informativniislamskičasopis
0

Skrivanje iza zakletvi – oružje munafika

Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.” (El-Bekara, 204) Dakle, munafici često koriste izraz “Allah mi je svjedok”, kako bi ljude oko sebe ubijedili da oni žele samo dobro. A Allah, subhanehu ve teala, na kraju ovog ajeta kaže da su oni najljući protivnici muslimanima. Ove ljude prepoznat ćemo tako što, i pored njihovog čestog zaklinjanja Allahom i lijepog govora kojim opčinjavaju slušaoce, njihova djela pokazuju u praksi suprotan efekat od onoga što govore. Tako Uzvišeni odmah u sljedećem ajetu kaže: “Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. A Allah ne voli nered!” (El-Bekara, 205) I drugi način na koji se munafici mogu preoznati jeste da, ako ih upozoriš na neispravnost njihovih postupaka, onda ih inat i oholost tjeraju da nastave sa griješenjem, tj. ne obraćaju pažnju na savjete: “A kada mu se rekne: ‘Boj se Allaha!’, on onda iz inata griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.” (El-Bekara, 206) Čak i da im savjet uputi neko od vjerskih autoriteta ili poznatih učenjaka i daija tog mjesta, oni se ne osvrću na savjet, nego nastavljaju raditi po svome.

Uzvišeni Allah, koji najbolje poznaje Svoja stvorenja, upozorio je u Kur’anu Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na jedno od najubojitijih “oružja” koje u borbi protiv islama koriste munafici, najgora vrsta ljudi na zemlji, a to je skrivanje iza zakletvi, kako bi što bolje i efikasnije sakrili svoje zlo.

Uzvišeni u tom smislu kaže: Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahovog puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!” (El-Munafikun, 2)

Imajući u vidu da je ajet jasan i nedvosmislen i da je sura u kojoj se nalazi ovaj ajet dobila ime po najgoroj vrsti ljudi, koja će na ahiretu skončati u Džehennemu ispod ehlul-kitabija, ateista, budista, vatropoklonika i ostalih mušrika, onda se lahko dolazi do zaključka da je zaklinjanje sa namjerom da se postigne neistina osobina munafika – licemjera, dvoličnjaka.

Nećemo duboko ulaziti u definiciju podjele nifaka na veliki, koji izvodi iz vjere, i mali nifak, koji počinioca ne izvodi iz vjere, no radi se o velikom grijehu, ali ćemo spomenuti da je zajednička osobina za obje vrste nifaka javno pokazivanje dobra, dok se u srcu u suštini želi postići zlo i nanijeti šteta muslimanskoj zajednici. (Vidjeti: Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikem)

Prva skupina munafika, koji ispoljavaju veliki nifak koji izvodi iz vjere, jesu oni koji se javno deklariraju kao muslimani, a u svom srcu skrivaju nevjerstvo, i za njih je Uzvišeni rekao: Munafici će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145)

U Kur’anu su svi ajeti u kojima se opisuju munafici objavljeni zbog munafika, koji su živjeli u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i imali priliku uživo biti svjedoci spuštanja posljednje Allahove objave, gledati svojim očima najboljeg čovjeka koji je hodao ovom zemljom, a opet su svojim srcima sve to negirali i potajno se borili protiv islama. Međutim, neke od osobine munafika, bile one opisane u kur’anskim ajetima ili u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogu se naći i kod vjernika, kao posljedica slabosti imana.

Razlika između vjernika, koji posjeduju osobine munafika i pravih munafika (nevjernika) jeste što prvi u srcu ne mrze islam, već zbog bolesti srca, poput zavisti prema nekom muslimanu ili pohlepe za dunjalučkim ljepotama i pozicijom u društvu, koriste osobine kojima su opisani munafici kako bi udovoljili svojim bolesnim strastima. Stoga nikako ne smijemo poistovjetiti i u istu ravan dovesti onoga ko je munafik i onoga ko posjeduje osobinu munafika. (Vidjeti: Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 481–482)

Tome nas je naučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: U čijim se osobinama nađu četiri svojstva, takav je čisti licemjer, a onaj ko bude imao jedno od ovih svojstava, on ima svojstvo licemjerstva, i tako će biti sve dok se ne oslobodi te osobine: kada mu se nešto povjeri, on to pronevjeri, kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, i kada se raspravlja – prelazi sve granice.” (Buhari Muslim)

Iz navedenog možemo zaključiti da munafici i vjernici grješnici koji posjeduju neke osobine munafika, štetno djeluju na svoju okolinu, na način da u javnosti pokazuju dobrotu, a u tajnosti se svojim djelima bore protiv dobra, šireći nered u muslimanskom društvu.

