informativniislamskičasopis
0

Slijediti put selefa znači ići čistim i sigurnim putem

U medijima se daje veliki prostor učenjacima i intelektualcima koji šire novotarska učenja, a vodi se prljava kampanja protiv učenjaka i intelektualaca koji zagovaraju vraćanje autentičnom islamu. Neviđeni pritisci kojima su izloženi muslimani općenito, a posebno bezočne potvore na selefijski menhedž, koji na najljepši način predstavlja islam, doveli su do popuštanja nekih selefija. Da li zbog nedovoljnog znanja, ljudske slabosti, slabog pridržavanja vjere, straha za vlastiti život, imetak i porodicu, da li zbog neke ovosvjetske koristi, tek, pojedinci napuštaju selefijski menhedž koji su do jučer slijedili, preobražavajući se u njegove ljute protivnike i kritičare, predstavljajući svoje nečasno ponašanje kao naučnu kritiku i povratak utemeljen na spoznaji. To se dešavalo u prošlosti i nastavit će se dešavati. To je iskušenje sljedbenicima Istine, jer je Allah, dželle šanuhu, odredio da će biti iskušavani neprijateljstvom izvana i izdajstvom iznutra: “…da propadne nesretnik poslije očiglednog dokaza, i da uspije sretnik poslije očiglednog dokaza…” (El-Enfal, 42) Ispravno je kritizirati skupine koje su skrenule s ispravnog menhedža, kao što je prihvatljivo ukazati na grešku nekog učenjaka u određenom pitanju, ali napadati nekoga samo zato što je kao svoj put izabrao da slijedi Kur’an i sunnet prema shvatanju selefa, to je destruktivno i ono je odraz slijeđenja devijantnih ideja.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Utječemo se Allahu od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga u zabludu neće odvesti, a koga Allah u zabludi ostavi, niko ga na Pravi put neće uputiti. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, Jedinog, koji nema sudruga, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik.

O vi koji vjerujete, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani!” (Alu Imran, 102)

O vi koji vjerujete! Bojte se Allaha i govorite riječ pravu; popravit će vam djela vaša i oprostiti vam grijehe vaše. A ko posluša Allaha i Poslanika Njegovog – pa zaista je postigao uspjeh veličanstven.” (El-Ahzab, 70–71)

Najistinitiji govor je Allahova Knjiga, najbolji put je put Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, najgore stvari su inovacije u vjeri, a svaka inovacija je novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svakoj zabludi mjesto je u Vatri.

Allah, dželle šanuhu, iskušao je Svoje robove vjerom istine, da je prakticiraju, njoj pozivaju i brane je. Isto tako, Allah, dželle šanuhu, iskušao ih je zabludjelim vjerama, da bi ih odbacili, razotkrivali njihove zablude i upoznavali ljude s tim. Rekao je Uzvišeni Allah: “A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju Istini i koji prema njoj pravedno sude.” (El-A‘raf, 181)

Ali, kako god postoje oni koji pozivaju istini, tako postoje i oni koji pozivaju u zablude. Rekao je Uzvišeni Allah: “I učinili smo ih imamima (koji) pozivaju ka Vatri, a na Dan kijameta neće biti pomognuti.” (El-Kasas, 41)

Vjera istine ostaje do Sudnjega dana. Neće nestati i neće se izmijeniti. Allah, dželle šanuhu, odredio je da će postojati grupa ljudi, koji će slijediti istinu i njoj pozivati sve dok ne dođe Njegova odredba da se izbrišu harfovi sa listova i uklone ajeti iz prsa, pa neće ostati ni mushafa ni hafiza. Ali, sve dotle, dokle postoji Kur’an, postojat će i islam, makar većina ljudi bila njegovi neprijatelji, uprkos njihovom trudu da ga unište.

Što smo bliži pravcu selefa, potpunije primjenjujemo islam

Islam su najbolje predstavljali, najdosljednije ga primjenjivali i najbolje razumjeli ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nakon njih najbolji su oni koji ih slijede dobro čineći. I što god je musliman bliži menhedžu – putu, metodici shvatanja vjere ashaba, radijallahu anhum, to je njegovo prakticiranje islama potpunije, njegovo razumijevanje kur’ansko-sunnetskih tekstova je preciznije, sigurniji je od zabluda i udaljeniji od devijacija. S druge strane, koliko je udaljen od menhedža ashaba, radijallahu anhum, toliko je udaljen od razumijevanja islama, čak i ako je hafiz Kur’ana i ako zna mnogo hadisa.

