informativniislamskičasopis
0

Nemuslimanski velikani o Allahovom Poslaniku

U svakom vremenu postojali su ljudi koji su imali jedan cilj – da riječju ili djelom ugase svjetlo islama. Tako je i ovo naše vrijeme iznjedrilo plejadu takvih ljudi, koji ne biraju sredstva niti načine da ispolje najrazličitije oblike negativnosti prema vjeri islamu, Kur’anu, poslaniku Muhammedu, kao i prema muslimanima. Glasniji su i aktuelniji nego ikada prije, pa mediji gotovo svakodnevno prenose njihove negativne komentare, uvrede i omalovažavanja, ali i njihova nedjela poput: skrnavljenja i paljenja primjeraka posljednje Božije objave – veličanstvenog Kur’ana, vrijeđanja posljednjeg Allahovog poslanika i njegovog miljenika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, te najrazličitijih napada na muslimane i njihovu vjeru islam, a sve to pod parolom demokratije i prava na slobodu govora. Od slobode govora došlo se do slobode mržnje, što je potvrdilo nedavno sprovedeno istraživanje o govoru mržnje na društvenim mrežama koje je pokazalo da mržnja prema muslimanima raste velikom brzinom i da se najčešće uz riječi “musliman” ili “Islam” nadovezuju riječi “terorista” ili “terorizam”, te se na taj način stvara neprijateljsko okruženje koje se nerijetko završava nasiljem prema muslimanima. Stoga, jedan od ciljeva ovoga teksta, koji je istovremeno i najava moje nove knjige pod nazivom 100 svjetskih velikana o islamu”, jeste dati prostora onima koji su historijski i medijski diskriminirani samo zato što su branili islam ili su izrekli neka od najljepših priznanja na račun islama. Svi oni rođeni su u nemuslimanskim porodicama, pretežno kršćanskim, oni su nemuslimani koji su smogli snage da progovore iskreno i sa drugima podijele svoja razmišljanja o islamu, a njihovi motivi nisu mogli biti ništa drugo do pravednost, a priznanja koja dođu od pravednih neistomišljenika imaju posebnu težinu jer su nepristrasna i objektivna.

Henry Mayers Hyndman (1842–1921) bio je engleski pisac, novinar i političar. Osnivač je Socijaldemokratske federacije i Nacionalne socijalističke partije. Školovao se na Trinity Collegeu, u Cambridgeu. U svom djelu The Awakening of Asia (Buđenje Azije), o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je: “Čak i danas, sa svim detaljima njegovog ranog života i kasnije karijere istražene od ljudi naše vlastite rase koji su proučavali cijelu izvanrednu priču o plemenitom Arapinu, nije jednostavno shvatiti karakter ili objasniti čudesni uspjeh Muhammeda u ranom sedmom vijeku. Nikada, u bilo kojem periodu svoje misije nije tvrdio da posjeduje božanske moći. Bez ijednog čuda koje je pripisao sebi, ovaj veoma humani Božiji poslanik dobio je svoje prve pristalice u svojoj porodici. On je uspio da, nakon gotovo beznadežne situacije, zadobije povjerenje svoje aristokratske loze. Imao je tako izuzetan lični utjecaj na sve s kojima je došao u kontakt. Ni onda kada je bio siromašan i tražen kao bjegunac, a ni na vrhuncu svog uspjeha, nikada nije bio u situaciji da se požali na izdaju onih koji su prihvatili njegovu vjeru. Njegova vjera u sebe i u svoju inspiraciju s neba, bila je čak i veća kada je bio okružen siromaštvom  i nedaćama, a i vjerovali su mu kada je bio u mogućnosti da diktira uvjete svojim neprijateljima. Muhammed je umro onako kako je i živio, okružen svojim ranim sljedbenicima i prijateljima: njegova smrt lišena je misterija baš kao što je i njegov život lišen pretvaranja.” (H. M. Hyndman, The Awakening Of Asia, Boni and Liveright, New York 1919, str. 9)

