informativniislamskičasopis
0

Savjeti sljedbenicima ehlis-sunneta vel-džemata

Najveća Allahova blagodat prema ljudima, poslije vjerovanja koje je ulio u njihova srca, jeste to što ih je učinio sljedbenicima sunneta, a ne sljedbenicima strasti i novotarija. Stoga, ljudi su dužni da da prihvate tu blagodat od Njega, da Mu budu zahvalni i da Ga iz zahvale veličaju spominjući tu blagodat. Ujedno, prihvatiti blagodat i biti na njoj zahvalan znači i biti svjestan veličine i vrijednosti blagodati, i čvrsto je čuvati i strahovati od njenog nestanka zbog svojih grijeha i zbog nemarnosti prema uzrocima ustrajnosti.

Jedna od velikih Allahovih blagodati danas jeste i širenje sunneta, te postepeni nestanak nvotarija i raznoraznih ateističkih ideologija, starijih i novijih. Ali, šejtan, kada god izgubi nadu da će biti obožavan u ovom ummetu, zadovolji se unošenjem razdora među muslimanima.

Znajte da je ispravno ophođenje prema pripadnicima kible jedini ispravni put do ujedinjenja ummeta, zato što je ono zasnovano na šerijatskim pravilima izvučenim iz tekstova objave, a ne na pukom vaganju između štete i koristi, kao što to mnogi misle. Pojašnjavanje ovih pravila smatra se bitnim dijelom menhedža ehli-sunneta vel-džemata bez čijeg slijeđenja ummet neće postići jedinstvo niti ostvariti pobjedu, osim onoliko koliko ga slijedi i prihvati se njegovih smjernica.


Shodno spomenutom, dužnost je da jedni druge posavjetujemo i podsjetimo na bitna pravila, naročito kada su u pitanju pravila u ophođenju prema ostalim pripadnicima kible.

● Put slijeđenja sunneta, kao što je najispravniji i najtačniji, isto tako je i najobuhvatniji i najmilostiviji put. To je put koji je objedinio one prve muslimane koji su druge pretekli u hajru, muhadžire i ensarije, zajedno sa neukim muslimanima beduinima, a između te dvije skupine samo Allah zna koliko ima imanskih stepeni, kao što je to Allah pojasnio u suri Et-Tevba. Sljedbenici ovog puta, oni koji njime istinski koračaju, oni su prvi koji ulaze u okvire ovog odabranog ummeta: “Zatim smo učinili da Knjigu naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; bit će onih koji će prema sebi nepravdu učiniti, bit će onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – to je velika počast i odlika.” (Fatir, 32) Onaj među njima ko prema sebi nepravdu učini neće biti nesretan sve dok ide uz one koji pretiču druge u dobrim djelima. Naprotiv, jedni druge vode naprijed i jedni druge dopunjavaju i popravljaju. Svi oni idu ka lijepom završetku, pa neki će ući kroz svih osam džennetskih vrata, dok će neki ući samo kroz jedna vrata, a neki će pak biti između toga. Bit će onih koji će ući u Džennet noseći na svojim plećima emanet i obavljajući dužnosti vjerovjesnika (a to su učenjaci), ali bit će i onih koji će u Džennet ući izgovarajući riječi tehlila u odabranim vremenima, ili puštajući suzu u zadnjim satima noći, ili stavljajući dirhem u ruku siromaha, ili uklanjajući trnovitu granu sa puta koji koriste muslimani.

● Sljedbenici ovog puta razlikuju se po sposobnostima i nadarenosti, ali istog su menhedža i jedinstvenih ciljeva. Među njima ima boraca na Allahovom putu, onih koji naređuju dobro i odvraćaju od zla, onih koji tumače Kur’an, onih koji poznaju hadis, onih koji su stručnjaci za arapski jezik, pjesnika, ali i onih običnih muslimana koji se pokoravaju Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar ne posjedovali mnogo šerijatskog znanja. Dakle, svaki musliman kojem novotari nisu izokrenuli fitru smatra se od njih – pripada sunnetu, poput novorođenčeta koje se rodi u islamu pa ga roditelji ne odvedu u judaizam ili kršćanstvo ili vatropoklonstvo.