To je zato što su ashabi, radijallahu anhum, najbolje poznavali i najbolje razumijevali Kur’an i sunnet, jer Allah, dželle šanuhu, dao im je oštar um i razum nepomućen bilo kakvim filozofskim naslijeđem, bili su najbolji poznavaoci jezika na kojem je objavljen Kur’an – oni su bili Arapi nepomućenog jezika i počašćeni su time da budu ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su im srca očišćena i moral čvrsto usađen. Prisustvovali su spuštanju Objave, bili su upoznati s povodima objavljenih ajeta, potpuno su razumijevali njeno značenje i shvatali ciljeve. Uostalom, nije li logično da Allah, dželle šanuhu, za nosioce Svoje vjere i ashabe Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odabere ljude koji su najbolji u svakom pogledu!? Zato je uzimanje njihovog shvatanja vjere kao mjerila, najveća garancija ispravnog razumijevanja vjere i najveća garancija da će se musliman sačuvati od devijacija i zabluda.

Ashabe su naslijedili tabiini, koji su učili znanje od ashaba, a tabiine su naslijedili njihovi učenici – tabi-tabiini. Te tri generacije najbolje su generacije muslimana i najbolji su poznavaoci islama. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolja generacija je ova moja generacija, potom ona nakon njih, potom ona iza njih.” (Buhari i Muslim)

Njihova vrijednost je apsolutna i sveobuhvatna, a ono po čemu su najbolji jeste njihova lična vrijednost kao osoba, vrijednost njihovog znanja i vrijednost njihovih djela. Jedan od uzroka odabranosti jest prednjačenje u znanju i djelu, a ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prvaci su ovoga ummeta i oni su u ovom ummetu najučeniji i najdosljedniji u prakticiranju, iza njih su po tome tabiini, zatim tabi-tabiini.

I onaj ko skrene s njihovog menhedža u shvatanju Kur’ana i sunneta, oslanjajući se na neislamsko vjersko-filozofsko naslijeđe, pogriješio je u shvatanju islama onoliko koliko je potpao pod utjecaj tog naslijeđa.

Učenjaci na braniku puta časnih selefa

Nakon ove tri odabrane generacije, eskalirale su smutnje, proširile se novotarije i namnožile se sekte. Pogane sektaške ruke i jezici iskrivili su mnoga značenja Kur’ana i sunneta.

Podržani od nekih abasijskih halifa, mu’tezili su silom pokušavali uvesti ljude u svoje vjerovanje i iskušavali su ih ispitom o stvorenosti Kur’ana, i to je bila jedna od najvećih i najtežih smutnji. Većina učenjaka plašila se otvorenog suprotstavljanja ovoj smutnji.

U takvoj situaciji Allah, dželle šanuhu, nadahnuo je imama Ahmeda b. Hanbela, Allah neka mu se smiluje, da im se smjelo i energično usprotivi, podnoseći njihova zlostavljanja. Bio je premlaćivan, utamničen, ponižavan, zastrašivan, više je puta bio pred smaknućem, ali je ostao postojan dok istina nije pobijedila zabludu. Ahmed b. Hanbel sačuvao je put ashaba i njihovo shvatanje vjere od iskrivljivanja i izmjena koje su sektaši htjeli uvesti na temelju filozofskih učenja, stoga je zaslužio časni naziv imama ehli-sunneta vel-džemata.

O značaju ovog njegovog djela dovoljno govore riječi velikog učenjaka Alija b. Medinija: “Allah je Svoju vjeru uzdigao Siddikom u danima otpadništva i Ahmedom b. Hanbelom u danima mihne – mu’tezilijskog zlostavljanja.”

U sedmom hidžretskom vijeku u islam je uveden i rasprostranio se ilmul-kelam čija su pravila postala suci Kur’anu i sunnetu, pa su se u ummetu proširila devijantna vjerovanja do te mjere da ni mnogi učenjaci nisu bili kadri proniknuti u kur’ansko-sunnetska značenja, te su utonuli u glib te’vila (egzegeze) i iskretanja značenja, odvodeći brojne obične muslimane u zabludu. Tada je Allah, dželle šanuhu, nadahnuo šejhul-islama Ibn Tejmijju, Allah neka mu se smiluje, da odbrani plemeniti šerijat i očuva put ashaba u razumijevanju Kur’ana i sunneta. On je pobio shvatanja zabludjelih sektaša i porušio njihove filozofsko-kelamijske postulate, rušeći ih iznutra i porušivši im i same temelje. Iznio je na vidjelo slabost i nesuvislosti filozofsko-kelamijske nauke i postavio valjane osnove za razvoj racionalnih nauka u okviru tekstova Kur’ana i sunneta. Učenjaci koji su podrobno upućeni u sadržaj njegovih pisanih djela posvjedočili su da je posjedovao obilno znanje iz šerijatskih i logičkih disciplina. Njegov genij priznali su njegovi brojni neprijatelji, a njegova naučna ostavština postala je predmet interesovanja orijentalista. Mnogi su priznali da njegova djela predstavljaju čistu, nepotvorenu islamsku misao koja se izravno naslanja na put selefa u poštivanju Objave i slijeđenju njenih tekstova.

