informativniislamskičasopis
0

Propisi modernih metoda uljepšavanja 

Mnoštvo islamskih propisa ima za cilj jačanje porodice, te jedinke od koje je izgrađena ljudska zajednica. Blud, koji razara porodicu, u islamu je zabranjen. Tu zabranu je moguće praktično realizovati, jer je islam zabranivši blud zatvorio puteve koji njemu vode, a istovremeno je podstaknuo na brak kroz koji muškarac i žena nalaze smiraj i kojim se ženi garantuju njena prava. Kroz propise o uljepšavanju, shvata se da je glavni cilj uljepšavanja žene da bude što draža svome mužu, čime se jača porodica, a skrivanjem ukrasa od drugih spriječava se blud koji ruši porodicu i remeti zdrave društvene odnose. „A ko ljepše od Allaha sudi narodu koji čvrsto vjeruje.“ (Prijevod značenja El-Ma'ida, 50.) 


Hvala Uzvišenom Allahu Gospodaru svjetova. Salavat i selam Allahovom odabranom robu i poslaniku Muhammedu, njegovoj porodici, ashabima i sljedbenicima sve do Sudnjeg dana. U prošlim brojevima bilo je govora o fikskim propisima vezanim za uljepšavanje kose, depilaciju, uljepšavanje lica i sl. U ovom broju će, uz Allahovu dozvolu, biti govora o drugim modernim načinima uljepšavanja i time bismo završili govor o najbitnijim pitanjima ove tematike.

Uljepšavanje plastičnom kirurgijom

Plastična kirurgija obuhvata kirurške zahvate pri kojima se mijenja fizički izgled osobe. Postoje dvije vrste plastične kirurgije: rekonstruktivna i estetska. U rekonstruktivnu kirurgiju spadaju operacije pri kojima se ispravljaju fizičke funkcije ili se minimiziraju i otklanjaju deformacije izazvane bolešću ili nesrećama, poput požara i udesa, dok u estetsku kirurgiju spadaju zahvati koji nemaju medicinsku svrhu i nisu esencijalni za fizičko zdravlje, već im je cilj postizanje ljepšeg izgleda.

Ljudsko tijelo –koje je ovdje predmet kirurških zahvata- Allahov je dar, stoga se prema njemu odnosimo u skladu s Božijim propisima pojašnjenim u Kur'anu i sunnetu. Da bi, općenito bilo koja operacija bila dozvoljena potrebno je da se ispune slijedeći uvjeti:

● Da postoji stvarna potreba za njom.

● Da bolesnik dozvoli da se operiše.

● Da kirurg i njegovi pomoćnici budu stručni.

● Da prevlada mišljenje kirurga da će operacija uspjeti.

● Da ne postoji druga, lakša solucija.

● Da iz operacije proizlazi korist.

● Da operacija ne nosi veću štetu od same bolesti od koje se liječi.

Rekonstruktivne plastične operacije,

kojima se otklanjaju abnormalnosti, mahane i nedostatci, za njima postoji stvarna potreba i ne smatraju se mijenjanjem Allahovog stvaranja koje je zabranjeno šerijatskim tekstovima, jer njima se samo vraća pravilan izgled i prvenstveni cilj ovih operacija je otklanjanje deformacije a uljepšavanje je tek sporedni cilj. Rekao je Ibnu Džerir et-Taberi nakon što je naglasio da je zabranjeno mijenjati Allahovo stvaranje: „Iz toga se izuzima ono što uzrokuje štetu i što uznemirava, poput žene koja ima suvišan ili dug zub koji joj smeta pri jelu, ili prekobrojni prst koji joj smeta ili nanosi bol, tada je dozvoljeno to otkloniti. To je dozvoljeno muškarcu kao i ženi.“ (Fethul-Bari, 11/375-376.) Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je pitanje od strane čovjeka kojeg je snašla izraslina na grudima uz bol, nakon toga je nestalo bola a izraslina je ostala vidljiva, pitao je da li mu je dozvoljeno izvršiti plastičnu operaciju kako bi postigao ljepši izgled, a odgovor je glasio: „Dozvoljeno ti je da izvršiš plastičnu operaciju kako bi otklonio tu izraslinu, ako prevladava mišljenje da će operacija uspjeti i da iz nje neće proizaći šteta koja je veća od njene koristi ili je jednaka prvobitnoj šteti.“ (Fetaval-Ledžnetid-daime, 25/63.)

