informativniislamskičasopis
0

Osobine prenosioca hadisa

Većina učenjaka dozvoljava slušanje odnosno uzimanje hadisa od dječaka koji još  nije punoljetan (misli se šerijatsku punoljetnost), dok neki učenjaci to ne dozvoljavaju. Jače i ispravnije mišljenje jeste mišljenje većine uleme, stoga što ashabi, tabiini, učenjaci i generacije poslije njih su prihvatili hadise mladih, odnosno još u dječijoj dobi ashaba kao što su bili: Hasan i Husejn, Abdullah ibn Ez-Zubejr, Enes ibn Malik, Abdullah ibn Abbas, Ebu Seid el-Hudri, Mahmud ibn Er-Rebi', kao i mnogi drugi, radijallahu anhum, bez pravljenja razlike između hadisa koje su zapamtili prije i poslije svoje (šerijatske) punoljetnosti.


Muslimani su od samog početka objave islama veliku pažnju posvetili hadisu, kako njegovom pamćenju tako i njegovom prenošenju, bilježenju i zapisivanju u posebna djela i knjige. Ranije smo spomenuli da je jedan dio hadisa zabilježen i zapisan još u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina hadisa zapisana je u vrijeme ashaba, tabiina i tabi-tabiina. Međusobna saradnja i zalaganje muslimana i učenih s ciljem očuvanja hadisa doveli su do nastajanja različitih hadiskih nauka. Dakle, velika briga i pažnja u pogledu hadisa, kakvu nije imala nijedna druga nauka, rezultirala je pojavom sljedećih nauka vezanih za hadis:
1) ''Garibul-hadis'', tj. nauka koja pojašnjava manje poznate riječi u samom hadisu.
2) Nauka ''derogirajućih i derogiranih'' hadisa.
3) Nauka koja proučava različitost hadisa i njihovu vanjsku oprečnost ili podudarnost.
4) Nauka koja proučava historiju prenosilaca (ravija), tj. njihove biografije, imena, godine rođenja i sl.
5) Nauka koja proučava stanje prenosioca hadisa, misli se na stanje u vjeri i sl., kao recimo da li je bio novotar i dr.
6) Nauka o razlozima, uzrocima ili povodima spominjanja i navođenja hadisa, samim tim što su neki hadisi spomenuti i navedeni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i imaju svoj povod spominjanja, kao što i neki ajeti imaju povod svoje objave. Također, postoje i druge nauke koje su utjecale i doprinijele, odnosno bile na usluzi hadisu i Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, njegovom očuvanju i njegovom pojašnjenju, nauke koje su razdvojile slabe (daif) od ispravnih (sahih) hadisa, hadisa koji se prihvataju kao dokaz i drugih koje se ne prihvataju, onih koji su lažni od onih koji su originalni itd. Prenošenje i bilježenje hadisa u djela ili knjige teklo je na osnovu naučnih pravila, tako da se hadis nije prihvatao od osobe ili prenosioca koji nije ispunjavao uvjete (šartove) koje je ulema postavila i koji su detaljno pojašnjeni u knjigama usulul-hadisa (tzv. temeljnoj nauci hadisa). Spomenute nauke pojavile su se u uskom vremenskom periodu, oslanjajući se jedna na drugu, stoga je shodno da svaku od ovih nauka spomenemo zasebno, nauke koje su doprinijele očuvanju hadisa, njegovom pojašnjenju, spoznaji njegovih prenosioca... Sve te nauke zabilježene su u mnogim djelima koja su napisale ranije ispravne generacije (selefi), tako da je svaka nauka postala samostalna. Dakle, u okviru teme o hadiskoj nauci, proučit ćemo svaku nauku kao samostalnu, njene temelje, nastanak i pravila te najpoznatija djela napisana o toj nauci.
(Pre)uzimanje hadisa i njegovo prenošenje
U okviru ove teme govorit ćemo o najnižoj starosnoj dobi u kojoj se prihvata slušanje odnosno uzimanje hadisa mlade osobe, tj. djeteta, te o načinu uzimanja, a potom metodama prenošenja ili dostavljanja hadisa.
Podesnost ili sposobnost prenosioca
