informativniislamskičasopis
0

Samo oni koji budi strpljivi bit će bez računa nagrađeni

Za svaki belaj koji zadesi čovjeka Allah, dželle ša’nuhu, mu je dao i lijek, vrlo jednostavan i vrlo važan - SABUR - STRPLJIVOST. Saburom treba da se naoruža svaki vjernik, a posebno onaj koji želi da druge ljude poziva u Allahovu, dželle ša’nuhu, vjeru. Jezički, riječ sabur označava strpljivost, izdržljivost, ustrajnost, samosavladavanje, suzdržljivost… Terminološku definiciju za sabur dao je Imam Ibnul-Kajjim kada kaže: ”Sabur je da savladaš dušu kada je uznemirena i ljuta, da suzdržiš jezik da se drugima žali i jadikuje i da spriječiš tijelo da čini ono što ne treba.” (Medaridžu-salikin, 2/115) Isto tako, možemo reći da je sabur izvršavanje Allahovih naredbi, klonjenje od zabranjenih stvari i strpljenje na onome što nas zadesi (kader).

 

Vrijednost i važnost sabura

Allah, dželle ša’nuhu, je stvorio ljude da Mu ibadet čine, ali ni jednog nije ostavio, a da ga nije iskušao raznim iskušenjima. Naravno, najviše su bili iskušavani poslanici, a zatim oni koji su poslije njih sa najvećim imanom. Sva iskušenja mogu biti dvojaka: u vjeri i u ovodunjalučkim stvarima. Ukoliko čovjek kroz iskušenja ne prođe čvršći i jači, onda takvo iskušenje donosi štetu. Ni u kom slučaju ne može biti da je ostao na “nuli”. O iskušenjima Uzvišeni Allah, dželle ša’nuhu, u Svojoj Knjizi kaže: “Misle li ljudi da će biti na miru ostavljeni ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’, a da u iskušenje neće biti dovedeni? A doista smo Mi u iskušenje dovodili i one prije njih, pa je Allah, uistinu, ukazao na one koji istinu govore i na one koji lažu.” (Prijevod značenja Al-Ankebut, 2-3) Isto tako Uzvišeni kaže: “Mi ćemo vas, uistinu, na kušnju stavljati sa malo straha i glađu i gubitkom u imecima, životima i ljetini.” (Prijevod značenja El-Bekara, 155) Znači, ne smijemo žaliti za time što smo iskušani, i što smo na belaju. Svako iskušenje i svaki belaj može značiti i to da nam naš Gospodar želi dobro, kao što Allahov poslanik, salallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: “Kome Allah želi dobro, stavi na kušnju.” (Buharija) Sve rečeno nas navodi na pomisao koliki značaj ima sabur u životu jednog muslimana! Kur’an veliku pažnju poklanja saburu govoreći na mnogo mjesta o njemu i na različite načine, kao što je slučaj kada se sabur spominje uz namaz, a znamo da je namaz stub vjere. Uzvišeni kaže: „Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti.” (Prijevod značenja El-Bekara, 45-46) Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je rekao: “Čistota je polovica imana, zahvala Allahu - puni vjerniku mjerilo njegovih djela, veličanje Allaha - puni sve između nebesa i Zemlje, namaz je svjetlost, sadaka je dokaz, sabur je sjaj, a Kur’an je dokaz za tebe, ili protiv tebe. Svaki čovjek, kada osvane, svoju dušu prodaje, pa je otkupi, ili je upropasti.” (Muslim)

Sabur predstavlja veliki dar koji nam pomaže da dunjalučke poslove i nedaće lakše prebrodimo, a da time zaslužimo i Allahovu, dželle ša’nuhu, nagradu. Ukoliko se strpimo u nedaći i belaju, zasigurno će nam Allah, dželle ša’nuhu, pomoći da to lakše prebrodimo. Ebu-Se’id el-Hudri, radijallahu ‘anhu, prenosi da je jedna grupa ensarija, tražila od Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, razne stvari, pa im je on dao, zatim su ponovo tražili i on im je opet dao što su tražili, dok im nije sve podijelio što je imao, a zatim im rekao: - Sve što budem imao od dobra, ja ću vam podijeliti, i ništa od vas neću sakriti, ali ko traži i želi čednost, Allah će mu je podariti; ako traži i želi neovisnost, Allah će ga učiniti neovisnim. Ko god se puno suzdržava i trpi, Allah će mu pomoći da bude strpljiv; nije nikome dat bolji i značajniji dar od sabura.” (Muttefekun alejhi) Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Allah kaže: “Nema druge nagrade za Mog roba mu’mina kojem Ja usmrtim njegovu voljenu osobu na ovome svijetu, pa se on strpi na tom gubitku, osim Dženneta.” (Buhari) Sabur ustvari, jeste razlog oprosta naših grijeha, a to se dešava na taj način što strpljivo podnesemo ono što nas zadesi. Ebu-Se’id i Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhuma, prenose da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Muslimana ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu zbog toga Allah ne oprosti dio njegovih grijeha.” (Muttefekun alejhi) Sabur je uvjet uspjeha, kako na dunjaluku, tako i na Ahiretu. U tom smislu Uzvišeni kaže: “O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.” (Prijevod značenja Alu-Imran, 200) Isto tako, oni koji su strpljivi bit će bez računa nagrađeni nagradom od njihova Gospodara. Kao što Uzvišeni kaže: “Reci: ‘O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 10) Postoji još mnogo ajeta i hadisa koji govore o važnosti i vrijednosti sabura ali zadovoljit ćemo se spomenutim.

