informativniislamskičasopis
0

Razilaženje u islamskom radu

Nije tajna i jasno je svakom muslimanu koji prati dešavanja i stanje našeg ummeta, da je zbog razilaženja i podijeljenosti, došlo do mržnje i raskola muđu muslimanima. Iz ovog je moguće izaći samo čvrstim držanjem za Allahovo, subhanehu ve te 'ala, uže (Kur'an i Sunnet), složni, a ne razjedinjeni i međusobno se potpomagajući. To se može postići samo jedinstvenim ciljem i sa čistim i ispravnim nijetom. Ibnul-Kajim, Allah mu se smilovao, je rekao: "Dešavanje razilaženja je neizbježna stvar, zbog razlike u željama, shvatanjima i snazi spoznaje. Međutim, nepoželjna je nepravda i mržnja jednih prema drugima. Jer, ukoliko razilaženje bude u obliku koji neće dovesti do razdvajanja i stranaštva, a svima je cilj Allahova pokornost i slijeđenje prakse Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, onda to neće štetiti, jer je to neizbježna stvar u samom ljudskom nastanku. Ukoliko je željeni cilj jedan, slijeđenje puta do cilja, također, jedan, onda će teško doći do razilaženja. A ukoliko i dođe do njega, onda neće štetiti i ličit će razilaženju ashaba, Allah sa njima bio zadovoljan. Osnova na kojoj su gradili je jedna, a to je Allahova, subhanehu ve te ala', Knjiga i sunnet Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Cilj je, također, jedan, a to je Allahovo zadovoljstvo i pokornost u skladu sa Poslanikovom, sallallahu 'alejhi ve sellem, praksom. Put je jedan, a to je prihvatanje kur'anskih i sunnetskih dokaza, dajući im prednost nad svakim govorom, mišljenjem, analogijom, osjećajem i politikom."(Sevaikul- Mursele, 2/519 )

Definicija razilaženja

Razilaženje (ihtilaf) je suprotno ili oprečno sjedinjenju i okupljanju, dok, iftirak znači podvajanje, dijeljenje i razilaženje, tako da svaka grupacija biva zasebna. Svaki ihtilaf (razilaženje), nije iftirak (poodvajanje), a svaki iftirak je ihtilaf. Također, nije uvjet da su uvijek pokuđeni i ako prevladava kuđenje pripadnika iftiraka - podvajanja i ihtilafa - razilaženja. Razilaženje se dijeli na više vrsta, zavisno od različitih aspekata na osnovu čega se razlikuju i njihovi propisi.

Prividno razilaženje

Prividno razilaženje je razilaženje čiji razlog može biti međusobna razlika u govoru, jer neko biva riječit, a drugi opet ne. Također, imamo razilaženje u obliku raznolikosti i raznovrsnosti u kojem oni koji su se razišli od općeg termina spominju neke njegove vrste radi privlačenja pažnje slušaoca, a ne radi oformiranja jednostavne definicije koja će biti sveukupna. Primjer za predhodno razilaženje je tumačenje riječi: "Zalimul-li nefsihi“ (Koji čini nepavdu samom sebi), "Muktesid" (Umjeren) i "Sabikin" (Prvenci) (Prijevod značenja riječih iz sure Fatir, 32), kao različitih vrsti Allahovi, dželle še'nuhu, robova. Jedni su protumačili riječ "Sabikin" - oni koji klanjaju u prvo vrijeme, riječ "Muktesid" – umjeren u toku namaza, a "Zalimul-li nefsihi" - oni koji klanjaju ikindiju u poslednje vrijeme. Drugi tumače riječ "Sabikin" - dobročiniteljom u sadakama, riječ „Muktesid" - u trgovini, a "Zalimul-li nefsihi" - onaj koji jede kamatu. Raznoliko razilaženje biva u vadžibu i u mustehabima. Primjer razilaženja u vadžibu je gdje je džihad nekom stroga obaveza, dok je drugome logistika ili sticanje znanja vadžib. Prividno razilaženje biva pokuđeno ukoliko se desi u laži.

Šta razilaženje povlači za sobom

Ako razilaženje biva u suštini, kao što je razilaženje u saglasnim temeljima, onda ovo razilaženje povlači za sobom mržnju i raskol. Ako razilaženje biva uopćeno, tj. u prividnom razilaženju, kao što je razilaženje u većini fikhskih pitanja u okviru dozvoljenog idžtihada, onda, ovakvo razilaženje ne povlači za sobom mržnju i raskol.