Sir Arthur Naylor Wollaston (1842–1922), Englez, bio je vitez, zapovjednik reda Indijskog carstva. U šesnaestoj godini poslan je u Indiju, gdje je i proveo svoju karijeru. Bio je sekretar indijskog Arhiva i veliki autoritet indijskog i perzijskog jezika. Godine 1882. napisao je Englesko-perzijski rječnik. U svojoj knjizi The Sword of Islam (Mač islama), o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je: “Između Crvenog mora i Perzijskog zaljeva, leži trokutasti prostor, sušan i gotovo bez vode, osim kada se povremeno pojave poplave koje daju svježinu i naprave šarmantne oaze u pustinji. Divlja, pusta, sumorna i monotona pješčana regija Arabije, darovala je i nekoliko karakteristika vrijednih pažnje; ipak ova zemlja, neprivlačna po svojoj prirodi, tako nezanimljiva po svojim karakteristikama, odigrala je veoma bitnu ulogu u  svjetskoj historiji, pa zbog toga može zadobiti visoku počast i odliku kao mjesto rođenja Poslanika islama – genija koji može biti presudan budućim naraštajima s obzirom na njegovu misiju koja je imala puno jači utjecaj na sudbinu ljudskog roda od bilo kojeg drugog odabranog sina Ademovog, koji je ostavio svoje otiske na pijesku vremena.” (Arthur N. Wollaston, C.I.E., The Sword of Islam, John Murray, London, 1905, str. 1)  

Dr. Henry Stubbe (1632–1676) bio je engleski ljekar, naučnik i pisac. Godine 1661. imenovan ja za liječnika njegovog veličanstva za Jamajku. Godine 1671. napisao je knjigu An Account of the Rise and Progress of Mahometanism with the life of Mahomet, and a Vindication of him and his Religion from the Calumnies of the Christians (Nastanak i razvoj islama sa životom Muhammeda i odbrana njega i njegove vjere od kleveta kršćana) u kojoj brani poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovu vjeru od napada kršćana. Njegova knjiga smatra se prvim djelom na engleskom jeziku sa simpatijom prema islamskoj teologiji. U njoj je, između ostalog, o poslaniku Muhammedu, napisao: “Ne postoji čovjek pod nebeskim svodom koji je bio predmet toliko rasprava, bilo zbog ekstremne mržnje ili pak velike ljubavi, kao što je slučaj sa poslanikom Muhammedom. Uzvišen na Istoku, a odbačen na Zapadu, Poslanik je stekao poziciju koju je teško definirati i za koju je nemoguće naći paralelu. On je u posljednjih trinaest stoljeća bio centralna ličnost za veliki dio ljudskog roda. Njegovi veliki neprijatelji bili su nevjernici iz Meke, ali su njihova neprijateljstva ništavna u odnosu na ona koja će se ispoljiti od kršćanskih naroda, što je priču o jevrejima i njihovoj mržnji prema Isusu bacilo u zasjenak. To je čudna ironija sudbine, da je Muhammed koji je tako očigledno iskazao čast prema Isusu i njegovim učenjima, postao predmet najodvratnijih zloupotreba i najgnusnijih kleveta obožavaoca Isusa.” (Dr. Henry Stubbe, M. A., An Account of The Rise and Progress of Mahometanism with the life of Mahomet  and a Vindication of him and his Religion from the Calumnies of the Christians, Luzak and Co, London 1911., str. 210)