Estetske plastične operacije,

za njima ne postoji stvarna potreba niti darura, radi se samo o želji za ljepšim izgledom. Postoje brojne vrste ovakvih operacija, kao što su: korekcija očnih kapaka i spuštenih obrva, odstranjivanje bora, promjena oblika nosa, korekcija usana, pozicioniranja ušiju, rješavanje problema "klempavih" ušiju, dizanja obraznih jagodica, smanjenja ili povećanja brade, zatezanja lica i tome slično. Učenjaci su mišljenja da su ovakve operacije zabranjene jer na to upućuju šerijatski tekstovi kao i zdrav razum. Rekao je Uzvišeni Allah: „I sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!“ (Prijevod značenja En-Nisa, 119.) Ove riječi su došle u kontekstu govora o zabranjenim stvarima na koje šejtan nagovara čovjeka da ih čini, a ovakve operacije u sebi nose mijenjanje Allahovog stvaranja i poigravanje s njim. Bilježi imam Muslim od Ibnu Mes'uda, radijallahu anhu, da je rekao: „Allah prokleo žene koje tetoviraju i koje traže da im se to radi, žene koje čupaju dlake sa lica i one koje traže da im se to radi i žene koje, želeći da budu ljepše, razdvajaju zube, one koje mijenjaju Allahovo stvaranje.“ U ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno je spomenuo mijenjanje Allahovog stvaranja i želju da se bude ljepšim, a ta dva značenja su prisutna u ovakvim operacionim zahvatima, jer je to promjena stvaranja radi ljepšeg izgleda, pa ih zbog toga obuhvata ova prijetnja i čini ih zabranjenim. Ove operacije se mogu analogno usporediti sa tetoviranjem, čupanjem obrva i razdvajanjem zuba čije je počinitelje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo, jer im je zajedničko da sadrže mijenjanje Allahovog stvaranja radi ljepšeg izgleda.

Ovakve operacije, a naročito operacije podmlađivanja, u sebi često sadrže prevare i neistinita obećanja što je zabranjeno Šerijatom. Izvođenjem ovakvih operacija zapada se u određene zabrane, kao što je uzimanje sredstva za obunavanje, miješanje suprotnih spolova ili otkrivanje stidnih mijesta, a to se ne toleriše osim u slučaju postojanja stvarne ili prijeke potrebe. Ovakve operacije, prema tvrdnjama medicinskih stručnjaka, nemaju zagarantovan uspjeh, naprotiv često završe neželjenim rezultatima. (Pogledati: Ahkamu tedžmilin-nisa', Izdihar el-Medeni, 378.) Šejh Usejmin, rahimehullah, na ovu temu je rekao: „Plastičnih operacija ima dvije vrste: Prva vrsta: operacije radi otklanjanja mahane koja je razultat udesa ili nečeg drugog. U tome nema smetnje i to je dozvoljeno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio čovjeku kojem je u ratu odsječen nos da mu se napravi nos od zlata. Druga vrsta: luksuzne operacije, koje se ne čine radi otklanjanja mahane, nego radi povećanja ljepote. Takvo ukrašavanje je haram i nije dozvoljeno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje čupaju dlake sa lica i one koje traže da im se to radi, žene koje u svoju kosu dodaju ono što nije od nje i one koje traže da im se to čini kao i žene koje tetoviraju i koje traže da im se to radi. Time se samo upotpunjava ljepota a ne otklanja se deformacija.“ (Medžmu'-fetava ve resail, 17/6.)

