informativniislamskičasopis
1

Prvi prijevodi Kur’ana na bosanski jezik

Prijevod Kur’ana od strane Miće Ljubibratića Hercegovca pojavio se 1895. godine. Njegovoj pojavi oštro se suprotstavila ulema iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore, ocijenivši ga antiislamskim. Dr. Hadžijahić navodi da ideja o tome da se Kur’an prevede datira još iz 1868. godine. “Po svemu se čini da je ovaj poduhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur’ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti…”. (Ibid., str. 44) Isti autor navodi da su listovi Srbija i Vila obavještavali o ovom poduhvatu. U listu Vila iznosi se inicijativa “da Ujedinjena Omladina Srpska izda taj prevod” i “ona bi tim putem najjasnije pokazala svoje mišljenje o svojoj isturčenoj braći”. To je bio i povod njegovog prevodilačkog poduhvata, kao i razlog zbog kojeg je u svom prijevodu koristio hrišćansku teološku terminologiju, te se kroz čitav njegov prijevod nalaze takvi izrazi poput: Gospod, Djevica, prozba, slava, prorok, Milosrdni itd. Bitno je napomenuti da je Mićo Ljubibratić bio pravoslavni sveštenik, te da nije poznavao islamsko učenje, kao ni arapski jezik. Kur’an je preveo sa ruskog, a ruska verzija prijevoda prevedena je sa francuskog. (Dž. Latić, “Prevođenje najljepšeg govora”, str. 829., Glasnik, br. 9–10, 2003.)

Susret islama sa našim jezičkim područjem dogodilo se u 15. stoljeću. Međutim, tek nakon puna četiri stoljeća možemo zvanično govoriti o pojavi prevođenja Kur’ana, i to krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Sa historijskog i vremenskog gledišta nameće se logično pitanje zašto nije bilo prijevoda u tom periodu ili ako ih je i bilo, zašto su do danas ostali skriveni i nepoznati?

Među brojnim razlozima značajno mjesto zauzima činjenica da su službeni jezici u osvojenim područjima Turske carevine bio isključivo turski i arapski. To je neminovno vodilo marginalizaciji, zapostavljanju, pa i smatranju da maternji jezik nije adekvatan za shvatanje i razumijevanje vjerskih načela. Međutim, s vremenom je islamska ulema počela ukazivati na sve veći problem nepoznavanja značenja Kur’ana i njegovog nerazumijevanja od strane običnih muslimanskih masa, što je doprinijelo stavu da je potrebno da Bošnjaci razumiju poruke Allahove Knjige i na bosanskom jeziku. Kao rezultat toga, dolazi do pojave značajnog broja prijevoda Kur’ana u vrlo kratkom roku.

I dok su se još uvijek vodile polemike oko pitanja prevođenja Kur’ana među islamskim učenjacima, krajem 19. stoljeća izvršen je i objavljen prvi prijevod na srpskohrvatski jezik, čiji je autor Mićo Ljubibratić – Hercegovac. Iako je isti ponikao na kršćanskoj teološkoj misli, njegov prvenstveno historijski značaj za muslimane u BiH neizbrisiv je i nezanemarljiv.

Ne sporeći da je ovo bio prvi objavljeni prijevod Kur’ana, sa sigurnošću se može tvrditi da je radova na prevođenju Kur’ana već tad bilo i od strane muslimanskih autora. Međutim, kako problematika ovog rada nije analiza razloga zbog čega se oni nisu objavljivali, samo se mogu nagađati stvarni uzroci dobrog dijela i do danas neobjavljenih rukopisa.

