informativniislamskičasopis
0

Propis o haram imetku

Kada nam musliman daje poklon, pozove nas na ručak ili želimo s njim trgovati, a nije nam poznato njegovo stanje, u smislu, da li je njegov imetak stečen na halal ili na haram način, dozvoljeno je primiti poklon, odazvati se pozivu na hranu ili s njim trgovati. Nije propisano da provjeravamo porijeklo njegove imovine i da li je stečena na halal način, jer svaki musliman je pravedan i njegov imetak je halal sve dok se ne pokaže suprotno. Šta više, neprihvatanje imetka od muslimana čije stanje nam je nepoznato iz opreza i straha da ne bude stečeno haram načinom je novotarija u vjeri.

Sredstva sticanja imovine na šerijatom nedozvoljen način postala su brojna. Kod mnogih muslimana se pomiješao halal imetak sa haramom. Često se pita kako se ophoditi sa osobom koja posjeduje haram imetak ili radi u firmi koja posluje na zabranjen način, poput muslimana koji radi u kamatnoj banci ili trgovca koji je pomiješao dozvoljeno i zabranjeno. Da li je ispravno sa takvim sklapati poslovne ugovore, jesti u njegovoj kući, od njega primati poklon i slično? Odgovor na ova pitanja zahtijeva da se napravi razlika između dva stanja:

Čisti haram imetak

Slučaj kada se radi o čistom haram imetku koji nije pomiješan sa halalom. Taj haram imetak može biti zabranjen sam po sebi, tj. radi stalnog svojstva koje se nalazi pri njemu, a može biti zabranjen zbog načina na koji je stečen. Primjer imetka koji je zabranjen sam po sebi je svinjetina, meso uginule životinje, alkohol i sl. Sama materija ovakvog imetka je haram, pa je stoga jasno da muslimanu nije dozvoljeno da je kupuje, prodaje, poklanja, prima kao poklon i sl. Primjer imetka koji je zabranjen zbog načina na koji je stečen je novac do kojeg se dođe na šerijatski nedozvoljen način, poput krađe, otimanja, kamate, kocke, prevare ili zabranjenim djelom poput sihra i zinaluka. Ovakav imetak je zabranjen muslimanu, ne sam po sebi, jer materija ovakvog imetka je dozvoljena, nego zbog načina na koji je stečen. Postavlja se pitanje da li je dozvoljeno imetak za koji se pouzdano zna da je stečen na nepropisan način i nije se pomiješao sa halalom primiti na šerijatski dozvoljen način, poput trgovine, poklona i sl., odnosno, da li je griješna samo osoba koja je stekla imovinu na nepropisan način ili je i sama imovina postala zabranjena tako da drugom nije dozvoljeno prihvatati takvu imovinu? Ako želimo odrediti spornu tačku zbog koje je imetak, koji je u osnovi dozvoljen, postao zabranjen, moramo je locirati u samom imetku ili postupku onog ko ga je stekao. Ako bismo rekli da je zabrana u samom imetku ne bismo potrefili istinu i ne bi za to imali dokaz. Očigledno je da se zabrana odnosi na način sticanja i vezana je za samog sticatelja, a ne za imetak. Osoba koja na nepropisan način dođe do kakve imovine obavezna je učiniti tevbu i pokajati se Allahu, te vratiti imetak njegovom vlasniku ako je u mogućnosti, a u protivnom će ga podijeliti kao sadaku. Obzirom da je grijeh na onom ko uzima imetak na nedozvoljen način, a imetak sam po sebi je dozvoljen, da li to znači da je dozvoljeno uzeti takav imetak trgovinom, poklonom i sl.? Šerijatski dokazi upućuju da insan nije griješan zbog dijela drugih ljudi i da neće biti pitan o tuđim grijesima. Uzvišeni Allah je rekao: "Da nijedan griješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi." (Prijevod značenja En-Nedžm, 38-39.) Prema tome, grijeh uzimanja imetka zabranjenim putem je na onom ko ga tako uzima i ne prenosi se na drugog, osim ukoliko taj drugi ima učešća u zabranjenom djelu. U tom slučaju biva griješan, ali ne prelaskom tuđeg grijeha nego zbog vlastitog postupka. Šerijatski dokazi, također, upućuju da nije dozvoljeno raspolagati tuđim imetkom bez dozvole njegovog vlasnika i takvo raspolaganje imetkom je neispravno. Imovina stečena na nepropisan način ustvari nije postala vlasništvo onog ko ju je na takav način stekao. Takva imovina je uzeta bez dozvole ili uz nevažeću dozvolu, jer onaj ko, npr. dobrovoljno daje svoj imetak vračaru dozvolio je ono što je Allah zabranio pa tako njegova dozvola nije validna. Drugim riječima osoba koja je stekla imovinu na nepropisan način raspolaže tuđim imetkom bez dozvole jer ta imovina nije ušla u njegovo vlasništvo, stoga je i obavezan vratiti imovinu vlasniku ili je podijeliti kao sadaku ukoliko nije u stanju pronaći vlasnika. Prema tome, kada musliman stekne imetak na nedozvoljen način, a zatim želi tim imetkom poslovati sa drugima, a poznato je da će se ugovor realizovati baš na tom zabranjenom imetku, haram je muslimanu da s njim sklopi ugovor, ne zbog toga što će grijeh sticanja preći na njega, nego zbog toga što će sklapanjem ugovora odobriti i potvrditi njegov postupak, te onemogućiti vraćanje imetka njegovom vlasniku, s jedne strane, i s druge strane: taj imetak ustvari nije vlasništvo osobe koja ga je stekla na nepropisan način i raspolaganje njime je neispravno. Ibnu Tejmijje, rahimehullahu, je rekao: "Musliman je dužan izbjegavati sve što postoji na svijetu od otete imovine ili uzete nedozvoljenim ugovorima, ako mu je poznat način na koji je stečena ta imovina. Onaj za koga znam da je ukrao tuđi imetak, pronevjerio povjereni emanet ili bespravno oteo imetak drugog, nije mu dozvoljeno da na bilo koji način uzmem taj imetak. Svejedno, radilo se o poklonu, robnoj razmjeni, uzimanju zarađene naknade, dugu za prodanu robu ili pozajmici, jer to je upravo imovina onog kome je nepravda učinjena." (Medžmu'u-l-Fetava, 29/323) Od šerijatskih dokaza koji upućuju na ovaj propis je hadis u kojem kaže jedan ensarija: "Izašli smo sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, prateći dženazu. Vidio sam Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako stojeći kod kabura govori onom koji je kopao: 'Raširi sa strane nogu! Raširi sa strane glave!' Kada se , sallallahu 'alejhi ve sellem, vratio, jedna žena ga pozva na jelo. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, se odazvao pozivu i postavi se hrana. Zatim je stavio ruku i počeo jesti pa su i prisutni jeli. Naši očevi su gledali u Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako žvače zalogaj u ustima, a zatim govori: 'Osjećam meso ovce uzete bez dozvole njenog vlasnika!' Na to je žena rekla: 'Allahov Poslaniče, poslala sam da mi se kupi ovca na Beki', ali je nije bilo, te sam poručila mom komšiji koji je bio kupio ovcu da mi je pošalje za cijenu po kojoj je on kupio, međutim, on nije bio kod kuće, pa sam poručila njegovoj ženi da mi je pošalje, te je ona poslala.' Na to je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: 'Nahranite njome zarobljenike!'" (Ebu Davud, 3332, sahih). Vidimo kako je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, odbio da jede meso ovce koja je uzeta bez dozvole njenog vlasnika, jer prihvatanje imetka za kojeg znamo da je uzet na nepropisan način nije dozvoljeno. Iz ove zabrane se izuzima slučaj kada se, kao sadaka, daje na haram način stečena imovina s ciljem da se izdvoji iz halal imovine, nakon pokajanja i nemogućnosti vraćanja pravom vlasniku. U tom slučaju dozvoljeno je prihvatiti takvu imovinu.

Imetak koji je sastavljen od halala i harama

Kako se odnositi prema osobi čiji imetak je sastavljen od halala i harama? Poput trgovca koji prodaje dozvoljene stvari, međutim, ušteđevinu čuva oročenu na banci i uzima kamatu, te raspolaže tim novcem bez razdvajanja dijela kojeg je stekao trgovinom od onog kojeg je stekao kamatom. Da li postojanje harama u halal imetku muslimana čini sklapanje ugovora s njim zabranjenim? Da li se njegov poklon odbija i ne jede njegova hrana, zbog nemogućnosti raspoznavanja harama od halala, ili je poslovanje s njim dozvoljeno bez obzira što je dio imetka stečen na nedozvoljen način? Učenjaci su podijeljeni na četiri mišljenja po ovom pitanju:

Prvo mišljenje

Dozvoljeno je sklapati ugovore sa osobom čiji imetak je sastavljen od harama i halala, ukoliko halal prevladava i ukoliko nismo ubijeđeni da je predmet ugovora iz haram dijela. Međutim, ako znamo da je predmet ugovora haram ili ako prevladava haram sklapanje ugovora nije dozvoljeno. Na ovom mišljenju su hanefije, te neke malikije i hanbelije, a to je i mišljenje Ibnu Tejmijje (Ujunu-l-Mesail, Semerkandi, 2/478, Hašijetu-d-Dusuki, 3/278, Kavaidu ibnu Redžeb, 346, Medžmu'u-l-fetava, 29/320). Dokaz ovog mišljenja je šerijatsko pravilo koje kaže da se propisi grade prema onom što prevlada, kao što je pomenuto u Kur'anu o vinu i kocki: "Pitaju te o vinu i kocki. Reci: 'Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.'" (Prijevod značenja El-Bekara, 219) Vino i kocka su zabranjeni jer je šteta u njima veća od koristi, što znači da se propis vezao za ono što je prevladalo.

Drugo mišljenje

Dozvoljeno je, uz pokuđenost, sklapati ugovore sa muslimanom u čijem imetku je pomiješan halal sa haramom, jesti njegovu hranu i primati od njega poklone, svejedno bio procenat harama veliki ili mali. Ovo je mišljenje šafija te nekih malikija i hanbelija (Muhezeb Širazi, 9/417, Fetava ibnu Rušd, 1/634, El-Insaf, Merdavi, 8/323). Pobornici ovog mišljenja uzimaju za dokaz pravilo koje kaže da je osnova kada je u pitanju obrtanje imetka dozvola tako da sama mogućnost zabrane nije dovoljna da bi poslovanje bilo zabranjeno, međutim, zbog sumnje preče je izbjeći dodir sa takvom imovinom.

Treće mišljenje

Dozvoljeno je, bez pokuđenosti, sklapati ugovore sa osobom u čijem imetku je pomiješan halal sa haramom, svejedno bio haram prevladavajući ili halal. Na ovom mišljenju je imam Eš-Ševkani (Es-Sejlu-l-Džerrar, 3/19.). Dokaz ovog mišljenja je postupak Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i njegovih ashaba koji su sklapali ugovore sa mušricima i Jevrejima koji uzimaju kamatu, bespravno jedu tuđe imetke i posluju na nedozvoljen način. Da je sklapanje ugovora sa njima bilo zabranjeno ili pokuđeno Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, to ne bi praktikovao i na to bi upozorio, međutim, pored mnoštva trgovine sa njima nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, to zabranjivao ili na to upozoravao, što govori da je poslovanje s njima dozvoljeno.

Četvrto mišljenje

Sklapanje ugovora sa muslimanom čiji imetak je sastavljen od harama i halala je zabranjeno, bez obzira bio procenat harama veliki ili mali, te njegov poklon se ne prima i ne jede se njegova hrana. Ovo je mišljenje nekih malikija i hanbelija (Fetava Ibnu Rušd 1/634, El-Insaf Merdavi, 8/322). Pristalice ovog mišljenja vide da haram koji se pomiješa sa halalom ulazi u sve njegove pore, tako da se uzimanjem tog imetka uzima i dio harama.

Zaključak navedenog

Promatrajući prethodna mišljenja možemo primjetiti da prvo mišljenje slabi teškoća primjene; jer, pitamo se koliki je to procenat harama koji se može tolerisati? Da li je to četvrtina, trećina ili polovina? Ako i odredimo neki od ovih procenata teško je znati da li je haram prešao taj procenat ili ne, jer vrijednost ukupnog imetka jednog čovjeka je nepoznata drugima. Mišljenje koje u potpunosti brani sklapanje ugovora sa muslimanom u čijem imetku ima harama nosi u sebi veliku teškoću, naručito u ovom vremenu kada se haram raširio i kada je malo onih čiji imetak je potpuno čist. Ovakav stav zatvara vrata međusobnih razmjena dobara. Uz to haram-imetak ovdje nije zabranjen sam po sebi nego zbog načina zarade, pa je stoga grijeh vezan za osobu, a ne direktno za imetak. Mišljenje koje dozvoljava prihvatanje ovakvog imetka bez pokuđenosti gradi svoje dokaze na poređenju muslimana u čijem imetku ima harama sa nevjernikom koji stiče imetak iz halala i harama. U pravilu musliman se ne poredi sa nevjernikom, jer Allah kaže: "Zar ćemo muslimane sa nevjernicima izjednačiti" (Prijevod značenja El-Kalem, 35.) Musliman je podležan šerijatskim propisima za razliku od nevjernika, koji smatra mnoge zabranjene načine zarade dozvoljenim, poput prodaje alkohola, kocke, kamate i sl.. Uzvišeni je rekao: "O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici." (Prijevod značenja El-Bekara, 278.) Primjećujemo da Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje da se ostavi kamata koja nije preuzeta, a ne naređuje da se vrati kamata koja je uzeta prije zabrane, jer su to smatrali dozvoljenim. Nevjernik koji stiče imetak kamatom, kockom, prodajom alkohola i sl. smatra to dozvoljenim, pa je stoga dozvoljeno s njim trgovati ili na drugi način poslovati. Kada bi imetak nevjernika smatrali zabranjenim ne bi smjeli uzeti od njih džizju niti ratni plijen, a to niko od uleme nije rekao. Što se pak tiče muslimana on vjeruje da je sticanje imetka kamatom i sličnim zabranjeno, pa se stoga ne može izjednačiti sa nevjernikom. Može se reći da je prihvatanje imovine od muslimana čiji imetak je sastavljen od halala i harama dozvoljeno uz pokuđenost zbog mogućnosti da predmet ugovora bude iz haram imetka, te povećanjem procenata harama raste i pokuđenost. Ukoliko se radi o imetku kojeg je stekao nevjernik na način koji njegova (ne)vjera ili društvo toleriše, a nije zabranjen sam po sebi, poput alkohola, svinjetine i sl. dozvoljeno je muslimanu bez pokuđenosti prihvatiti takav imetak putem trgovine, poklona i tome slično. Pored toga, muslimani su poput jedne građevine, jedni druge pomažu i podupiru, te daju prednost svom bratu u vjeri nad drugima, naročito danas kada privredni napredak igra tako veliku ulogu na polju da'veta, borbe na Allahovom putu i cjelokupnom životu.