Vjernici često budu u prilici razotkriti nečiju laž, ili pronevjeru emaneta, ili kršenje obećanja, ili žestoku raspravu od strane pojedinaca, koji u raspravi koriste ružne riječi, a nerijetko i fizički obračun protiv sagovornika, kako bi njihova riječ i na kraju bila gornja.

Dvije moguće situacije u kojima se osoba može naći

● Osoba kod koje se primijeti neka od osobina munafika, nakon savjetovanja, treba da se pokaje, prekine sa svim djelima koja su bila plod te osobine i to pokajanje javno pokaže. Takvi potpadaju pod značenje riječi Uzvišenog: “Oprostiću samo onima koji se pokaju i poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.” (El-Bekara, 160)

● Osoba kod koje su primijećene osobine munafika (jedna, više njih ili čak sve), nakon savjetovanja, u javnosti pokaže svoju “dobrotu” i svoje “lijepe” namjere, ali u tajnosti nastavi sa svojim prljavim djelima štetiti muslimanima i muslimanskoj zajednici. Kako dalje ne bi bila razotkrivena, iako se još uvijek kod nje mogu primijetiti laž, pronevjera, prevara i bestidno raspravljanje, ovakva osoba pribjegava korištenju svog posljednjeg i “najubojitijeg oružja” – zaklinje se Allahom da je ono što radi samo dobro i da nikako nije u pitanju zlo.

O ovoj vrsti munafičke prevare govore nam mnogobrojni šerijatski tekstovi, kako iz Kur’ana, tako i iz sunneta poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, što nam ukazuje da moramo biti oprezni i da ne prihvatamo olahko zakletve ljudi koji znaju slagati, iznevjeriti, prevariti i bestidno se raspravljati. Navest ćemo neke od tih tekstova:

a) Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahovog puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!” (El-Munafikun, 2) Iz ovog ajeta vidimo da su munafici prepoznatljivi po tome što koriste zakletvu kao zaklon iza kojeg će sakriti svoje pokvarene namjere.

b) “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.” (El-Bekara, 204) Dakle, munafici često koriste izraz “Allah mi je svjedok”, kako bi ljude oko sebe ubijedili da oni žele samo dobro. A Allah, subhanehu ve teala, na kraju ovog ajeta kaže da su oni najljući protivnici muslimanima. Ove ljude prepoznat ćemo tako što, i pored njihovog čestog zaklinjanja Allahom i lijepog govora kojim opčinjavaju slušaoce, njihova djela pokazuju u praksi suprotan efekat od onoga što govore. Tako Uzvišeni odmah u sljedećem ajetu kaže: “Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. A Allah ne voli nered!” (El-Bekara, 205) I drugi način na koji se munafici mogu preoznati jeste da, ako ih upozoriš na neispravnost njihovih postupaka, onda ih inat i oholost tjeraju da nastave sa griješenjem, tj. ne obraćaju pažnju na savjete: “A kada mu se rekne: ‘Boj se Allaha!’, on onda iz inata griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.” (El-Bekara, 206) Čak i da im savjet uputi neko od vjerskih autoriteta ili poznatih učenjaka i daija tog mjesta, oni se ne osvrću na savjet, nego nastavljaju raditi po svome.

c) Otac šejtana, Iblis, koristio je ovu vrstu prevare kako bi Adema, alejhis-selam, ubijedio da mu on želi samo dobro. No, svi znamo koliko dobro šejtan želi čovjeku: “...i zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’” (El-A‘raf, 21) U ajetu se vidi da Iblis, kako bi bio što ubjedljiviji u svojoj laži, koristi u jednoj rečenici čak tri načina ubjeđivanja: glagol kaseme, što znači zakleti se nečim, potom potvrdnu česticu inni, što znači zaista, koja se u arapkom jeziku koristi na početku rečenice, i na kraju potvrdnu česticu le, što znači zaista, koja se u arapskom jeziku koristi i u sredini i na kraju rečenice. Dakle, korištenje zakletve na što ubjedljiviji način, koristeći sve metode jednog jezika za ubjeđivanje svoga sagovornika u neistinu, jeste šejtanska i munafička osobina.

