informativniislamskičasopis
0

Opšta pravila islamskog buđenja (Drugi dio)

Moramo se u našem buđenju-sahvi međusobno slagati i voljeti. Uzvišeni kaže: „Vjernici su samo braća …” (Prijevod značenja Hudžurat, 10) Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao u dijelu hadisa: „… budite braća o Alahovi robovi!” (Buhari, 6065; Muslim, 2559) Smisao ovog bratstva je da ne budemo nepravedni jedni prema drugima i da budemo jedan milet, ne razilazeći se u Allahovoj vjeri, kako u našim mišljenjima tako i u našim željama. Na osnovu ovoga moramo promatrati i prihvatiti ono što se dešava kod muslimana od razilaženja u stvarima koje su podložne idžtihadu i koje u stvarnosti islam može obuhvatiti. Međutim, pojedinci žele da obavežu Allahove robove sa onim što oni vide kao istinu, iako istina ponekad može da bude sa onima sa kojima su se razišli. Pojedinci kojima je Uzvišeni Allah darovao svoju uputu i koji žele prakticitati šerijat, ne treba da imaju kod sebe odbojnost prema razilaženju koje je ustvari rezultat idžtihada, kojeg dokazi čine mogućim. Neki pojedinci žele da budu slijeđeni u njihovom mišljenju, smatrajući sve one koji ga ne slijede da su u zabludi i pogrešci, što je oprečno onome na čemu su bili poslanikovi drugovi i imami koji su došli poslije njih. Kada bi isčitali knjige koje spominju razilaženje našli bi puno razilaženja među učenjacima, ali niko od njih ne bi smatrao drugoga da je u zabludi zbog njegovog mišljenja i idžtihada. Naprotiv, smatra da je na čovjeku da slijedi istinu ne dodvoravajući se nikome. Reci istinu, međutim pozivaj joj sa blagošću i olakšavanjem, kako bi postigao rezultat. Tako je na osobi ili onome koji izučava vjeru da slijedi onoga koga smatra da je bliži istini, tražeći uzur (opravdanje) onome koji se razišao s njim, ukoliko je to rezultat dokaza. Svaki čovjek koji smatra da je obaveza ljudi da ga slijede, uzeo je za sebe stepen poslanice!? Da li je pravedno da svoje poimanje učiniš dokazom protiv nekoga, a ne učiniš njegovo poimanje dokazom protiv sebe!? Koliko se neprijatelja islama raduje raskolu između muslimana? Raduje se i želi od sveg srca da vidi muslimane, koji se nalaze u krugu buđenja, podijeljenje i razbijene. Uzvišeni kaže, kako stoji u prijevodu značenja: „On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ …”(Aš-Šura, 13)

 