Michael H. Hart (rođen 1932. godine)  američki je astrofizičar i pisac. Doktorirao je astronomiju na Univerzitetu Princeton 1972. godine. Bio je istraživač Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja, Goddard Space Flight Center, i Carnegie institucije za nauku. Bio je profesor na Univerzitetu Maryland, Univerzitetu Trinity i Fakultetu Anne Arundel Community. Kada je Michael Hart htio svijetu da predstavi stotinu najvećih ličnosti koje su izvršile utjecaj u svijetu, na prvo mjesto te odabrane stotine stavio je poslanika Muhammeda. U svojoj knjizi The 100: A ranking of the most influential persons in history (100 najutjecajnijih osoba u historiji), koja je prodata u više od 500.000 primjeraka i prevedena na petnaest jezika, o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog, napisao je sljedeće: “Moj izbor Muhammeda za vodeću poziciju među najutjecajnijim ličnostima u svijetu, vjerovatno će neke čitaoce iznenaditi i može biti doveden u pitanje, međutim, on je bio jedini čovjek u historiji koji je bio izuzetno uspješan na oba nivoa, i vjerskom i svjetovnom. Od skromnog početka, Muhammed je osnovao i donio jednu od najvećih svjetskih religija, te postao izuzetno efikasan politički vođa. Danas, trinaest vijekova nakon njegove smrti, njegov je utjecaj još uvijek snažan i sveprisutan.” (Michael H. Hart, The 100: A ranking of the most influential persons in history, New York 1978., str. 3)

Zatim dodaje: “Većina ljudi u ovoj knjizi imala je prednost da su rođeni i odrasli u centrima civilizacije, u visoko kultiviranim ili politički odabranim narodima. Muhammed je, međutim, rođen 570. godine, u gradu Meki, u južnoj Arabiji, u to vrijeme zaostaloj oblasti svijeta, daleko od centara trgovine, umjetnosti i obrazovanja. Ostao je siroče sa šest godina i bio je odgajan u skromnom okruženju. Islamska tradicija kaže nam da je on bio nepismen. Njegov ekonomski položaj poboljšan je kada se s dvadeset pet godina oženio bogatom udovicom. Kako se primakao četrdesetim, bilo je spoljašnjih indikacija da je bio izuzetan čovjek.” (Isto djelo, str. 3–4)

Reynold Alleyne Nicholson (1868–1945) bio je ugledni britanski orijentalista i profesor arapskog i perzijskog jezika. Diplomirao je na Univerzitetu Cambridge. Obnašao je brojne dužnosti, među kojima je bila i dužnost prodekana Katedre za arapski jezik na Univerzitetu Cambridge. Za vrijedne naučne radove koje je objavio, dobio je brojna odlikovanja i zvanja te postao član čitavog niza različitih naučnih vijeća. U svojoj knjizi A literary history of the Arabs (Književna historija Arapa), o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je: “Mi smo skicirali, međutim nepotpuno, napredak islama od Muhammedovog prvog pojavljivanja kao propovjednika do dana njegove smrti. U ovih dvadeset godina, posijano je sjeme svakog napretka koji će se javiti u političkoj i intelektualnoj historiji Arapa tokom stoljeća koja slijede. Više od bilo kojeg čovjeka koji je ikada živio, Muhammed je oblikovao sudbinu svog naroda. Iako su ga (historijski) ostavili iza sebe dok su išli putem civilizacije, oni se još uvijek vraćaju na njega za smjernice na svakom koraku. Ovo nije mjesto za pokušaj procjene njegovog karaktera, koji je tako različito ocijenjen. Lično, ubijeđen sam da on nije bio besramni prevarant niti neurotični degenerik, a ni socijalistički reformator, već od početka, u svim događajima, iskreni vjerski entuzijasta i istinski nadahnut kao bilo koji poslanik Starog zavjeta.” (Reynold Alleyne Nicholson, A literary history of the Arabst. Fisher Unwin, London 1907., str. 179)