Uljepšavanje debljanjem i mršavljenjem

Ako je žena neprirodno mršava i želi da poveća tjelesnu težinu to joj je dozvoljeno, svejedno bilo to upotrebom određene hrane ili upotrebom lijekova. Ebu Davud je naslovio jednu cijelinu u svom Sunenu „Poglavlje o lijeku za debljanje“ u kojem je naveo hadis Aiše, radijallahu anha, gdje je rekla: „Moja majka je htjela da me udeblja za ulazak Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali nisam ništa od nje prihvatala sve dok me nije nahranila tikvom i svježom datulom nakon čega sam udebljala kako to najljepše može biti.“ (Bilježi Ebu Davud i Ibnu Madže, hadis je vjerodostojan po ocjeni šejha Albanija, pogledati: Sahihu Ebi Davud, 3903.) Iz ove predaje razumjevamo da su načini povećanja tjelesne težine bili poznati u Medini i da su to žene koristile. Prema tome dozvoljeno je konzumirati hranu koja deblja uz uvjet da se ne jede preko sitosti, kao što je dozvoljena i upotreba lijekova, ukoliko su sami po sebi dozvoljeni. Međutim, ako je lijek zabranjen zbog određenih nedozvoljenih sastojaka onda nije dozvoljen, jer nastojanje povećanja težine nije vid prijeke potrebe zbog koje se, kada nema druge solucije, dozvoljava zabranjeno u mjeri koja je neophodna. Ova dozvola je opća za udate i neudate žene, a muškarcima je to, kako to hanefijski učenjci naglašavaju, pokuđeno, ako se radi o uljepšavanju, međutim, ako se radi o mršavosti koja je odraz bolesti onda nema pokuđenosti jer se radi o liječenju. (El-Fetava el-hindije, 5/356.) U našem vremenu govor o mršavljenju daleko je aktuelniji od govora o debljanju jer je izobilje hrane uz skromnost u kretanju rezultiralo prekomjernim povećanjem tjelesne težine. Svakako ženi je dozvoljeno da nastoji smanjiti tjelesnu težinu radi ljepšeg izgleda, smanjenjem hrane, naročito ako se uzme u obzir da je skromnost u jelu pohvalna. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Čovjek nije napunio goru posudu od svog stomaka. Čovjeku su dovoljni obroci koji će ga održati, a ako je baš neminovno, neka jedna trećina bude za njegovu hranu, trećina za piće i trećina za disanje.“ (Bilježi Ahmed, Tirmizi, Ibnu Hibban i Hakim, hadis je vjerodostojan, pogledati: Es-Silsiletus-sahiha, Albani, br. 2265.) U komentaru ovog hadisa rečeno je: „Doista su čovjeku dovoljni zalogaji koji će održati njegovo tijelo i njima će sebi dati snage da izvršava dobra djela, a ako se ta mjera neminovno mora prekoračiti neka podjela bude na tri djela, kao što je spomenuto u hadisu, a jedenje preko sitosti je haram.“ (Tuhfetul-Ahvezi, 7/51-52.) Ukoliko se smanjenje hrane ne može postići ličnom voljom i samokontrolom, dozvoljeno je koristiti lijekove koji smanjuju apetit ako ne sadrže haram sastojke i nemaju štetnih posljedica po tijelo i zdravlje. Sve to dozvoljeno je i muškarcu jer je skromnost u hrani šerijatski pohvalna i nije ograničena na žene. Ženi je, također, dozoljeno da putem tjelesnih vježbi i gimnastike pokušava smanjiti težinu uz uvjet da to čini sama u svojoj kući gdje je ne vidi onaj kome to nije dozovljeno, a odlazak u sportske klubove radi tih vježbi ženama je zabranjen, čak i u slučaju da ti klubovi odrede određene dane samo za žene i da ih vježbaju žene, jer je žena tim izlaskom izložena fitni a nije u prijekoj potrebi za njim obzirom da se to može izvoditi u kući. (El-Mufesal fi ahkamin-nisa, Abdulkerim ez-Zejdan, 3/406.) Što se muškarca tiče, njemu je to dozvoljeno uz uvjet da bude propisno odjeven i da ne otkriva stidno mjesto.