d) Allah, subhanehu ve teala, zabranjuje vjernicima da slijede onoga koji se puno zaklinje i upozorava vjernike da ne padaju na takvu priču: “...i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena.” (El-Kalem, 10) Ibn Kesir, rahimehullah, u tumačenju ovog ajeta, kaže: “To je zato što lažov, zbog svoje slabosti, koristi lažnu zakletvu i u njoj upotrebljava Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva. On takvu zakletvu koristi u svakoj situaciji, pa čak i u situacijama kad se zakletva uopće ne koristi.”

e) U hadisu Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, pretjerano i često neopravdano zaklinjanje Allahom, subhanehu ve teala, opisuje se velikim grijehom: “Sa trojicom Allah, subhanehu ve teala, neće pričati (na Sudnjemu danu), niti će ih očistiti od grijeha, i njih čeka bolna patnja: starac bludnik, oholi siromah, čovjek koji Allahovo ime koristi kao svoju robu, pa ne proda ništa, a da se ne zakune Allahom, niti šta kupi, a da se ne zakune Allahom.” (Taberani sa ispravnim lancem prenosilaca) Dakle, onaj koji se stalno zaklinje Allahom kako bi ubijedio mušterije u ispravnost svoje robe, spada u kategoriju velikog grješnika, pa šta je tek sa onim koji se često zaklinje Allahom, a svjesno laže?!

f) Učenjaci ehli-sunneta upozoravaju na pogubnost pretjeranog zaklinjanja Allahom i da to nije osobina iskrenih vjernika. Takva je, između ostalih i fetva šejha Ibn Baza, rahimehullah, koji je na pitanje o čovjeku koji puno koristi zakletvu Allahom, i kada govori istinu i kada ne govori istinu, odgovorio: “Savjetuj ga i reci mu da se ne bi trebao puno zaklinjati Allahom, pa makar govorio istinu... Vjernicima je propisano da što manje koriste zakletvu Allahom, pa makar govorili istinu...” (Izvor fetve: binbaz.org.sa)

Vjernik mora biti oštrouman i prozreti ovakvu vrstu prevare

Vjernik ne smije biti nimalo naivan u životu na dunjaluku i uvijek mora imati na umu da je šejtan njegov najveći i vječiti neprijatelj, koji će koristiti i munafike u svojim redovima kako bi se borio protiv istine. Munafik lažno koristi zakletvu, zato što tačno zna da spominjanje Allahovog imena kod vjernika izaziva najdublja vjerska osjećanja, kao što kaže Uzvišeni: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene.” (El-Enfal, 2)

Dakle, tvrdnje i riječi nekoga koji za sebe tvrdi da vjeruje u Allaha i Sudnji dan, koje su propraćene čestim zaklinjanjem Allahom da je njegov govor istinit, neće se uzeti za ozbiljno ukoliko se kod takvog čovjeka utvrde neke od četiri navedene osobine licemjerstva, ili ukoliko takav, pored zakletve, ne donese jasan dokaz za svoje tvrdnje. Uzvišeni nas odmah na početku Kur’ana, nakon opisa vjernika u suri El-Bekara, upozorava na takvu skupinu ljudi: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’, a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.” (El-Bekara, 8)

U tom smislu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava vjernike da ih zakletva Allahom ili namaz onoga koji laže, vara i onoga koji krši emanete, nikako ne zavara, pa da mu u sve povjeruju. U verziji hadisa koji govori o tri osobine munafika (laž, prevara i pronevjera), u Sahihu imama Muslima navodi se: “...takav je munafik, makar klanjao i tvrdio za sebe da je musliman.” U drugoj verziji ovog hadisa u Musnedu Ebu Ja‘le dodaje se: “...takav je munafik, makar postio, klanjao, hadž i umru činio...”

9. Novembar 2015 | Adnan Nišić, prof. | Da'va | 69

Komentari: Nema komentara

Komentirajte