Pripadnici sunneta i sljedbenici Pravog puta ispunjavaju svoja prava prema ummetu onako kako je to naredio šerijat. Pa tako, kada je posrijedi ophođenje prema Allahu i ispunjavanje Njegovih prava, šerijat je ulazak u Džennet i vječni uspjeh vezao za termin imana, kao što se navodi u mnogim kur’anskim ajetima; ali kada je u pitanju ophođenje prema ljudima, ipak je vezao prava, zaštitu života, imetka i časti za termin islama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svakom muslimanu zabranjeni su život, imetak i čast drugog muslimana”; “Šest je prava muslimana prema drugom muslimanu...”;Pravi musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni ostali muslimani.” Onome ko je musliman pripadaju sva ova prava i ne gubi ih osim uz jasan dokaz/ubjeđenje ili šerijatsku/vjersku korist (ar. el-masleha). Uzvišeni Allah nazvao je dvije međusobno sukobljene skupine muslimana – mu’minima/vjernicima, ukazujući time na to da je pritvrđeno da ostali muslimani ispunjavaju prava prema njima: “Zaista su vjernici prava braća, zato pomirite vaša dva brata...” (El-Hudžurat, 10)

● Sljedbenici ovog puta ne zanemaruju pritvrđene propise i temeljna vjerska načela zbog novonastalih situacija i iznimnih propisa. S tim u vezi, jedno od pritvrđenih vjerskih načela spomenutih u jasnim ajetima i vjerodostojnim hadisima jeste: “Obaveza ujedinjavanja među muslimanima”, a od iznimnih propisa je: “Ignoriranje/bojkotovanje novotara i velikih grješnika”. Pa tako, onda kada šerijatska korist nije preovladavajuća, neće se primjenjivati taj propis, a ujedno, to je od propisa koji se mijenjaju shodno promjeni stanja i situacija i moguće je da učenjaci imaju različito mišljenje (idžtihad) u vezi s tim.

Onaj ko klanja namaz, okreće se prema kibli i jede ono što oni zakolju – smatra se jednim od njih, pripada mu ono što njima pripada i sljeduje ga ono što njih sljeduje, a obračun za ono što taji u sebi polagat će pred Uzvišenim Allahom. U nijet muslimana neće se ulaziti, niti će se tragati za tajnim mahanama, niti će se ružno misliti o njima, niti će se zavidjeti onima koji su duže u vjeri, niti će se muslimani dijeliti po nadimcima i imenima, pa makar se radilo i o najplemenitijim nadimcima kao “muhadžiri i ensarije”, jer ti nadimci, kada se spomenu, spomenu se radi pohvale i ujedinjavanja ili isticanja i upoznavanja. Šta koristi mu’tezilijama to što sebe nazivaju “sljedbenici tevhida i pravde” i šta koristi sufijama to što sebe nazivaju “evlijama”!? Pa, zar prije svih njih židovi i kršćani nisu rekli: “Mi smo djeca Allahova i miljenici Njegovi” (El-Maida, 18)!?

Sljedbenici sunneta smatraju novotarijom ispitivanje ljudi na osnovu ljubavi i mržnje prema nekoj grupaciji ili pojedincu, na koje su upozorili ispravni prethodnici (selefu-salih). Ljubav/prijateljevanje i mržnja/odricanje bivaju radi istine i jasnih činjenica, a ne radi pukih parola i običnih nadimaka. U njihovom malom/lokalnom džematu uzor je velikom/globalnom džematu muslimana. Pa, kao što su dužni klanjati onako kao što je klanjao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove pravedne halife i da njihov imam bude od sljedbenika sunneta, bez da zabranjuju licemjerima i grješnicima ulazak u džamije i obavljanje namaza zajedno uz njih, isto tako dužnost je da se globalno ujedine na sunnetu, ali u njegovom opširnijem i obuhvatnijem značenju, a to podrazumijeva da se onima koji pri sebi imaju pojedine novotarije ili grijehe ne zabranjuje da zajedno uz njih pomažu islam i bore se protiv zajedničkog neprijatelja. Međutim, i pored toga, oni ulažu krajnji trud i napor u pozivanju takvih da se poprave, isto kao što imam u džamiji podučava svoje džematlije na koji način da ispravno obave namaz, a to je itekako bolje od toga da grješnici/novotari imaju svoj poseban/odvojen mesdžid i svog zasebnog imama, pa da između ta dva mesdžida vladaju neprijateljstvo i netrpeljivost.

Sljedbenici ovog puta snažni su i odlučni u slijeđenju istine, ali bez pretjerivanja, i milostivi su prema stvorenjima, ali bez neutemeljenog olakšavanja i prelaženja granica. Oni naređuju dobro tako što ga sami čine i zabranjuju zlo tako što ga izbjegavaju i udaljavaju se od njega.