Ova podtema odnosi se na sposobnost ili ispravnost određene osobe da bi slušala ili uzela hadise, kao i sposobnost odnosno ispravnost da prenese hadise koje je naučila, zabilježila ili slušala. Dakle, misli se na uzimanje hadisa od ''šejha'', tj. učenjaka, jednom od metoda koje ćemo spomenuti, a zatim na način dostavljanja ili prenošenja tih hadisa. Većina učenjaka dozvoljava slušanje odnosno uzimanje hadisa od dječaka koji još nije punoljetan (misli se šerijatsku punoljetnost), dok neki učenjaci to ne dozvoljavaju. Jače i ispravnije mišljenje jeste mišljenje većine uleme, stoga što ashabi, tabiini, učenjaci i generacije poslije njih su prihvatili hadise mladih, odnosno još u dječijoj dobi ashaba kao što su bili: Hasan i Husejn, Abdullah ibn Ez-Zubejr, Enes ibn Malik, Abdullah ibn Abbas, Ebu Seid el-Hudri, Mahmud ibn Er-Rebi', kao i mnogi drugi, radijallahu anhum, bez pravljenja razlike između hadisa koje su zapamtili prije i poslije svoje (šerijatske) punoljetnosti. Međutim, ulema koja je dopustila ili dozvolila slušanje odnosno uzimanje hadisa od dječaka, ili osobe prije šerijatske punoljetnosti, nije saglasna u vezi određivanja tačno utvrđene godine starosti djeteta ili dječaka, samim time što je određivanje tačne starosne dobi vezano za samu umnu sposobnost djeteta, a u tome se djeca dakako razlikuju. Iako se ulema nije usaglasila i odredila tačnu godinu starosti djeteta u učenju i uzimanju hadisa, taj propis nije ostavljen bez postavljanja određenih pravila i pojašnjenja. Mnogi učenjaci uložili su trud u pojašnjenju tih pravila, odnosno u određivanju starosne dobi u kojoj se prihvata uzimanje ili učenje hadisa, a koja možemo sakupiti u tri mišljenja:
1) Da je najniža starosna dob sposobnosti uzimanja i slušanja hadisa od pet godina. Dokaz ovog mišljenja nalazi se u hadisu koji bilježi Buharija u svom ''Sahihu'', a hadis prenosi Mahmud ibn Er-Rebi', radijallahu anhu, gdje kaže: ''Zapamtio sam da mi je Poslanik zapljusnuo u lice gutljaj vode iz posude, a imao sam pet godina''. (Vidi ''Sahihul-Buhari'' sa fusnotom od ''Es-Sindija'' 1/25)
2) Drugo mišljenje je mišljenje Musaa ibn Haruna el-Hamala, po kojem je uzimanje ili slušanje hadisa od djeteta ispravno od trenutka kada je dijete sposobno da razlikuje ''kravu od magarca''. Ovim mišljenjem Musaa ustvari se ukazuje na vremenski period dijete kada dostigne stepen razlikovanja među stvarima, tako da je za primjer naveo kravu i magarca, odnosno ono čime je bio okružen u svom životu. (Vidi ''El-Kifaje'' str. 65)
3) U obzir se uzima ''razlikovanje'' (tj. moć rasuđivanja) kod djeteta, dakle vrijeme kada dijete počne shvatati i razlikovati govor ili obraćanje njemu, kao i odgovaranje na to obraćanje, i tada se prihvata njegovo slušanje hadisa, makar imao i manje od pet godina. Međutim, ako ne shvata obraćanje niti je sposoban da odgovori na to obraćanje, njegovo slušanje ili uzimanje hadisa nije ispravno pa makar imao i više od pet godina.
Kada dublje pogledamo u mišljenja učenjaka koji dopuštaju malome djetetu da uzima odnosno sluša hadise kod učenjaka hadisa, vidjet ćemo da su oni gotovo saglasni da je ''moć raspoznavanja'' kod djeteta uvjet za ispravnost uzimanja odnosno slušanja hadisa. Shodno tome, ako shvata obraćanje i lijepo i razborito odgovara, time ukazuje da je njegovo uzimanje hadisa ispravno. Mnogi poznati hadiski hafizi podsticali su djecu da prisustvuju halkama učenih ili uleme, štaviše poznato je da su neki, kao El-E'ameš, sakupljali djecu, a potom ih podučavali i govorili im hadise. (Vidi ''Kitabul-Ilm'' od Zuhejra ibn Harba str. 121, kao i djelo ''El-Muhaddisul-Fasil'' str. 65-67) Ovo je praktični dokaz za ispravnost slušanja i uzimanja hadisa od djeteta i prije njegove (šerijatske) punoljetnosti.
Stručnost (podesnost) za prenošenje hadisa
Većina učenjaka hadisa, odnosno muhaddisa, i fakiha (islamskih pravnika) saglasna je oko uvjeta (šartova) koje treba ispuniti onaj čije se prenošenje (u ovom slučaju hadisa) prihvata, bio on žensko ili muško, a to su sljedeći uvjeti:
1) Islam: Što znači da se prenošenje kafira (u ovom slučaju hadisa, dok to prenošenje može biti i u drugim islamskim naukama kao što su predaje i mišljenja pravne uleme tj. uleme fikha, ili kiraeta i sl.) ne prihvata ili ne uzima, svjedno da li je laž u njegovoj vjeri strogo zabranjena, i svejedno bio on lažov ili iskren. Nije razumno da se rivajet ili prenošenje od kafira uzima, jer samim time otvorila bi se mogućnost iznošenja laži u vjerskim propisima, a kako i prihvatiti prenošenje nekoga koji spletkari protiv islama i muslimana? Potom, Allah Uzvišeni zabranjuje nam da prihvatamo, odnosno naređuje nam da se suzdržimo od uzimanja rivajeta (predaje) od pokvarenjaka (fasika) makar bio musliman:''O vi koji vjerujete, ako vam kakav nepošten čovjek sa viješću dođe, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili poslije kajete'' (prijevod značenja El-Hudžurat, 6). Ako je ovo propis vezan za fasika (pokvarenjaka), prioritetnije je da ne prihvatamo predaju ili rivajet nevjernika.
2) Punoljetnost: Misli se na šerijatsku punoljetnost kada osoba postaje obavezna izvršavati šerijatske propise i islamske obaveze, stoga se ne prihvata prenošenje ili rivajet onoga koji nije šerijatski punoljetan, a samim time niti grješan u svojim postupcima, oslanjajući se na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Pero je podignuto (ne pišu se djela odnosno grijesi) od trojice: od ludog sve dok mu se pamet ne vrati, od spavača sve dok se ne probudi, i od djeteta sve dok u snu ne polucira.'' (Bilježe imam Ahmed, Ebu Davud i El-Hakim u predaji od Omera i Alije, također hadis bilježe i drugi u predaji od Aiše, radijallahu anhum) Punoljetnost je pretpostavka da je osoba sposobna shvatiti šerijatske propise, međutim, bitno je napomenuti da ulema pod punoljetnošću misli na umnu razvijenost i sposobnost zajedno sa polucijom. Učenjaci su bili oprezni u prihvatanju rivajeta od djeteta iz straha da ne slaže, a moguće je da slaže jer još ne shvata opasnost i posljedice laži. Tek kada postane punoljetno, pretpostaviti je da će šerijatske obaveze i propisi koje je shvatio i razumom spoznao, utjecati na njega da se kloni laganja i laži. Isto tako šerijat nije učinio dijete starateljem (odgovornim) u dunjalučkim stvarima i postupcima (kao recimo trošenje i raspolaganje njegovim imetkom), pa kako da bude staratelj i odgovoran za vjerske propise.
3) Pravičnost (ispravnost): To je osobina ili svojstvo duboko usađeno u dušu koje čovjeka čini bogobojaznim, ljudstvenim i iskrenim, što ga udaljava od griješenja i velikih grijeha, kao i stvari koje narušavaju njegovu čovječnost ili čestitost, kao što je recimo vršenje nužde na putevima, druženje sa pokvarenjacima, pretjerano smijanje i sl.
4) Tačnost i preciznost: Misli se na ''budnost'' (svjesnu prisutnost) prenosioca (ravije) prilikom slušanja ili uzimanja hadisa, na shvatanje onoga što sluša, zatim na pamćenje onoga što je čuo sve do prenošenja zapamćenoga nekome drugome. Tačnost i preciznost obuhvata dvije stvari, ili dvije vrste ''pamćenja'': umno pamćenje i  tzv. ''pisano pamćenje'', odnosno čuvanje zapisanih hadisa. Pod ovim se podrazumijeva da ravija (prenosilac) čuva od zaborava ono što je napamet naučio, da čuva od iskrivljenja i izmjene ono što je zapisao i zabilježio, ako hadise prenosi iz svojih knjiga ili zabilježnica. Način spoznaje preciznosti i tačnosti prenosioca jeste da njegove predaje budu podudarne sa predajama koje prenose drugi pouzdani i precizni prenosioci, dok manja različitost ili rijetka različitost između njegovih predaja i predaja pouzdanih i preciznih prenosilaca (ravija) ne utječe na ispravnost njegove tačnosti i preciznosti.
Dakle, možemo rezimirati da je za slušanje ili uzimanje hadisa neophodna podesnost prenosioca, ili njegova starosna dob, sposobnost razlikovanja stvari (bez njihovog prenošenja u ovoj starosnoj dobi), odnosno moć rasuđivanja, te da se hadis ne prihvata (uzima) od prenosioca koji ne ispunjava četiri spomenuta uvjeta, a to su: islam, šerijatska obaveznost izvršavanja dužnosti (šerijatska punoljetnost i umna zrelost), pravičnost i preciznost.

12. Septembar 2010 | Nermin Smajlović, prof. | 38

Komentari: Nema komentara

Komentirajte