Od zvanično prvog prijevoda Kur’ana proći će četiri decenije kada su se u javnosti pojavila istovremeno dva prijevoda Kur’ana. I uz brojne kritike, prijevod Kur’ana Pandža – Čaušević, biće narednih četrdesetak godina, skoro pa jedini korišteni, nakon čega ćemo dobiti, do tada u javnosti najprihvaćeniji i znatno manje izložen osudama, prijevod Besima Korkuta. To će ujedno biti prvi prijevod sa arapskog originala, što do tada nije bio slučaj. Njegovoj današnjoj čitanosti i sveprisutnosti doprinio je i stanovit broj raspoloživih i besplatnih primjeraka do kojih je čitateljstvo dolazilo.

Primjećuje se da do sada, pored prijevoda Kur’ana Pandža – Čaušević, nije bilo angažovanja i rada veće grupe stručnjaka iz različitih oblasti, gdje bi svako iz svog domena dao doprinos u prevođenju i pojašnjenju određenih kur’anskih istina. Uz ovo, bilo bi potrebno imati institucije iza kojih će stajati eminentna stručna kritička elita iz različitih oblasti koja bi radila na analiziranju i ocjenjivanju ne samo dosadašnjih prijevoda već i onih koji će se tek, ako Allah da, pojaviti.

Problematika ove teme mogla bi se sažeti u nekoliko suštinskih stavki. Prvo, nepostojanje nijednog integralno objavljenog naučnog djela na ovu temu. Radovi kojima sam se pomagao većinom su različite analize, rasprave, tekstovi, a manje studije, isključivo kritičkih dimenzija na radove dosadašnjih prevodilaca. Drugo, još je uvijek mali broj kritičara koji analiziraju i obrađuju dosadašnje prijevode. Veća naučna zainteresiranost tek se počela u posljednje vrijeme značajnije buditi. Kritika se, s obzirom na svoju specijalnost, obično usmjeravala na zamjerke ili eventualne propuste prevodilaca, pa se s te pozicije iznose nedostaci i nedosljednosti u prijevodima kur’anskog teksta. Na osnovu toga, skoro bi se moglo reći da postoje teološki, književno-stilistički, naučni, historijski, gramatički i drugi osvrti na dosad objavljene prijevode Kur’ana. Treće, dodatno otežavajuća okolnost jeste nepoznanica stvarnog broja djelimičnih prijevoda u rukopisima, prijevoda alhamijado pismom, pa i integralnih prijevoda. Sve to govori da je ovo područje i dan-danas prilično neistraženo.

Noseći se sa spomenutim izazovima, pokušao sam, prateći historijski tok prijevoda, utvrditi jasan početak prevođenja Kur’ana na naš jezik. Nadalje, predmet mog zanimanja bile su namjere i ciljevi pojedinih prevodilaca, posebno pripadnika drugih vjerskih ubjeđenja. Iz razloga boljeg shvatanja, iznio sam pojedine stavove i odnose naspram prvih prijevoda, te ukazao na doprinos i značaj svakog pojedinog zvaničnog prijevoda Kur’ana.

Prvi prijevodi Kur’ana na našem jezičkom području

Ova tematika tek treba postati predmetom istraživanja. Do danas ne postoji egzaktan podatak koliko je ukupno bilo prevodilaca i prijevoda na našem jezičkom području, bilo da se radi o cjelokupnim ili djelimičnim prijevodima Kur’ana.

Prema podacima do kojih je došao egipatski časopis El-Ihlal  i mekkanska revija za lingvistiku, u prevodilačku aktivnost El-Lisanul-Arebi sedamdesetih godina 20. stoljeća, Kur’an je trinaest puta preveden na srpskohrvatski jezik, od toga devet puta latinicom, dva puta ćirilicom i dva puta tzv. alhamijado pismom. Dr. Muhamed Hadžijahić ističe da je Kur’an sedam puta preveden na srpskohrvatski jezik, četiri puta latinicom, jedan put ćirilicom, dva puta alhamijado pismom.( Dr. Muhamed Hadžijahić, Bibliografske bilješke o prijevodima Kur’ana kod nas, “Bibliotekarstvo”, XIII/3, Sarajevo, 1967., str. 39)

Postoje značajni historijski izvori u kojima se navodi da je izvjesni Herman Dalmata, koji je živio u 12. vijeku i rodom je iz Dalmacije, radio u Španiji i Francuskoj na prevođenju jednog dijela Kur’ana na latinski jezik. Hadžijahić tvrdi da je ovaj prijevod “zapravo uopće prvi prijevod Kur’ana na Zapadu” (Ibid., str. 39), te da je “tekst namjerno iskrivljivan i podešavan u svrhu pobijanja islama”.