● Oni tačnom vagom vagaju i ne zakidaju, na kantaru ispravnom mjerom mjere i ljudima njihova prava ne umanjuju. Sve vagaju pravedno i mudro. Kada su primorani, čine od dva zla manje i izbjegavaju od dvije štete veću; strpljivi su na manjoj od dvije zablude, biraju kraći od dva puta i lakši od dva izbora. Njihova pravda obuhvata mazluma iz bilo koje skupine ummeta i u njihovo znanje pouzda se svagi tragalac za istinom iz bilo koje grupacije i milleta. Za njih je pravda univerzalna vrijednost, a Allah je naredio pravdu svakome, prema svakome i zbog svakoga. Pravda je univerzalna vrijednost koju ne definira različita vjerska pripadnost, a kamoli manje razlike od toga. Rekao je Uzvišeni: “...i neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Mesdžidul-haramu, nikako ne navede da prelazite granicu” (El-Maida, 2). Prema tome, onaj ko ne pravi razliku između obaveze neprijateljstva prema nevjernicima i zulumćarima i obaveze pravednog postupanja prema njima, te ne izvršava istodobno obje obaveze, takav se ne smatra od onih koji razumiju vjeru (ehlu fikh) i istinski slijede Prvaka svih poslanika, sallallahu aejhi ve sellem, kojem je njegov Gospodar objavio da svima obznani: “...i naređeno mi je da uspostavim pravdu među vama.” (Eš-Šura, 15)

● Od njihove mudrosti u da’vi jeste da ističu vrline poznatih imama/predvodnika koje muslimani slijede, od učenjaka, odgajatelja, daija i sl. Pojašnjavaju da je uzrok njihovog ugleda među muslimanima i lijepih pohvala koje su stekli to što su slijedili istinu i borili se radi nje, a uspjeh u da’vi postigli su isključivo radi slijeđenja sunneta. Oni koriste to kao da’vetsku metodu da pozovu u slijeđenje sunneta one koji se pozivaju da slijede te iste imame, te da napuste slijepo slijeđenje i fanatizam u pogledu njih i da pomognu vjeru onako kako su je pomagali i njihovi imami. Na taj način oni su se istovremeno pravedno postavili prema onima koji se slijede – imamima i mudro pozivaju one koji ih slijede od muslimana, identično metodi koju je koristio šejhul-islam Ibn Tejmijja kada bi govorio o četverici imama i drugima, kao Eš’ari i Adi b. Musafir.

Sljedbenici ovog puta najviše potcjenjuju svoj nefs, u ime Allaha, najudaljeniji su od prizivanja potpunosti (u vjeri) i ne hvališu se parolama i nadimcima. Oni se, dakle, ne zadovoljavaju pukim pripisivanjem umjesto istinskog slijeđenja, jer znaju da nije ni po njihovim željama, niti po željama ehlul-kitabija.

● Kada vode džihad, čine da’vu, naređuju dobro i odvraćaju od zla, pokazuju žestinu prema novotarima i u svim drugim djelima, ne idu naprijed niti nazad, osim na osnovu šerijatskog dokaza i uzimajući u obzir vjersku korist (el-masleha). Kada djeluju, djeluju pod motivacijom upućivanja nasihata mu’minima i iskrenog odnosa prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a ne iz želje za osvetom, iživljavanjem i sramoćenjem drugih. Spremni su kazniti najbližeg prijatelja, ali i oprostiti najvećem neprijatelju, ako tako naređuju Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ako tako nalaže sveopća korist za islam (el-masleha).

Radosni su kada se pokaje grješnik, prihvataju izgovore onih koji se pravdaju i dove Allahu da uputi nepokorne, zato što u svemu tome nemaju svojih ličnih interesa, nego žude za Allahovim licem. Trude se da izvedu narod u okrilje upute i ne raduje ih kada njihovi neistomišljenici počine grijeh ili zapadnu u novotariju, jer onaj koga takvo nešto raduje, takav je zadovoljan da se griješi Allahu, a onaj ko je zadovoljan da se griješi prema Allahu, takav nema šta očekivati kod Allaha.

Prekrivaju mahane muslimana i ne tragaju za njihovim sramotama. Ne spominju greške učenjaka, osim s ciljem da pojasne ono što je istina, ali u svemu tome primjenjuju metodu vaganja između različitih mišljenja, a ne napade, uvrede i sl. Koliko god je moguće, nastoje opravdati islamske učenjake kada pogriješe.

Neki od učenjaka iz prvih generacija savjetovali bi vaize i hatibe da ne govore o grijesima muslimana i da ne iznose njihove sramote na minberima kako ne bi bili predmet izrugivanja ehlul-kitabija i mušrika. U značenje toga ulazi i sramoćenje raznoraznih islamskih pokreta u sredinama gdje su bezbošnici i novotari predvodnici i nadmoćni.