Samuel Parsons Scott (1846–1929) bio je američki advokat, bankar i naučnik. U svojoj oporuci S. P. Skot svoju je biblioteku sa 8.000 naslova i veliku sumu novca darovao biblioteci Jefferson Medicinskog univerziteta u Filadelfiji. Ona je sada Memorijalna biblioteka Scott Univerziteta Thomas Jefferson. U svojoj knjizi History of the Moorish Empire in Europe (Historija maurskog (arapskog) carstva u Evropi), o islamu i poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je: “Kao rezultat naslijeđenih predrasuda, principi svake religije uvijek se prikazuju heretičkim, lažnim i besmislenim, iskrenim vjernicima drugih vjera. Od svih teoloških dogmi, nijedna vjera nije više pretrpjela, posljedicom neznanja i nepravde, od islama. Ime njegovog osnivača trinaest je vijekova bilo sinonim za varalicu. Njegovi motivi bili su osporavani, njegova iskrenost negirana. Njegov lik predstavljan je svakakvim porocima koji degradiraju i nepovoljno utječu na čovječanstvo. Najveće apsurdnosti i najgore nehumanosti pripisane su njegovom učenju. Crkvena zlonamjernost iscrpila je sve svoje resurse kako bi ocrnila sjećanje na njega.” (Scott, S. P., History of the Moorish Empire in Europe, J B Lippincot Company, Philadelphia: 1904. Tom I, str. 58–59)

Potom je napisao: “Za razliku od većine teoloških sistema, u kojima su ljudi u svim generacijama isticali svoju pokornost i pobožnost, nikakve misterije ne skrivaju porijeklo i temelj islama. Čistoća i jednostavnost njegovih načela nisu pretrpjeli nikakve izmjene. Njegova historija sačuvana je marljivošću bezbroj pisaca. Život i karakteristike njegovog Poslanika, čak i do najmanjih detalja, dostupni su znatiželji svakog preduzimljivog naučnika.” (Isto djelo, str. 124)

Scott zaključuje: “Ako je cilj religije popravljanje morala, umanjenje zla,  podsticaj ljudske sreće, širenje ljudske svijesti, ukoliko će obavljanje dobrih djela koristiti na Velikom danu kada će čovječanstvo biti pozvano na svoj posljednji obračun, također nije irelevantno, niti nerazumno priznati da je Muhammed zaista bio Božiji poslanik.” (Isto djelo, str. 126–127)

Stanley Edward Lane-Poole (1854–1931) bio je britanski orijentalista, arheolog i profesor arapskog jezika. Od 1874. do 1892. godine radio je u Britanskom muzeju, a nakon toga bavio se istraživanja na egipatskim arheološkim nalazištima u Egiptu. Od 1897. do 1904. godine bio je profesor arapskih studija na Univerzitetu Dublin. U svojoj knjizi Speeches and Table Talk of the Prophet Muhammad (Govori i razgovori poslanika Muhammeda), o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je: “Cilj ovog djela malog obima jeste da predstavi sve ono najtrajnije i nezaboravno što je, u javnim i privatnim govorima, izrekao poslanik Muhammed, u takvom obliku da čitalac može da nauči nešto o velikom čovjeku i onome što ga je učinilo velikim.” (Stanley Lane-Poole. Introduction. In: Speeches and Table Talk of the Prophet Muhammad. Macmillan & Co., London. 1882. Uvod, str. V)

Potom je napisao: “On je slobodno oprostio Kurejšijama sve godine tuge i okrutnog prezira u kojima su ga tlačili i dao amnestiju svim stanovnicima Meke. Vojska je pratila njegov primjer i ulazila tiho i mirno; nijedna kuća nije bila opljačkana i nijedna žena uvrijeđena. Samo je jedna stvar pretrpjela razaranje. Otišavši do Kabe, Muhammed je stao ispred svakog od tristo šezdeset idola (kipova) i pokazao na njih svojim sljedbenicima, govoreći: ‘Došla je istina, a nestalo je laži!’, i uz te riječi njegovi su ih sljedbenici porazbijali, tako da su svi idoli i božanstva svih porodica bili uništeni. Na takav je način Muhammed ponovo ušao u svoj rodni grad. U svim analima osvajanja nema trijumfalnog ulaska koji se može uporediti s ovim.” (Isto djelo, Uvod, str.46-47)