Postavlja se pitanje zbog čega muslimani naših prostora nisu dugo pristupili prevođenju Kur’ana na svoj maternji jezik? Dr. Hadžijahić smatra da je to zbog “nemogućnosti adekvatnog prevođenja Kur’ana na druge jezike”, kao i zbog činjenice da “kur’anski tekst prijevodom gubi svoj mistički značaj”.

Prijevod Miće Ljubibratića – prvi prijevod Kur’ana u BiH

Mićo Ljubibratić bio je vođa hercegovačkog ustanka te je prvi konkretno izložio svoju zamisao o prevođenju Kur’ana  na “srpski jezik” kao dio svojih ustaničkih aktivnosti. Radio je na izmirenju Srba i Bošnjaka koje je nazivao “muhamedancima srpske narodnosti”.

Prijevod Kur’ana od strane Miće Ljubibratića Hercegovca pojavio se 1895. godine. Njegovoj pojavi oštro se suprotstavila ulema iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore, ocijenivši ga antiislamskim. Dr. Hadžijahić navodi da ideja o tome da se Kur’an prevede datira još iz 1868. godine. “Po svemu se čini da je ovaj poduhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur’ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti...”. (Ibid., str. 44)

Isti autor navodi da su listovi Srbija i Vila obavještavali o ovom poduhvatu. U listu Vila iznosi se inicijativa “da Ujedinjena Omladina Srpska izda taj prevod” i “ona bi tim putem najjasnije pokazala svoje mišljenje o svojoj isturčenoj braći”.

To je bio i povod njegovog prevodilačkog poduhvata, kao i razlog zbog kojeg je u svom prijevodu koristio hrišćansku teološku terminologiju, te se kroz čitav njegov prijevod nalaze takvi izrazi poput: Gospod, Djevica, prozba, slava, prorok, Milosrdni itd. Bitno je napomenuti da je Mićo Ljubibratić bio pravoslavni sveštenik, te da nije poznavao islamsko učenje, kao ni arapski jezik. Kur’an je preveo sa ruskog, a ruska verzija prijevoda prevedena je sa francuskog. (Dž. Latić, “Prevođenje najljepšeg govora”, str. 829., Glasnik, br. 9–10, 2003.)

Urednici časopisa Hikmet najviše su se protivili tom prijevodu Kur’ana, te za prijevod M. Ljubibratića kažu da je “čorbine čorbe čorba”. Generalno, suprotstavljali su se svakom obliku prevođenja Kur’ana, bilo s originala ili nekog drugog prijevoda. Moramo istaći da su određeni krugovi uleme između dva svjetska rata iznijeli pohvale na račun jezičkog stila Ljubibratićevog prijevoda. Među njima je bio i Mehmed Handžić: “Ljubibratića prijevod štampan je prije četrdeset godina i pored lijepog našeg jezika kojim je taj prijevod pisan, u njemu ima dosta pogrešaka i krivo prevedenih ajeta”.

