informativniislamskičasopis
0

Pazite od koga uzimate vjeru!

Imam Muslim u svome Sahihu zabilježio je riječi Muhammeda b. Sirina, velikog učenjaka iz generacije, tabiina: “Zaista je ovo znanje (nauka o hadisu) vjera, pa pazite od koga uzimate svoju vjeru!”

Ibn Sirin, učenjak iz generacije tabiina, sticao je znanje i prenosio hadise od velikana iz redova ashaba kao što su Ebu Hurejra, Ebu Seid el-Hudri, Abdullah b. Omer, Abdullah b. Abbas, Imran b. Husejn, Enes b. Malika, radijallahu anhum.

Ogromno znanje i iskustvo ovog tabiina bili su glavni “krivac” što su ove mudre riječi izašle baš iz njegovih usta, a one su postale zlatno pravilo učenjaka selefa, kao i svih kasnijih učenjaka koji su pratili njihov put, u provjeravanju predaja koje se tiču vjere, prvenstveno hadisa, i u odvajanju ispravnih predaja od slabih, izmišljenih i iskrivljenih.

Ove riječi postale su također glavna vodilja svim učenjacima ehli-suneta u prenošenju znanja iz generacije na narednu generaciju.

Težinu ovim riječima daje i činjenica da ih je izrekao tabiin, dakle u vremenu kada su neki od ashaba bili još uvijek živi i kada su ovom zemljom još uvijek hodali ljudi iz najbolje generacije ummeta – ashabi i najbolje generacije nakon njih – tabiini. Ako je tada bilo bitno provjeravati od koga se smije učiti vjera, a od koga ne, i ako je tada ulema upozoravala na postojanje ljudi koji će govoriti o vjeri, a nisu dorasli tome, kakav je onda slučaj sa nama danas!?

Ibn Sirin nam je pokazao i praksom kako primijeniti njegov zlatni savjet. Darimi u svome Sunenu bilježi predaju od Ibn Ubejda da je rekao: “Dvojica sljedbenika strasti (novotarija) ušla su kod Ibn Sirina, pa ga upitaše: ‘O Ebu Bekre, možemo li ti ispričati jedan hadis?’, a on odgovori: ‘Ne!’ Oni ga potom upitaše da li mu mogu proučiti jedan ajet iz Allahove Knjige, a on im odgovori: ‘Ne možete! Odlazite sad od mene, ili ću ja ustati i otići!’ Oni tada izađoše. Neko od prisutnih upita: ‘O Ebu Bekre, zbog čega im nisi dozvolio da ti citiraju ajet iz Allahove Knjige?!’ On odgovori: ‘Plašio sam se da mi prilikom citiranja ajeta ne iskrivi nešto, pa da mi ta greška ostane u srcu!’”

I pored činjenice da su dvojica spomenutih odlično poznavali arapski jezik (što možemo zaključiti iz njihove smjelosti da citiraju ajete na arapskom jeziku jednom učenjaku i vrsnom poznavaocu arapskog jezika kakav je bio Ibn Sirin), kao i činjenice da su poznavali osnove hadisa (što se da zaključiti iz njihove namjere da citiraju hadis jednom od najvećih prenosilaca hadisa iz generacije tabiina), Ibn Sirin im nije dozvolio da u njegovom prisustvu progovore bilo šta o vjeri. Razlog za to u ovom konkretnom slučaju jeste što su ta dvojica bili poznati po tome da su u nekim stvarima od vjere umjesto ispravnih hadisa i čistog sunneta prihvatili izmišljene stvari u vjeri (novotarije) povodeći se za svojim strastima.

Učenjaci hadisa, koji su i najzaslužniji što je sunnet – praksa Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, prenesen u izvornom obliku do današnjih generacija, postavili su precizne kriterije o poštenju (moralu) onoga ko je mogao prenositi hadise i islamsko znanje drugima. Pored prethodno navedene mahane (da ne smije biti jasni sljedbenik i pobornik novotarija), ravija ili prenosilac znanja drugima nije mogao biti ni onaj ko je nekada uhvaćen u laži, ili se sumnjalo da laže, niti onaj ko je javno činio velike grijehe, niti onaj ko je bio nepoznat (po pitanju islamskog znanja).

Nepoznavanje onoga ko prenosi hadise (islamsko znanje), ili nepoznavanje njegovog stanja i njegovih osobina, jeste jedna od prepreka koju su učenjaci selefa stavljali pred svakim ko je htio prenositi hadise (islamsko znanje).

Ovo se pogotovo odnosi na čovjeka koji nije učio islamsko znanje, niti je bilo ko od učenjaka toga vremena posvjedočio (pohvalom, svjedočanstvom, preporukom i slično) da takav ima znanje, makar ne bilo poznato da postoji ijedna moralna prepreka koja utječe na njegov kredibilitet u prenošenju islamskog znanja (da je novotar, lažov, fasik ili se u njega sumnja da laže).