Razilaženje sa aspekta čije su pristalice pohvaljene ili ukorene

Ibnul- Kajjim, Allah mu se smilovao je rekao: "Dvije su vrste razilaženja u Kur'anu: Prvo: Svi koji su se razišli, ukoreni su. To su oni koji su se razišli sa te'vilom (tumačenje Kur'ana suprotno njegovom pravom značenju). Uzvišeni Allah nam je zabranio da ih oponašamo: "I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika" (Prijevod značenja Alu-Imran, 105), "To je zato što je Allah objavio Knjigu, pravu istinu. A neslozi onih čija su mišljenja o Knjizi suprotna, doista nema kraja" (Prijevod značenja El-Bekara, 176) Pristalice ovoga razilaženja Uzvišeni Allah je opisao sa nepravdom, što povlači za sobom raskol i razilaženje koje kvari međusobne veze i prouzrokuje stranaštvo i razjedinjenje. Drugo: Pristalice ovog razilaženja se dijele na pohvalne i pokuđene. Onaj sa kojim je istina pohvaljen je, a onaj koji pogriješi trudeći se da dostigne istinu je pohvaljen u svom idžtihadu, a oproštena mu je pogreška. Dok je onaj koji pogriješi u svojoj nemarnosti i mržnji prema drugima ukoren. Primjer za ovu vrstu razilaženja nalazimo u Kur'anu: "Da je Allah htio, ne bi se međusobno oni poslije njih ubijali, kad su im jasni dokazi već doši, ali oni su se razišli; neki od njih su vjerovali, a neki su poricali" (Prijevod značenja El-Bekara, 253) i "Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah" (Prijevod značenja Eš-Šura, 10) Naći ćemo, kod pristalica pokuđenog razilaženja, nešto od istine, koju ne priznaju njihovi suparnici. Naprotiv, tu istinu negiraju nepravedno, natjecanja radi, što ih čini da pribjegnu neispravnom tumačenju te'vilu (tumačenju Kur'ana suprotno njegovom pravom značenju) po pitanju dokaza koji su kod njihovih suparnika. Ovo je stanje svih onih koji su se razišli, za razliku od onih koji su na istini, znaju istinu ko god došao s njom, prihvatajući je od svih grupacija, odbacujući njihovu neistinu: "i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali" (Prijevod značenja El-Bekara, 213) Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava da je uputio Svoje robove u onome u čemu su se razišli. Poslanik, salallahu 'alejhi ve sellem, bi govorio: "Gospodaru moj, Gospodaru Džibrila, Mikaila, Israfila, Stvoritelju Nebesa i Zemlje, Poznavaocu nevidljivog i vidljivog, Ti presuđuješ između Svojih robova u onome u čemu su se razišli, uputi me onome u čemu se razišlo od istine sa Tvojim dopustom. Ti zaista upućuješ koga hoćeš Pravom putu" (Ebu-Davud, 767; Tirmizi, 3420; Nesai, 1625; Albaniga je ocijenio dobrim). Onaj koga Allah, subhanehu ve te'ala, uputi da prihvati istinu od koga god ona bila, čak i od onoga koga mrzi i neprijatelj mu je, i uputi ga da odbaci neistinu pa, makar ona bila od onoga koga voli i ko mu je prijatelj, takav je od onih koji su upućeni u onome u čemu se razišlo. Takav je od najučenijih ljudi, najupućenijih i najispravnijeg govora. Sljedbenici ovog pravca, ako se raziđu, njihovo razilaženje je milost i uputa, ne osuđuju jedni druge zbog toga, potpomažu se i bivaju prijatelji jedni drugima. Ovakav odnos se ubraja u međusobno potpomaganje. Još jedan od vidova razilaženja koja ne prouzrokuju mržnju, razdor i razbijanje jedinstva su neminovne diskusije u životu ljudi po pitanju različitih ahiretskih i dunjalučkih stvari. Ovakve međusobne diskusije koje su popraćene savjetovanjem i razmjenom mišljenja neće biti štetne ukoliko obje strane budu uvažavale uzroke koje su i jedni i drugi, u skladu sa svojim umnim sposobnostima, dosegli. Zatim, da bez fanatizma i oholosti, s ciljem pokornosti Allahu, subhanehu ve te’ala, svojim mišljenjima i stavovima presude Kur’anom i sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Na taj način je velika vjerovatnoća da će se spoznati ispravnost određenog mišljenja i ono što je blisko ispravnosti ili spoznati pogreška u mišljenju i ono što je blisko pogrešci. Poznato je da su se i sami ashabi, radijallahu 'anhum, razišli u dosta fikhskih pitanja kao što je status djeda u mirazu sa braćom, oslobađanje majke (robinje) djeteta nakon smrti njenog vlasnika, i svaki od njih bi se služio u pojačavanju svoga mišljenja svakim dokazom do kojeg bi došao, međutim, nisu mrzili jedni druge znajući da nisu nepogrešivi i ne bi im se zbog diskusije poremetila međusobna ljubav, prijateljstvo, bliskost i iskrenost. Nisu u sebi skrivali mržnju jednih prema drugima, već su, naprotiv, ukazivali jedan na drugog onome koji je tražio fetvu po nekom pitanju. I ne samo to, nego bi nakon razilaženja u nekom mišljenju svjedočili da je njegov sagovornik učeniji i bolji od njega samoga. Pripadnici ovakvog razilaženja su između dvije i jedne nagrade. Svaki od njih je pokoran Allahu, subhanehu ve te'ala, zavisno od njegovog nijeta, idžtihada i traženja istine. (Savaikul-Mursele, 2/214-2148).