Radi ilustracije, navest ćemo i neke Ljubibratićeve prijevode ajeta. Naime, problematično je što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u prijevodu Ljubibratića na jednom mjestu apostol: “Kad među njih dođe apostol...” (El-Bekara, 101), a na drugom mjestu prorok: “Zar biste vi tražili od vašeg proroka (Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) ono što su tražili od Mojsija...” (El-Bekara, 108), dok je na trećem mjestu poslanik: “Muhammed je samo poslanik...” (Alu Imran, 144). Može se zaključiti da je Ljubibratić svoj prijevod približavao pravoslavnim Srbima, a ne Bošnjacima muslimanima, kako to neki misle. Ljubibratićev prijevod doživio je dva izdanja, prvo 1895. godine i drugo reprint izdanje sarajevske Svjetlosti 1990. godine.

Četrdesetih godina 20. vijeka u BiH izlaze dva kompletna prijevoda Kur’ana. Godine 1937. u Sarajevu se pojavilo izdanje prijevoda Kur’ana pod naslovom “Kur'an časni, prevod i tumač”. Prevodioci su bili Džemaludin Čaušević i Muhamed Pandža. Drugi prijevod Kur’ana izdao je Ali Riza Karabeg 1937. godine, a ovaj prijevod štampan je pod naslovom “Kur’an” u izdanju Prosvjete iz Mostara. Ova dva prijevoda Kur’ana, koja su sačinili muslimani iz naših krajeva, nepovoljno su ocijenjena od strane tradicionalne uleme i njihovog jezgra okupljenog oko časopisa El-Hidaje.

Ali Riza Karabegov prijevod Kur’ana

Hadži Ali Riza Karabeg (1872. – 1944.) istaknuti je hercegovački alim. Njegov otac Mustafa Sidki Karabeg bio je mostarski muftija. Neposredno pred ulazak austrougarskih trupa u Mostar 1878. godine, pogubljen je jer je odbio izdati fetvu za borbu protiv spomenutih trupa. Muftija je iza sebe ostavio dva sina: hadži Ahmeda Karabega, svršenika Karađoz-begove medrese u Mostaru, i hadži Ali Rizu Karabega, koji je svoje školovanje poslije Karađoz-begove medrese nastavio u Carigradu. Po povratku u domovinu jedno je vrijeme predavao vjeronauku u mostarskoj gimnaziji, a onda se povukao i po džamijama i drugdje držao predavanja i radio na prosvjećivanju širokih muslimanskih masa. Pored toga, bavio se i naučnim radom. Sarađivao je u našim listovima Behar i El-Hidaja. Bavio se i prevodilačkim radom. Napisao je i dva manja djela iz oblasti kulturne historije islama: Rasprava o hidžabu (pokrivanju) muslimanki i Kratak životopis Muhameda, alejhis-selam, sa socijalnog gledišta.

Što se tiče prijevoda Kur’ana od strane Ali Riza Karabega, kritičari navode da je njegov prijevod ustvari samo kopija Ljubibratićevog prijevoda. Mehmed Handžić je u tekstu “Prijevod Kur’ana od Hadži Ali Riza Karabega” ukazao da se tu radi o “površnoj preradi Ljubibratićevog prijevoda” (Ibid., str. 24.). Muhamed Pašić kaže da ovaj prijevod nije ništa drugo do nevješta prerada Ljubibratićevog prijevoda sa ćirilice na latinicu. (Dž. Latić, Glasnik, br. 9–10, 2003. god., str. 831.) Tako se npr. prijevod sure El-Fil u Karabegovom prijevodu razlikuje samo u dvije riječi od Ljubibratićevog prijevoda. Isto je i sa surama El-Felek i En-Nas. U suri El-Maun ta razlika svodi se samo na zamjenu jedne riječi drugom. Karabeg je riječ “oturuje” zamijenio riječju “odgurnuje” itd.