Bušenje uha radi stavljanja nakita

Postoje predaje koje upućuju da su žene u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imale nakit u ušima. Jednu od tih predaja prenosi Ibnu Abbas, radijallahu anhuma, u kojoj kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Bajrama klanjao dva rekata, a nije klanjao prije njih niti poslije njih, zatim je otišao ženama a s njim je bio Bilal, te im je naredio da daju sadaku, nakon čega su žene bacale svoje naušnice.“ (Buharija i Muslim). Ibnu Hadžer, rahmetullahi alejh, u komentaru ovog hadisa rekao je: „Ovim hadisom se dokazuje da je ženi dozvoljeno probušiti uho kako bi stavila minđušu ili nešto drugo što je ženi dozvoljeno koristiti kao ukras...zatim je rekao: Ipak to dokazivanje je diskutabilno jer nije obavezno da minđuša bude stavljena u rupu na uhu, kao što je moguće da su im uši probijene prije nego je to Šerijat dozvolio...“ Nakon toga je Ibn Hadžer naveo govor Gazalija gdje je kazao: „Zabranjeno je bušiti uho žene i zabranjeno je unajmljivanje osobe koja to čini, osim ako o tome dođe ispravan šerijatski dokaz.“ (Fethul-Bari, 10/331.) Dakle, po pitanju bušenja uha radi stavljanja nakita učenjaci imaju različita mišljenja. Šafijski učenjaci i dio hanbelijskih učenjaka su mišljenja da to nije dozvoljeno. Ovi učenjaci obrazlažu svoj stav time da ukrašavanje naušnicama nije od velikog značaja i drugi nakit ga može nadomijestiti, te da je u tome nepotrebno nanošenje bola.(Ihjau ulumid-din, El-Gazali, 2/341; Mugnil-Muhtadži, 1/397; Ahkamun-nisa, Ibnul-Dževzi, 14.) Mišljenje hanefijskih učenjaka i odabrano mišljenje hanbelija jeste da se ženi dozvoljava da izbuši uho svejedno radilo se to malom djetetu ili odrasloj osobi. (Hašijetu Ibn 'Abidin, 5/249; Kešaful-kina, 1/81.) Ovo mišljenje je ispravno, jer na argumenate učenjaka koji podržavaju zabranu može se odgovoriti da bol koji uzrokuje bušenje je kratkotrajan i podnošljiv, a žene u tome imaju veliku korist, kao što postoje argumenti koji potvrđuju dozvolu. Ibnul-Kajjim, rahmetullahi alejh, naveo je neke od tih dokaza, kada je rekao: „Što se tiče uha djevojčice, dozvoljeno je da se izbuši radi stavljanja nakita. To je imam Ahmed jasno rekao, kao što je rekao da je to zabranjeno kada je u pitanju dječak. Razlika između njih dvoje je u tome da je žensko u potrebi za ukrašavanjem. U bušenje uha je, kada je žensko u pitanju, korist za razliku od muškarca. Dokaz dozvole je hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aiši, radijallahu anha: „Ja sam prema tebi poput Ebu Zer'a prema Ummi Zer'a.“ a Ummu Zer'i je rekla opisujući svog muža: „Moje uši je napunio nakitom tako da se pod njim njišu.“ (Bilježi Buharija i Muslim.) Također, u Buhariji i Muslimu je zabilježeno: „Pa kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstaknuo žene da daju sadaku, žene su počele bacati svoje minđuše.“(Evladuna fi Adabil-islam, sažetak Tuhfetul-vedud, 27.)

Bušenje drugih dijelova tijela poput nosa usne i sl. radi stavljanja nakita

Ovo je jedno od pitanja o kojem u klasičnim fikskim knjigama nema puno izravnog govora. Razumije se da učenjaci koji vide bušenje uha zabranjenim isto tako zabranjuju i bušenje bilo kojeg drugog dijela tijela, jer razlozi koje su spomenuli nisu posebni za uho. Hanefijski učenjak Ibnu 'Abidin o bušenju nosa je rekao: „Ako je to način na koji se žene ukrašavaju, kao što je slučaj u nekim zemljama, onda je to za njih poput bušenja uha.“ (Redul-muhtar, 5/270.) Šejh Usejmin, rahimehullahu, je sličnog mišljenja. Na pitanje o bušenju uha djevojke ili njenog nosa radi ukrašavanja, odgovorio je: „Ispravno je da je bušenje uha dozvoljeno, jer je to od načina kojima se postiže dozvoljeno ukrašavanje. Vjerodostojno je prenešeno da su žene ashaba imale naušnice koje su nosile u svojim ušima. Bol koji se pri tome nanese je neznatan, a ako se izbuši dok je djevojčica još mala zarastanje biva brzo. Što se tiče bušenja nosa, nije mi poznato da je neko od učenjaka o tome govorio, ali je to vid deformacije i unakažavanja Allahovog stvaranja, prema onom kako mi to smatramo. Međutim, moguće je da drugi ne vide tako, pa ako se žena nalazi u zemlji u kojoj se kićenje nosa smatra ukrasom i uljepšavanjem u tom slučaju nema smetnje da se nos probuši kako bi se stavio nakit na njega.“ (Medžmu'-fetava ve resail, 11/92.) Primjenimo li ovo mišljenje na naše podneblje bit će nam jasno da je bušenje nosa ili nekog drugog dijela lica ili tijela žene radi stavljanja nakita zabranjeno, jer se ne može reći da se to običajno primjenjuje i smatra ukrasom, naprotiv zastupljeno je samo kod skupine koja ne mari za običajima nego im se namjerno suprostavlja kako bi na sebe privukli pažnju, ili jednostavno prateći trend zapadne mode. Možemo rezimirati i zaključiti da je bušenje bilo kojeg dijela tijela s ciljem stavljanja nakita u osnovi zabranjeno. Iz te zabrane se izuzima bušenje uha žene, jer postoje validni argumenti koji na to upućuju. Što se tiče bušenja nosa ili nekog drugog dijela tijela radi stavljanja nakita to ostaje na svojoj osnovi, odnosno zabrani. Iz toga se, prema spomenutom mišljenju, izuzimaju žene koje borave u sredini u kojoj se to običajno radi i tretira se ukrašavanjem, kao što su neke afričke zemlje. Što se tiče muškaraca njima je bušenje bilo kojeg dijela tijela radi stavljanja nakita zabranjeno, jer nisu poput žena u potrebi za uljapšavanjem i ne postoji dokaz da im je to dozvoljeno, naprotiv u tome je oponašanje žena i nevjernika, a oboje je haram.