Osnov u razilaženju

Osnova u razilaženju je ukor i njegovo ostavljanje, ukoliko se radi o suštinskom razilaženju koje može dovesti do raskola, a ono do proturječnosti. To je ono na što je ukazao Kur`an i Sunnet, koji su zabranili uzroke razilaženja, raskola, mržnje. Primjer toga je prošenje žene poslije prošnje svoga brata ili kupovina nad njegovom kupovinom i slično tome. Štaviše, ukoliko se radi o dobrovoljnom uzrokovanju razdvajanja i raskola, njegovom vršiocu pripada udio od ukora. Allah, subhanehu ve te'ala, kao što stoji u prijevodu značenja, kaže: "A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio - sigurno će se zaklinjati: 'Mi smo samo najbolje željeli'- a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci!" (Tevba, 108). Razilaženje koje je proturječno, međusobno destruktivno, je zlo od kojeg se neće spasiti niko osim onaj s kim je istina i koji će imati od istine onoliko dobra koliko tu istinu zastupa. Uz to moramo znati da se mudžtehid koji je pogriješio opravdava i čak nagrađuje zbog htijenja dobra. Takav mudžtehid je spašen od posljedica pokuđenog razilaženja, jer je dao sve od sebe radi spoznaje istine i rada po njoj.

Da li je razilaženje milost i dobro ili je patnja i zlo

Prenose se hadisi po pitanju prethodno spomenutog koji nisu vjerodostojni kao: "Moji drugovi su kao zvijezde, bilo kojeg uzeli kao uzor na uputi ste" ili "Razilaženje moga umeta je milost", tako da su mišljena učenjaka različita zbog nedostatka vjerodostojnih predaja. Prenosi se od Omera b. Abdu-Aziza da je rekao: ''Ne volim da se Poslanikovi, sallallahu' alejhi ve sellem, drugovi ne razilaze, jer ukoliko bi bilo samo jedno mišljenje ljudi bi bili u tjeskobi.'' Ashabi su imami, uzimaju se kao uzori, tako ukoliko bi čovjek uzeo mišljenje jednog od njih bio bi u prostranosti. Ibnu-Abidin, Allah mu se smilovao, je rekao: ''Razilaženje između mudžtehida u fikhu, ne svako razilaženje, je od obilježija milosti. U njihovom razilaženju je širina za ljude. Tako koliko god razilaženje bude veće biva milost prostranija''. Međutim, ovo pravilo nije od saglasnih stvari. Jer se prenosi od Ibnu-Vehba, a on od od Imama Malika da je rekao: ''Nije u razilaženju Poslanikovih drugova širina, jer je istina jedna''. Dok je rekao El-Muzeni učenik Šafije, rahimehullah: ''Allah, subhanehu ve te`ala, je ukorio razilaženje i naredio je vraćanje Kur`anu i Sunnetu.'' Ibnu-Tejmije, Allah mu se smilovao, je zauzeo sredinu između dvije grupacije smatrajajući da razilaženje biva nekada milost, a nekada azab (kazna). Rekao je: ''Razilaženje u propisima nekada biva milost, ukoliko ne dovede do ogromnog zla kao što je prikrivanje ispravnog poimanja propisa. Istina je jedna. U skrivenosti propisa može biti olakšica onome ko je zadužen sa njim, jer u spoznaji propisa je težina za njega, i to je od Allahove milosti prema njemu. To se razumije kroz ajet: ''O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni.'' (Prijevod značenja El-Maida, 101). Tako na primjer na pijaci se nalazi hrana i odjeća koja je u stvari uzurpirana, i onome koji to ne zna, dozvoljena mu je za razliku od onoga koji zna. Isto tako, nepoznavanje onoga u čemu je težina biva ponekad milost, kao što i nepoznavanje onoga što povlači olakšicu biva kazna ... Otklanjanje sumnje nekada biva milost ili kazna. Olakšica je milost, a ono što je mrsko duši to može biti korisnije, kao što je džihad."

