informativniislamskičasopis
0

One koji vele da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna

Islam je uspostavio bratske veze između njegovih pripadnika i to je njegova univerzalna vrijednost i poruka. Međutim, to je ostvarljivo onda kada se muslimani pridržavaju principa s kojima je došla ova uzvišena vjera a koji su sadržani u Kur’anu i Sunnetu. Među tim principima je i to da se nalazi isprika braći muslimanima i da se ne sumnja u bilo čije pogreške bez dokaza. Dočim, danas je situacija u većini slučajeva obratna, sumnja je u osnovi dok se ispravnost mora dokazati!

Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka su sumnjičenja, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!” (Prijevod značenja El-Hudžurat 12) Ibnu-Kesir je u svome “Tefsiru”, komentarišući ovaj ajet, rekao: “Uzvišeni Allah je zabranio Svojim robovima mnoga sumnjičenja, a u to spada uvreda prema porodici, bližnjima i ljudima, bez ikakvog razloga, jer nešto od toga je čisti grijeh, pa neka se toga klone iz opreza.”

šta reći za one koji šire neistine i glasine o vjernicima bez dokaza, bazirajući svoje riječi na sumnji? Allah, subhanehu ve te’ala, poručuje: “One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.” (Prijevod značenja En-Nur, ajet 19) Takođe, islam naređuje da se ne obznanjuju počinioci grijeha, da se ne otkrivaju njihove tajne i ne šire glasine o njima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Musliman je muslimanu brat. Neće mu nepravdu nanijeti, niti ga ostaviti na cjedilu. Ko ispuni neku potrebu svoga brata, Allah će ostvariti njegovu potrebu. Ko od vjernika kakvu nedaću otkloni na dunjaluku, Allah će od njega otkloniti nedaću na Sudnjem danu. Ko pokrije muslimana (u njegovim postupcima), Allah će ga pokriti na Sudnjem danu.” (Buhari i Muslim)

Ako se čini suprotno, to onda predstavlja uznemiravanje muslimana i pored toga što je on počinio izvjestan grijeh. Dužnost ga je posavjetovati i ukoriti, narediti mu dobro i zabraniti zlo na blag način. Na tom međusobnom upućivanju na dobro i savjetovanju zasnivaju se bratske veze među pripadnicima ummeta Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem.

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Vjera je nasihat (iskrenost).” “Prema kome, o Allahov Poslaniče?” - upitasmo. “Prema Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana i ostalim od njih.” (Muslim) Pod nasihatom se ovdje smatra iskrenost (ihlas). En-Nevevi, rahimehullah, kaže: “Iskrenost prema ostalim muslimanima, -a to su oni mimo vođa- podrazumijeva njihovu uputu na koristi Ahireta i dunjaluka, odstranivanje neugodnosti od njih tako što ih treba poučiti vjeri i u njoj ih pomoći riječju i djelom, prikrivanje njihovih mahana, popravljanje nedostataka, otklanjanje štete od njih, pridobijanje koristi za njih, naređivanje dobra i zabrana zla na blag i iskren način, lijepo ophođenje s njima, poštivanje starijih i samilost prema mlađim, lijepo savjetovanje i izbjegavanje prevare i zavisti prema njima. Treba da voli njima ono što voli sebi i da prezire da ih zadesi ono što ne bi ni sebi volio, da štiti svojom riječju i djelom njihove imetke, čast i ostalo u vezi s njima…” (Sahihu Muslim biš-šerh En-Nevevi, 2/39)

Tek, slijeđenjem ovih postupaka ummet će ostvariti ono što je njegova odlika, a to je, da je to ummet zajednice te međusobnog potpomaganja njegovih pripadnika. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Vjernik prema vjerniku je poput dijelova jedne zgrade, jedan drugoga učvršćuje”, pa je sastavio svoje prste. (Buharija, Muslim)

Ipak, pokrivanje vijesti o griješenju je važeće sve dok počinilac ne naruši prava drugih a ne važi ni za one koji namjerno javno griješe. Ako se problem veže za prava ljudi u smislu počinjenog zločina, krađe, narušavanja časti, tada nije potrebno pokrivati griješenje, jer se onda to smatra saradnjom u grijehu i neprijateljstvu. Zapravo, obavezno je takve spriječiti, kao kradljivca, varalicu, razvratnika, itd.

što se tiče javnog i ustrajnog griješnika koji se ponosi nemoralom i ne ustručava se to javno prezentirati i očitovati, treba ga posavjetovati. Ako ustraje na tome treba ga upozoriti, ukazati na štetnost njegovog vladanja, a o tome je potrebno obavijestiti i one ljude koji su u kontaktu s njime kako i oni ne bi bili izloženi njegovu uticaju. Dozvoljeno je spomenuti i njegovo ime u gore navedenim slučajevima, a islamski učenjaci su to izuzeli iz gibeta (ogovaranja). što se tiče situacija koje nisu od navedenih, musliman treba da se strogo čuva širenja vijesti o grijesima i mahanama brata muslimana, te istraživanja istih.

O onome ko istražuje propuste muslimana, kleveta ih i o njima širi ružne informacije Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: O skupino koji svojim jezicima očitujete a iman još nije ušao u vaša srca! Ne ogovarajte muslimane, ne istražujte njihove propuste, jer onaj ko istražuje njihove propuste, Allah će tragati za njegovim propustima. A za čijim propustom Allah bude tragao, izložit će ga sramoti u vlastitoj kući.” (Imam Ahmed i Ebu-Davud.) Takođe, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Ne uznemiravajte Allahove robove, niti ih brukajte. Ne istražujte njihove mahane, jer onaj koji bude tragao za mahanama svoga brata muslimana, Allah će tragati za njegovom mahanom sve dok ga ne obruka u vlastitoj kući.” (Imam Ahmed) Činjenica je da musliman danas kod svoga brata vidi uglavnom mahane, greške i propuste, dok njegova dobra djela ne vidi makar ih bilo poput morske pjene! Nije li od Sunneta da svoga brata nekada i pohvalimo i istaknemo njegova dobra djela ili zasluge u radu za islam? Naravno, nećemo to učiniti pred njim, međutim, trebamo u tome slijediti praksu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koju su od njega preuzele prve i potonje generacije muslimana. Ta praksa je bila da se pohvale zaslužni muslimani i da se istakne njihova vrijednost. Zar nije Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, davao nadimke ashabima koji ukazuju na njihove plemenite osobine? Zar nisu učenjaci poštovali jedni druge i izricali riječi hvale koje su ostale zapisane sve do naših dana?! Zar nisu oni koji su od njih naslijedili znanje iskazivali poštovanje prema njima, i isticali njihovu vrijednost? Naravno, bilo je onih koji su pretjerali u tome, međutim, osnova je da se priznaju realne vrijednosti i zasluge muslimana, a ne da se samo obraća pažnja na greške, propuste i loša djela. Allah, subhanehu ve te’ala, najbolje zna!

 

 

 

1. Juli 2007 | Ahmed Džinović, prof. | Ahlak | 19

Komentari: Nema komentara

Komentirajte