer sina Ademovog! Dva (meleka) čuvara mu kod glave, njegov jezik im je kalem, a njegova pljuvačka im je mastilo, a on i dalje priča o onome što ga se ne tiče.” (Ahmed, Ez-Zuhd)

Mevrek el-Adželi rekao je: “Jedan sunnet već godinama pokušavam konstantno prakticirati, ali još uvijek nisam uspio i nikada neću prestati da težim ka tome. Kada je upitan šta je to, rekao je: “Ostavljanje onoga što me se ne tiče!” (Ibn Ebu Dun’ja, Es-Sumt)

Prenosi se da su neki od ashaba bili upitani o razlozima njihovog vedrog i veselog lica, iako su bili na smrtnoj postelji, a oni bi odgovorili da su najsigurniji da su razlog tome dva djela: širokogrudnost i čistoća prsa prema muslimanima i ostavljanje onoga što ih se nije ticalo. (Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikem)

Četvrto: Onaj ko vodi brigu o tuđim životima, to će ga odvesti u još veće grijehe, kao što su uhođenje drugih i otkrivanje tuđih sramota! Rekao je Uzvišeni: “I ne uhodite jedni druge...” (El-Hudžurat, 12)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “...A ko otkrije sramotu svoga brata muslimana, Allah će razotkrivati njegove sramote sve dok ga ne osramoti u njegovoj kući.” (Ibn Madža. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim)

Peto: Ko bude govorio o onome što ga se ne tiče, to će mu biti jedna od velikih prepreka na putu ka Džennetu!

Tirmizi bilježi u kojem se kazuje da je jedan od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba umro, a drugi ashab koji se u tom trenutku zadesio na tom mjestu, rekao je: “Raduj se Džennetu!” Na to mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Otkud znaš (da će u Džennet)!? Možda je govorio o onome što ga se ne tiče ili je možda bio škrt u imetku koji ga ne bi obogatio.” (Šejh Albani ocijenio je hadis ispravnim)

Dakle, i pored toga što je umrli bio počašćen da umre kao ashab, drug Allahovog Poslanika, koji je povjerovao i slijedio sve sa čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ako se u nekim verzijama ovoga hadisa daje naznaka da je preselio kao šehid, na Sudnjemu danu veliku težinu u njegovom slučaju imat će činjenica da li je ili nije govorio o onome što ga se nije ticalo, to jest da li je brinuo tuđu brigu.

Šesto: Ostavljanje onoga što se čovjeka ne tiče jedan je od razloga za ulazak u Džennet. Ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu, za kojeg je jednom prilikom Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, rekao: “Sada će u džamiju ući jedan od stanovnika Dženneta”, upitan je o svojim najboljim djelima, pa je rekao da je jedno od djela bilo i ostavljanje onoga što ga se ne tiče. (Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikem)

Sedmo: Vođenje računa o nebitnim stvarima i tuđim brigama donosi čovjeku na dunjaluku veliki duševni pritisak i tjeskobe. Rekao je šejh Usejmin, Allah mu se smilovao: “Ostavi i kloni se onoga što te se ne tiče. To je znak tvog lijepog morala. U tome je također odmor za dušu čovjeka. Nasuprot tome je  čovjek koji vodi brigu o drugim ljudima, šta je ko kazao i šta je sve rečeno, i takav će sam sebe jako zamoriti, i propustit će zbog toga veliko dobro.” (Šerhu Rijadis-salihin)

Napomena: Ovaj hadis, kao što kaže šejh Albani, Allah mu se smilovao, prvenstveno se odnosi na zabranu ulaska u tuđu privatnost i u njemu se vjernicima naređuje da ostave vođenje računa o tuđim brigama. Ali, ovim hadisom ne želi se reći da musliman treba ostaviti savjetovanje i podsjećanje drugih na dobro, ukoliko kod drugih primijeti nešto neispravno. Međutim, i tada se treba voditi računa o tuđoj privatnosti i prilikom savjetovanja, u nju se ne smije zalaziti. (Komentar šejha Albanija na ovaj hadis, preuzeto sa www.alalbany.net)

Zbog svega navedenog, što je samo dio koristi koje se mogu izvući iz ovog hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neki od islamskih učenjaka uvrstili su ovaj hadis u četiri hadisa u kojima su sadržane osnove islamskog morala i ponašanja. 

24. January 2017 | Adnan Nišić, prof. | Da'va | 76

Komentari: Nema komentara

Komentirajte