Hatib el-Bagdadi rekao je: “El-Medžhul (nepoznat, anonimus po pitanju islamskog znanja) kod učenjaka hadisa je svaki onaj ko nije poznat po tome da je stjecao islamsko znanje, niti ga je ulema u svome govoru  istakla po tome...” (El-Kifaje vi ilmir-rivaje, 1/88)

Ovo znači da je u vrijeme ispravnih prijethodnika i velikana iz reda islamskih učenjaka o vjeri mogao pričati samo onaj ko je učio znanje pred poznatim i priznatim učenjacima svoga vremena i ko je nakon toga od istih dobio preporuku, pohvalu ili svjedočanstvo da se može baviti prenošenjem islamskog znanja i podučavanjem drugih.

Tako je jednom prilikom imam Malik rekao: “Znanje se ne uzima od četverice: od neznalice, čije je neznanje očigledno, makar najviše pričao i prenosio od vjere; od novotara koji poziva u novotariju; onaj ko u svakodnevnom govoru laže, makar nikad ne slagao u prenošenju hadisa; i od pobožnog, dobrog i poznatog čovjeka, ali koji nije naučio ono o čemu priča.” (Sijeru a’lamin-nubela, 7/162)

Imam Malik nije sjeo u Poslanikovu džamiju da drži predavanja iz hadisa i da izdaje fetve dok mu dozvolu za to i priznanje njegovom znanju nije dalo sedamdeset učenjaka iz Medine. (Sujuti,Tezjinul Memalik, str. 26)

Broj učenjaka pred kojima je imam Malik stjecao znanje dostiže cifru od skoro nevjerovatnih devet stotina, a od tog broja trećina njegovih učitelja bili su tabiini. (Abdulgani ed-Dekr, Malik b. Enes, str. 61–62)

Imam Buhari je, naprimjer, svoje znanje stekao učeći pred više od hiljadu učenjaka, što potvrđuju njegove riječi: “Zapisivao sam hadise od hiljadu i osamdeset duša, i svi oni su bili učenjaci hadisa.” (Sijeru a’lamin-nubela, 12/395)

Tek nakon nekoliko godina i velikog truda uloženog na putu stjecanja znanja pred ulemom, oni koji su stjecali to znanje dobijali bi dozvolu od tadašnjih priznatih i poznatih učenjaka da mogu prenositi znanje iz određene oblasti na druge.

Rekao je Ibn Arebi, rahimehullah: “Običaj selefa bio je da hvale jedni druge, i da prenose pohvale na račun učenjaka sa generacije na generaciju. I naši učenjaci nisu uzimali znanje osim od onih koji su dobili pohvalu ili su uzeli dozvolu za to od svojih šejhova.” (Hakaik anil-Dunub el-Arebi, str. 4)

Imam Nevevi u svojoj knjizi Et-Tibjan fi adabi hameletil-Kur’an kaže: “I ne uči se osim pred onim o čijem se znanju već priča i čija je vjera izašla na vidjelo, i ko je postao poznat, i čija djela su postala poznata...”

Slično tome rekao je i imam Sujuti: “Svojstvo onih od kojih se uzima znanje: za čije se poštenje čulo među učenjacima pa su se proširile pohvale na njegov račun (od strane učenjaka).” (Tedribur-Ravi, 1/301–302)

Također, slično prethodnom rekao je i imam Šatibi u svojoj knjizi El-I’tisam: “Učenjak, kojem (poznati) učenjaci nisu posvjedočili njegovo znanje, još uvijek je na osnovi od koje je krenuo, a to je da nije učen, sve dok njegovo znanje ne posvjedoče drugi učenjaci.”

Selefi su zabranili da se znanje uzima od onih koji nisu učili pred ulemom

Kada je imam Malik poslao pismo Muhammedu b. Mutrafu, između ostalog, napisao mu je: “Uzimaj znanje od onih koji ga imaju, to jest od onih koji su to znanje naslijedili od generacije učenjaka prije njih, i da u to nema nimalo sumnje. I nemoj uzimati od svakoga sve što čuješ, jer ne bi smjelo znanje da se uzima od svakoga ko govori o znanju i sve što se priča o vjeri...” (El-Kifaja, 1/159)

Rekao je imam Berbehari: “Pazi se i čuvaj se, a posebno od onih koji žive u tvom vremenu. Pazi se pred kim sjediš i od koga slušaš (o vjeri) i sa kim se družiš.” (Berbehari, Šerhus-sunna, str. 45–46)

U vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, u Medini se pojavio čovjek po imenu Sabig b. Asl koji je presretao ljude na pijaci Medine i pitao ih o tumačenju prvih ajeta iz sure Ed-Darijat (Oni koji pušu), a onda bi nakon toga ljudima davao svoje tumačenje spomenutih ajeta, iako o tome nije učio pred učenim ashabima. Vijest o tome stigla je i do Omera, radijallahu anhu, pa je pripremio pruće od palme, koje je inače jako čvrsto i žilavo, i nakon toga je halifa čekao priliku da sretne Sabiga. Kada jednom prilikom Sabig srete Omera, radijallahu anhu, upita i njega o tumačenju ajeta iz sure Ed-Darijat, a halifa mu ne odgovori, nego ga upita za ime, Sabig mu tada reče: “Ja sam Allahov rob Sabig!”, a emirul-mu’minin reče mu: “E ja sam Allahov rob Omer!”, pa ga onda uhvati i dobro izudara prućem od palme, koje je već bilo spremno. Nakon ovog događaja Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, kada bi mu neko postavio pitanje o manje jasnim ajetima, na način kako je to radio Sabig, on bi tada rekao: “Je li tražiš da učinim sa tobom ono što je Omer učinio sa Sabigom.” (Medžmuul-fetava, 13/311, i 28/109; predaju bilježi Darimi u Sunenu, sa ispravnim lancem, i Ibn Asakir u Tarihud-Dimešku u nešto opširnijoj verziji)

Kako danas primijeniti pravilo “pazite od koga uzimate svoju vjeru”?

S obzirom na pojavu i veliku primjenu najnovijih sredstava komunikacije među ljudima, a koja nisu ranije bila poznata, vrlo je bitno dati neke osnovne smjernice kako da jedan musliman koristi ta sredstva, a da ne naruši pravilo o ispravnoj metodologiji učenja vjere. U nastavku teksta nudimo vam nekoliko savjeta o tome kako danas praktično primijeniti pravilo koje je i tema ovog teksta, a koje glasi: “Pazite od koga uzimate svoju vjeru!”

●  O vjerskim propisima ne smije se govoriti bez znanja o toj temi. Dakle, ukoliko neko nije prešao određena pitanja pred učenom osobom, ne bi trebao o tome podučavati druge, prije nego se i sam poduči, niti bi smio ulaziti u raspravu o temi o kojoj nema sigurno znanje. Dakle, o tome se ne piše i ne raspravlja na društvenim mrežama, smartfon aplikacijama za brzu komunikaciju (poput Vibera ili WhattsAppa) niti se snima video materijal i postavlja na YouTubeu, i slično.

Ibn Dževzijja, tumačeći 33. ajet sure El-A’raf: “Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate’”, kaže: “Ovo je opća zabrana o govoru u vjeri bez sigurnog znanja.” (Zadul-mesir fi ilmit-tefsir, 3/192)

●  Ne prenositi statuse, poruke i tekstove islamskog sadržaja na društvenim mrežama, niti putem smartfon aplikacija koje autori nisu potpisali ili su ih potpisale osobe koje nemaju kvalifikaciju za prenošenje islamskog znanja drugima. Također, ne treba ih čitati ukoliko ih neko vama pošalje.

●  Ne prenositi prijevod ili tumačenje ajeta bez obilježavanja sure ili spominjanja naziva tefsira iz kojeg se prenosi komentar na ajet.

Isto važi i za prenošenje hadisa bez spominjanja zbirke u kojoj se hadis može naći, kao i govor nekog od muhadisa o tumačenju hadisa ako se radi o manje poznatom hadisu. Znajte da je obilježavanje zbirke hadisa, naziva sure ili knjige iz koje se prenosi govor nekog učenjaka kao označavanje imena i prezimena osobe koja drži, recimo, predavanje o vjeri.

Kao što ne bi bilo nimalo islamski da preslušaš predavanje od nekoga kome niti znaš ime, niti stepen islamske edukacije, tako je isto islamski nekorektno navoditi prijevode ajeta, hadisa ili govore učenjaka bez naglašavanja izvora.

●  Ne slušati predavanja na YouTubeu, niti čitati tekstove na internetskim stranicama, niti knjige, niti direktno slušati predavanja od osoba za koje prethodno niste saznali da li su kvalifikovani za podučavanje drugih, i da li je isti dobio preporuku, pohvalu ili dozvolu od učenih ljudi tog mjesta, ili govornog područja da može druge podučavati vjeri. Ukoliko naiđeš na predavanje, knjigu ili tekst osobe koju ne poznaješ, upitaj učene i daije koje već poznaješ, pa ako dobiješ pozitivno mišljenje o istom, tek onda pusti video ili otvori knjigu.

●  Ukoliko je neko ko podučava određenim vjerskim propisima (pravilima, temama) za tu oblast dobio dozvolu od učenih da podučava druge, a za druge islamske nauke ili druga islamska pitanja nema kvalifikaciju za podučavanje drugih, onda od njega možemo učiti samo ono za što je edukovan, bez postavljanja pitanja oblasti o kojima nema znanje ili nije kvalifikovan da bi o njima druge podučavao.

9. May 2017 | Adnan Nišić, prof. | Da'va | 78

Komentari: Nema komentara

Komentirajte