Sabur i zadovoljstvo

Pripadnici buđenja-sahve, muškarci i žene, susreću se sa uznemirivanjem u pojedinim situacijama. Da li su prijašnji poslanici i ono s čim su došli, ostavljani na miru ili su bili uznemirivani? Odgovor nalazimo u riječima našeg Gospodara, subhanehu ve te ‘ala: „A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili, sve dok im ne bi došla Naša pomoć.” (Prijevod značenja Al-En’am, 34) „Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe.” (Prijevod značenja Al-Ahkaf, 35) Spomenut ćemo neke Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, primjere u saburu, kako bi se u njega ugledali. Bacali bi na Poslanikov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prag stvari koje smrde i zaudaraju, a on bi saburao računajući na nagradu kod Allaha govoreći: „Koji je ovo komšiluk?” (Tarihu Taberi) Prilikom putovanja u Taif, da’ve radi, prolazi kroz dva reda umnoporemećenih, koji ga gađaju kamenjem tako da su mu okrvarili stopalo. Kaže Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Nisam došao sebi dok nisam došao kod mjesta Karnu Sealib.” Dolazi mu Džibril sa melekom brda, koji je spreman da izvrši što god on poželi i da sruši na njih dva velika brda. Međutim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se obraća Džibrilu sa ovim riječima: „Ne, možda Allah stvori iz njih, ko će ga obožavati? (Buhari, 3231) Da li da saburamo i pozivamo obitelj ili da li da se ljutimo i šutimo? Pozivajte svoje bliže i nemojte očajavati. Neka to bude sa mudrošću i blagošću, tj. bez grubosti. Pozivaj svome Gospodaru sa mudrošću i ukoliko se tada ne postigne cilj, ti se odvoji, jer ti nije dozvoljeno da ostaješ sa griješnicima u njihovim grijesima. Ne govorim ti da napustiš kuću, već ti nije dozvoljeno da učestvuješ sa njima u njihovom griješenju. Pređi iz sobe u drugu sobu naprimjer. Jer insan sa svojim prisustvom u grijehu postaje saučesnik u njemu: „On vam je već u Knjizi objavio: ‘Kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine, dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni.’” (Prijevod značenja An-Nisa, 140) Na tebi je da saburaš, a ono što nije popravljeno danas popravit će se sutra. Siguran sam da je Allahovom pomoću završetak kod onog koji bude strpljiv i izdržljiv. Podstičem na boravak sa njima ukoliko bude od koristi, čak bilo to i postepeno, jer je i u tome hajr. Jer, kako znamo, izgradnja je sporija od rušenja. Gradnja ummeta u njihovom vjerovanju zahtijeva dug period. Obraćam se obiteljima koji u svojoj djeci nalaze ispravan pravac. Nije vam dozvoljeno da se ispriječite njima u njihovom pozivanju istini. Zahvalite Allahu na toj blagodati, Koji je učinio nekoga od vašeg potomstva, da vam ukazuje na dobro i naređuje vam ga, kao što vas upozorava na zlo i zabranjuje vam ga. To je, tako mi Allaha, veće bogatstvo od imetka. Podstičite ih i ohrabrite ih, primite od njih ono što vam govore, iako ponekad uvidite nešto kod njih od žestine i neumjerenosti, jer vaš prijem će ublažiti njihovu žestinu i pretjeranost.

 

Plemeniti ahlak

Onaj koji poziva u Allahovu vjeru, mora se okititi ahlakom islamskog da’ije, tako što će se na njemu oslikavati tragovi znanja, kako u njegovoj akidi, tako i u ibadetima, spoljašnjem izgledu i u njegovom svakom pokretu i ponašanju. Ukoliko njegovo stanje bude suprotno prethodno spomenutom, zasigurno njegovo pozivanje neće uspjeti ili i ako uspije to će biti beznačajno i vrlo malo. Šta mislite o da’iji koji upozorava na opasnost od jedenja kamate, ostavljanja namaza u džematu, gibeta i nemimeta, spominjući kur’anske i sunnetske dokaze, koji ukazuju na to, a on sam to čini. Da li je to od ahlaka islamskog da’ije? Da’ija mora ugraditi u svoj ahlak ono čemu poziva od ibadeta ,međusobnih odnosa, ahlaka i ophođenja sa drugima, kako bi njegova da’va bila prihvatljiva. Jer ponekad u stvarnosti pozivamo nečemu što i mi sami ne činimo, što je veliki nedostatak i promašaj. Osim ako se nije ispriječilo između nas i činjenja tog djela ono što je preče i prioretnije. Tako nećemo reći da’iji da se nije okitio sa onim čemu poziva, ukoliko bude zauzet sa nečim prioretnijim, a u isto vrijeme poziva, naprimjer džihadu imetcima i životima, u kojem i sam ne učestvuje. Da’ija može pozivati džihadu u mjestu u kojem je potrebno šerijatsko znanje i njegovo širenje. Jer možda njegov džihad sa znanjem i pojašnjavanjem, bude preči od džihada sa oružjem. Svakoj prilici pripada odgovarajuće prioritetno djelovanje. Sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pozivao nečemu, a bio je zauzet sa onim što je važnije od toga. Podstičem da’ije da se okite ahlakom kako to priliči jednom da’iji, kako bi to i bio uistinu, i kako bi njegov govor bio bliži prihvatanju.

