informativniislamskičasopis
0

Prepreke na putu jačanja imana

Ehli-sunnet vel-džemat smatra da se iman povećava i smanjuje. U komentaru hadisa broj 80 u Muslimovom Sahihu, imam Nevevi rekao je: “U ovom hadisu ukazuje se na to da se iman  povećava i da se smanjuje.”

Iman se povećava činjenjem dobrih djela, a smanjuje se činjenjem grijeha, kao što je rekao imam Ahmed b. Hanbel: “Iman se povećava i smanjuje. Povećava se činjenjem dobrih djela, a smanjuje ostavljanjem dobrih djela.” (Lalekai, Usuli i’tikad)

Vjernik koji želi dostići što veće deredže (stepene) u Džennetu, radit će na tome da svoj iman stalno jača i na tom putu čuvat će se svega što njegov iman čini slabijim.

U ovom tekstu navest ćemo nekoliko prepreka na putu jačanja imana svakom ko na njih naiđe, a ne nađe načina da ih preskoči ili zaobiđe. Većina prepreka koje ćemo navesti u tekstu javljaju se kao lične navike, stoga onaj kod koga se one nađu treba poraditi na tome da ih što prije od sebe otkloni.

Neopravdani strahovi 

Kada kažemo “neopravdani strahovi”, mislimo na strah od posljedica koje mogu nastati ukoliko izvršimo neku Allahovu naredbu (farz, vadžib) ili se klonimo onog što je Uzvišeni Allah zabranio (haram). Primjeri takvih strahova danas, koji često znaju stati na put vjerniku, mnogobrojni su: strah od otkaza sa posla ukoliko se ne rukujete sa nadređenim koji je suprotnog spola, a sa kojim je fizički kontakt vjerski zabranjen; strah da se ode na džuma-namaz zbog straha od otkaza, strah da bliži prijatelji ne saznaju da si počeo obavljati namaz, da te se ne bi odrekli; strah da žena stavi hidžab, kako je okolina ne bi ismijavala...

Strah od Allahove kazne, koja slijedi na ahiretu, zbog neizvršavanja Njegove naredbe ili neklonjenja od Njegovih harama, uvijek treba biti ispred svih ostalih strahova, ukoliko vjernik želi napredovati u vjeri.

Rekao je Uzvišeni: “...ne bojte se ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi!” (El-Maida, 44)

Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema pokornosti stvorenjima u onome što je nepokornost Stvoritelju, uzvišen neka je On.” (Hadis bilježi imam Ahmed, a šejh Abdulkadir el-Arnaut kaže da je lanac hadisa ispravan po uvjetima Buharija i Muslima)

Škrtost u pogledu materijalnog žrtvovanja za islam

Darežljivost i plemenitost u dijeljenju imetka na putu islama jeste osobina vjernika, i bez tih osobina vjernik ne može postići veliki uspjeh u svom imanu.

Rekao je Uzvišeni: “Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže...” (Alu Imran, 92)

Škrtost, kada je u pitanju žrtvovanje imetka za islam, manifestira se na dva načina:

●  Opća škrtost, to jest da je osoba škrta sama po sebi i ne voli trošiti svoj imetak, niti kada je u pitanju vjera, niti kada je u pitanju porodica ili rodbina, pa čak i sebi neće kupiti potrebne stvari, iz bojazni da ne bi potrošila imetak.

●  Da osoba nije škrta sama po sebi, naprotiv troši imetak i dijeli ga, ali često to bude na pogrešan način, jer imetak ne troši u ono što će će povećati njen iman. Recimo da čovjek umjesto da imetak za godišnji odmor utroši za odlazak na hadž ili umru sa svojom porodicom, on sav taj iznos, ili duplo veći potroši za odlazak u turistička ljetovališta, gdje neće vidjeti ništa drugo osim harama. Ili kada neko pravi svadbu, umjesto da napravi večeru na kojoj će ugostiti rodbinu i prijatelje, uz halal meso i piće, i nekoliko kurbana udijeliti kao sadaku narodnim kuhinjama, gdje se hrane siromašni, većina se danas odlučuje za svadbe i veselja za koja se potroši veliki iznos novca na harame poput alkohola, muzike, razgolićenih pjevačica itd.