Kako se ophoditi sa muslimanom kada sumnjamo da je njegov imetak pomiješan sa haramom?

Kada nam musliman daje poklon, pozove nas na ručak ili želimo s njim trgovati, a nije nam poznato njegovo stanje, u smislu, da li je njegov imetak stečen na halal ili na haram način, dozvoljeno je primiti poklon, odazvati se pozivu na hranu ili s njim trgovati. Nije propisano da provjeravamo porijeklo njegove imovine i da li je stečena na halal način, jer svaki musliman je pravedan i njegov imetak je halal sve dok se ne pokaže suprotno. Šta više, neprihvatanje imetka od muslimana čije stanje nam je nepoznato iz opreza i straha da ne bude stečeno haram načinom je novotarija u vjeri. (Medžmu'u-l-Fetava, Ibnu Tejmijje, 29/324, Muhtesaru Minhadži Kasidin, Ibnu Kudame, 87).Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Kad neko od vas dođe kod svoga brata muslimana pa mu ponudi jelo neka jede njegovu hranu, i neka ne pita o njoj, a ako mu ponudi svoje piće neka ga pije i neka ne pita o njemu." (Ahmed u Musnedu, 2/399 i Hakim u Mustedreku, 4/126, Hakim je hadis ocijenio autentičnim). Ukoliko postoji bojazan da je imetak muslimana s kojim želimo poslovati haram, međutim, nema dokaza ili indicija koje na to upućuju, nema smetnje da se s njim posluje i nećemo ga pitati o izvoru njegove imovine, međutim, ako postoje jake indicije i sumnje da je imetak dotičnog haram, propisano je pitati o tom imetku i njegovom porijeklu. Rekao je Ebu Hurejre, radijallahu 'anh: "Kada bi Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, bila donešena hrana od nekog van njegove porodice, upitao bi o njoj, pa ako bi mu kazali da je to poklon, jeo bi, a ako bi mu kazali da je to sadaka, rekao bi: 'Jedite vi', i nebi jeo." (Ahmed, 2/320.). Ukoliko nije moguće pitati, ili upitani ne odgovori, preče je ne prihvatati takvu imovinu dok se ne razjasni da li je halal ili haram, radeći po riječima Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: "Halal je uistinu jasan, a i haram je uistinu jasan, između njih dvoje su sumnjive stvari, mnogi ljudi ih ne znaju, onaj ko se kloni sumnjivih stvari sačuvat će svoju vjeru i čast, a ko zapadne u sumnjive stvari zapast će u haram. Poput pastira koji napasa oko zabranjenog, gotovo da zapadne u njega..." (Buharija i Muslim). Ako se nakon pitanja sazna da je imetak u cjelosti haram ili je dotični imetak koji se želi preuzeti haram, nije ga dozvoljeno uzeti, a ako je pomiješan sa halalom dozvoljeno je uz pokuđenost, kao što je ranije pojašnjeno, a Allah najbolje zna.

1. Maj 2008 | dr. Hakija Kanurić | Fikh | 24

Komentari: Nema komentara

Komentirajte