Mnogi ljudi ograničavaju“„sunetliju” samo na onog ko je u potpunosti prihvatio sunnet i koji nema grešaka, niti pogrešnih razumijevanja, niti neznanja. S druge strane, nasuprot njima nalaze se oni koji smatraju “novotarom” samo one koji su zastranili prihvatajući osnove i temelje novotarija ili se pripisuju grupacijama koje su zasnovane na novotarskim temeljima ili se pripisuju novotarskim sektama u vezi s kojim je ummet jednoglasan da su sljedbenici zablude. Međutim, istina je da novotarija ima isti status kao i ostali grijesi: ima ih i velikih i malih, i jasnih i manje jasnih; i biti spašen svih novotarija u potpunosti je rijetkost među ljudima.

Većina ljudi pravi greške radi pogrešnog razumijevanja ili nenamjerno ili iz neznanja. Stoga, moguće je da pojedinac ili skupina s jedne strane revnosno i marljivo slijede sunnet, da s druge strane čine neku novotariju, kao što i mnogi novotari ponekad postupe u skladu sa sunnetom, ali poenta je u osnovama i temeljima menhedža. Uspjet će samo onaj kome Allah podari uspjeha, ali svako bi trebao najviše samog sebe koriti, tragati za ličnim mahanama i obnavljati svoj iman, a grupno bismo trebali jedni druge savjetovati bez osornosti i prihvatati istinu, ma od koga ona došla.

Sljedbenike ovog puta ne sprečava traganje za potpunošću da primijene mudrost u ophođenju sa stvarnošću. Oni pozivaju u potpunu Istinu, bez manjkavosti, i apsolutno slijeđenje Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, bez odbacivanja, ali u primjeni svega toga prihvataju od ljudi variranje i postepenost. Sira/životopis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njihov je menhedž i on je njihov uzor u tome, a i u svemu drugom.

Onaj čije je znanje ograničeno i koji je kratkovidan, takav nije u stanju dokučiti povezanost između čvrstog pridržavanja za temelje sunneta i ispravnog ophođenja prema ostatku ummeta, naročito prema onima s kojima se razilazi. Zbog toga je njegovo slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, manjkavo. Kao primjer za to možemo navesti one koji smatraju da njihovi neistomišljenici nemaju nikakva prava (hakkove) u vjeri, ili da je pravedno postupanje prema njima slabost i popuštanje, ili da vjeru ne mogu pomoći osim samo dosljedni i potpuni sljedbenici sunneta. Uzvišeni Allah, zaista, pomaže ovu vjeru i sa čovjekom koji je veliki grješnik ili sa narodima koji nemaju udjela u ahiretu, pogotovo u trenucima odlučujućih bitki, svejedno radilo se o oružanim bitkama ili akidetskim ili, pak, političkim. Zato se jednim od temelja sunneta smatra “soditi borbu pod komandom bogobojaznog i grješnog vladara”, i ova borba, kao što obuhvata oružanu bitku na prvim linijama, isto tako obuhvata i političku, naučnu i da’vetsku bitku, sve dok je cilj borbe nanošenje štete otvorenom i jasnom neprijatelju vjere, koji bi, kada bi mu se ukazala prilika, nanio daleko više štete islamu od onog koji nije u potpunosti pravedan i nije odlučan na Pravom putu.

Mnogi učenjaci iz reda ispravnih prethodnika (selefu-salih) vodili su džihad u vojsci Hadždžadža b. Jusufa, iako niko od njih nije sumnjao u to da je on zalim i nasilnik. Isto tako, sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata radovali bi se kada bi neke halife i vladari kaznili novotare, iako i oni sami (vladari) nisu na sunnetu u potpunosti: poput Mutevvekila i Halida b. Abdullaha el-Kasrija. Ibret (poenta) u svemu tome je pomaganje vjere i uspostavljanje šerijata.

Nužno je napraviti razliku između onog koji poziva da se slijede Kur’an i sunnet, općenito, ali pri sebi ima pojedine novotarije ili ideološka skretanja s Pravog puta, i između onog koji u osnovi poziva u novotariju i svoju zabludjelu ideologiju, a i jedni i drugi prisutni su u političkim bitkama. Postoje skupine koje na osnovu novotarije osnivaju političke partije, a imate i druge koji se pripisuju istoj novotariji, ali se razlikuju od prvih i pozivaju u islam općenito i rade u korist muslimana, svejedno zesebno ili pak pod zajedničkom zastavom islama.