Oba ova načina nesavjesnog i neislamskog odnosa prema  imetku spomenuta su u ajetima u kojima Uzvišeni nabraja osobine vjernika koje je On u tim ajetima oslovio kao “ibadur-Rahman – robovi Milostivog”: “...i oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju (u harame) i ne škrtare, već se u tome drže sredine (tj. udjeljuju u, vjerski gledano, dozvoljene i korisne stvari).” (El-Furqan, 67, među zagradama navedeno je mišljenje najpoznatijih mufesira o ovim izrazima)

Stalno i neopravdano traganje za olakšicama u vjeri 

Olakšice u vjeri koje su propisane Kur’anom i sunnetom spadaju u kategoriju za koju islamski učenjaci imaju jedinstven stav da ih vjernik može i treba koristiti.

Islamski učenjaci također dozvoljavaju vjernicima da u slučaju fikhskog razilaženja među učenjacima različitih mezheba imaju pravo na osnovu svoje procjene odabrati mišljenje za koje oni smatraju da je dokaz jači, ili smatraju da to mišljenje dolazi od učenjaka koji je bolje upućen u tu tematiku, kao što to kaže šejhul-islam Ibn Tejmijja. (Medžmuul-fetava, 33/168)

Ali, nijedan učenjak ehli-sunneta nije dozvolio da vjernik odabire između dva mišljenja u pitanju u kojem su se učenjaci mezheba razišli, jer ako odabere neko mišljenje ne osvrćući se na jačinu dokaza, to će  više štetiti njegovoj duši.

Rekao je Ibn Tejmijja, rahimehullah: “Ako je običnom vjerniku dozvoljeno da odabere kojeg će učenjaka slijediti i pratiti, ipak mu nije dozvoljeno da, prema mišljenju učenjaka našeg mezheba, a i drugih, da uopćeno slijedi olakšice (od tih učenjaka) u svim pitanjima.” (Mustedrek ala medžmuul-fetava šejhul-islam, 2/258)

Imam Šatibi prenosi idžma (koncenzus, jednoglasno mišljenje svih učenjaka) od Ibn Hazma u pogledu toga da je stalno uzimanje olakšica od učenjaka mezheba, bez osvrtanja i oslanjanja na dokaz, zabranjeno u vjeri i istovremeno predstavlja fisk (veliki grijeh). (Vidjeti: El-Muvafikat, 5/79–82)

Šta tek reći za one koji uzimaju mišljenja ljudi koji nisu kompetentni da izdaju fetve i koji dozvoljenim proglašavaju jasne harame, i obrnuto, i takva mišljenja uzimaju kao olakšice u vjeri! Takvih primjera danas je puno, od “ohalaljivanja” muzike i muzičkih instrumenata, korištenja kamatnog kredita, putovanja žena bez muške pratnje itd.

Pretjerivanje u nekom od vadžiba

Nije dozvoljeno činiti neki vadžib i toliko se posvetiti njemu da to vjernika odvede u zapostavljanju ostalih vadžiba.