Karabegu se, također, zamjerilo što je nekritički prihvatao i prisvajao Ljubibratićeva rješenja, npr. prorok umjesto pejgambera, Gospod umjesto Boga, ili, pak, vaskrsnuti, desnica Božija, itd. Karabegu se također prebacuje da ne poznaje njemački jezik premda je naveo kako je tobože koristio Ullmanov prijevod Kur’ana. U svom odgovoru na kritike Karabeg priznaje da se služio Ljubibratićevim prijevodom, ali samo, kako sam kaže, “što mi se svidjelo i bilo ispravno” (Jusuf Ramić, Takvim, 1976., str. 22.), i također navodi: “Ja ne niječem da mi je pomoglo što sam imao Ljubibratićev prijevod i mnogo iz njega da uzmem što je dobro i lijepo, ali me mnogo vrijeđa da je to sama ili površna prerada Ljubibratićeva prijevoda” (Ibid, str. 22.).

Čauševićev i Pandžin prijevod Kur’ana

Prijevod Kur’ana od strane bivšeg reisul-uleme Džemaludina Čauševića i uglednog hafiza Muhameda Pandže naišao je, također, na žestoke kritike. Prema muslimanskoj štampi, ovaj je prijevod izbjegavao pravo značenje i smisao Kur’ana budući da je u njemu ugrađeno ahmedijsko učenje. Glavna zamjerka prevodiocima bila je to što su za podlogu svog prijevoda uzeli turski prijevod Omer Riza, koji je opet učinjen po engleskom prijevodu sljedbenika Mirze Gulama Ahmeda, čije su heretičko učenje odbacili najviši autoriteti i institucije islamskog prava. (Dž. Latić, Glasnik, br. 9–10, 2003., str. 832)

Kao što smo istakli, kao osnova ovom prijevodu Kur’ana poslužio je engleski prijevod Kur’ana Muhammeda Alija, sljedbenika učenja sekte ahmedija (The Holy Quran, Lahore, 1920). Ovaj engleski prijevod i komentar kasnije je na turski jezik preveo Omer Riza Dogrul pod naslovomKurani kerim terdžume ve tefsir” (Istanbul, 1934). Čaušević i Pandža su na naš jezik preveli turski prijevod i tumač Omera Rizaa.

Mehmed Handžić inicirao je konstituiranje neke vrste komisije kojoj je stavljen u zadatak da ocijeni stepen ispravnosti Čauševićevog i Pandžinog prijevoda. Komisiju su sačinjavali članovi Glavnog odbora El-Hidaje iz Sarajeva, mahom istaknuti islamski učenjaci. (Jusuf Ramić, Takvim, 1976., str. 22)

U časopisu El-Hidaje ova je komisija izdala zvanično saopćenje u kojem naglašavaju i ističu sljedeće nepravilnosti Pandža-Čauševićevog prijevoda:

●  netačno prevođenje: smatrali su da je prijevod pun pogrešaka i da su na nekim mjestima riječi pa čak i rečenice ostale neprevedene;

●  da se u djelu nalazi i takvih stvari koje se ne slažu sa učenjem islama, posebno se to odnosi na izvore kojima su se koristili;

●  da jezik nije dotjeran kako bi trebalo, odnosno da je u prijevodu prisutno proizvoljno tumačenje i odstupanje od općepoznatog islamskog učenja;

●  da u prijevodu postoje kontradikcije i nedosljednosti.

Centralnu ulogu u kritičkim napadima na prijevod Čauševića i Pandže imao je Muhamed Pašić. El-Hidaje je 1937. i početkom 1938. godine objavila tekstove u kojima se ogleda srž njegove kritike. Pašić upozorava čitaoce da Čauševićev prijevod nije baziran na tradicionalnim izvorima, optužuje prevodioce za kidanje islamskog jedinstva i unošenje kadijanijskog mezheba u naše krajeve.

Također, uvidom u navedeni prijevod i primjedbe M. Pašića jasno se očituju dva koncepta u prevođenju: teološki literalizam, čiji je pobornik M. Pašić, i sufijski simbolizam koji se nalazi u prijevodu Čauševića i Pandže.