 

Otklanjanje prepreka između da’ije i ljudi

Da’ija se mora strpiti, prisiliti sam sebe i otkloniti zapreke između sebe i ljudi kako bi dostavio da’vu onima koji je trebaju. Poznato je da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, posjećivao mušrike u danima hadždža, pozivajući ih Allahu. Čak više, zabilježen je ovaj govor: „Da li ima čovjek koji će me odvesti svome narodu kako bi dostavio govor moga Gospodara, zaista su mi Kurejšije zabranili da dostavim govor moga Gospodara.” (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai hadis sahih Silsiletu Sahiha Albani)

 

Upotreba blagosti i nježnosti

Na nama je obaveza da koristimo u da’vi što je moguće više blagost i nježnost. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao obraćajući se ‘Aiši, radijallahu ‘anha: „O ‘Aiša, Allah je blag i voli blagost. I daje zbog blagosti više nego što da zbog grubosti i onoga što je mimo blagosti.” (Muslim, 2593) Takođe ga Allah podsjeća da ga je učinio blagim prema Svojim robovima: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.” (Prijevod značenja Alu-Imran, 159) Stavi ljude u svoj položaj. Kada bi ti se neko obratio u nekoj stvari grubo, zasigurno bi osjetio u sebi da mu odgovoriš na isti način i šejtan bi ubacio u tvoje srce da on zapravo ne želi da te savjetuje, već te želi kritizirati. Koga obuzmu takvi osjećaji, neće se pokoriti njegovim instrukcijama i da’vi. Dok, ukoliko mu se obrati blago, zatvarajući mu vrata harama, a u isto vrijeme otvarajući mu druga vrata, vrata halala, olakšavajući mu, zasigurno će biti razlogom za veliki hajr. Za ovo nalazimo primjer u Allahovim riječima: „O vjernici, ne služite se riječima: ‘Ra‘ina’, nego recite: ‘Unzurna’” (Prijevod značenja Alu-Imran, 104) Kada im je Uzvišeni Allah zabranio da koriste riječ “Ra‘ina” koja sadrži u sebi dvojno značenje, usmjerio ih je da koriste drugu riječ “Unzurna”, koja znači pogledaj nas i ne sadrži u sebi dvojno značenje. Došli su Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa dobrim hurmama, pa je zapitao: „Da li su sve hurme iz Hajbera ovakve?”, Odgovorili su mu: „Ne, mi uzimamo jedan sa’a ovih dobrih za dva ili tri sa’a loših. Potom ih je podčio: „Ne činite to!? Prodajte sve slabije za dirheme, a potom kupite za dirheme dobre hurme!?” (Buhari, 2201; Muslim, 1593) Obaveza na da’iji je da ukoliko spomene ljudima ono što im je zabranjeno, da im spomene i ono što im je dozvoljeno.

 

Širina prsa za razilaženje između učenjaka

Prsa da’ija i onih koji prakticiraju vjeru, moraju biti široka za razilaženja koja se dešavaju između učenjaka. Treba da potraže opravdanje onome koji se zaputio pogrešno po njihovom ubjeđenju. Ovo je vrlo važna poenta, jer pojedinci prate tuđe pogreške kako bi ih obznaniili, na način na koji to ne priliči i onako kako to ne zaslužuju oni koji su ih počinili, težeći iskvariti njihov autoritet, što je velika greška. Ukoliko je ogovaranje običnog muslimana od velikih grijeha onda je zasigurno ogovaranje učenjaka veće i opasnije. Jer šteta njegovog ogovaranja se ne ograničava samo na njega, već i na njega i njegovo šerijatsko znanje koje nosi. Ukoliko ljudi izbjegavaju učenjaka pa postane bezvrijedan u njihovim očima, zasigurno će i njegova riječ postati bezvrijedna. Ukoliko on govori istinu i poziva uputi, njegovo ogovaranje će predstavljati zapreku između ljudi i njegovog šerijatskog znanja. Razilaženje između učenjaka se mora posmatrati sa strane idžtihada i lijepog nijjeta, te da im se traži opravdanje u onome u čemu su pogriješili. Nema zapreke da se sa njima razgovara kako bi im se pojasnila greška u onome u čemu mislimo da su pogriješili, jer čovjek nekada smatra da je učenjak u nečemu pogriješio, ali bi se poslije međusobnog dijaloga ispostavilo da je on u pravu. Čovjek je slab i zaboravan: „Svaki sin Ademov čini puno grešaka, a najbolji od njih su oni koji se puno kaju” (Ahmed, Tirmizi, Ibnu Madže hadis hasen Sahihu Džamia, 4515, Albani) Međutim, da se raduje pogrešci i prestupu učenjaka, šireći je među ljudima time izazivajući raskol između njih, zasigurno nije put ispravnih prethodnika. Ne smijemo pogreške uzimati povodom za njihovo vrijeđanje, a u isto vrijeme da zapostavimo njihove dobrote: „Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti.” (Prijevod značenja El-Maida, 8) Stavi sebe u njegov položaj gdje te vrijeđaju i tvoje pogreške objelodanjuju i šire, dok se dobra djela skrivaju i ne spominju… Kako bi to tumačio? Sigurno zločinom protiv tebe. Obaveza je na tebi ukoliko to vidiš po pitanju sebe da vidiš i po pitanju drugih. A najlijekovitiji put za ovu situaciju je međusobni dijalog, gdje će se poslije njega pojasniti stvari. Koliko se ljudi vrati ispravnosti poslije dijaloga i koliko se puta ispostavi da je ono što smo smatrali greškom, ustvari ispravno.U hadisu stoji: „Muslimani su kao jedna građevima, svaka cigla drugu drži i podupire!” (Buhari, 6026; Muslim, 2585) Kao što je rekao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko voli da se udalji od vatre i uvede u Džennet, neka sve, dok mu ne dođe smrt, vjeruje u Allaha i Sudnji Dan i neka čini ljudima ono što voli da se njemu čini!?” (Muslim 1844.)