Primjer ashaba, radijallahu anhu, koji je kao mladić došao Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, da mu dadne prisegu za džihad, borbu na Allahovom putu, a kod kuće je ostavio oba roditelja, jeste primjer davanja pažnje jednom vadžibu (džihadu), a zapostavljanje drugog vadžiba zbog toga (obaveza dobročinstva prema roditeljima). Allahov Poslanik, salallahu alejhu ve sellem, uz upit tom ashabu da li želi nagradu od Allaha (što upućuje na ispravan postupak onoga na što će ga Poslanik, salallahu alejhi ve sellem uputiti), ovom je ashabu preporučio da ne učestvuje u džihadu dok su njegovi roditelji živi i potrebni njegove pomoći, i da se vrati njima i da im čini dobročinstvo. (Buhari i Muslim)

Također, dobar primjer za ovo jeste i Poslanikovo, salallahu alejhi ve sellem, kuđenje postupka Ebu Derdaa, radijallahu anhu, koji je zbog ibadeta posta, noćnog namaza i isposničkog načina života zapostavio svoje obaveze prema porodici, na što se požalila njegova supruga, a Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, naglasio mu je da treba rasporediti sve obaveze na način kako ne bi zbog neke obaveze zapostavio druge, rekavši mu: “Ti imaš obaveze prema Allahu, ali imaš obaveze i prema sebi i obaveze prema svojoj porodici. Pa svakome dadni pravo koje zaslužuje.” (Buhari)

Pretjerano druženje sa grješnicima 

Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka svako pripazi koga uzima za bliskog prijatelja.” (Hadis bilježi Ahmed, sa dobrim lancem prenosilaca)

Ovo znači da čovjek, ukoliko želi da preispita svoj iman, treba pogledati u svoje bliske prijatelje. Nemoguće je da čovjek ima jak iman i čvrstu vjeru, a da su mu bliski prijatelji većinom pijanci, bludnici, kockari, kriminalci i sl. Ovo su kategorije ljudi na koje vjernik treba da se sažali i da ih poziva da ostave te harame, ali ne da većinu svog slobodnog vremena provodi u ćaskanju sa njima. U suprotnom, kao što se navodi u hadisu o dobrom i lošem prijatelju, od lošeg prijatelja ćeš se samo “opeći ili usmrdjeti”. (Muslim)

Isto tako, nemoguće je da vjernik stalno svoje slobodno vrijeme provodi sa učenijima u vjeri, sa daijama, sa iskrenim vjernicima, a da to ne ostavi pozitivne tragove na njegovu vjeru.

Izostanak ustrajnosti u činjenju dobrih djela

Da li je iko od ashaba, radijallahu anhum, mogao dostići Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, u dobrim djelima?! Odgovor je jasan. A gdje smo onda mi u odnosu na ashabe?! I ovaj je odgovor jasan. Pa, ako je iko mogao da kaže kako ima dosta dobrih djela i kako sada može odmoriti, mogao je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, ali on do kraja svoga života nikada nije ostavio ni najmanju priliku da učini dobro djelo, kada mu se za to ukazala prilika.

Buhari i Muslim bilježe predaju u kojoj se navodi da je Aiša, radijallahu anha, ugledala Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, kako klanja noćni namaz, a iz pukotina na petama mu teče krv, i kada mu je rekla, iz sažaljenja prema njemu i želje da se on malo odmori: “Zbog čega radiš ovo, zar ti nije oprošteno sve što si uradio i što ćeš uraditi?!”, a on je odgovorio: “Volim da budem zahvalni rob.”

U jednom od pohoda Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, i ashabi imali su tri puta manje jahalica nego ljudi, pa su se podijelili i odredili da jednu jahalicu koriste po tri čovjeka. Tako je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, bio raspoređen zajedno sa Alijom i Ebu Lubabom el-Ensarijom, radijallahu anhuma. Kada je došao red na Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, da hoda, dvojica ashaba mu predložiše da on nastavi jahati, a da će oni hodati umjesto njega. Tada Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, izgovori zlata vrijedne riječi, savjet svima nama koji nekad osjetimo umor u davi, umor u činjenju dobrih djela, zasićenost dobrim djelima: “Niti ste vi jači od mene u hodanju, niti je meni manje potrebno dobrih djela od vas!” (Bilježe Nesai, Ahmed, Ibn Hibban, Hakim, hadis je hasen)

15. Juli 2017 | Adnan Nišić, prof. | Da'va | 79

Komentari: Nema komentara

Komentirajte