U jedanaestom hidžretskom vijeku u mnogim islamskim zemljama raspostranilo se sujevjerje, širk se vratio na Arabijski poluotok, kaburi i drveće obožavani su mimo Allaha, dželle šanuhu, pa je Allah nadahnuo plemenitog učenjaka, preporoditelja islamskog puta, Muhammeda b. Abdulvehhaba, Allah neka mu se smiluje, da stupi u borbu protiv širka i novotarije.

Muhammed b. Abdulvehhab pozivao je u tevhid i sunnet, pisao je knjige, slao je pisma, držao je govore, podučavao je ljude tevhidu, dok nije pročistio islam i sunnetu vratio sjaj. Pobio je novotarska ubjeđenja, porušio je građevine širka i raskinuo okove praznovjerja.

Njegovo obnoviteljsko djelovanje predstavlja prekretnicu u historiji islamskog ummeta. Na krilima njegovog uspjeha u mnogim su se zemljama pojavile obnoviteljske snage.

Selefija ili povratak čistom islamu

Tako je slijeđenje Kur’ana i sunneta prema shvatanju i poimanju ashaba nasljeđivano s generacije na generaciju među učenjacima koji su poštovali hadiske predaje i menhedž (metodiku razumijevanja vjere) selefa, te su prozvani selefijama (u smislu zagovornika povratka na menhedž selefa).

Ideja povratka na put selefa u razumijevanju i prakticiranju vjere, dakle, suština je selefizma. Zato je selefizam trn u oku nevjernicima, munaficima, političarima i medijima. To je ono što mrze i zbog toga nastoje kompromitirati selefije i optužuju ih za sve i svašta, i etiketiraju ih na razne načine ne bi li ljude odvratili od tog puta. Ali, uprkos pritiscima neprijatelja, selefijski put se širi, i uprkos njihovim udarcima, on jača. Stoga u svakoj zemlji vidimo nosioce i sljedbenike selefijske da‘ve. Nije to zbog snage daija i sljedbenika da‘ve, nego zbog snage koja izvire iz njene jasnoće i stabilnosti te da‘ve, jer je ona oličenje nepatvorenog i čistog islama, nepomućenog natruhama novotarija. Islam je njena snaga, islam je širi, islam je čuva od nestanka.

Ono što protivnici nazivaju vehabizmom zapravo je selefizam, u značenju pozivanja na menhedž selefa, a to je pravac ehli-sunneta vel-džemata koji predstavlja autentični islam.

Suprotstavljajući se zabludi mu’tezila i džehmija, pobijajući zablude mutekellimskih učenja, imam Ahmed nije došao sa novim islamom i svojim shvatanjem. Rušeći natruhe paganstva, uništavajući širk i razbijajući praznovjerja, ni imam Muhammed b. Abdulvehhab nije došao s novim islamom niti svojim shvatanjem. Ovi časni učenjaci upravo su branili autentični islam i svjetlom vječne istine satirali tamu sektaških zabluda vraćajući ummet Kur’anu i sunnetu.

Sud Kur’ana i sunneta je mjerodavan

Međutim, ovim ne želimo kazati da je oponiranje selefijskom menhedžu ravno otpadništvu od islama, kao što ni ponašanje koje je suprotno islamskim učenjima nije uvijek kufr, nego može biti novotarija ili grijeh ili ostavljanje prečeg i vrednijeg i tome slično.