Vrste razilaženja

Većinu vrsta razilaženja bi mogli podijeliti na slijedeće kategorije:
  1. Razilaženje u temeljima vjere, koji su utvrđeni kategoričkim dokazima kao što je: postojanje Uzvišenog Allaha i Njegova jednoća, meleci, knjige, Poslanikova, sallallahu 'alejhi ve sellem, poslanica, proživljenje poslije smrti i slično tome. U ovim stvarima nema prostora za razilaženje. Onaj koji potrefi istinu uspio je, a onaj koji promaši istinu nevjernik je i propao je.
  2. Razilaženje u stvarima koje su svima poznate u vjeri, kao obaveznost pet dnevnih namaza, stroga zabrana bluda i slično ovome. U ovome nema mjesta za razilaženje i ko je suprotnog mišljenja, on je nevjernik.
  3. Razilaženje u pojedinim temeljima vjere, kao što je viđenje Uzvišenog Allaha na Ahiretu, govor da je Kur'an stvoren, izlazak iz vatre onih koji su vjerovali u Allaha Jedinog, ali su imali velike grijehe i slično tome. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, je rekao da je nevjernik onaj ko se u tome raziđe, pa su neki od njegovih sljedbenika prihvatili to na osnovu spoljašnosti, dok drugi nisu.
  4. Razilaženje u stvarima koje su rezultat idžtihada, čiji dokazi ponekad nisu jasni.Ova vrsta razilaženja se dešava i u njoj se opravdava onaj koji ima suprotno mišljenje zbog nepoznavanja dokaza ili njihovog međusobnog suprostavljanja. Mudžtehid je opravdan u suprotnom mišljenu, ako nije do njega došao jasan i vjerodostojan dokaz, kojeg nije spoznao, nakon maksimalno uloženog truda. Isto tako su i njegovi sljedbenici opravdani u ostavljanju njegovog mišljenja, nakon spoznaje da dokaz nije dopro do njega. Tako da se na ovakvu vrstu mišljenja ne možemo oslonuti u šerijatskim pitanjima, jer je to idžtihad koji nije potrefio ispravnost, već se broji kao mišljenje.

Propis razilaženja u islamskom radu

Ukoliko razilaženje u islamskom radu bude sa strane raznolikosti i raznovrsnosti, tako što će se svaka grupacija specijalizovati u određenom radu, smatra se prividno razilaženje. Međutim, ukoliko razilaženje bude fanatičko i stranačko, koje spriječava međusobno potpomaganje i slušanje savjeta od drugoga, je svakako zabranjeno razilaženje. Kod razilaženja koje se dešava u fikhskim pitanjima ili pitanjima idžtihada, ne treba da dovede ljude do poprišta međusobne borbe i sukoba. Pristalicama ovoga razilaženja je lijep uzor u Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, drugovima. Iako su imali međusobno oprečna mišljenja, priznavali su dobrote jedni drugima i poštovali su se, radili su po svome mišljenju zbog ubjeđenja, ali nisu neistomišljenike vrijeđali. Tako da bi razilaženje u islamskom radu trebalo biti u ovom obliku ili sa strane razilaženje u raznolikosti i raznovrsnosti, naročito u vremenu koje je ispunjeno sa puno uzdignutih obilježija. Najuzvišeniji cilj je jedan, prostori djelovanja su raznoliki i široki za sviju. Nažalost danas je stvarnost sa praktične strane drugačija, prisutna je međusobna borba i sukob, strančenja i grupacije liče skupinama u vrijeme mezhebskog fanatizma. Učenjaci su korili mezhebski fanatizam i negirali ga, a na nama je da korimo fanatizam u stranaštvu i podjeli.
1. Februar 2007 | 16

Komentari: Nema komentara

Komentirajte