 

Ograničavanje emocija i osjećaja

Sljedbenike ovog buđenja-sahve ne treba da nose osjećaji i da ih spriječe od razmišljanja i onoga što zahtijeva Šerijat. Jer ukoliko osjećaji ne budu ograničeni na ono što iziskuje Šerijat i razum, bit će više štete nego dobra. Obaveza nam je da razmišljamo dalekosežno, ne ciljajući sa ovim da prešutimo batil (laž) i da ga potpomažemo. Naprotiv, moramo prići stvarima kako to dolikuje. Težeći shodno mogućnostima da se pridržavamo puta mudrosti u otklanjanju batila i njegovog nestanka. Iako se pridržavanjem puta mudrosti put oduži, njegovi plodovi i rezultati će zadovoljiti sviju. Podstičem sljedbenike ovoga buđenja da se pridržavaju promišljenosti, razuma i dalekosežnog pogleda. Čineći svoje pokrete usklađene sa onim što iziskuje šerijat. Trebamo izučavati Poslanikovu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mudrost u da’vi i tako ga uzeti za uzor, a on je sigurno najbolji uzor. Ukoliko želimo da probudimo islamski ummet iz njegovog nemara i sna, moramo hoditi shodno jasno zacrtanim planovima, koji su izgrađeni na stabilnim temeljima.

 

Međusobna druženja

Podstičem omladinu na međusobne posjete, kako bi se ustabilila prisnost i ljubav u njihovim srcima. Na njima je da izučavaju svoje stanje i stanje ummeta, kako bi bili kao jedna duša i jedno tijelo. Zaista su veliki prodovi međusobnih posjeta i njima pripadaju veliki tragovi, a naročito ukoliko se povežu sa masovnijim izletima i skupljanjima.

 

Neočajavanje zbog mnoštva pokvarenosti

Na nama je da ne očajavamo na putu reforme ummeta, iako čak vidimo u njemu mnoštvo pokvarenosti ili onih koji se reformama suprostavljaju. Istina je kako reče Ibnul-Kajim, Allah mu se smilovao: „Istina je potpomognuta i nemoj se čuditi iskušenjima, jer je to sunnet Milostivog. Mora se događati sukob između istine i batila: „… isto tako smo Mi dali svakom vjerovjesniku da nevaljalci neprijatelji budu, a tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i pomagač!” (Prijevod značenja Al-Furkan, 31)” Zlikovci žele zabludu ljudi i prikrivanje istine, vladanje ljudima i njihovo ušutkivanje. Nije nam dozvoljeno da očajavamo. Moramo imati dug uzdah i čekati gdje će završetak pripasti bogobojaznim. To je zato što postoje pojedinci koji žele da izmjene ispravne ideje vjernika sa neispravnim, težeći da tako ostvare svoj cilj, a to je da zavedu ljude i dovedu ih u sumnju i odvrate ih od onoga na čemu su od istine. Međutim, svakog onog koji se suprostavlja istini sa svojim idejama će pogoditi nesreća, jer je Allah pomagač svojoj vjeri i Knjizi. Nada je jak pokretač za istrajnost u da’vi i njenom uspjehu, dok je očajavanje razlog za propast i zaostalost u da’vi.

 

 

3. Juni 2008 | Akida | 18

Komentari: Nema komentara

Komentirajte