Također, ne želimo reći da su učenjaci koji se vode metodikom selefa bezgrješni, makar to bili velikani poput Ibn Hanbela, Ibn Tejmijje, Ibn Abdulvehhaba i drugih. Učenjaci koji slijede put ashaba svoje su sljedbenike, poput ashaba, učili da se drže Kur’ana i sunneta i da ne prihvataju govor koji im je suprotan, ma čiji govor bio u pitanju. Zato ćemo naći da su njihovi sljedbenici kritički propitivali njihove stavove i ispravljali ono za što bi uvidjeli da je oprečno tekstu Kur’ana i sunneta, jer su od svojih imama naučili da ispravan put počiva na tekstovima Kur’ana i vjerodostojnih hadisa. Nasuprot njima, oni koji su skrenuli s tog puta napajali su se sa različitih izvora, usvajali različita neislamska naučavanja, pa su se podvojili u sekte i brojna devijantna učenja. Stanje jednih i drugih najbolje oslikava kur’anski ajet: “I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.” (El-En‘am, 153)

Atak na selefizam predstavlja napad na autentična islamska učenja

S obzirom na to da selefije predstavljaju čisti, nepatvoreni islam, u jeku je svjetska kampanja uperena protiv njih. Upućeni u politička kretanja na svjetskoj razini, uviđaju kako svjetski moćnici na ideološkom i kulturološkom planu favoriziraju batinijska učenja podupirući afirmiranje njihovog kulturnog i vjerskog naslijeđa, istovremeno omalovažavajući ehli-sunnetsko naslijeđe. U medijima se daje veliki prostor učenjacima i intelektualcima koji šire novotarska učenja, a vodi se prljava kampanja protiv učenjaka i intelektualaca koji zagovaraju vraćanje autentičnom islamu.

Neviđeni pritisci kojima su izloženi muslimani općenito, a posebno bezočne potvore na selefijski menhedž, koji na najljepši način predstavlja islam, doveli su do popuštanja nekih selefija. Da li zbog nedovoljnog znanja, ljudske slabosti, slabog pridržavanja vjere, straha za vlastiti život, imetak i porodicu, da li zbog neke ovosvjetske koristi, tek, pojedinci napuštaju selefijski menhedž koji su do jučer slijedili, preobražavajući se u njegove ljute protivnike i kritičare, predstavljajući svoje nečasno ponašanje kao naučnu kritiku i povratak utemeljen na spoznaji.

To se dešavalo u prošlosti i nastavit će se dešavati. To je iskušenje sljedbenicima Istine, jer je Allah, dželle šanuhu, odredio da će biti iskušavani neprijateljstvom izvana i izdajstvom iznutra: “…da propadne nesretnik poslije očiglednog dokaza, i da uspije sretnik poslije očiglednog dokaza…” (El-Enfal, 42)

Ispravno je kritizirati skupine koje su skrenule s ispravnog menhedža, kao što je prihvatljivo ukazati na grešku nekog učenjaka u određenom pitanju, ali napadati nekoga samo zato što je kao svoj put izabrao da slijedi Kur’an i sunnet prema shvatanju selefa, to je destruktivno i ono je odraz slijeđenja devijantnih ideja. Jer, ko se može protiviti slijeđenju Kur’ana i sunneta prema shvatanju selefa ovog ummeta, osim onaj kojem Kur’an i sunnet nisu bitni za razumijevanje islama, a to predstavlja skretanje od samog islama; ili onaj koji zagovara islamu strane temelje na kojima gradi razumijevanje Kur’ana i sunneta, umjesto na shvatanju selefa, a to predstavlja skretanje od sunneta ka sektaštvu i heterodoksiji.

Slijeđenje Kur’ana i sunneta prema shvatanju selefa trajat će dok traje islam

Prema Allahovoj, dželle šanuhu, odredbi, islam će postojati do Sudnjeg dana, makar se svi nevjernici na Zemlje borili protiv njega, a dok bude islama, bit će i onih koji ga prakticiraju slijedeći kur’ansko-sunnetske tekstove prema shvatanju časnih prethodnika. Napadi i potvore samo će jačati istinu podstrekujući njene sljedbenike da je gorljivije brane i upornije pobijaju potvore i optužbe.

Onaj ko želi da ostane postojan u vremenu kušnji i velikih smutnji, neka se osnaži istinom i neka svoju vjeru ne veže ni za kakvog pojedinca, duboko svjestan da se istina ne prepoznaje po ljudima, nego da se ljudi prepoznaju po istini. Neka se samo Allahu, dželle šanuhu, preda i neka slijedi put dobrih prethodnika ovog ummeta svjestan da kasnije generacije mogu uspjeti i uzdići se samo na temeljima na kojima su se uzdigli i svoj uspjeh izgradili dobri prethodnici.

(Izvor: albayan.co.uk)

 

Autor: dr. Ibrahim b. Muhammed el-Hukajl

Preveo: Abdullah Nasup

6. Juli 2015 | Abdullah Nasup | Da'va | 67

Komentari: Nema komentara

Komentirajte