Arthur Glyn Leonard (1856–1909) irski je etnograf, historičar  i pisac. U svom djelu Islam, Her Moral and Spiritual Values (Islam, njegove moralne i duhovne vrijednosti), o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je: “Ako je ikada čovjek na ovoj Zemlji spoznao Boga, ako je ikada čovjek posvetio svoj život služenju Bogu sa dobrim i velikim motivima, sigurno je da je Poslanik Arabije taj čovjek. Da je u cjelini i u pravom smislu te riječi bio razuman, najbolje se vidi po rezultatu koji postiže njegovo djelo.” (Major Arthur Glyn Leonard, Islam, Her Moral and Spiritual Values, London, Lucas and co, 1909. str. 18–19)

Potom je napisao: “Muhammed nije puki duhovnik i nije vremenska lutalica, već jedna suštinski iskrena i ozbiljna duša za sve godine i epohe. On nije samo veliki čovjek, već jedan od najvećih i najvjernijih ljudi koje je čovječanstvo ikada imalo. Velik, ne samo kao poslanik, već i kao rodoljub i državnik: duhovni graditelj koji je izgradio veliku naciju, veliko carstvo, čak i više od toga – veliku vjeru. Bio je vjeran sebi, svom narodu, a prije svega svom Bogu. Konačno, uvažavajući prostorna ograničenja, nastojao sam, koliko je u mojoj moći, da proniknem do srži svega dobrog i velikog u besmrtnom radu ovog predvodnika ljudi koji je bio tako dobar i tako veliki u svakom smislu.” (Isto djelo, str. 21–22)

Zatim navodi: “Gledajući njega i njegov rad iz svakog aspekta, Muhammed nije bio samo herojski poslanik. On je bio mnogo više: kralj i vođa naroda, njihov vladar i sudija.” (Isto, str. 108–109)

Leonard zaključuje: “Muhammed je bio genije, duh koji je udahnuo Arapima kroz dušu islama, uzvisio ih je. To ih je podiglo iz letargije i niskog nivoa plemenske stagnacije do prepoznatljivog jedinstva i carstva. Razloge toga nalazimo u uzvišenosti Muhammedovog propovijedanja. Jednostavnost, umjerenost i čistoća koje je usadio u vjernost svojih sljedbenika djelovale su na njihove moralne i intelektualne vrijednosti poput magnetizma istinske inspiracije.” (Isto djelo, str. 122–123)

Thomas Carlyle (1795–1881) bio je škotski filozof, pisac, esejista, historičar i društveni reformator. Bio je pod snažnim utjecajem njemačke filozofije i književnosti Getea i Šilera. Snažno je djelovao na veliki broj svojih savremenika. Bio je jedna od najznačajnijih ličnosti svog vremena. Divio se ljudima koji su mijenjali tokove historije, što je istakao u svojoj knjizi Heroes (Heroji) objavljenoj 1841. godine. U toj knjizi jedno poglavlje The Hero as Prophet (Heroj kao Poslanik), posvetio je poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, posebno naglašavajući ono veličanstveno u njegovom životu. Odgovarao je na klevete onih koji su mrzili poslanika Muhammeda do mjere da su ga etiketirali pristranošću prema islamu. Slijede citati iz njegove knjige: “Naše sadašnje hipoteze o Muhammedu, da je on bio spletkaroš i varalica, utjelovljena laž, da je njegova religija gomila šarlatanstva i gluposti, počinju danas postajati sasvim neodržive za bilo koga. Laži, koje je dobronamjerna revnost nagomilala oko tog čovjeka, sramne su samo za nas. (…) Vrijeme je, doista, da se odbaci sve to. Riječ koju je taj čovjek govorio još uvijek je, dvanaest stoljeća poslije, životna vodilja za sto osamdeset miliona ljudi (danas milijardu i petsto miliona ljudi). Tih sto osamdeset miliona ljudi stvorio je Bog kao i nas. Veći broj Božijih stvorenja vjeruje danas u Muhammedovu riječ nego u bilo koju drugu. Zar neko misli da je ova vjera po kojoj žive i umiru tolika stvorenja, laž i prevara?! Što se mene tiče, ne mogu sebi to nikada dopustiti! Ja ću prije vjerovati u mnoge druge stvari nego u to. Bilo bi potpuno uzaludno kad bi šarlatanstvo tako raslo i kad bismo ga tako prihvatali.