Za  Čauševića kur’anska riječ “sunce” (šemsun) može biti i nebesko tijelo, ali i “svjetlo vjere”, dok je Pašić skloniji literalizmu. Pašić oštro kritikuje Čauševića i  Pandžu što za kur’ansku verziju o proživljenju na Sudnjem danu kaže da je to “duhovno proživljenje nakon duhovne obamrlosti”, a ne priznaju, prema mišljenju Pašića, tzv. tjelesno proživljenje.

Pašić, također, optužuje Čauševića za batinijsko (ezoteričko) tumačenje Kur’ana, te da je zajedno sa Pandžom povrijedio islamske doktrine tumačeći u prenesenom značenju vatru u koju je, prema kur’anskom kazivanju, bačen poslanik Ibrahim, alejhis-selam. Naime, u prijevodu Čauševića i Pandže stoji da je ta vatra bila narodni bijes i mržnja. Sličan primjer je Musaov, alejhis-selam, štap koji, prema njihovom tumačenju, označava Musaov, alejhis-selam, narod.

Pandža i Čaušević, u svoju odbranu, navode da je nužno kur’anski tekst u različitim vremenima različito razumijevati, pa se i pozivaju na ideologe islamskog modernizma, poput Muhamed Abduhua.

U prilog svojoj odbrani, prevodioci se pozivaju na arapsko-islamska filozofska i hermeneutička djela u kojima se legitimizira višeznačno razumijevanje kur’anskog teksta. Kao primjer navode komentare Farabija, Gazalija, Ibn Hazma, Razija, Maverdija, Ibn Sinaa i dr., koji su različito interpretirali mnoge kur’anske riječi, kao što je npr. el-džinn. Prevodioci kažu da je izvjesni Kasimi o tome napisao i djelo “Shvatanja Arapa i islamskih filozofa o džinima”, čime, ustvari, žele opravdati različita prevodilačka rješenja u različitim kontekstima, premda su posrijedi bile iste riječi.

Polemika između Organizacije Ilmije Kraljevine Jugoslavije i prevodilaca Kur’ana, Pandže, Čauševića i Karabega, okončala se bez nekih značajnih rezultata u oblasti prevođenja Kur’ana na naš jezik. Ipak, ona je ostala kao svjedok žestokih otpora prevođenju Kur’ana i posebnih pristupa toj oblasti.

Korkutov prijevod Kur’ana

Između prijevoda Pandže – Čauševića do Besima Korkuta bilo je također prevodilaca Kur’ana. Dio tih prijevoda i danas je u rukopisu, npr. prijevod hafiza Mustafe Fatiha Kulenovića. Ovaj prijevod umnožen je na šapirografu 1967. godine, a izašao je pod naslovom “Muhamed – El-Mehdi”. Pored njega, spominju se i Seid Korkut, Šefket Šabić i dr. Svi navedeni prijevodi nisu sa izravnog arapskog teksta pa se za iste kaže da su “prijevodi prijevoda” (Dž. Latić, Glasnik Rijaseta IZ BiH, br. 9–10, 2003., str. 836.)

Godine 1977. prijevod s originalnog arapskog teksta izašao je od Besima Korkuta. Ovaj prijevod zasigurno će postati najčitaniji i najbolje ocijenjen prijevod Kur’ana na našem jeziku. O Korkutovom prijevodu Danijel Bučan kaže: “Učinivši Kur’an čitkijim, a time i pristupačnijim, Korkut nije sakrio nijednu njegovu dimenziju pa ni vjersku, a mjestimice je zaista uspješno otkrio vrijednost Kur’ana, kao i pjesničkog i književnog djela. Time je našoj publici otkrio Kur’an kao knjigu koju valja čitati i bez izrazito vjerskog opredjeljenja u pristupu.”

Dr. Sulejman Grozdanić o ovom je prijevodu rekao: “Rečenica Korkuta je naša, jasna, prirodna i potpuna. Ona na mahove dostiže najviši nivo poetskog izraza, što odgovara mnogim sekvencama i surama u Kur’anu. Stiče se dojam da su svaka rečenica, svaka riječ predstavljali predmet posebne pažnje prevodioca, vaganja između različitih mogućih rješenja.”