 

Vrste sabura

Kao što smo mogli primjetiti iz definicija postoje tri vrste sabura: sabur na onome što nam je naređeno od Allaha, dželle ša’nuhu, da izvršavamo, sabur na onom što nam je zabranjeno da radimo i sabur na onom što nas zadesi, odnosno na onome što nam je suđeno. Najvrednija vrsta sabura je prva kao što kaže Imam Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh: „Sabur na onome što nam je naređeno da izvršavamo od Allaha, je vrijedniji od sabura na onom što nam je zabranjeno, zato što je Allahu draže činenje dobrih djela od ostavljanja loših.” (Medaridžu-salikin 2/116) Sabur kod svakog da’ije mora da obuhvati sve tri spomenute vrste sabura, on mora da bude strpljiv u pokornosti svome Gospodaru, a u to spada i da se strpi pri sticanju znanja koje je neophodno svakom da’iji. Mora da se strpi i da ne čini haram stvari kako bi bio svome Gospodaru što pokorniji i na kraju mora da se strpi na onome što će ga zadesiti na tom putu od ljudi.

 

Svere koje sabur obuhvata u da’vi

Sabur ulazi u sve svere da’ve, ali ćemo ovdje spomenuti samo neke od njih.

  1. Da se ne ljuti radi sebe. Da’ija se ne smije ljutiti radi sebe nego isključivo radi Allaha, dželle ša’nuhu, tj. ne treba da se ljuti kada lično njega neko uvrijedi, ali treba da se ljuti kada neko uvrijedi Allaha, dželle ša’nuhu, ili Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. šejhul-islam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, kaže: „Po pitanju sabura ljudi se dijele na više skupina, najbolji su od njih oni koji se nalaze u stanju u kakvom je bio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i oni koji su ga slijedili, da saburaju na onome što njih lično zadesi od drugih ljudi. A da se bore na Allahovom, dželle ša’nuhu, putu pa da kažnjavaju i da se ljute samo radi Allaha, dželle ša’nuhu, a ne radi sebe! Zato što im je Allah, dželle ša’nuhu, naredio da takve kažnjavaju…. A najgori su oni koji su suprotni ovim spomenutim, oni kažnjavaju druge i ljute se radi sebe a ne radi njihova Gospodara!” (Medžmuatu-l-Fetava, 8/332)
  2. Da ne požuruje da vidi plodove svoje da’ve. Od čovjekove prirode je da žuri kao što Uzvišeni -kako stoji u prijevodu značenja- kaže: ‘’Čovjek je stvoren od žurbe.” (El-Enbija, 37) Ali, da’ija ne smije da požuruje i da žudi samo za tim da vidi plodove svoje da’ve. Njemu je obaveza da se trudi, da ljudima objasni i da ih uputi na ispravan put, a nije mu obaveza da vidi plodove svoga truda. I mora biti ubjeđen da je jedino Allah, dželle ša’nuhu, Taj Koji daje uputu i da će biti onako kako On hoće, kao što Uzvišeni i kaže: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Prijevod značenja Junus, 99)
  3. Da ustraje u pozivanju. šta god se desilo da’ija mora da nastavi da poziva ljude k Allahu, dželle ša’nuhu, jer je Allahova vjera istina i istina će na kraju pobjediti bez obzira u kakvoj se trenutno situaciji nalazili. Ma kako da’iji u određenom trenutku teško bilo, on ne treba da se jadi nikome osim svome Gospodaru i treba da nastavi sa pozivanjem sve dok bude u stanju za to. Svima nama je dobro poznato kako su mučeni svi poslanici, a posebno kako su mušrici mučili posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegove ashabe pa su na tome saburali i nastavili sa pozivanjem u Allahovu vjeru. Abdullah b. Mes’ud, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: “Kao da sada gledam Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kako priča o jednom od Allahovih poslanika, salavatullahi ‘alejhim, kako ga je njegov narod toliko pretukao da mu je potekla krv niz lice, a on je, brišući krv sa sebe, samo rekao: - Allahu dragi, Ti oprosti narodu mome, jer oni zaista ne znaju.” (Muttefekun alejhi)

Molim Allaha, dželle ša’nuhu da nas učini od onih, koji će saburati kada je to potrebno. Amin!


 

 

1. Juli 2007 | Da'va | 19

Komentari: Nema komentara

Komentirajte