Opća pravila vezana za uljepšavanje

Završavajući govor o ovoj tematici korisno je navesti opća pravila koja stavljaju uljepšavanje u okvire Šerijata i omogućavaju da se zauzme ispravan stav spram bilo kojeg vida uljepšavanja, pa i o kojima u ovom sažetom ciklusu nije bilo govora ili koji će se tek pojaviti u budućnosti. Neka od tih pravila su posebna za žene a druga su zajednička muškarcima i ženema.

● Ženama je propisano da skrivaju svoje ukrase i da ih pokazuju samo onima koji ih smiju vidjeti: „I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje.“(Prijevod značenja En-Nur, 31.) Tj. neka strani muškarci ne vide ništa od ukrasa osim onog što se ne može skriti. „Neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim ili očevima svojim,...“ (Prijevod značenja En-Nur, 31.) Tj. mogu otkriti dijelove tijela na kojima se nose ukrasi a koji se otkrivaju pri kućnim poslovima, poput glave, vrata, šaka, podlaktica, stopala i podkoljenica pred mahremima i ženama a ostale dijelove tijela su dužne pokriti pred njima.

● Ukrasima se ne privlače pogledi muškaraca: „I neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju.“ (Prijevod značenja En-Nur, 31.). Ovim se zabranjuje vjernicama djelo koje se radilo u predislamsko doba, a to je da žena kada bi imala na nozi nakit (halhal), nailazeći pored muškaraca udarala bi jače nogom da se čuje njegov zveket.

● Nepoistovjećivanje sa suprotnim spolom. Ibnu Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.“ (Buharija).

● Nepoistovjećivanje sa nevjernicima i grešnicima. Ovim uvjetom žena muslimanka čuva svoju originalnost i osjeća da je posebno odabrana među ženama svijeta predstavljajući izgled kojim je Gospodar svjetova zadovoljan.

● Da se ukrašavanjem ne učini zabranjeno djelo, kao što je tetoviranje i sl.

● Da se ne ukrašava na način koji šteti.

● Izbjegavanje pretjerivanja i luksuza prilikom uljepšavanja.

● Da uljepšavanje bude uz lijepu namjeru: kao naprimjer da se žena uljepšava kako bi bila draža svome mužu ili da lijepo izgleda pred sestrama vjernicama ili da time potvrdi da nema isposništva u islamu i sl.

Propisi ove vjere su očigledan dokaz savršenosti i prakričnosti islama, jer, uz to što na najljepši način uređuju društvene odnose, oni su u potpunom skladu i jedni druge upotpunjavaju. Naprimjer, mnoštvo islamskih propisa ima za cilj jačanje porodice, te jedinke od koje je izgrađena ljudska zajednica. Blud, koji razara porodicu, u islamu je zabranjen. Tu zabranu je moguće praktično realizovati, jer je islam zabranivši blud zatvorio puteve koji njemu vode, a istovremeno je podstaknuo na brak kroz koji muškarac i žena nalaze smiraj i kojim se ženi garantuju njena prava. Kroz prethodne propise o uljepšavanju, shvata se da je glavni cilj uljepšavanja žene da bude što draža svome mužu, čime se jača porodica, a skrivanjem ukrasa od drugih spriječava se blud koji ruši porodicu i remeti zdrave društvene odnose. „A ko ljepše od Allaha sudi narodu koji čvrsto vjeruje.“ (Prijevod značenja El-Ma'ida, 50.)

13. Juli 2010 | dr. Hakija Kanurić | 37

Komentari: Nema komentara

Komentirajte