Nužno je ovdje istaći da prijevod Besima Korkuta nije izbjegao opasnost da podlegne određenom pristupu tekstu Kur’ana, već je bio pod snažnim utjecajem Zamahšerija i njegovog tefsirskog djela El-Keššafa. Čak su mnogi dijelovi koji sadrže osnovna učenja Kur’ana prevođeni u skladu sa Zamahšerijem mutezilizmom.

Ne bi trebalo zaboraviti ni “Prijevod Kur’ana s komentarom” u izdanju Vrhovnog islamskog starješinstva u SFR Jugoslaviji. Objavljen je komentar samo tri džuza, a zanimljivo je istaći da se Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ odlučilo na štampanje ovog prijevoda u vrlo velikom tiražu (prvi svezak objavljen je 1966. u 70.000 primjeraka, drugi 1967. u 60.000 primjeraka, a treći koji se pojavio 1967. godine u 50.000 primjeraka). Prevodioci nisu naznačeni, ali se vjerovatno radi o reisul-ulemi Sulejmanu Kemuri, zatim savjetniku Vrhovnog islamskog starješinstva Huseinu Đozi i tadašnjem direktoru Gazi Husrevbegove biblioteke Abdurahmanu Hukiću. (Dr. Muhamed Hadžijahić, “Bibliografske bilješke o prijevodima Kur’ana kod nas”, Bibliotekarstvo, XIII/3, Sarajevo, 1967., str. 52)

Ovaj je prijevod oštro kritikovao orijentalista Hasan Kaleši (umro 1976.). Njegove primjedbe odnose se na više aspekata ovog prijevoda, uključujući metodologiju rada, greške u prijevodu, tehničke greške, preciznost autora i slično tome. Za samo tumačenje koje su ponudili anonimni prevodioci Kaleši ističe “da više liči na propovijedi, a ne na naučni komentar” (Ibid, str. 52).

 

Korištena literatura:

●  Besim Korkut, Prijevod Kur’ana, Medina, 1412. h. g.

●  Glasnik, br. 9-10, 2003. god.

●  Dr. Jusuf  Ramić, “Rukopisi, štampanje arapskog teksta i prijevodi Kur’ana kod nas i u svijetu”, Takvim, 1976. godina

●  Mustafa Mlivo, “101 neispravnost u prevodima”, Izvor, www.mlivom.net.ba.

●  Prof. dr. Mehmed Kico, Glasnik, br. 9–10, 2003. godina

●  Safijurrahman el-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak.

●  El-Itkan fi ulumi-l-Kur’an, I svezak

●  Ez-Zerkeši, El-Burhanu fi ulumil-Kur’an, I, Kairo 1957.

●  A.L. Tibawi, “Is the Qur'an translatable?”, Muslim World, LII, 1962.

●  Rashid Ahmad Jullandri, “Qur'anic exegises and Classical Tefsir”, Islamic Quarterly, br. 12.

●  Enes Karić, “Rasprave o prevođenju Kur’ana kod nas”.

●  Dr. Muhamed Hadžijahić, “Bibliografske bilješke o prijevodima Kur’ana kod nas”, Bibliotekarstvo, XIII/3, Sarajevo, 1967.

●  Dž. Latić, “Prevođenje najljepšeg govora”, str. 829., Glasnik, br. 9–10, 2003.

●  Dž. Latić, Glasnik, br. 9–10, 2003.

●  Enes Karić i Mujo Demirović, “Reis Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator”.

2. January 2014 | Nedim Botić, prof | Ummet danas | 58

Komentari: 1 komentar

1

Komentar

  • Komentar od danis na 31. October 2017.

    svaka cast

Komentirajte