Postoje oni koji su nekada u prošlosti zastupali zabludjele ideje poput socijalizma/komunizma, ali nakon toga krenu Pravim putem općenito, iako, možda, ne poznaju detaljno sve ono što je Allah objavio. Stoga, dužnost je napraviti razliku između takvih i onih koji i dalje vjeruju u socijalizam, nacionalizam i sl.

Historija islama prepuna je primjera kako je Allah pomogao islam protiv neprijatelja, poput krstaša, batinija, Mongola i drugih, preko ljudi koji nisu bili sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata u potpunosti. Međutim, oni su se borili da bi pomogli islam, a ne da bi raširili svoje novotarije. Velika je razlika između ovih i, s druge strane, haridžijskih, rafidijskih i batinijskih država koje su postojale na istoku i na zapadu i koje su vodile bitke protiv muslimana koji ne misle isto kao oni, i to samo da bi ih uveli u svoju novotariju, pa makar i nasilu. S tim u vezi, islamske političke partije, kada se bore protiv otvorenih sekularista ili rafidija ili socijalista, svejedno vojno ili politički, one se ubrajaju u ovu prvu skupinu, i dužnost je pomoći ih protiv inovatorskih i nevjerničkih partija, kao što je dužnost i savjetovati ih da se prihvate slijeđenja čistog sunneta. Spoj između ove dvije stvari ne predstavlja problem onima koje je Allah nadario fikhom (razumijevanjem vjere) i basirom (znanjem, pronicljivošću).

Baviti se neprijateljstvom prema takvima, a sa druge strane zapostavljati borbu protiv pobornika novotarija i nevjerničkih ideologija, to je očigledna greška i promašaj. Još gore od toga jeste prijateljevati sa onima koji ne sude po Allahovom zakonu ili sa sekularističkim partijama, a pokazivati neprijateljstvo prema partijama sa islamskim predznakom. Takvo nešto ne radi osim munafik, očigledni licemjer, ili onaj koga je Allah učinio slijepim i uskratio mu razumijevanje vjere i zdravo promišljanje. To je kao da sagradiš crkvu, a sa druge strane zaključaš džamiju pod izgovorom da oni koji klanjaju ne klanjaju po sunnetu; ili da pozivaš ljude da jedu strvinu, a ostave meso koje zakolju grješnici; ili da smatraš da je bolje nikako ne poznavati učenje Kur’ana od toga da te poduči onaj ko tečno uči, ali čini neke novotarije; ili da uzmeš abdest nečistom vodom, a ostaviš uzimanje abdesta vodom čija je čistoća sumnjiva.

Onaj ko za sebe tvrdi da slijedi sunnet dužan je pripaziti se puta haridžija i njihovog menhedža u ophođenju sa drugima. Takvi su bili spremni pogubiti Abdullaha b. Habbaba, radijallahu anhu, ohalalivši njegovu krv, a poštediti kršćana – zimmiju uzimajući u obzir da je zaštićen ugovorom koji je potpisan između muslimana i zimmija. Borili bi se protiv pripadnika islama, a ostavljali bi obožavatelje evsana (idola, kipova). Rimljani, Mongoli i Perzijanci bili su pošteđeni njihovog zla, ali mnogi ashabi Rsulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, tabiini, učenjaci i vjernici nisu bili pošteđeni. Ništa takvima ne koristi to što neki učenici (tullabul-ilm) za njih tvrde da su oni jedini na sunnetu i Pravom putu. Takve paušalne izjave jedan su od glavnih uzroka slijeđenja strasti, sljepila srca, odbijanja istine i zanemarivanja pravde – da nas Allah sačuva i spasi!

Draga moja braćo vjernici, znajte da Allahovi neprijatelji vrebaju i spletkare protiv nas najgorim spletkama, pa su, stoga, svi muslimani dužni stati u jedan saf i voditi ovu veliku bitku (za opstanak). Muslimani su dužni odbiti pokornost Allahovim neprijateljima i ostaviti naklonost prema njima, te se dobro pripremiti za sukobe na bilo kojim poljima, a najbolja opskrba jeste bogobojaznost/takvaluk, ujedinjenost i zbijanje safova. To, samo po sebi, smatra se velikom pobjedom: “Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.” (Es-Saff, 4)

 

Autor: Dr. Sefer b. Abdurrahman el-Havali

Prijevod: Mr. hfz. Amir I. Smajić

22. Septembar 2017 | hfz. mr. Amir Smajić, prof. | 80

Komentari: Nema komentara

Komentirajte