Ah, veoma su žalosne takve teorije. Ako hoćemo da saznamo bilo šta o pravom Božijem stvaranju, takve teorije treba da odbacimo u potpunosti. One su proizvod jednog skeptičnog doba; one pokazuju najžalosniju duhovnu klonulost i smrtni život duša ljudskih; ja mislim da bezbožnija teorija nikad nije propovijedana na ovoj zemlji. Da jedan lažan čovjek osnuje religiju? Pa lažan čovjek ne može kuću od cigle napraviti, jer ako ne poznaje svojstva maltera, pečenje cigle i svega drugog što treba, onda ono što gradi nije kuća, već gomila smeća. To neće trajati dvanaest stoljeća i da je nastanjuje sto osamdeset miliona ljudi; u suprotnom, to će se odmah srušiti.” (Thomas Carlyle`s, On Heroes, Hero-Worship, and the Heroic in history,  New York, Longmans Green and co, 1906., str 42–43)

Zatim je napisao: “Muhammeda mi nećemo nikako smatrati kao kakvog besmislenog glumca, kao jadnog, svjesno ambicioznog spetkaroša; mi ga ne možemo tako pojmiti. Poslanstvo koje je on izvršio bilo je ipak stvarno; jedan ozbiljan glas iz nepoznate dubine. Riječi tog čovjeka nisu bile lažne, ni njegova djela ovdje na zemlji nisu bila praznina ni pretvaranje; jedna vatrena masa života, koja je izbila iz velike dubine same prirode. Da osvijetli svijet: tako je Tvorac svijeta naredio. Nikakve hipoteze o Muhammedu, ma koliko bile dokazivane, ne mogu pobiti tu osnovnu postavku o njemu.” (Isto djelo, str. 45)

Još kaže: “Da li je on falsifikator i prevarant? Ne, i još jednom ne! To veliko vatreno srce, u kome je kipjelo i vrelo, kao u kakvoj velikoj topionici misli, to nije bilo srce jednog prevaranta.”  (Isto djelo, str. 65)

Zatim kaže: “U tom se čovjeku vide tragovi poetskog genija, sve što je najbolje i najistinitije vidljivo je u ovom čovjeku. Snažan intelekt, čisto srce, snažan čovjek koji je mogao biti pjesnik, kralj, svećenik, heroj bilo koje vrste.“ (Isto djelo, str. 67)

Zatim dodaje: “Uostalom, ja Muhammeda volim što je potpuno slobodan od izvještačenosti, on je ponikao u pustinji, ne pretenduje da bude ono što nije. Nema nikakvog gordog isticanja kod njega.” (Isto djelo, str. 70)

Zaključuje i navodi: “Arapskom narodu to je bilo kao prelazak iz mraka u svjetlost; Arabija je posredstvom toga prvi put oživjela. Jednom siromašnom pastirskom narodu koji je od postanka svijeta lutao neprimijećen po svojim pustinjama, bio je poslan odozgo jedan heroj-Poslanik, s učenjem u koje mogu vjerovati i pogledajte: neznanci postadoše svjetski značajni; malo je naraslo do svjetske veličine; samo jedno stoljeće kasnije, Arabija je s jedne strane u Granadi, a s druge u Delhiju; sijajući od hrabrosti i sjaja i od svjetlosti genija.”  (Isto djelo, str. 75)

3. Mart 2015 | Samir Bikić, prof. | Da'va | 65

Komentari: Nema komentara

Komentirajte